Famozni BB Mrkvica me proganja i stalno mi donosi nesreću! Totalno sam uvjerena u to!
Ok, ne viđam ga baš svaki dan, ali počela sam stalno nalijetati na njega, i nekako se uvijek dogodi da stvari krenu naopako kad ga sretnem.
Na primjer, da se u četvrtak nije pojavio na partyju od 24 Sata, sigurna sam da bi večer ostala do kraja dobra. Ali pojavio se, i večer je krenula baš nekako naopako.
Ok, nije baš da sam bila nešto nabrijana na odlazak tamo. Kakav je, uostalom, to party koji se kiti v.i.p. prefiksom ako pozivnicu ima svaka lijeva šuša, uključujući i mene?
Ali kako nikad ne propuštam priliku da se natankam besplatnim alkoholom i prekršim dijetu gomilom kanapea, tako je nisam propustila ni ovaj put.
A bila je ista gužva i isti ljudi kao i prošle godine...
Bili su i M People koje obožavam, i stvarno su dobro odsvirali svoje, ali meni se onda zbog njih baš nekako plesalo. A kako ne želim bit jedna od jedinih 10 budala u gomili koje plešu, a i došla sam s grupicom krepanih žena koje su odspavale pola sata nakon posla, zacementirale još jedan sloj maskare, obukle najmanje zgužvanu krpu u ormaru i dovukle se preko volje, tako sam se vukla za njima po dvorani i predvorju, probijala kroz gužvu, zalijevala čašom ljude oko sebe, bila zalijevana od strane tih istih ljudi, i svako malo utrpavala poneki Rocher u torbicu (da se nađe za doma. Ipak sam na dijeti, pa ne držim čokoladu doma. A i štedim, pa je ne kupujem...).
Srla sam i gomilu znanaca, ali u ovakvim pretjeranim gužvama žena jednostavno nema priliku proći par riječi sa svima s kojima bi to htjela.
Na moju veliku radost, i Tereza Kesovija je bila tu. Ali, na jednako veliku žalost, ako je i bila pijana nije to ničim pokazivala. Dapače, ni teturala nije. U Splitu zna biti jako zabavna. A bila je poprilično vesela i prošlo proljeće na otvaranju Golden Sun casina u Libertasu u Dubrovniku (e to je bilo zabavno...). Event na kojem je prisutna Tereza Kesovija, a da se pritom ponaša sasvim prilično, nikako nije dobar event. Bar ne za moja mjerila.
Kanapeići su me, iskreno, malo razočarali. Oni sa sirom su bili bljutavi, ribljoj pašteti nikako nisam uspjela definirati porijeklo tj. ribu od koje je napravljena, grisini s pršutom su bili zgodni ali su me konobari s njima nekako zaobilazili u širokom luku...
Ok, pogačice su bile super. I kanapeići s pršutom su bili ok... našlo se zanimljive hrane, o da, ali ništa što bi me spriječilo u kasnijem žaljenju što sam se nažderala gluposti.
A i pečatirali su me! Nekim groznim masnim pečatom!
Mrzim kad me netko pečatira na javnom mjestu i kad kasnije moram ribati fleku na zapešću.
Zar je recesija tako stisnula da nisu mogli nabaviti nešto malo elegantnije, narukvice na primjer?
Ali kad se sve zamjerke maknu na stranu, zapravo je bilo skroz dobro.
24 Sata uvijek imaju najbolje partije, a srela sam i brdo ekipe.
Usput sam zadovoljila i svoju dugogodišnju potrebu za škicanjem Ede Bočkaja na javnim mjestima. A to moram uvijek kad ga negdje vidim, jer tako prokleto liči na Chrisa Notha. Budući da je samo po sebi razumljivo da je Chris Noth (osim cipela) jedinik razlog zbog kojeg žena poput mene umire od sreće na svako prikazivanje Seksa i Grada, onda je zapravo moja sreća zbog prisustva dotičnog posve razumljiva...
Ali večer tekla skroz ok dok nisam ugledala BB Mrkvicu, čijim pojavljivanjem se sve okrenulo naopačke.
Prvo sam negdje u njegovoj blizini nabasala na svoju staru i nikad prežaljenu ljubav, Dizajnera, i njegovu užasno ružnu i muškobanjastu suprugu.Dizajner je bio moj prvi stvarno ozbiljni dečko u životu, moja prva duga veza, prva osoba s kojom sam kovala planove za budućnost i bila stvarno ljigava, još davno, tamo negdje kad sam ja imala 18 a on 25...
Nisu me smetale žene koje su došle nakon mene (a i ostali smo bili jako dobri prijatelji). Smeta me monstrum groznog lika i zastrašujućeg karaktera kojeg je na kraju oženio!
I smeta me njena reakcija na našu komunikaciju. Navodno je glupan, nakon što me bio službeno upoznao s njom, rekao da sam ja bila najbolji blowjobber u njegovom životu, i onda je ona zaključila da joj se ne sviđa da njen mužić uopće na bilo kakav način komunicira sa mnom.
Informaciju sam dobila od njegove sestre, koja je sasvim slučajno bila moja superfrendica još puno prije nego sam se dokopala njenog brata (a bila sam opsjednuta njime od 14-e godine, pa smo čekali da malo odrastem), tako da vjerujem da je istinita.
Doduše, u nekom drugom slučaju ovo bi mi trebao biti kompliment. Ali nisam ga tako doživila. Pogotovo ako je to razlog zbog kojeg se on mora ponašati tako glupo kad je i ona prisutna…
Uostalom, smeta mi što moj bivši frajer ikome govori o mojim seksualnim vještinama! Pa čak i svojoj ženi! Ok, i ja okolo curama pričam o tome kakvi su (ili kakvi nisu) bili moji bivši, ali vjerujem da oni ne znaju što sam pričala o njima!!!
Priznajem da sam prije nekoliko godina, kad sam bila izviješćena o razlogu, dugo bila u iskušenju da mu poštom pošaljem bon s popustom za pušenje – prve dvije minute gratis!
Nakon toga sam srela svoju ružnu rodicu Izoperiranu Manekenku/Novinarku/TV Glupaču, koja mi je u samo nekoliko minuta besmislenog samoljubivog monologa ubila sav optimizam i volju za životom.
Ali desert sam dobila na kraju.
Nedaleko od mene ugledala sam Oženjenog. U društvu supruge i nekakvih vrlo zanimljivih muškaraca koji su dobro izgledali u odijelima, praćenih grupicom poprilično neuglednih žena.
Općenito, cijelu večer mi se činilo da muškarci izgledaju puno bolje od žena. Tj. da ima brdo stvarno dobrih muških, a da su žene sve nekako prosječne i neugledne, uz rijetke iznimke. Što je zapravo ok, jer da sam primjećivala žene umjesto muškaraca morala bih posumnjati u svoju seksualnu orijentaciju, a budući da sam trenutačno u jako zbunjujućem životnom razdoblju, novi razlozi za preispitivanje mi uopće nisu potrebni.
Dakle, on. Oženjeni.
Primjetio je i on mene.
Žena mu je, srećom, bila okrenuta leđima meni.
Pogledali smo se dugo. On je namignuo i nasmiješio se, ja sam klimnula glavom i nasmiješila se, gledali smo se još jedno nevjerovatno dugih pola sekunde, i ja sam bila spremna otići kući.
Nakon svega – pogled.
Nije da sam očekivala nešto više od toga u ovakvoj prigodi. Niti sam sama bila spremna dati više.
Zapravo, nisam očekivala čak ni uzvratni kontakt očima, kamoli komunikaciju gestom, pogledom… ovo je čak bilo i previše.
Ali, to je to.
Po nekakvoj zdravoj logici mi nikad nismo prekinuli, jer zapravo nikad nismo ništa ni započeli. I tu se nemam što pitati i misliti… Bilo je i prošlo, od samog početka nije smjelo biti nikakvih emocija jer je bilo jasno da od cijele priče neće biti ništa. I nisam se zanosila nikakvim iluzijama jer sam cijelo vrijeme bila svjesna da se nemam čime zanositi.
Pa ipak… srce mi se osjeća nekako malo slomljeno. Samo malo. Samo okrhnuto. No ipak…
Život bi bio puno jednostavniji da su boli srca jedini emotivni problemi s kojima se žena mora suočavati u ovo teško vrijeme.
U noći s petka na subotu preminuo je moj Dida.
Nije to bilo naglo i neočekivano. Obzirom na njegovo fizičko stanje očekivali smo da će nas napustiti puno prije.
Ali Dida je bio tvrdoglav borac i ljubitelj života.
Godinama se borio s golemim tlakom, srčanim i moždanim udarima, dijabetesom i infekcijama. Zapravo nije imao vremena da umre. Uvijek jet u bila neka knjiga na kojoj je trebalo surađivati, nekakav mjesni događaj koji je trebalo popratiti… Prvo nije smio umrijeti prije Bake, jer kako bi ona, jedina ljubav njegovog života, ako on ode prije nje i ostavi je samu (o, lako bi matrijarhalna mužozlostavljačka rospija od moje bake bez njega, puno lakše nego što je on bio bez nje!). Zatim su bili mjesni izbori. Pa pretposljednja knjiga. Zatim je bio jako kritično, ali nije mogao umrijeti jer je za koji mjesec morao dobiti priznanje za životno djelo, a kako se ipak radilo o životnom djelu tako je Dida smatrao neukusnim da ga primi mrtav. Nakon toga su bili državni i predsjednički izbori. Pa neki vrag na lokalnoj razini. Zatim je mala od moje rodice doživjela bizarnu i opasnu nezgodu u kojoj je jedva izvukla živu glavu, pa se Dida na brzinu oporavio od gadnog udara jer nije bilo baš zgodno da umre u trenutku kad se dijete bori za život i kad je cijela obitelj u panici zbog nje. Zatim su mu amputirali prste na nozi, ali nije bilo baš najzgodnije ni da tada umre (mada je bilo problema s gangrenom i rana od amputacije nije zarastala) jer su masline fantastično rodile pa je obitelj imala previše posla s berbom…
I tako je uvijek nalazio neki rzlog zbog kojeg mu još nije bilo vrijeme.
Ovaj put su godine i stanje tijela bili jači od duha, i Dida nas je napustio u pristojnim 90-ima.
Zbog čega je, naravno, trebalo na brzinu spakovati nekoliko stvari u kofer i otići na Otok. Dostojno ispratiti Didu na onaj svijet, i suočiti se sa gramzivom i krvoločnom najbližom rodbinom.
Ali to je već potpuno druga priča…
Post je objavljen 18.03.2009. u 22:54 sati.