Đorđa me je napustila. A obećala je da neće. Nikad.

Proljeće bi trebalo biti doba godine kada se novi život rađa na sve strane, zar ne? Tako smo bar učili u školi, i tako se priroda ponaša, ono, oduvijek.
Ali ovo proljeće meni donosi samo tužne gubitke.

Ok, možda sam zapravo malo zabrijala s tim proljećem, jer kalendarski još nije počelo. Ali počeli su lijepi dani – bar su do jučer takvi bili. A vidila sam i visibabe po Zagrebu i ljubice na Otoku. Dakle, jest na neki način već proljeće.

Prije nekoliko dana je umro otac mojih dragih rođaka i prijatelja. Iznenada, od čira na želucu. U najboljim godinama, ranim 50-ima... !5 godina nakon smrti supruge prvi put je pronašao novu ljubav. Skućio je sinove, kupio novi auto, planirao malo vjenčanje... i odjednom se ugasio. Bez ikakve najave. Odjednom. Samo tako.
U svibnju se trebao oženiti.

A prije više od tjedan dana umrla je i moja Đorđa, samo što nisam vijest primila odmah.
Poginula je u besmislenoj i bespotrebnoj prometnoj nesreći.
Radila je do kasno u noć, danima je radila do kasno u noć, i jednostavno u jednom trenutku zaspala za volanom. Izletila je na raskršće na crveno i zabila se u auto koji je skretao ulijevo. Nije bila vezana i glavom je prošla kroz šajbu.
Srećom, ako uopće smijem tako reći, ostala je na mjestu mrtva. Nije patila, nije se mučila, zapravo se nadam da je još uvijek spavala u trenutku kad se nesreća dogodila i da je bila pošteđena svake boli.

Đorđa nije njeno pravo ime. U vrijeme dok smo bile cimerice dale smo jedna drugoj imena kojima smo se međusobno nazivale. Imena su bila naša mala tajna, i samo smo mi znale što nam znače i zašto smo ih odabrale. Ona je bila moja Đorđa, a ja sam bila njena Bekica.

Osim što smo bile cimerice pune tri godine i zajedno promijenile četiri stana, i što smo bile bliske i nakon što je otišla iz Hrvatske, Đorđa je među mojim prijateljima zauzimala posebno mjesto i zato jer je bila jedina moja biseksualna prijateljica.
Muški gay frendovi su za mene oduvijek bili najnormalnija stvar na svijetu, još od srednje škole. Općenito, s prihvaćanjem muške homoseksualnosti nikad nisam imala problema, kao što su imale (i još uvijek imaju) neke žene koje poznajem i s kojima se družim. Heteroseksualne frajere da i ne spominjem.
Lezbijke i biseksualke su već bile nešto sasvim drugo...

Do svoje 21-e godine zapravo i nisam imala neki konkretni dodir sa svijetom ženske istospolne ljubavi. Ok, poznavala sam dva općepoznata gradska ženska para koja su se bavila ugostiteljstvom unutar povijesne jezgre, ali one su za mene već tada bile toliko stare i (budimo iskreni, stvarno jesu) grozno ružne, pa se uopće nisam trudila zamarati razmišljanjem o njima.
Imala sam i dva frustrirajuća iskustva koja su me poprilično ustravila od žena istospolnih sklonosti.
Prvo je bilo sa golemom zubatom curom koja me jednom upadljivo snimala u Jazza, i zatim mi priuštila najgrozomorniji ulet u životu: odvalila mi je rame rukom i zaurlala u uho: OŠ PIVU!!!? Naravno da nisam htjela pivu!!! Ne od ženskog ekvivalenta ćelave seljačine koja plaši žene u disku đikanskim uletima! Samo što ova nije bila ćelava, ali je zato bila poprilično krupna i imala je strahovito tanko počupane obrve. I mislim da ispod haljine koja je bila jako uska u gornjem dijelu nije nosila grudnjak, jer su joj se cice prilično prijeteće kretale... Brrrrr... A slučajno pamtim detalje vezane uz nju jer smo ja i društvo također snimali nju – i ogovarali je koliko je ružna! I da, nosila je crveni ruž! A ako nešto stvarno ne volim vidjeti, onda je to crveni ruž na ženi čiji ostatak pojave nije totalno besprijekoran!

Drugo loše iskustvo se dogodilo u Pulsa, i možda ne bi bilo ni tako loše da ja tada nisam bila u stravičnom stanju. Dogodilo se, naime, u vrijeme kad je partijanje bila društvena i moralna obveza svake normalne cure u dobi od 20-ak godina, a zagrijavanja za parti su se odvijala standardno u Jazzu i Pulsu. Naravno da sam tu večer bila odvojena od vlastitog mozga najviše što sam mogla, jer sam išla vani s ekipom iz Geta, koja je bila općepoznata po trgovanju derivatima za podizanje raspoloženja. Tijekom večeri pridružilo nam se par cura koje su, kako smo tada mislili, bile jako druželjubive iz istih razloga iz kojih smo i mi bili, a koji su bili pomalo neprirodno izazvani, ali – ej – bile su to te 90-e i tako je moralo bit!!! Sumnjivim mi se nije činilo ni to što je jedna od njih, jako slatka cura kratke kose, puna dražesnih piercića po licu i jako dobrih cica u prokleto dobrom krznenom topiću, cijelo vrijeme uporno htjela plesati sa mnom, i to poprilično eksplicitno, ali – ej – bile su to te vesele 90-e i svi smo bili jako dragi jedni prema drugima... Tako sam i s frendicama plesala, i obožavale smo rajcati muškiće oko nas light pseudodrpačinom na plesnom podiju... A votke s Red Bullovima su cijelo vrijeme pritjecale u golemim količinama, i to na prazan želudac, i nije bilo ništa čudno što se u jednom trenutku moj organizam pobunio protiv tolike količine agresivnog alkohola u bulimijom oštećenom želucu, i što sam morala odbauljati do wc-a (ovdje moram napomenuti da nikad nisam dozvoljavala da se u javnosti primjeti koliko mi je zlo ili da sam izgubila kontrolu nad sobom... tek sam u miru wc-a mogla dat sebi oduška). A slatka mala se ponudila da će otići sa mnom, i to mi je bilo skroz prirodno. Jer, kao što svi već znamo, žene u wc uvijek idu najmanje u paru (ako već ne u čoporićima).
Samo što je u wc-u postalo nezgodno. Jer dok sam ja kolutala očima, razlijevala se po zidnim pločicama, grlila kotlić i škripala zubima, mala je udarila u priču kako me već dugo gleda po gradu i kako joj se sviđam... i blablabla... Ona nije prestajala, a meni je bilo sve više zlo, dok se napokon nisam izbljuvala narančasto na sve strane, došla k sebi i izjurila van.
U to vrijeme sam živjela u strogom centru, tako da sam se mogla bez problema uputiti pješke doma. Sama, da ne kvarim društvu zabavu, tako sam bar planirala. Ali mala je bila uporna, rekla svima da će me ona ispratit doma da mi se putem nešto ne dogodi, i otišla za mnom. Bože, kako je bila naporna! A ja sam se osjećala previše loše da bi joj mogla reći da me ostavi na miru, pa smo tako kaskale prema mom stanu. Ja šuteći i moleći boga da i ona napokon zašuti, da sretno dođem doma i padnem u krevet, i da možda do sutra u podne i uspijem zaspati (za što je postojala jako mala vjerovatnost), ona pokušavajući me animirati, oraspoložiti, zagrliti...
Nisam znala kako je se riješiti. Srećom, nisam imala ključeve pa sam legla na zvono i probudila moju tadašnju cimericu, pa sam tako imala priliku kliznuti u stan i prepustiti cimerici da otjera uljeza.
Sutradan se dokopala mog broja i nazvala me, i ma koliko se trudila biti pristojna osjećala sam se nekako... hm, ugroženo. Pa sam postala neugodna i prekinula razgovor.
Nakon nekog vremena sam je srela po gradu s dečkom. Pristojno sam je pozdravila, ali gadura nije reagirala, i još sam kasnije čula kako priča da sam ja nju jadnu i svu tako heteroseksualnu gnjavila i opsjedala... Fuj! Krava!
Vjerovatno mi je iskustvo s njom ostalo u tako neugodnom sjećanju jer mi je bilo užasno loše, jer nemam pojma kakve sam znakove ja zapravo njoj davala, i jer sam bila u tako nezgodnom stanju da mi je glava bila bistra kao jutarnja rosa, ali tijelo nije reagiralo na signale iz mozga... I, naravno, jer me kasnije tračala (valjda zato jer je imala dečka, a napad je najbolja odbrana...). Da sam je sasvim pristojno zamolila još u wc-u da me pusti na miru, najvjerovatnije bi me bila i pustila, i do svega toga ne bi ni došlo. Ali ja nisam cijelo vrijeme ni riječi s njom progovorila jer mi je jezik bio oduzet i nisam imala snage za govor!

Đorđu sam, dakle, upoznala na drugoj godini faksa.
Po povratku s Otoka u Split i početkom studija nisam ponovo doselila roditeljima. Složili smo se da je najbolje da živim negdje u gradu blizu faksa i iskusim malo samostalan studentski život i radosti rane mladosti. Naravno, to ne znači da nisam bila svakodnevno na roditeljskom frižideru i, unatoč tome što sam uz studij imala uvijek i posao, roditeljskom novčaniku. Sjela bih na skuter i za 10 minuta doma praznila tanjur i žicala Tatu kune za benzin dok mi se roba centrifugirala u mašini...
Nakon povratka s ljetnog raspašoja na Otoku, moja tadašnja cimerica je najavila da u listopadu dolazi njena sestra na studij, i da potrežim drugi stan.
Frendica od frendice je imala frendicu kojoj je otkazala cimerica, i tako je Đorđa ušla u moj život.
Točnije, ja u njen.

U početku me baš i nije oduševljavala ideja da dijelim životni prostor sa tako starom i ozbiljnom ženom. Meni je bilo 19 i kusur, njoj zrelih 27. Radila je dosadan odrasli posao u marketingu Velike Firme, odijevala se užasno dosadno, izbor glazbe joj je bio pomalo dosadan za moj ukus, a prijatelji koji su dolazili k njoj su bili sve nekakvi dosadni i užasno stari ljudi, od kojih su neki imali prilično preko 30...
Ali stan je bio krasan, velik i dobro opremljen, Đorđa ga je čuvala od jeseni do ljeta nekakvoj obitelji iz Slavonije, i zapravo smo plaćale samo režije i simboličnu stanarinu, a u svojoj sobi sam imala i televiziju i, što je 96-e bio popriličan luksuz, u stanu je postojao laptop, Macintosh PowerBook 540/c. Tako da sam se ipak odlučila za suživot s njom.

Nakon nekog vremena Đorđa je postala najcool osoba u mom životu. Ok, možda nije toliko izlazila, znala sve o svemu i pratila sve moguće modne, društvene, glazbene i tehnološke trendove kao moji prijatelji. Ali bila je tu svaki put kad mi je trebao razgovor, pomoć, savjet, dobronamjerna kritika i kritično oko da mi savjetuje da obrišem pola šminke i pokušam smanjiti količinu boja, uzoraka i materijala koje sam nabacala na sebe. Znala je napraviti najbolje krem-palačinke na svijetu, s brdo čokoladnog preljeva, i slušati moja cmizdrenja o dečkima s kojima sam uvijek imala nekakve drame.
Bila mi je podrška u borbi s bulimijom i jedina prijateljica koja je znala moju mračnu tajnu.
A kad sam zbog nesretnog eksperimenta s blajhom spržila tjeme i kad su mi zbog terapije obrijali kosu, s poslovnih putovanja mi je donijela brdo kapica i šeširića svih mogućih boja i uzoraka.
Većinu sam ih podijelila, pogubila i bacila, ali roza pamučnu kapicu s ljubičastim leopard uzorkom obrubljenu ružičastim perjem još uvijek imam i uvijek je vučem sa sobom (mada se užasno ofucala, a vjenčić od perja je posivio i napola otpao).

Malo sam znala o njenom ljubavnom životu, mada je ona o mome znala sve. Ali u svojoj adolescentskoj egocentričnosti nisam to smatrala čudnim. Svakako sam mislila da je moj život puno zanimljiviji od njenog, i da je Đorđa u godinama kad se u životu ionako ne događa ništa zanimljivo.
Ok, znam da su postojale neke misteriozne osobe o kojima je pričala u šiframa sa svojim prijateljima i s kojima je nekad dugo i intimno razgovarala na telefon. Pokušala sam izvući nešto više iz nje, ali Đorđa je svoj emotivni život čuvala za sebe, i to sam protiv volje poštovala. Općenito, htjela me zadržati na određenoj distanci, ali baš zato što je bila toliko tajnovita ja sam je još više obožavala.
Imale smo dogovor da dečke dovodimo na spavanje i radimo tulume samo kad one druge nema u stanu. Naš stan – naša oaza mira. Meni je to odgovaralo. A čak i da nije, nisam se htjela zakačiti na bilo koji način s njom, jer mi je postala strašno draga i strašno važna u životu.

Kad nam je otkazan stan dogovorile smo se da ćemo zajedno tražiti novi, i tako smo promijenile još dva, koja smo povremeno dijelile s još jednom poznanicom, Talijankom, studenticom koja je dolazila povremeno posjetiti rodbinu u Split preko praznika, dok napokon nismo našle naš zadnji, savršeni stan.
A taj je bio savršen!
U Varoši, dvoetažni, s komadićem dvorišta i velikom nadsjenjenom terasom s pogledom na Brač, idealnom za jutarnje ispijanje kave i popodnevno čitanje knjige u ugodnim proljetnim danima, ili za uživanje u mirnim ljetnim noćima. Pozicija je bila idealna, stan je imao klimu, mašinu za suđe i mašinu za robu, čak i aparat za espresso, bio je sasvim udobno opremljen, i odmah smo se zaljubile u njega...
Samo što je savršeni stan imao jednu malu manu.
U prizemlju smo imale veliki dnevni boravak i zgodnju kuhinju, mali wc i špajzu.
Na katu je bila perverzno velika kupaonica, velika spavaća soba s bračnim krevetom i izlazom na terasu, i druga soba, također s izlazom na terasu... Sićušna sobica u koju nije mogao stati ni kauč na rastezanje, taman dovoljna da u nju stavimo šipku za odjeću, cipele, nekakve priručne police, i pretvorimo je u ormar/skladište...
Činjenica da ćemo morati dijeliti krevet nije smetala ni meni ni njoj. Sve dok imamo priliku živjeti u tako savršenom stanu, i držimo se dogovora o ljubavnim posjetama i tulumima.
Ionako smo rijetko bile doma u isto vrijeme. A Đorđa se toliko sprijateljila s Talijankom da je sve češće odlazila u vikend-posjete u Veneciju, koju je toliko obožavala, i u kojoj je – sumnjala sam po njenom ponašanju i po telefonskim računima – bila pronašla nekakvog dečka.
Zapravo, Đorđa se u to vrijeme promijenila. Njene krem-palačinke su i dalje bile jednako savršene, njen rum-punč u kombinaciji s ramenom za plakanje i dalje najbolja utjeha, naše večeri uz film, hranu, lakiranje noktiju i tračanje i dalje su bile nešto bez čega nisam mogla preživjeti tjedan... I uvijek je bila tu kad sam trebala nekoga da me izvuče iz mojih standardnih nevolja ili u 3 sata ujutro sjedne u auto i dođe po mene u Trogir jer sam se posvađala s dečkom i ostala bez prijevoza doma (uz neizostavno pranje mozga i zakletve kako to neće napravit više nikad u životu... do slijedećeg puta). Ali Đorđa ipak nekako nije bila ista.

Pred kraj moje četvrte godine studija Đorđa mi je saopćila vijest koju nisam dobro prihvatila i koja me je totalno povrijedila i razbijesnila.
Talijanka je diplomirala i odlučila se vratiti početkom ljeta u Split gdje je već čeka posao. A Đorđa je odlučila živjeti s njom.
Trebale smo odlučiti želim li ostati u stanu i pronaći drugu cimericu ili prepustiti stan njima dvjema.
Naravno da sam bila ljuta i povrijeđena! Đorđa je bila dugo vremena konstanta u mome životu, osoba koju sam voljela, na suživot s kojom sam navikla, i činjenica da je odlučila dijeliti stan s nekom tamo... frendicom, koju poznaje kraće od mene, a mene koja je trebam da me pazi i mazi ostaviti na cijedilu, mi jednostavno nije sjela!
Ne bi mi bilo smetalo da mi je rekla da želi živjeti sama. Žene na pragu tridesete, s dobrim poslom i plaćom, prirodno idu živjeti same. Ili s nekakvim partnerom. Ali s drugom cimericom...
Neko vrijeme smo se durile jedna na drugu, ja jer me Đorđa napušta zbog tamo nekakve... Talijanke, Đorđa na mene jer se durim...

Napokon, kad sam je pitala da li je problem u meni, u nečemu što sam napravila ili rekla, otkrila mi je svoju dugo i dobro čuvanu tajnu.
Talijanka i ona se vole. I žele živjeti zajedno jer se vole. A Talijanka se u Hrvatsku vraća samo zbog nje.
I ne, Talijanka nije prva žena u njenom životu otkako nas dvije živimo skupa.
Ok, na početku našeg suživota je bila tako tajnovita jer je bila u vezi s oženjenim muškarcem, nakon toga s kolegom s posla na visokom položaju u firmi, a istovremeno kad i s njim mutila je nešto s ženom za koju sam vjerovala da je kolegica s posla s kojom je jako bliska pa mi je bilo čudno kad su se odjednom gadno posvađale...

Otkriće da moja Đorđa ljubi i žene je bilo pravi šok.
Do tog trenutka sam ozbiljno vjerovala u liberalnu sebe. Dobro, ne baš sasvim... Lezbijska ljubav mi je bila neshvatljiva s plitkog gledišta da je ljubav jednako seksualna privlačnost, a seksualna privlačnost koja ne uključuje lijep prirodan komad mesa smješten tamo gdje i spada mi nekako nije bila... nešto.
Osim toga, imala sam već mog B i ostale prijatelje, i gej je u njihovom slučaju bilo ok između ostalog i zato jer nisam osjećala da bi naše prijateljstvo moglo biti ugroženo zbog par maligana viška (kao što se u tim godinama već događa s muško-ženskim prijateljstvima...).
A nakon Đorđinog priznanja odjednom sam se osjetila ugroženo! Zaboga, pa ja sam s tom ženom dijelila životni prostor nekoliko godina! Dapače, dijelile smo krevet! (mada se često događalo da jedna od nas dočeka jutro krmeći na kauču s daljinskim u ruci... obično ona. Ili da se jedna dovuče doma taman kad se ova druga ustaje za posao... uvijek ja.).
Vjerovatno iz istog razloga iz kojeg se ugroženima osjećaju i heteroseksualni muškarci u društvu onih homoseksualnih.
Dok mi Đorđa nije objasnila da nije baš svaka žena koju privlače žene pobiješnjela nimfomanka koja napada naivne suknje iz zasjede.
I da nemam razloga za paniku jer joj ionako nikad nisam bila privlačna na taj način, mada me jaaaako voli, navikla je na mene i jaaaako joj je žao što više nećemo dijeliti stan. Dapače, da sam premlada i da nikako nisam tip žene koji se njoj sviđa i koju bi smatrala privlačnom...
Što me je, opet, uvrijedilo. Jer ako ona misli da nisam privlačna, koji vrag onda o meni misle muškarci???

Stan sam prepustila njoj i Talijanki. Odmah po završetku predavanja otišla sam s B u Milano, gdje sam nekoliko mjeseci radila kao osobni asistent (i povremeno plesala), a B gradio svoju karijeru. U kontaktu smo bile prvih mjesec dana, kasnije smo izgubile komunikaciju... Po povratku u Split saznala sam da su Đorđa i Talijanka otišle u Veneciju. Talijanka je teško prihvaćala kaotičan mali grad, zaribani mentalitet ljudi i plaću koja je, mada poprilična za hrvatske standarde, ipak bila kikiriki prema onome što bi zarađivala u Italiji. A Đorđa je odmah našla novi posao.
Posao sam našla i ja. Stan u Varoši je nakon njihovog odlaska nekim čudom još bio prazan, i uz svoju plaću i asistenciju roditelja mogla sam udobno živjeti u njemu sama.
I jesam, sve do diplome, zaposlenja na Fakultetu, otkaza i odlaska u Zagreb.
Povremeno su kod mene živili prijatelji kojima je trebao privremeni smještaj, prespavala bi sestra kad bi dugo ostala van, dvaput na kratko vrijeme i neki bivši dečki, ali bez Đorđe više nije bilo isto.

Ponovo smo se srele nakon par godina za Božić, kad sam se vratila iz Zagreba u Split. Veza s Talijankom je bila iza nje, imala je novu partnericu, život i karijeru u Rimu, malu djevojčicu iz usputne avanture s egzotičnim strancem u prolazu, i bila je ljepša nego ikad prije.
Jer unatoč tome što mi se u vrijeme kad sam je upoznala činila tako stara, neugledna, jednostavna i dosadna, Đorđa je uvijek bila jako lijepa, jednostavna, elegantna i zapravo strašno mladolika. A u tih nekoliko godina koliko je nisam viđala dobila je i onu posebnu auru kojom zrače uspješne, zadovoljne i ispunjene žene (na odmet kojoj nisu bile ni skupe cipele, prekrasne torbe i kvalitetna jednostavna odjeća).
Ovaj put je rekla da sam se pretvorila u mladu ženu koju bi smatrala privlačnom. I nisam se osjećala nimalo ugroženom njenom izjavom. Dapače, bila sam sretna i polaskana.
Ponovo smo postale Đorđa i Bekica.
Posjetila sam je nekoliko puta, prvo u Rimu, zatim u Zurichu gdje je radila neko vrijeme, pa ponovo u Rimu, gdje je i ostala do svoje nedavne tragične smrti.

Đorđa se u međuvremenu udala i rodila još dvoje djece, ali u posljednje vrijeme nije bila zadovoljna u braku. Razmišljala je o razvodu. Posljednji put sam je vidjela između Božića i Nove godine. Izgledala je jako nesretno, neprestano se tijekom razgovora žalila na supruga, na život u Rimu koji joj je već pomalo dosadio, na posao u kojem ne napreduje onoliko brzo koliko je bilo očekivano... Između redaka sam osjetila da je nekoga upoznala. I da se radi o ženi. Stalno je spominjala prijateljicu koju je upoznala nedavno, koja odlazi raditi u Švedsku i koja će oformiti svoj tim suradnika, koja joj nudi posao,i kako bi se isti čas pokupila s djecom za njom da nije u braku. Morila ju je grižnja savjesti što je postala hladna prema suprugu, što previše vremena provodi na poslu i odvojena od djece samo zato da bi što manje vremena bila s njim, i što ne može održati svoj uredan građanski katolički brak. Bojala se same sebe i bila nesretna što jedino nad emocijama nije mogla imati kontrolu.

Đorđa je sama sebi postala problem koji nije znala riješiti.
Sudbina ga je riješila umjesto nje. Na nimalo sretan način.

Kao i moja Najbolja, i Đorđa je u mom životu bila konstanta. Čak i u vrijeme dok smo jedva bile u kontaktu. Bila je dio mog života u vrijeme dok sam postajala osoba i žena. Naučila me da ponekad stvarno nije bitno poznavati nečije intimne tajne da bismo tu osobu voljeli i poštovali. I uklonila moje posljednje predrasude i strahove prema ženama koje vole žene.
Svaki ponovni susret s njom bio je kao da smo se srele i jučer, i sada samo nastavljamo jučerašnji razgovor i druženje...
Zauzimala je posebno mjesto u mom životu i već mi strašno nedostaje.

I ljuta sam na nju. Jer me je napustila. A obećala je da neće. Nikad.


23.03.2009. u 02:29 sati | 18 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2009 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Ožujak 2015 (1)
Kolovoz 2014 (2)
Prosinac 2011 (1)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (5)
Svibanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (6)
Veljača 2010 (3)
Siječanj 2010 (8)
Prosinac 2009 (7)
Studeni 2009 (7)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Lipanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (7)
Ožujak 2009 (8)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (14)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (8)
Listopad 2008 (8)
Rujan 2008 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Opis bloga

Službeni web dnevnik kaotične, hiperaktivne, lijene, zbunjene, infantilne, poročne, ćudljive tridesetineštogodišnjakinje, izgubljene u svijetu dateinga, veza, shoppinga, poništenih kreditnih kartica, poslova koje ne voli, ambicija koje joj se ne da ostvarivati, frajera koji su uvijek pogrešan izbor ali zapne za njih ko pijan za plot... (jel se to tako kaže?)



Spamove, prljave seksi forwarduše, Viagra-mailove i lance sreće šaljite na:

elle.woods.blog@gmail.com

Na Fejsbuku me najdete pod imenom

Elle Woods Gone Brunette

Čitam & komentiram...

Koji
Missilusion

Perez Hilton

Londra
Dijanin vodič...
Shimi
Brineta - Još jedna
Sebastian Wright



I još... korisni blogovi za bonkulovićku kakva san ja

Kolači par exellance...
Kuketa :)