Dvaput zbogom

Famozni BB Mrkvica me proganja i stalno mi donosi nesreæu! Totalno sam uvjerena u to!
Ok, ne viðam ga baš svaki dan, ali poèela sam stalno nalijetati na njega, i nekako se uvijek dogodi da stvari krenu naopako kad ga sretnem.

Na primjer, da se u èetvrtak nije pojavio na partyju od 24 Sata, sigurna sam da bi veèer ostala do kraja dobra. Ali pojavio se, i veèer je krenula baš nekako naopako.

Ok, nije baš da sam bila nešto nabrijana na odlazak tamo. Kakav je, uostalom, to party koji se kiti v.i.p. prefiksom ako pozivnicu ima svaka lijeva šuša, ukljuèujuæi i mene?
Ali kako nikad ne propuštam priliku da se natankam besplatnim alkoholom i prekršim dijetu gomilom kanapea, tako je nisam propustila ni ovaj put.

A bila je ista gužva i isti ljudi kao i prošle godine...
Bili su i M People koje obožavam, i stvarno su dobro odsvirali svoje, ali meni se onda zbog njih baš nekako plesalo. A kako ne želim bit jedna od jedinih 10 budala u gomili koje plešu, a i došla sam s grupicom krepanih žena koje su odspavale pola sata nakon posla, zacementirale još jedan sloj maskare, obukle najmanje zgužvanu krpu u ormaru i dovukle se preko volje, tako sam se vukla za njima po dvorani i predvorju, probijala kroz gužvu, zalijevala èašom ljude oko sebe, bila zalijevana od strane tih istih ljudi, i svako malo utrpavala poneki Rocher u torbicu (da se naðe za doma. Ipak sam na dijeti, pa ne držim èokoladu doma. A i štedim, pa je ne kupujem...).
Srla sam i gomilu znanaca, ali u ovakvim pretjeranim gužvama žena jednostavno nema priliku proæi par rijeèi sa svima s kojima bi to htjela.

Na moju veliku radost, i Tereza Kesovija je bila tu. Ali, na jednako veliku žalost, ako je i bila pijana nije to nièim pokazivala. Dapaèe, ni teturala nije. U Splitu zna biti jako zabavna. A bila je poprilièno vesela i prošlo proljeæe na otvaranju Golden Sun casina u Libertasu u Dubrovniku (e to je bilo zabavno...). Event na kojem je prisutna Tereza Kesovija, a da se pritom ponaša sasvim prilièno, nikako nije dobar event. Bar ne za moja mjerila.

Kanapeiæi su me, iskreno, malo razoèarali. Oni sa sirom su bili bljutavi, ribljoj pašteti nikako nisam uspjela definirati porijeklo tj. ribu od koje je napravljena, grisini s pršutom su bili zgodni ali su me konobari s njima nekako zaobilazili u širokom luku...
Ok, pogaèice su bile super. I kanapeiæi s pršutom su bili ok... našlo se zanimljive hrane, o da, ali ništa što bi me sprijeèilo u kasnijem žaljenju što sam se nažderala gluposti.

A i peèatirali su me! Nekim groznim masnim peèatom!
Mrzim kad me netko peèatira na javnom mjestu i kad kasnije moram ribati fleku na zapešæu.
Zar je recesija tako stisnula da nisu mogli nabaviti nešto malo elegantnije, narukvice na primjer?

Ali kad se sve zamjerke maknu na stranu, zapravo je bilo skroz dobro.
24 Sata uvijek imaju najbolje partije, a srela sam i brdo ekipe.
Usput sam zadovoljila i svoju dugogodišnju potrebu za škicanjem Ede Boèkaja na javnim mjestima. A to moram uvijek kad ga negdje vidim, jer tako prokleto lièi na Chrisa Notha. Buduæi da je samo po sebi razumljivo da je Chris Noth (osim cipela) jedinik razlog zbog kojeg žena poput mene umire od sreæe na svako prikazivanje Seksa i Grada, onda je zapravo moja sreæa zbog prisustva dotiènog posve razumljiva...

Ali veèer tekla skroz ok dok nisam ugledala BB Mrkvicu, èijim pojavljivanjem se sve okrenulo naopaèke.

Prvo sam negdje u njegovoj blizini nabasala na svoju staru i nikad prežaljenu ljubav, Dizajnera, i njegovu užasno ružnu i muškobanjastu suprugu.Dizajner je bio moj prvi stvarno ozbiljni deèko u životu, moja prva duga veza, prva osoba s kojom sam kovala planove za buduænost i bila stvarno ljigava, još davno, tamo negdje kad sam ja imala 18 a on 25...
Nisu me smetale žene koje su došle nakon mene (a i ostali smo bili jako dobri prijatelji). Smeta me monstrum groznog lika i zastrašujuæeg karaktera kojeg je na kraju oženio!
I smeta me njena reakcija na našu komunikaciju. Navodno je glupan, nakon što me bio službeno upoznao s njom, rekao da sam ja bila najbolji blowjobber u njegovom životu, i onda je ona zakljuèila da joj se ne sviða da njen mužiæ uopæe na bilo kakav naèin komunicira sa mnom.
Informaciju sam dobila od njegove sestre, koja je sasvim sluèajno bila moja superfrendica još puno prije nego sam se dokopala njenog brata (a bila sam opsjednuta njime od 14-e godine, pa smo èekali da malo odrastem), tako da vjerujem da je istinita.
Doduše, u nekom drugom sluèaju ovo bi mi trebao biti kompliment. Ali nisam ga tako doživila. Pogotovo ako je to razlog zbog kojeg se on mora ponašati tako glupo kad je i ona prisutna…
Uostalom, smeta mi što moj bivši frajer ikome govori o mojim seksualnim vještinama! Pa èak i svojoj ženi! Ok, i ja okolo curama prièam o tome kakvi su (ili kakvi nisu) bili moji bivši, ali vjerujem da oni ne znaju što sam prièala o njima!!!
Priznajem da sam prije nekoliko godina, kad sam bila izviješæena o razlogu, dugo bila u iskušenju da mu poštom pošaljem bon s popustom za pušenje – prve dvije minute gratis!

Nakon toga sam srela svoju ružnu rodicu Izoperiranu Manekenku/Novinarku/TV Glupaèu, koja mi je u samo nekoliko minuta besmislenog samoljubivog monologa ubila sav optimizam i volju za životom.

Ali desert sam dobila na kraju.
Nedaleko od mene ugledala sam Oženjenog. U društvu supruge i nekakvih vrlo zanimljivih muškaraca koji su dobro izgledali u odijelima, praæenih grupicom poprilièno neuglednih žena.
Opæenito, cijelu veèer mi se èinilo da muškarci izgledaju puno bolje od žena. Tj. da ima brdo stvarno dobrih muških, a da su žene sve nekako prosjeène i neugledne, uz rijetke iznimke. Što je zapravo ok, jer da sam primjeæivala žene umjesto muškaraca morala bih posumnjati u svoju seksualnu orijentaciju, a buduæi da sam trenutaèno u jako zbunjujuæem životnom razdoblju, novi razlozi za preispitivanje mi uopæe nisu potrebni.
Dakle, on. Oženjeni.
Primjetio je i on mene.
Žena mu je, sreæom, bila okrenuta leðima meni.
Pogledali smo se dugo. On je namignuo i nasmiješio se, ja sam klimnula glavom i nasmiješila se, gledali smo se još jedno nevjerovatno dugih pola sekunde, i ja sam bila spremna otiæi kuæi.

Nakon svega – pogled.
Nije da sam oèekivala nešto više od toga u ovakvoj prigodi. Niti sam sama bila spremna dati više.
Zapravo, nisam oèekivala èak ni uzvratni kontakt oèima, kamoli komunikaciju gestom, pogledom… ovo je èak bilo i previše.
Ali, to je to.
Po nekakvoj zdravoj logici mi nikad nismo prekinuli, jer zapravo nikad nismo ništa ni zapoèeli. I tu se nemam što pitati i misliti… Bilo je i prošlo, od samog poèetka nije smjelo biti nikakvih emocija jer je bilo jasno da od cijele prièe neæe biti ništa. I nisam se zanosila nikakvim iluzijama jer sam cijelo vrijeme bila svjesna da se nemam èime zanositi.
Pa ipak… srce mi se osjeæa nekako malo slomljeno. Samo malo. Samo okrhnuto. No ipak…

Život bi bio puno jednostavniji da su boli srca jedini emotivni problemi s kojima se žena mora suoèavati u ovo teško vrijeme.
U noæi s petka na subotu preminuo je moj Dida.

Nije to bilo naglo i neoèekivano. Obzirom na njegovo fizièko stanje oèekivali smo da æe nas napustiti puno prije.
Ali Dida je bio tvrdoglav borac i ljubitelj života.
Godinama se borio s golemim tlakom, srèanim i moždanim udarima, dijabetesom i infekcijama. Zapravo nije imao vremena da umre. Uvijek jet u bila neka knjiga na kojoj je trebalo suraðivati, nekakav mjesni dogaðaj koji je trebalo popratiti… Prvo nije smio umrijeti prije Bake, jer kako bi ona, jedina ljubav njegovog života, ako on ode prije nje i ostavi je samu (o, lako bi matrijarhalna mužozlostavljaèka rospija od moje bake bez njega, puno lakše nego što je on bio bez nje!). Zatim su bili mjesni izbori. Pa pretposljednja knjiga. Zatim je bio jako kritièno, ali nije mogao umrijeti jer je za koji mjesec morao dobiti priznanje za životno djelo, a kako se ipak radilo o životnom djelu tako je Dida smatrao neukusnim da ga primi mrtav. Nakon toga su bili državni i predsjednièki izbori. Pa neki vrag na lokalnoj razini. Zatim je mala od moje rodice doživjela bizarnu i opasnu nezgodu u kojoj je jedva izvukla živu glavu, pa se Dida na brzinu oporavio od gadnog udara jer nije bilo baš zgodno da umre u trenutku kad se dijete bori za život i kad je cijela obitelj u panici zbog nje. Zatim su mu amputirali prste na nozi, ali nije bilo baš najzgodnije ni da tada umre (mada je bilo problema s gangrenom i rana od amputacije nije zarastala) jer su masline fantastièno rodile pa je obitelj imala previše posla s berbom…
I tako je uvijek nalazio neki rzlog zbog kojeg mu još nije bilo vrijeme.

Ovaj put su godine i stanje tijela bili jaèi od duha, i Dida nas je napustio u pristojnim 90-ima.

Zbog èega je, naravno, trebalo na brzinu spakovati nekoliko stvari u kofer i otiæi na Otok. Dostojno ispratiti Didu na onaj svijet, i suoèiti se sa gramzivom i krvoloènom najbližom rodbinom.
Ali to je veæ potpuno druga prièa…

18.03.2009. u 22:54 sati | 21 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.