Muke po dupetu, po n-ti put

Tri gubitka dragih i bliskih ljudi u tako malo vremena nisu mala stvar.
Em djeluju pogubno na duh, em imaju razoran utjecaj na tijelo.

Npr. Didin sprovod.
Didin sprovod me je totalno dotukao.
Vijest o njegovoj smrti, mada smo to već dugo iščekivali, bacila me je u tugu, a tuga mene obično baci na frižider. I čokoladu. I kolače.
A kako je sprovod bio po svim dobrim starim običajima, i kako su prijatelji i rodbina poštovali tradiciju vezanu uz žalovanje, tako se kuća na Otoku u ekspresnom roku napunila nevjerovatnim količinama hrane. Em ožalošćena obitelj ne smije trošiti svoje vrijeme i energiju na ništa osim žalovanja, em je to idealna prilika da se gospođe iskažu u kulinarskim vještinama, em stvarno treba nečim nahraniti sve te puste ljude koji će nakon sprovoda doći pustiti suzu za Didom. A Dida je bio baš popularan, tako da se očekivalo stvarno puno posjetitelja. Pa su se rodbina i prijatelji stvarno potrudili...
Ne samo da je bilo nekoliko vrsta divnih domaćih pršuta, maslina, opako dobrog domaćeg kruha (uz kupovni), previše ukusnih sireva da bi bili ostavljeni nedegustirani (neko ima rodbinu na Pagu, neko u Livnu, neki ljudi čak i na Otoku imaju koze...), nego je i teta T donijela golemu teću pašticade i planinu njoka, koje je mijesila i kuhala satima, samo zato jer je njena glavna rivalka u spremanju delicija pripremila nekoliko prokleto dobrih hladnih mesnih rolada punjenih domaćim gljivama i šunkicom...
A tek kolači... O Bože, raj na zemlji od kolača!!!
Susjeda je napravila najnebeskiji ledeni vjetar na svijetu. Ja inače obožavam ledeni vjetar, radim ga i sama, taj kolač uostalom nikako ne može biti loš, ali ovo... ovo je bilo nevjerovatno! Valjda je stavila dvostruku dozu jer je kolač bio jako visok i golem, pun kiwija, jagoda iz kompota, višanja i banana...
Pa onda hrstule, nekoliko vrsta fritula, preznic, brda sitnih kolača, dva-tri rolata, cukarini, ušećereni bademi i arancini i, kao kruna gastronomskog i vizualnog doživljaja, veličanstvena posmrtna torta koju rade časne u samostanu u susjednom Mistu i koju ne može dobiti baš svaka ožalošćena obitelj... A kako je jedna od kćeri Didinog pokojnog bestića sasvim slučajno glavni samostanski chef i slastičarski maestro, tako se i to čudo našlo na našem stolu i izazvalo totalnu ekstazu već blago pripitih žalovatelja... Velika prelijepa četvrtasta torta presvučena bež marcipanom s elegantnim crnim marcipanskim križem, malim tamnozelenim marcipanskim lovorovim vijencem i odgovarajućim ulomkom prigodnog psalma ispisanim nevjerovatno tankim čokoladnim slovima... A ispod marcipana čudo od superukusne jednostavnosti, vlažna torta od rogača s domaćom marmeladom od maginja... Ni previše slatka, ni previše teška, elegantna i odmjerena okusom i pojavom, potpuno primjerena tužnom događaju... Ajme!
I još jednom ajme!
Da mi je dokopat se recepta!
Ali teško... Jedva sam tetu Časnu uprosila recept za nevjerovatno dobre samostanske sirnice, a nadam se da ću se dokopati i recepta za njihov uskršnji vijenac, tako da ne smijem biti pohlepna...

I kad sam već bila izložena takvim divotama od hrane koje su instant ublažile tugu zbog gubitka, normalno da sam se gušila u njoj!
Pogotovo u kolačima!
A u Zagreb sam se zaputila s velikim paketom pršuta i kolača, jedva zakopčanih hlača (ok, otkopčanih tijekom vožnje, priznajem, ali samo zato jer sam bila napuhana...), i s curama sve slistila u dva dana.

I sad sam stvarno debela.
I stvarno na pravoj dijeti.

Zato sam zamolila rodicu da mi pošalje moje drage knjige o dijetama. Imam South Beach dijetu, Montignaca, 90-dnevnu (UN) dijetu, prehranu u Zoni, prehranu po krvnim grupama, rigoroznog Atkinsa (koji je stvarno efikasan ali nakon nekog vremena žena dobije grozan proteinski zadah iz usta pa sam odustala kad je frendica koja se neko vrijeme hranila po Atkinsu i stvarno dobila hollywoodsku liniju počela ispuštati kiselkasti znoj iz tijela i aromu lešine iz usta zbog koje bi se ekipa iz CSI-ja ozbiljno uzrujala) i fasciklu s niskokaloričnom terapijskom prehranom za bulimičarke... Uz još nekoliko rijetkih primjeraka čudnovatih i u svoje vrijeme popularnih knjiga s dijetama iz 50-ih, 60-ih, 70-ih i 80-ih koje sam nalazila po buvljacima i antikvarijatima. Pa nešto specijalnih izdanja ženskih časopisa s dijetama, dijete izrezane iz časopisa i isprintane s neta... Dakle, sve u svemu, imam lijepu kolekciju i širok izbor.
Ali kako je rodica bila lijena da malo bolje potraži po mojoj sobi, tako mi je poslala samo tanku knjižicu mojce Poljanšek i Brede Hrobat...
I to baš u vrijeme kad bojkotiram slovenske proizvode!

Ok, teško je sasvim bojkotirati slovenske proizvode.
Na primjer, ciklu i kisele krastavce Droge Portorož. Šumi bombone od jabuke. Rižu Zlatno Polje. Kupovinu u Mercatoru, koji je ipak moj omiljeni lanac. Murine košulje.
Ili 90-dnevnu dijetu, koja je, vjerujem, najbolji slovenski izvozni proizvod ikad!

Dobra je ta dijeta, zato možda uopće nije loše što mi je poslala samo tu knjigu.
A i opet je jako popularna.
Jede se konkretna hrana, a ima i taj famozni dan s pizzom ili tjesteninom, kolačem i čokoladom...
A vodeni dan jednom mjesečno su svi koje poznajem (a bili su na ovoj dijeti) ionako preskočili, pa su opet totalno smršavili...

Da, znam – dijete su bezveze, treba paziti na prehranu, baviti se nečim, bla, bla i opet bla... Ali kod mene to jednostavno ne funkcionira.
Ja ne mogu promijeniti život, početi živjeti zdravo, jesti normalne stvari u pravo vrijeme, ustajati ujutro zbog trčanja, šetati po prirodi... O, ne!
Lijena sam, komformist i poročna dozlaboga.
Meni treba knjiga pravila koje ću se držati i, otkako ne treniram već nekih 7 godina, grupna aktivnost s nacistički raspoloženim voditeljem tjelovježbe koji ne tolerira zabušavanje.

Kako mi je i kičma u komi, po doma se držim grbavo ko rahitični labud, kondicija je pala nanula bodova, i općenito sama sebi ličim na golemi puding od vanilije, tako sam proteklih mjeseci tražila nekakvo zgodno mjesto za vježbanje. Da nije previše daleko, da mogu doći pješke... I sad sam ga i našla! Dvije zgrade od moje!
Krenula sam na pilates 5 puta tjedno. I unatoč konstantnoj upali mišića osjećam se skroz dobro...

Doduše... ne baš 100% dobro.
Po povratku s Otoka donijela sam iz Splita svoju staru opremu za vježbanje. Punu veliku Reebok torbu tajca, topova, sportskih najci kratkih rukava i sportskih grudnjaka. I oba para Nike tenisica za aerobik, koje mi na pilatesu neće trebati, no ipak... Nikad se ne zna.
Prošle su dobre dvije godine otkako sam prestala redovno (ok, otkako sam prestala UOPĆE) ići na aerobik. U te dvije godine baš sam se lijepo proširila i popunila.
I tako sad imam ozbiljan problem s odjećom za vježbanje.
Skoro sve tajce, duge i one do koljena, su mi preuske, šavovi su rastegnuti na najnezgodnijim mjestima, i općenito ne stoje dobro jer u njima izgledam ko tanker. Ista stvar je i s topovima. Moji preljepi roza, pink, crveni, sivi, modri i crni topići s ušivenim grudnjakom su mi pretijesni i prekratki. A kad ih skombiniram s tajcama, rub topa više ne pokriva struk hlača... O, neeeee... ne više! Sad između ruba topa i struka hlača imam golemi michelinovski šlauf s pozamašnim ljubavnim držačima sa strana!
Mogu, doduše, još uvijek bez problema ući u crne dimijaste plesne Nike hlače do koljena, ali na ovu širinu bokova izgledaju glupo, a i nisu praktične za pilates.
Ne izgledam dobro, ne osjećam se udobno.

Pa vježbam u jeftinim pamučnim tajcama i golemim muškim majcama (ostavština iz bivših veza) koje inače nosim po kući. I u jedinom sportskom grudnjaku koji imam, a koji mi je dozlaboga tijesan. Ali bar ne lovim cice na sve strane po dvorani.

Dobro je trgnuti se malo. Kasno, doduše, ali još imam šanse dočekati ljeto očvrsnula i malo tanja.
Jer ako se stvarno ne potrudim, morat ću kupovat potpuno novu garderobu zato jer se trenutačno u odjeću za kasno proljeće i ljeto ne mogu uvući.

Dakle, već sam pet dana na famoznoj un-dijeti.
I nije dobro.
U petak sam krenula s proteinskim danom. Banana za doručak mi nije bila dovoljna, pa sam dodala još jednu. I sok od 3 grejpa. Volim sok od grejpa. Genijalan. I dobar za dijetu.
Za ručak sam grilala piletinu s ledovom mediteranskom mješavinom povrća, isto ali pola količine pojela za večeru, i to prije 7 sati, a onda se na vratima pojavila ekipa, z, R, P, S1 i M, njih petoro, s Pictionaryjem, dvije boce vina, nekoliko litara piva, svi željni da im nešto spremim za grickanje...
Da ne duljim, Pictionary tulum je začinjen brdom zapečenih palačinki sa sirom i bruschettama s mojim specijalnim namazom, brdom alkohola i tisućama šupljih kalorija...
Ok, zgriješila sam. Ali u knjizi lijepo piše da, ako sam zgriješila, samo nastavim sa slijedećim danom. Svi griješimo. Griješiti je ljudski.

Subota je trebala biti škrobni dan. Ananas za doručak, na ručku sam imala Z i S1 pa sam radila fini light rižoto od povrća, ostatke istog za večeru, a onda me nazvao moj Najbolji, najbolji frend iz srednje škole, koji inače živi u Sarajevu i u zagrebu je trebao biti samo u petak zbog posla, ali eto, ostat će cijeli vikend, pa da se malo nađemo...
Ok, mogu ja to! Idemo na neko nevino pićence, pivica za njega a mineralna ili čaj za mene, i do ponoći sam doma... Tako sam bar mislila.
Dok nismo došli do Khale.
A Khala puna dječurlije, pa sam jednostavno morala od muke popiti dva-tri Absoluta. Čisto da lakše preživim činjenicu da se osjećam starom, i da izdržim dok se mjesto ne počne puniti ljudima naših godina.
Nakon toga smo nastavili do Maraschina, Ritza, svratili do Shamballe (jer je on još nije bio tamo!!! A znala sam da ćemo se opet naći okruženi dječurlijom), našli se s njegovim frendovima u Aquariusu, i, kad smo pred zoru od alkohola bili gladnio ko zvijeri, frendica mog Najboljeg nas je obradovala tako što je otkrila da u autu ima brdo vrećica iz Mekdonaldsa. Punih ohlađenih Royal Cheeseova, pomfrita i studenih pita od jabuke. Otkako noćna hranilišta imaju reducirano radno vrijeme, pametne žene se na vrijeme osiguraju. Ali, ej, kad već doma imam mikrovalnu, zašto ne bi svi otišli do mene i najeli se podgrijanog smeća?
Dobro, dva dana za redom i nisu baš takva tragedija...

Nedjelja je bila rezervirana za voće.
Ah, famozni voćni dan.
Njega sam, nekim čudom, obavila uredno do kraja.
Nagutala sam se suhih marelica za doručak, a za ručak za mene i Z spekla jabuke punjene grožđicama i orasima.
Knjiga kaže 4 punjene jabuke za ručak i dvije za večeru.
Nakon dvije jabuke (za ručak, ne večeru) ja i Z smo bile toliko napuhane da smo se jedva prisilile pokupiti psa i onda omamljeno vrludati po kvartu da ublažimo probavne tegobe. Cijeli dan smo na kraju utukle u probavljanje!
Nakon pola jabuke za večeru i još malo probavnih tegoba odvukla sam se rano u krevet... I probudila oko 4 sata, gladna ko vuk!
Želudac mi je toliko kruljio da se čak i Najbolja probudila! A najbolja ima tvrd san, i još je došla mrtva umorna s puta pa nije bilo baš puno šanse da bi nju nešto moglo probuditi... Ali, eto, moj želudac je uspio...

I, napokon, ponedjeljak
Ugljikohidrati!
Koje blaženstvo!!!
Banane za doručak i pizza za ručak. Ok, sasvim mala i lažna pizza, ali svaka pizza je dobra pizza! Nema loše pizze, takva jednostavno ne postoji!
Bar sam tako mislila dok nisam probala to moje čudo od tijesta, umaka za pizzu, popečene kapule, svježih rajčica, paprike, kukuruza i tikvica.
Inače su sve to sastojci za moju famoznu veggie pizzu, ali... uza sve to obično ide i sir. Puno sira. Jako punog sira, koji zapravo pizzu i čini pizzom!
Nije bilo dobro. Nakon pizze sam se osjećala nekako... prazno. Nepotpuno. I nezadovoljeno.
Satisfakciju sam dobila tek kolačem za večeru i obaveznim komadom čokolade.
Ali izdržala sam! Sasvim dobro sam izdržala puna dva dana i baš se ponosim sobom!

Danas je opet proteinski dan i radujem se omletima s povrćem... Doduše, bolji bi bili sa sirom, ali kako ne smijem miješati proteine... Ah...
Ali bit će dobro. S dijetom treba živjeti iz dana u dan. Tri dana agonije sa zdravom hranom, četvrti dan ugljikohidratne ekstaze...

U međuvremenu sam pripremila mršavu odjeću i postavila sebi cilj – jedva nošene i totalno nove uske tamne Cavallijeve traperice koje mi je prepustila Najbolja. Kupila ih je na jesen ali broj 30 je njoj, onako nježnoj i prozirnoj, ipak prevelik. I lagašni bež Gucci topić bez rukava, veličina S. Dvije haljine koje sam kupila prošlo proljeće u Mangu, jer sam planirala smršaviti na ljeto (baš!). Prekrasna tetina narančastocrvena satenska haljina na vezanje oko vrata iz 70-ih koju sam nekad stalno nila a koja mi je sad tijesna.
Dakle, nije baš da sam si zadala neki nedostižan cilj. 10 kila u tri mjeseca, otprilike 1 i po konfekcijski broj manje.
Ok, nekoj normalnoj ženi to vjerovatno ne bi bio nedostižan cilj. Ali meni je ova dijeta, nakon samo 4 i po dana, već postala teško iskušenje i test karaktera.
Očajnički trebam sladoled...


24.03.2009. u 11:12 sati | 26 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2009 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Ožujak 2015 (1)
Kolovoz 2014 (2)
Prosinac 2011 (1)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (5)
Svibanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (6)
Veljača 2010 (3)
Siječanj 2010 (8)
Prosinac 2009 (7)
Studeni 2009 (7)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Lipanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (7)
Ožujak 2009 (8)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (14)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (8)
Listopad 2008 (8)
Rujan 2008 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Opis bloga

Službeni web dnevnik kaotične, hiperaktivne, lijene, zbunjene, infantilne, poročne, ćudljive tridesetineštogodišnjakinje, izgubljene u svijetu dateinga, veza, shoppinga, poništenih kreditnih kartica, poslova koje ne voli, ambicija koje joj se ne da ostvarivati, frajera koji su uvijek pogrešan izbor ali zapne za njih ko pijan za plot... (jel se to tako kaže?)



Spamove, prljave seksi forwarduše, Viagra-mailove i lance sreće šaljite na:

elle.woods.blog@gmail.com

Na Fejsbuku me najdete pod imenom

Elle Woods Gone Brunette

Čitam & komentiram...

Koji
Missilusion

Perez Hilton

Londra
Dijanin vodič...
Shimi
Brineta - Još jedna
Sebastian Wright



I još... korisni blogovi za bonkulovićku kakva san ja

Kolači par exellance...
Kuketa :)