Depresivno - anticelulitni post u kojem ogoljujem svoju nesretnu dušu do potkožnog tkiva...

Veljača je oduvijek bila poprilično ružan mjesec za mene.

Činjenica je da ne volim veljaču. Iz nekoliko razloga.

Prvi razlog su rasprodaje. Tako divne i povoljne, rasprodaje i lijevo i desno, rasprodaje na sve strane, a ja se redovno oporavljam od prosinačkog manijakalnog blagdanskog trošenja, pa se ne mogu prepustit trošenju kakvo inače zaslužujem.

Drugo, jer su svi u veljači nekako jadni i nesretni. Oduvijek. Valjda još od vremena studija, kad je veljača bila rezervirana za sjedenje doma i štrebanje, nervozu zbog ispita, nalijevanje kavom po cijele noći, krvave oči i indigo podočnjake. I pusti grad, jer pola ekipe doma štreba a druga polovica ni ne ide vani jer zna da neće biti one prve polovice...
Tako da pretpostavljam da svi kroz te dvije do četiri (tj. sedam, ako ćemo se držati hrvatskih standarda) godine studija razviju neku vrstu Pavlovljevog refleksa kad je veljača u pitanju...

Treće, ni vrijeme veljači baš ne ide u prilog.
Meni ove godine pogotovo. Jer da sam htjela južinu, buru i šiloko ostala bih doma gdje bar imam pravu stvar, a ne bježala u Zagreb, gdje me umjesto snijega dočekala zatupljujuća klima kakvu sam mogla imati i doma. I to jadan kontinentalni surogat.
Jučer sam mislila da ću crknut od glavobolje. Dan sam preživila od kauča do kauča, šopajući se Brufenima od 600 miligrama i buljeći u Style tv u polumračnom dnevnom boravku.
Čak je i pas bio koma!

Srećom, imala sam tablete...
Joj što ja volim tablete! Razne lijekove za razne vrste problema! Progutaš, zaliješ tekućinom, i odoše tegobe svake vrste!
Iskreno, mislim da ne postoji veći fan farmaceutske industrije od mene!
Naravno, volim i ostala pomagala u obliku pastile, kapsule, film-tablete, komprese, sirupa, otopine... Vitamine, minerale, homeopatske pripravke, sredstva za mršavljenje, podizače i spuštače raspoloženja, uspavljivače, aktivatore metabolizma, droge za kosti i mišiće, hormone i sredstva za ljepotu, sredstva za dreniranje, nadomjestke voća i povrća u čarobnoj bočici... Mmmm...
Just ask me, znam sve o svemu, i SVE koristim! Kod mene SVE djeluje! Valjda zato jer duboko vjerujem u SVAKI proizvod koji koristim!
Moja frendica TT (koja je btw. završila psihologiju pa me stalno analizira) kaže da sam ja živući dokaz za djelovanje placebo efekta, ali ni ona nije ništa bolja od mene sa svojom opsesijom aromaterapijom, Bachovim kapima (meni je uvalila neki Rescue Remedy koji je smiješala, navodno je to od nekakvog cvijeća mada meni izgleda i ima okus kao destilirana voda, ali ima nešto u tome...), magnetima, shiatzu masažom, jogom, zenom, akupunkturom i spiritualizmom...
Doduše, netko mi je jednom rekao da bi mi jetra do sada morala biti veličine one u slona, ali koga briga - sigurno nije u gorem stanju od pluća.

Dakle, veljača.
Srećom da je gotova.
Bar kalendarski, mada se meni ne čini da mi je od subote išta bolje.

Valjda to ima neke veze s izlaskom od petka.

Taman kad sam odlučila da sam prestara za izlaske u klubove i da od sada izlazim samo u Me Gusta i Yabani (to su birtijetine za babe i muške komade u kvartu, jako dobar izbor muškaraca), ili šetam s psom po prirodi (čitaj: po pokakanim krpicama travnjaka po kvartu), Z i K su na mene izvršile nevjerovatan pritisak da u petak odemo u Sirup.
Što me jako začudilo jer je ovaj put Z bila ona koja je vršila pritisak da se ide van, a ja ona koja je htjela sjediti doma i igrati Pictionary.
Z je inače vrhunski partibrejker i mizantropična ostajačica doma, otkazivačica u zadnji čas, spavačica do 3 popodne i kraljica asocijalne mrzovolje.

Ja sam inače jako komotna osoba u određenim godinama, navikla na određene standarde, a izlazak sa K i Z nikako nije podrazumijevao komod ni standarde na koje sam navikla.
Jer kad se spoji okolnost da je kraj mjeseca i da su nam svima trima financijske zalihe na samom rubu nedozvoljenog minusa sa činjenicom da su se one dvije odlučile uništiti alkoholom, ostaje zaključak da van ne idemo s autom.
A kako smo s lovom bile jadne, plus nismo imale zagarantirane žrtve za prijevoz doma, tako je jedino riješenje bilo da do Zavrtnice odemo tramvajem, i onda se vratimo taksijem...
Što možda ne bi bilo tako grozno da iz njihovog stana nismo izašle debelo iza ponoći.
I gadno se posvađale oko odlaska na noćni tramvaj.
Prvo zato jer ja nisam bila pijana ko šlapa ko one, pa me nije bilo baš briga za to što ću svoju lijepu odjeću povlačiti po tramvaju.
Uostalom, jedva sam i do njih došla. U čizmicama gležnjačama koje sam posudila od S1, s ubojitom tankom petom i kamikaznim potplatom. Uvrebala sam neke momke u kvartovskom kafiću da me prebace do njihovog stana na Jarunu, i to mi je bilo dovoljno pješačenja za jednu večer.

Nakon što smo se dobro načekale noćnog tramvaja, meni je puko film pa sam otplazila do bankomata, izvadila nešto kuna i zvala prokleti taksi. Za kojeg je operater rekao da dolazi za 5 minuta. U međuvremenu nam je pobjegao noćni tramvaj. Zatim smo, umjesto pet, čekale taksi dobrih 20 minuta.
Kad smo se napokon dokopale Radničke i Sirupa (koji mi, iskreno, nikako nije drag), bila sam već toliko izgnjavljena i umorna da sam trgnula pivo (koje inače mrzim), i tek se onda sjetila da sam zapravo odlučila da neću konzumirat alkohol jer sam bila puna Brufena (glavobolja me mučila tek u nedjelju. U petak je bila riječ o menstrualnim bolovima), i to je bio kraj svake mogućnosti za dobro raspoloženje...

Osim toga, raspoloženje mi je splasnulo i kad sam skužila da je prva osoba koju sam snimila za šankom onaj grozni Mrkvica iz BB-a!

Posljednja dva mjeseca sam razvila pravu kliničku mrkvofobiju! Gdje god se okrenem nalijećem na njega, a totalno mi nije drag. Zbog BB-a. I Rine. BB sam uostalom i gledala samo zbog njega i Rine, jer mi je Rina bila super i navijala sam za to da se on zapravo totalno zateleba u nju a da ona shvati da je jadan pa da ga otkanta, i to pred očima cijele perverzne nacije, a umjesto toga se dogodilo sve grozno što se moglo dogodit...

Dakle, kao da nije dosta to što svaki put kad uđem u KIC nabasam na njega, nego je još i prošli petak bio za šankom u G baru s nekom plavušom, i onda još i ovaj petak za šankom u Sirupu... Nekidan sam čekala tramvaj na Trgu i nabasala na njega... Gaaaaaah!
Od svih mogućih kvaziceleba iz polusvijeta mene mora proganjat baš onaj najantipatičniji!!!

Što je najgore, u Sirupu su svi bili jaaaaako mladi, i skoro svi maskirani, pa sam se osjećala užasno glupo i neprilično u svojim širokim sivim hlačama, šminkerskim cipelama i prozirnoj svilenoj tunici s pojasom koja taaaaako odgovara izlasku na neka skroz druga mjesta, ali je ovdje cijela kombinacija bila užasno staračka i out of place.
A i odjednom sam se u prozirnom i grudnjaku osjećala užasno debelo...
Kad me frend pitao zašto se nisam maskirala odgovorila sam mu O, ali jesam! U mršavu gospođu! I otišla za šank po još alkohola.

Srećom, Z i K su se složile da je u Sirupu koma, pa su odlučile da odemo negdje drugdje ali blizu, npr. u Fly.
Loš izbor.
Jer sam morala tih 4-5 minuta odhodati! Pješke!
I još lošije jer smo usput skužile da Mekdrajv još radi, pa sam morala za njima po hranu.
A nema goreg poniženja kad tri vrhunski spucane cure U GODINAMA, pješke čekaju u redu između auta!!! Mislim, zar to ne rade samo srednjoškolci i studenti bez poštenog prijevoza? TO je definitivno najpatetičniji prizor ikad!

Ali, to nije sve.
O, neeeee....
Kad smo napokon proždrle sladoledni kolač na klupici, dok je rosica uništavala moju pažljivo opeglanu frizuru i probijala kroz staračke osteoporotične kosti, cure su odlučile da je bolje da uhvatimo slijedeći noćni i odemo u centar. U Ritz!
O, ne!
Bila sam toliko neugodno iznenađena promjenom plana da mi je kutija sa srcima od pohanog ementalera ispala na pod! I srca se prosula po istom...
Em sam ostala bez hrane za dušu, em mi se NIKAKO nije tandrkalo noćnim tramvajem do centra!
Ali kako mi je iscurila baterija od mobitela pa nisam mogla zvat taksi, a cure su bile bolesno šparno raspoložene, tako nije bilo druge nego prihvatiti sudbinu i prepustit se daljnjem tijeku događaja u nadi da će se već dogoditi nešto lijepo što bi mi popravilo noć.

Ali nije.
Ostatak večeri sam provela ločući Long Island Ice Tea (pet alkohola u jednom! Pet!) u Ritzu, sva mrzovoljna sama za stolom, dok su cure lepršale unaokolo u maniri pravih društvenih leptirića.
I buljila sva zelena od zavisti u mršavu i uvijek taaaaaako diiiivno odjevenu Jelenu Veljaču.
Zašto je ona tako mršava i ima svu tu divnu odjeću koja joj tako dobro stoji?
Zašto se ona pojavi na istom mjestu n a kojem sam i ja svaki put kad se totalno loše osjećam, i onda mi još nabije par gadnih kompleksa...Zašto JA nisam Jelena Veljača???
Mislim, osobno nemam ništa protiv nje. Ni ne poznajem je.
Ali želim izgledati kao ona!

Srećom, iskopala sam nešto poznatih ljudi, među njima i frenda I koji se spremao doma, pa me je prebacio kući (mada stanuje na skroz drugom dijelu grada), tako da je mučna večer ipak dovoljno brzo završila.

Više nikad neću ići vani!
Dosta mi je do kraja života!
Od sada idem samo u kino, na večere i kućna druženja!

U subotu su mi moji iz doma poslali još nešto garderobe, budući da sam ozbiljno bacila sidro u Zagrebu, a u svemu što imam sam se pojavila već milijun puta.

Nakon što sam pregledala čizme i cipele odlučila sam ih većinu podijeliti curama.
Ionako su sve u savršenom stanju.
Pitam se kako sam uopće po cijele dane funkcionirala na tolikim petama?
Hm, možda zato jer nisam bila osuđena na javni prijevoz... A svaki dan sam se kroz 8 sati kretala jedino od ureda do ureda na istom katu, eventualno do marketing skladišta, dok je najdulja ruta bila onih 250 metara od porte do birtije za pauzu...
A većina odjeće mi je bezobrazno tijesna. Još uvijek.
I užasno sumorna.
Osim večernjih haljinica.
U kojima izgledam ko Aleksandra Grdić u onom crvenom užasu sa sinoćnjeg Red Carpeta - trbušasto i debelo! U najboljem slučaju i uz asistenciju steznog bodija bacam na Oprah. Osim u onima empire kroja, u kojima se bokovi i dupe izgube, ali zato izgledam trudno i sisato.

Srećom, moja najdraža ljubičasta pletena tunika mi stoji još uvijek ok.
Barem mi je tako izgledalo dok sam se gledala u zrcalu u subotu prijepodne. Dok subotu popodne nisam u King Crossu srela muža od stare frendice. Gurao je kolica, izgledao sretno i veselo. Pričao o bebici i kako je divno biti tata... I ja sam bila sretna i vesela zbog njega.
Sve dok me nije odmjerio u struku i pitao imam li i ja nešto lijepo njemu za priopćit, ili....
Gaaaaah!
Nisu pomogle ni isprike, ni izjave da izgledam baš lijepo i zdravo popunjeno, a to što je i njegova ženica na početku trudnoće dobila tako lijepe obrašćice i zaokruglila se u licu pa je on mislio, meni nije zvučalo nimalo utješno!
Misliti je drek znati!
A on je specijalac, i sigurno nema problema s vidom!

Napokon je postalo i službeno: ja sam debela.
Postala sam debela žena.
Golema krmača puna celulita, gromada sala s čvarcima koji kipe iz odjeće...
Ne smijem se više smijati u javnosti, jer onda moje debelo lice izgleda još deblje!
Za godinu-dvije ću tražit hlače u Dorothy Perkins, Eleni Miro... Maxi Pokeru!
Muškarci više neće za mene govorit da sam seksi i komad! Počet će me doživljavat kao onu simpatičnu debelu frendicu cure koja im se sviđa... Pozivat će me vani samo da bi se raspitivali o mojim prijateljicama, ili možda čak i iz sažaljenja! I za opkladu! Ono, daj sto eura jer sam povalio golemog debelog komada!
Možda ću se prestat šminkat i dotjerivat, ili ću postat sklona stravičnoj vrećastoj odjeći u psihodeličnim bojama...
Ostarit ću sama i debela, nakon što se pretvorim u čudakinju sklonu ezoterici, u nekoj šarenoj suknji od indijskog pamuka i golemim nogama punim vena!

A možda to ipak neće bit kraj života za mene?
Možda bi bilo dobro da naučim čitati iz karata? Tarot, visak, kristali?
Ljudi ipak nekako više vjeruju debelim vračarama... Možda bi mogla počet nosit turbane s ljubičastim i zelenim perjem, purpurni ruž i brdo šalova? To bi izgledalo dobro na televiziji... Obojit kosu u crno, prekvarcat se do boje ćevapa, uzet neko egzotično ime, npr. Dona Remedios ili Madame Isolda, počet govorit španjolskim naglaskom i stvarno napravit karijeru na EzoTv, unatoč konfekcijskom broju 46 (mislim, to još uvijek nije moj konfekcijski broj, ali nikad se ne zna, kako sam krenula...)?

U međuvremenu, ne preporučujem Afroditinu kremu 2u1 od Garcinije (ma što ta garcinija bila...).
Jutros sam je kupila u ljekarni i namazala bedra i dupe s njom, i nakon 2 minute sve je bilo crveno, užareno i peklo je.
Sutra ću pokušat s Guamovom. Hladnom. Bez termoefekata!
Možda naručim onu stvar za trbušnjake na tv-u?


02.03.2009. u 11:47 sati | 30 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2009 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Ožujak 2015 (1)
Kolovoz 2014 (2)
Prosinac 2011 (1)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (5)
Svibanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (6)
Veljača 2010 (3)
Siječanj 2010 (8)
Prosinac 2009 (7)
Studeni 2009 (7)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Lipanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (7)
Ožujak 2009 (8)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (14)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (8)
Listopad 2008 (8)
Rujan 2008 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Opis bloga

Službeni web dnevnik kaotične, hiperaktivne, lijene, zbunjene, infantilne, poročne, ćudljive tridesetineštogodišnjakinje, izgubljene u svijetu dateinga, veza, shoppinga, poništenih kreditnih kartica, poslova koje ne voli, ambicija koje joj se ne da ostvarivati, frajera koji su uvijek pogrešan izbor ali zapne za njih ko pijan za plot... (jel se to tako kaže?)



Spamove, prljave seksi forwarduše, Viagra-mailove i lance sreće šaljite na:

elle.woods.blog@gmail.com

Na Fejsbuku me najdete pod imenom

Elle Woods Gone Brunette

Čitam & komentiram...

Koji
Missilusion

Perez Hilton

Londra
Dijanin vodič...
Shimi
Brineta - Još jedna
Sebastian Wright



I još... korisni blogovi za bonkulovićku kakva san ja

Kolači par exellance...
Kuketa :)