Muke po dupetu, po n-ti put

Tri gubitka dragih i bliskih ljudi u tako malo vremena nisu mala stvar.
Em djeluju pogubno na duh, em imaju razoran utjecaj na tijelo.

Npr. Didin sprovod.
Didin sprovod me je totalno dotukao.
Vijest o njegovoj smrti, mada smo to veæ dugo išèekivali, bacila me je u tugu, a tuga mene obièno baci na frižider. I èokoladu. I kolaèe.
A kako je sprovod bio po svim dobrim starim obièajima, i kako su prijatelji i rodbina poštovali tradiciju vezanu uz žalovanje, tako se kuæa na Otoku u ekspresnom roku napunila nevjerovatnim kolièinama hrane. Em ožalošæena obitelj ne smije trošiti svoje vrijeme i energiju na ništa osim žalovanja, em je to idealna prilika da se gospoðe iskažu u kulinarskim vještinama, em stvarno treba neèim nahraniti sve te puste ljude koji æe nakon sprovoda doæi pustiti suzu za Didom. A Dida je bio baš popularan, tako da se oèekivalo stvarno puno posjetitelja. Pa su se rodbina i prijatelji stvarno potrudili...
Ne samo da je bilo nekoliko vrsta divnih domaæih pršuta, maslina, opako dobrog domaæeg kruha (uz kupovni), previše ukusnih sireva da bi bili ostavljeni nedegustirani (neko ima rodbinu na Pagu, neko u Livnu, neki ljudi èak i na Otoku imaju koze...), nego je i teta T donijela golemu teæu pašticade i planinu njoka, koje je mijesila i kuhala satima, samo zato jer je njena glavna rivalka u spremanju delicija pripremila nekoliko prokleto dobrih hladnih mesnih rolada punjenih domaæim gljivama i šunkicom...
A tek kolaèi... O Bože, raj na zemlji od kolaèa!!!
Susjeda je napravila najnebeskiji ledeni vjetar na svijetu. Ja inaèe obožavam ledeni vjetar, radim ga i sama, taj kolaè uostalom nikako ne može biti loš, ali ovo... ovo je bilo nevjerovatno! Valjda je stavila dvostruku dozu jer je kolaè bio jako visok i golem, pun kiwija, jagoda iz kompota, višanja i banana...
Pa onda hrstule, nekoliko vrsta fritula, preznic, brda sitnih kolaèa, dva-tri rolata, cukarini, ušeæereni bademi i arancini i, kao kruna gastronomskog i vizualnog doživljaja, velièanstvena posmrtna torta koju rade èasne u samostanu u susjednom Mistu i koju ne može dobiti baš svaka ožalošæena obitelj... A kako je jedna od kæeri Didinog pokojnog bestiæa sasvim sluèajno glavni samostanski chef i slastièarski maestro, tako se i to èudo našlo na našem stolu i izazvalo totalnu ekstazu veæ blago pripitih žalovatelja... Velika prelijepa èetvrtasta torta presvuèena bež marcipanom s elegantnim crnim marcipanskim križem, malim tamnozelenim marcipanskim lovorovim vijencem i odgovarajuæim ulomkom prigodnog psalma ispisanim nevjerovatno tankim èokoladnim slovima... A ispod marcipana èudo od superukusne jednostavnosti, vlažna torta od rogaèa s domaæom marmeladom od maginja... Ni previše slatka, ni previše teška, elegantna i odmjerena okusom i pojavom, potpuno primjerena tužnom dogaðaju... Ajme!
I još jednom ajme!
Da mi je dokopat se recepta!
Ali teško... Jedva sam tetu Èasnu uprosila recept za nevjerovatno dobre samostanske sirnice, a nadam se da æu se dokopati i recepta za njihov uskršnji vijenac, tako da ne smijem biti pohlepna...

I kad sam veæ bila izložena takvim divotama od hrane koje su instant ublažile tugu zbog gubitka, normalno da sam se gušila u njoj!
Pogotovo u kolaèima!
A u Zagreb sam se zaputila s velikim paketom pršuta i kolaèa, jedva zakopèanih hlaèa (ok, otkopèanih tijekom vožnje, priznajem, ali samo zato jer sam bila napuhana...), i s curama sve slistila u dva dana.

I sad sam stvarno debela.
I stvarno na pravoj dijeti.

Zato sam zamolila rodicu da mi pošalje moje drage knjige o dijetama. Imam South Beach dijetu, Montignaca, 90-dnevnu (UN) dijetu, prehranu u Zoni, prehranu po krvnim grupama, rigoroznog Atkinsa (koji je stvarno efikasan ali nakon nekog vremena žena dobije grozan proteinski zadah iz usta pa sam odustala kad je frendica koja se neko vrijeme hranila po Atkinsu i stvarno dobila hollywoodsku liniju poèela ispuštati kiselkasti znoj iz tijela i aromu lešine iz usta zbog koje bi se ekipa iz CSI-ja ozbiljno uzrujala) i fasciklu s niskokaloriènom terapijskom prehranom za bulimièarke... Uz još nekoliko rijetkih primjeraka èudnovatih i u svoje vrijeme popularnih knjiga s dijetama iz 50-ih, 60-ih, 70-ih i 80-ih koje sam nalazila po buvljacima i antikvarijatima. Pa nešto specijalnih izdanja ženskih èasopisa s dijetama, dijete izrezane iz èasopisa i isprintane s neta... Dakle, sve u svemu, imam lijepu kolekciju i širok izbor.
Ali kako je rodica bila lijena da malo bolje potraži po mojoj sobi, tako mi je poslala samo tanku knjižicu mojce Poljanšek i Brede Hrobat...
I to baš u vrijeme kad bojkotiram slovenske proizvode!

Ok, teško je sasvim bojkotirati slovenske proizvode.
Na primjer, ciklu i kisele krastavce Droge Portorož. Šumi bombone od jabuke. Rižu Zlatno Polje. Kupovinu u Mercatoru, koji je ipak moj omiljeni lanac. Murine košulje.
Ili 90-dnevnu dijetu, koja je, vjerujem, najbolji slovenski izvozni proizvod ikad!

Dobra je ta dijeta, zato možda uopæe nije loše što mi je poslala samo tu knjigu.
A i opet je jako popularna.
Jede se konkretna hrana, a ima i taj famozni dan s pizzom ili tjesteninom, kolaèem i èokoladom...
A vodeni dan jednom mjeseèno su svi koje poznajem (a bili su na ovoj dijeti) ionako preskoèili, pa su opet totalno smršavili...

Da, znam – dijete su bezveze, treba paziti na prehranu, baviti se neèim, bla, bla i opet bla... Ali kod mene to jednostavno ne funkcionira.
Ja ne mogu promijeniti život, poèeti živjeti zdravo, jesti normalne stvari u pravo vrijeme, ustajati ujutro zbog trèanja, šetati po prirodi... O, ne!
Lijena sam, komformist i poroèna dozlaboga.
Meni treba knjiga pravila koje æu se držati i, otkako ne treniram veæ nekih 7 godina, grupna aktivnost s nacistièki raspoloženim voditeljem tjelovježbe koji ne tolerira zabušavanje.

Kako mi je i kièma u komi, po doma se držim grbavo ko rahitièni labud, kondicija je pala nanula bodova, i opæenito sama sebi lièim na golemi puding od vanilije, tako sam proteklih mjeseci tražila nekakvo zgodno mjesto za vježbanje. Da nije previše daleko, da mogu doæi pješke... I sad sam ga i našla! Dvije zgrade od moje!
Krenula sam na pilates 5 puta tjedno. I unatoè konstantnoj upali mišiæa osjeæam se skroz dobro...

Doduše... ne baš 100% dobro.
Po povratku s Otoka donijela sam iz Splita svoju staru opremu za vježbanje. Punu veliku Reebok torbu tajca, topova, sportskih najci kratkih rukava i sportskih grudnjaka. I oba para Nike tenisica za aerobik, koje mi na pilatesu neæe trebati, no ipak... Nikad se ne zna.
Prošle su dobre dvije godine otkako sam prestala redovno (ok, otkako sam prestala UOPÆE) iæi na aerobik. U te dvije godine baš sam se lijepo proširila i popunila.
I tako sad imam ozbiljan problem s odjeæom za vježbanje.
Skoro sve tajce, duge i one do koljena, su mi preuske, šavovi su rastegnuti na najnezgodnijim mjestima, i opæenito ne stoje dobro jer u njima izgledam ko tanker. Ista stvar je i s topovima. Moji preljepi roza, pink, crveni, sivi, modri i crni topiæi s ušivenim grudnjakom su mi pretijesni i prekratki. A kad ih skombiniram s tajcama, rub topa više ne pokriva struk hlaèa... O, neeeee... ne više! Sad izmeðu ruba topa i struka hlaèa imam golemi michelinovski šlauf s pozamašnim ljubavnim držaèima sa strana!
Mogu, doduše, još uvijek bez problema uæi u crne dimijaste plesne Nike hlaèe do koljena, ali na ovu širinu bokova izgledaju glupo, a i nisu praktiène za pilates.
Ne izgledam dobro, ne osjeæam se udobno.

Pa vježbam u jeftinim pamuènim tajcama i golemim muškim majcama (ostavština iz bivših veza) koje inaèe nosim po kuæi. I u jedinom sportskom grudnjaku koji imam, a koji mi je dozlaboga tijesan. Ali bar ne lovim cice na sve strane po dvorani.

Dobro je trgnuti se malo. Kasno, doduše, ali još imam šanse doèekati ljeto oèvrsnula i malo tanja.
Jer ako se stvarno ne potrudim, morat æu kupovat potpuno novu garderobu zato jer se trenutaèno u odjeæu za kasno proljeæe i ljeto ne mogu uvuæi.

Dakle, veæ sam pet dana na famoznoj un-dijeti.
I nije dobro.
U petak sam krenula s proteinskim danom. Banana za doruèak mi nije bila dovoljna, pa sam dodala još jednu. I sok od 3 grejpa. Volim sok od grejpa. Genijalan. I dobar za dijetu.
Za ruèak sam grilala piletinu s ledovom mediteranskom mješavinom povræa, isto ali pola kolièine pojela za veèeru, i to prije 7 sati, a onda se na vratima pojavila ekipa, z, R, P, S1 i M, njih petoro, s Pictionaryjem, dvije boce vina, nekoliko litara piva, svi željni da im nešto spremim za grickanje...
Da ne duljim, Pictionary tulum je zaèinjen brdom zapeèenih palaèinki sa sirom i bruschettama s mojim specijalnim namazom, brdom alkohola i tisuæama šupljih kalorija...
Ok, zgriješila sam. Ali u knjizi lijepo piše da, ako sam zgriješila, samo nastavim sa slijedeæim danom. Svi griješimo. Griješiti je ljudski.

Subota je trebala biti škrobni dan. Ananas za doruèak, na ruèku sam imala Z i S1 pa sam radila fini light rižoto od povræa, ostatke istog za veèeru, a onda me nazvao moj Najbolji, najbolji frend iz srednje škole, koji inaèe živi u Sarajevu i u zagrebu je trebao biti samo u petak zbog posla, ali eto, ostat æe cijeli vikend, pa da se malo naðemo...
Ok, mogu ja to! Idemo na neko nevino piæence, pivica za njega a mineralna ili èaj za mene, i do ponoæi sam doma... Tako sam bar mislila.
Dok nismo došli do Khale.
A Khala puna djeèurlije, pa sam jednostavno morala od muke popiti dva-tri Absoluta. Èisto da lakše preživim èinjenicu da se osjeæam starom, i da izdržim dok se mjesto ne poène puniti ljudima naših godina.
Nakon toga smo nastavili do Maraschina, Ritza, svratili do Shamballe (jer je on još nije bio tamo!!! A znala sam da æemo se opet naæi okruženi djeèurlijom), našli se s njegovim frendovima u Aquariusu, i, kad smo pred zoru od alkohola bili gladnio ko zvijeri, frendica mog Najboljeg nas je obradovala tako što je otkrila da u autu ima brdo vreæica iz Mekdonaldsa. Punih ohlaðenih Royal Cheeseova, pomfrita i studenih pita od jabuke. Otkako noæna hranilišta imaju reducirano radno vrijeme, pametne žene se na vrijeme osiguraju. Ali, ej, kad veæ doma imam mikrovalnu, zašto ne bi svi otišli do mene i najeli se podgrijanog smeæa?
Dobro, dva dana za redom i nisu baš takva tragedija...

Nedjelja je bila rezervirana za voæe.
Ah, famozni voæni dan.
Njega sam, nekim èudom, obavila uredno do kraja.
Nagutala sam se suhih marelica za doruèak, a za ruèak za mene i Z spekla jabuke punjene grožðicama i orasima.
Knjiga kaže 4 punjene jabuke za ruèak i dvije za veèeru.
Nakon dvije jabuke (za ruèak, ne veèeru) ja i Z smo bile toliko napuhane da smo se jedva prisilile pokupiti psa i onda omamljeno vrludati po kvartu da ublažimo probavne tegobe. Cijeli dan smo na kraju utukle u probavljanje!
Nakon pola jabuke za veèeru i još malo probavnih tegoba odvukla sam se rano u krevet... I probudila oko 4 sata, gladna ko vuk!
Želudac mi je toliko kruljio da se èak i Najbolja probudila! A najbolja ima tvrd san, i još je došla mrtva umorna s puta pa nije bilo baš puno šanse da bi nju nešto moglo probuditi... Ali, eto, moj želudac je uspio...

I, napokon, ponedjeljak
Ugljikohidrati!
Koje blaženstvo!!!
Banane za doruèak i pizza za ruèak. Ok, sasvim mala i lažna pizza, ali svaka pizza je dobra pizza! Nema loše pizze, takva jednostavno ne postoji!
Bar sam tako mislila dok nisam probala to moje èudo od tijesta, umaka za pizzu, popeèene kapule, svježih rajèica, paprike, kukuruza i tikvica.
Inaèe su sve to sastojci za moju famoznu veggie pizzu, ali... uza sve to obièno ide i sir. Puno sira. Jako punog sira, koji zapravo pizzu i èini pizzom!
Nije bilo dobro. Nakon pizze sam se osjeæala nekako... prazno. Nepotpuno. I nezadovoljeno.
Satisfakciju sam dobila tek kolaèem za veèeru i obaveznim komadom èokolade.
Ali izdržala sam! Sasvim dobro sam izdržala puna dva dana i baš se ponosim sobom!

Danas je opet proteinski dan i radujem se omletima s povræem... Doduše, bolji bi bili sa sirom, ali kako ne smijem miješati proteine... Ah...
Ali bit æe dobro. S dijetom treba živjeti iz dana u dan. Tri dana agonije sa zdravom hranom, èetvrti dan ugljikohidratne ekstaze...

U meðuvremenu sam pripremila mršavu odjeæu i postavila sebi cilj – jedva nošene i totalno nove uske tamne Cavallijeve traperice koje mi je prepustila Najbolja. Kupila ih je na jesen ali broj 30 je njoj, onako nježnoj i prozirnoj, ipak prevelik. I lagašni bež Gucci topiæ bez rukava, velièina S. Dvije haljine koje sam kupila prošlo proljeæe u Mangu, jer sam planirala smršaviti na ljeto (baš!). Prekrasna tetina naranèastocrvena satenska haljina na vezanje oko vrata iz 70-ih koju sam nekad stalno nila a koja mi je sad tijesna.
Dakle, nije baš da sam si zadala neki nedostižan cilj. 10 kila u tri mjeseca, otprilike 1 i po konfekcijski broj manje.
Ok, nekoj normalnoj ženi to vjerovatno ne bi bio nedostižan cilj. Ali meni je ova dijeta, nakon samo 4 i po dana, veæ postala teško iskušenje i test karaktera.
Oèajnièki trebam sladoled...

24.03.2009. u 11:12 sati | 26 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.