Depresivno - anticelulitni post u kojem ogoljujem svoju nesretnu dušu do potkožnog tkiva...

Veljaèa je oduvijek bila poprilièno ružan mjesec za mene.

Èinjenica je da ne volim veljaèu. Iz nekoliko razloga.

Prvi razlog su rasprodaje. Tako divne i povoljne, rasprodaje i lijevo i desno, rasprodaje na sve strane, a ja se redovno oporavljam od prosinaèkog manijakalnog blagdanskog trošenja, pa se ne mogu prepustit trošenju kakvo inaèe zaslužujem.

Drugo, jer su svi u veljaèi nekako jadni i nesretni. Oduvijek. Valjda još od vremena studija, kad je veljaèa bila rezervirana za sjedenje doma i štrebanje, nervozu zbog ispita, nalijevanje kavom po cijele noæi, krvave oèi i indigo podoènjake. I pusti grad, jer pola ekipe doma štreba a druga polovica ni ne ide vani jer zna da neæe biti one prve polovice...
Tako da pretpostavljam da svi kroz te dvije do èetiri (tj. sedam, ako æemo se držati hrvatskih standarda) godine studija razviju neku vrstu Pavlovljevog refleksa kad je veljaèa u pitanju...

Treæe, ni vrijeme veljaèi baš ne ide u prilog.
Meni ove godine pogotovo. Jer da sam htjela južinu, buru i šiloko ostala bih doma gdje bar imam pravu stvar, a ne bježala u Zagreb, gdje me umjesto snijega doèekala zatupljujuæa klima kakvu sam mogla imati i doma. I to jadan kontinentalni surogat.
Juèer sam mislila da æu crknut od glavobolje. Dan sam preživila od kauèa do kauèa, šopajuæi se Brufenima od 600 miligrama i buljeæi u Style tv u polumraènom dnevnom boravku.
Èak je i pas bio koma!

Sreæom, imala sam tablete...
Joj što ja volim tablete! Razne lijekove za razne vrste problema! Progutaš, zaliješ tekuæinom, i odoše tegobe svake vrste!
Iskreno, mislim da ne postoji veæi fan farmaceutske industrije od mene!
Naravno, volim i ostala pomagala u obliku pastile, kapsule, film-tablete, komprese, sirupa, otopine... Vitamine, minerale, homeopatske pripravke, sredstva za mršavljenje, podizaèe i spuštaèe raspoloženja, uspavljivaèe, aktivatore metabolizma, droge za kosti i mišiæe, hormone i sredstva za ljepotu, sredstva za dreniranje, nadomjestke voæa i povræa u èarobnoj boèici... Mmmm...
Just ask me, znam sve o svemu, i SVE koristim! Kod mene SVE djeluje! Valjda zato jer duboko vjerujem u SVAKI proizvod koji koristim!
Moja frendica TT (koja je btw. završila psihologiju pa me stalno analizira) kaže da sam ja živuæi dokaz za djelovanje placebo efekta, ali ni ona nije ništa bolja od mene sa svojom opsesijom aromaterapijom, Bachovim kapima (meni je uvalila neki Rescue Remedy koji je smiješala, navodno je to od nekakvog cvijeæa mada meni izgleda i ima okus kao destilirana voda, ali ima nešto u tome...), magnetima, shiatzu masažom, jogom, zenom, akupunkturom i spiritualizmom...
Doduše, netko mi je jednom rekao da bi mi jetra do sada morala biti velièine one u slona, ali koga briga - sigurno nije u gorem stanju od pluæa.

Dakle, veljaèa.
Sreæom da je gotova.
Bar kalendarski, mada se meni ne èini da mi je od subote išta bolje.

Valjda to ima neke veze s izlaskom od petka.

Taman kad sam odluèila da sam prestara za izlaske u klubove i da od sada izlazim samo u Me Gusta i Yabani (to su birtijetine za babe i muške komade u kvartu, jako dobar izbor muškaraca), ili šetam s psom po prirodi (èitaj: po pokakanim krpicama travnjaka po kvartu), Z i K su na mene izvršile nevjerovatan pritisak da u petak odemo u Sirup.
Što me jako zaèudilo jer je ovaj put Z bila ona koja je vršila pritisak da se ide van, a ja ona koja je htjela sjediti doma i igrati Pictionary.
Z je inaèe vrhunski partibrejker i mizantropièna ostajaèica doma, otkazivaèica u zadnji èas, spavaèica do 3 popodne i kraljica asocijalne mrzovolje.

Ja sam inaèe jako komotna osoba u odreðenim godinama, navikla na odreðene standarde, a izlazak sa K i Z nikako nije podrazumijevao komod ni standarde na koje sam navikla.
Jer kad se spoji okolnost da je kraj mjeseca i da su nam svima trima financijske zalihe na samom rubu nedozvoljenog minusa sa èinjenicom da su se one dvije odluèile uništiti alkoholom, ostaje zakljuèak da van ne idemo s autom.
A kako smo s lovom bile jadne, plus nismo imale zagarantirane žrtve za prijevoz doma, tako je jedino riješenje bilo da do Zavrtnice odemo tramvajem, i onda se vratimo taksijem...
Što možda ne bi bilo tako grozno da iz njihovog stana nismo izašle debelo iza ponoæi.
I gadno se posvaðale oko odlaska na noæni tramvaj.
Prvo zato jer ja nisam bila pijana ko šlapa ko one, pa me nije bilo baš briga za to što æu svoju lijepu odjeæu povlaèiti po tramvaju.
Uostalom, jedva sam i do njih došla. U èizmicama gležnjaèama koje sam posudila od S1, s ubojitom tankom petom i kamikaznim potplatom. Uvrebala sam neke momke u kvartovskom kafiæu da me prebace do njihovog stana na Jarunu, i to mi je bilo dovoljno pješaèenja za jednu veèer.

Nakon što smo se dobro naèekale noænog tramvaja, meni je puko film pa sam otplazila do bankomata, izvadila nešto kuna i zvala prokleti taksi. Za kojeg je operater rekao da dolazi za 5 minuta. U meðuvremenu nam je pobjegao noæni tramvaj. Zatim smo, umjesto pet, èekale taksi dobrih 20 minuta.
Kad smo se napokon dokopale Radnièke i Sirupa (koji mi, iskreno, nikako nije drag), bila sam veæ toliko izgnjavljena i umorna da sam trgnula pivo (koje inaèe mrzim), i tek se onda sjetila da sam zapravo odluèila da neæu konzumirat alkohol jer sam bila puna Brufena (glavobolja me muèila tek u nedjelju. U petak je bila rijeè o menstrualnim bolovima), i to je bio kraj svake moguænosti za dobro raspoloženje...

Osim toga, raspoloženje mi je splasnulo i kad sam skužila da je prva osoba koju sam snimila za šankom onaj grozni Mrkvica iz BB-a!

Posljednja dva mjeseca sam razvila pravu klinièku mrkvofobiju! Gdje god se okrenem nalijeæem na njega, a totalno mi nije drag. Zbog BB-a. I Rine. BB sam uostalom i gledala samo zbog njega i Rine, jer mi je Rina bila super i navijala sam za to da se on zapravo totalno zateleba u nju a da ona shvati da je jadan pa da ga otkanta, i to pred oèima cijele perverzne nacije, a umjesto toga se dogodilo sve grozno što se moglo dogodit...

Dakle, kao da nije dosta to što svaki put kad uðem u KIC nabasam na njega, nego je još i prošli petak bio za šankom u G baru s nekom plavušom, i onda još i ovaj petak za šankom u Sirupu... Nekidan sam èekala tramvaj na Trgu i nabasala na njega... Gaaaaaah!
Od svih moguæih kvaziceleba iz polusvijeta mene mora proganjat baš onaj najantipatièniji!!!

Što je najgore, u Sirupu su svi bili jaaaaako mladi, i skoro svi maskirani, pa sam se osjeæala užasno glupo i neprilièno u svojim širokim sivim hlaèama, šminkerskim cipelama i prozirnoj svilenoj tunici s pojasom koja taaaaako odgovara izlasku na neka skroz druga mjesta, ali je ovdje cijela kombinacija bila užasno staraèka i out of place.
A i odjednom sam se u prozirnom i grudnjaku osjeæala užasno debelo...
Kad me frend pitao zašto se nisam maskirala odgovorila sam mu O, ali jesam! U mršavu gospoðu! I otišla za šank po još alkohola.

Sreæom, Z i K su se složile da je u Sirupu koma, pa su odluèile da odemo negdje drugdje ali blizu, npr. u Fly.
Loš izbor.
Jer sam morala tih 4-5 minuta odhodati! Pješke!
I još lošije jer smo usput skužile da Mekdrajv još radi, pa sam morala za njima po hranu.
A nema goreg poniženja kad tri vrhunski spucane cure U GODINAMA, pješke èekaju u redu izmeðu auta!!! Mislim, zar to ne rade samo srednjoškolci i studenti bez poštenog prijevoza? TO je definitivno najpatetièniji prizor ikad!

Ali, to nije sve.
O, neeeee....
Kad smo napokon proždrle sladoledni kolaè na klupici, dok je rosica uništavala moju pažljivo opeglanu frizuru i probijala kroz staraèke osteoporotiène kosti, cure su odluèile da je bolje da uhvatimo slijedeæi noæni i odemo u centar. U Ritz!
O, ne!
Bila sam toliko neugodno iznenaðena promjenom plana da mi je kutija sa srcima od pohanog ementalera ispala na pod! I srca se prosula po istom...
Em sam ostala bez hrane za dušu, em mi se NIKAKO nije tandrkalo noænim tramvajem do centra!
Ali kako mi je iscurila baterija od mobitela pa nisam mogla zvat taksi, a cure su bile bolesno šparno raspoložene, tako nije bilo druge nego prihvatiti sudbinu i prepustit se daljnjem tijeku dogaðaja u nadi da æe se veæ dogoditi nešto lijepo što bi mi popravilo noæ.

Ali nije.
Ostatak veèeri sam provela loèuæi Long Island Ice Tea (pet alkohola u jednom! Pet!) u Ritzu, sva mrzovoljna sama za stolom, dok su cure lepršale unaokolo u maniri pravih društvenih leptiriæa.
I buljila sva zelena od zavisti u mršavu i uvijek taaaaaako diiiivno odjevenu Jelenu Veljaèu.
Zašto je ona tako mršava i ima svu tu divnu odjeæu koja joj tako dobro stoji?
Zašto se ona pojavi na istom mjestu n a kojem sam i ja svaki put kad se totalno loše osjeæam, i onda mi još nabije par gadnih kompleksa...Zašto JA nisam Jelena Veljaèa???
Mislim, osobno nemam ništa protiv nje. Ni ne poznajem je.
Ali želim izgledati kao ona!

Sreæom, iskopala sam nešto poznatih ljudi, meðu njima i frenda I koji se spremao doma, pa me je prebacio kuæi (mada stanuje na skroz drugom dijelu grada), tako da je muèna veèer ipak dovoljno brzo završila.

Više nikad neæu iæi vani!
Dosta mi je do kraja života!
Od sada idem samo u kino, na veèere i kuæna druženja!

U subotu su mi moji iz doma poslali još nešto garderobe, buduæi da sam ozbiljno bacila sidro u Zagrebu, a u svemu što imam sam se pojavila veæ milijun puta.

Nakon što sam pregledala èizme i cipele odluèila sam ih veæinu podijeliti curama.
Ionako su sve u savršenom stanju.
Pitam se kako sam uopæe po cijele dane funkcionirala na tolikim petama?
Hm, možda zato jer nisam bila osuðena na javni prijevoz... A svaki dan sam se kroz 8 sati kretala jedino od ureda do ureda na istom katu, eventualno do marketing skladišta, dok je najdulja ruta bila onih 250 metara od porte do birtije za pauzu...
A veæina odjeæe mi je bezobrazno tijesna. Još uvijek.
I užasno sumorna.
Osim veèernjih haljinica.
U kojima izgledam ko Aleksandra Grdiæ u onom crvenom užasu sa sinoænjeg Red Carpeta - trbušasto i debelo! U najboljem sluèaju i uz asistenciju steznog bodija bacam na Oprah. Osim u onima empire kroja, u kojima se bokovi i dupe izgube, ali zato izgledam trudno i sisato.

Sreæom, moja najdraža ljubièasta pletena tunika mi stoji još uvijek ok.
Barem mi je tako izgledalo dok sam se gledala u zrcalu u subotu prijepodne. Dok subotu popodne nisam u King Crossu srela muža od stare frendice. Gurao je kolica, izgledao sretno i veselo. Prièao o bebici i kako je divno biti tata... I ja sam bila sretna i vesela zbog njega.
Sve dok me nije odmjerio u struku i pitao imam li i ja nešto lijepo njemu za priopæit, ili....
Gaaaaah!
Nisu pomogle ni isprike, ni izjave da izgledam baš lijepo i zdravo popunjeno, a to što je i njegova ženica na poèetku trudnoæe dobila tako lijepe obrašæice i zaokruglila se u licu pa je on mislio, meni nije zvuèalo nimalo utješno!
Misliti je drek znati!
A on je specijalac, i sigurno nema problema s vidom!

Napokon je postalo i službeno: ja sam debela.
Postala sam debela žena.
Golema krmaèa puna celulita, gromada sala s èvarcima koji kipe iz odjeæe...
Ne smijem se više smijati u javnosti, jer onda moje debelo lice izgleda još deblje!
Za godinu-dvije æu tražit hlaèe u Dorothy Perkins, Eleni Miro... Maxi Pokeru!
Muškarci više neæe za mene govorit da sam seksi i komad! Poèet æe me doživljavat kao onu simpatiènu debelu frendicu cure koja im se sviða... Pozivat æe me vani samo da bi se raspitivali o mojim prijateljicama, ili možda èak i iz sažaljenja! I za opkladu! Ono, daj sto eura jer sam povalio golemog debelog komada!
Možda æu se prestat šminkat i dotjerivat, ili æu postat sklona straviènoj vreæastoj odjeæi u psihodeliènim bojama...
Ostarit æu sama i debela, nakon što se pretvorim u èudakinju sklonu ezoterici, u nekoj šarenoj suknji od indijskog pamuka i golemim nogama punim vena!

A možda to ipak neæe bit kraj života za mene?
Možda bi bilo dobro da nauèim èitati iz karata? Tarot, visak, kristali?
Ljudi ipak nekako više vjeruju debelim vraèarama... Možda bi mogla poèet nosit turbane s ljubièastim i zelenim perjem, purpurni ruž i brdo šalova? To bi izgledalo dobro na televiziji... Obojit kosu u crno, prekvarcat se do boje æevapa, uzet neko egzotièno ime, npr. Dona Remedios ili Madame Isolda, poèet govorit španjolskim naglaskom i stvarno napravit karijeru na EzoTv, unatoè konfekcijskom broju 46 (mislim, to još uvijek nije moj konfekcijski broj, ali nikad se ne zna, kako sam krenula...)?

U meðuvremenu, ne preporuèujem Afroditinu kremu 2u1 od Garcinije (ma što ta garcinija bila...).
Jutros sam je kupila u ljekarni i namazala bedra i dupe s njom, i nakon 2 minute sve je bilo crveno, užareno i peklo je.
Sutra æu pokušat s Guamovom. Hladnom. Bez termoefekata!
Možda naruèim onu stvar za trbušnjake na tv-u?

02.03.2009. u 11:47 sati | 30 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.