Obožavam kad mi se zalomi strahovito busy tjedan. Kad ne mogu mrdnut od obaveza i kad te obaveze zahtijevaju fizički angažman.
Tako sam, npr, prošli tjedan provela u kuhinji, i to totalno zadovoljna.
Najbolja je, naime, otišla s posla. Napustila Veliku Grupu. Ali nije otišla u neizvjesnost, nego je otperjala na novu superglamuroznu poziciju u nadzorni odbor Goleme Korporacije. I tako i prije zadanog roka ispunila ambiciju koja je bila slijedeća na redu (a to je, da nakon što prije 30-e postane direktor marketinga, do 35-e sjedne u neki upravni odbor. A Najbolja još nema 35...). Pa je radila oproštajku. Za 80 ljudi.
Što znači da sam od srijede ujutro do petka u podne pekla, kuhala, miješala, sjeckala, mijesila... Srećom, skompala sam se s kompletnim komšilukom pa sam okupirala i njihove frižidere, inače ne znam gdje bih bila sa svom tom hranom i kolačima.
I sve to sa kronično upaljenim rukama i leđima od pretjeranog pretjerivanja u vježbanju.
I ponosno objavljujem da ništa od svega pripremljenog nisam čak ni probala!
Ok, nije baš da sam 24 sata dnevno samo visila u kuhinji.
Bila sam i par puta pješke do Getroa, odradila jedan light sastanak uz ručak, provjerila situaciju na terenu (kvragu, ipak me B plaća, moram nešto i radit!), i našla se brzinski s Ulagačem, frajerom koji uopće nije za bacit, da bi porazgovarali o mogućnosti da prijeđem raditi kod njega...
Naravno, pronašla sam i vremena za druženje s curama.
Zapravo, najviše za druženje sa Ž. Njoj je druženje u ovome trenutku najpotrebnije na svijetu, a kako ja jedva živim ako ne brinem nečije tuđe brige, tako sam radosno dočekala da ponovo postanem potrebna nekome...
Ž ima problem s Mužićem.
Sve do prošlog utorka Ž-in život je za mene bio totalna, čista i nepatvorena bajka, life to die for, ostvarenje snova i karmički blagoslov za nešto divno što mora da je napravila u prošlome životu, kao i dokaz da ima happyenda i za veze začete u preljubu.
Ž je Mužića upoznala na poslu. Mužić je u to vrijeme bio u braku sa bolesno ambicioznom ženom koja nije htjela djecu. I Ž je u to vrijeme bila bolesno ambiciozna, na boljem položaju od Mužića, i često su ostajali radit zajedno do kasnih sati... I normalno da se među njima rodila luda privlačnost koju su konzumirali prvo kao sredstvo oslobađanja od stresa, a kasnije i jer su se zaljubili...
I tako je Mužić brzinski napucao zakonitu, oženio Ž, i napravio joj prvo dijete otprilike na samom početku medenog vikenda.
Ž je ostavila posao i postala full time kućanica i mama. A kako je u jako kratkom vremenu stiglo još dvoje malenih, a Mužić strelovito napredovao bez ikakvih financijskih obaveza prema bivšoj supruzi, tako je Ž ostala kućanica i mama s pristojnim financijskim statusom.
A i brak im je dobrih 6 godina bio totalna bajka. Ž je uz pomoć spremačice/dadilje i baka uspjevala održavati dom savršenim, svoj izgled i kondiciju besprijekornima, djecu pod totalnom kontrolom i Mužića konstantno zadovoljnim. Seksa nije bilo ništa manje nego na početku veze, dapače. Mužić je svaki dan trčao s posla doma, gdje ga je čekala dotjerana ženica, čoporčić dječice, fina večerica i sve udobnosti obiteljskog raja.
Posljednjih par mjeseci Mužiću je počela nekakva frka na poslu, pa je počeo često dulje ostajati, vraćati se navečer u ured, predugo se zadržavati s dečkima nakon nogometa i teretane, a i seks se nekako prorijedio... Pa je Ž postala zabrinuta za njegovo zdravlje.
Ali nije posumnjala i u njegovu ljubav.
Dapače, odjednom je postao strašno darežljiv, pa je nedavno iz čista mira vodio Ž kod Tomića u shopping novog auta - ona se već dugo žali na Citroen C4 koji vozi, jer je prenizak i stalno udara glavom u vrata kad ulazi, pa su se odlučili na slatki BMW 320d, idealan autić za mame koje razvoze djecu i frendice.
A počeo je često donositi i cvijeće doma, kvintale Leonidas pralina, razne sitnice koje Ž skuplja... Sve da bi se iskupio za to što je prepun posla pa ne stigne više vremena provoditi s obitelji.
Svakoj normalnoj ženi bi to odmah postalo sumnjivo.
Osim mojoj Ž.
Doduše, nije da ni mi, njeni prijatelji, nismo raspolagali određenim informacijama koje bi u najmanju ruku mogle izazvati sumnju, ali ja prva nisam mogla vjerovati da bi Mužić mogao prevariti Ž. Pa oni su, ono, oduvijek bili tako neprirodno zaljubljeni jedno u drugo!
Jednom mi je moj Oženjeni, onako usput, još prije dva mjeseca, spomenuo da Mužića već dosta dugo nije vidio u teretani i na nogometu.
A prije nekoliko tjedana sam dobila poprilično čudnu informaciju od Gospođe Iz Zgrade.
Gospođa Iz Zgrade je jako fina i simpatična teta u četrdesetima, pomalo neugledna, ali jako draga... S njom sam se sasvim slučajno skompala kroz razgovore u liftu, i kad je kratko vrijeme krajem siječnja bila na bolovanju otišle smo par puta na kavicu u kvartovski kafić... I u međuvremenu uhvatile običaj sjesti na kavu četvrtkom i nedjeljom predvečer.
Gospođa Iz Zgrade je, inače, dugogodišnja ljubavnica moćnog regionalnog tajkuna, Mogula dapače, što me je poprilično iznenadilo. Jer nekako je logično zamišljati ljubavnice Mogula kao nedozrele utegnute sponzoruše, ili ambiciozne žderačice muškaraca, ili možda nježne i ljupke cvijetke, a nikako kao neugledne gospođe u 40-ima, s naočalama i trovremenskom Taft-frizurom (postojanijom i od one Dijane Čuljak), s kompletnom obitelji od više komada poluodrasle djece i prilično privlačnog gospon supruga...
Dakle, Gospođa Iz Zgrade je upravo dolazila s posla a ja sam se pozdravljala s Ž, s kojom sam bila na kavi u kvartu, dok je Mužić čekao u Audiju da ona uđe u auto i da se odvezu u zalazak prema City Centru... U liftu mi je Gospođa, dok smo kroz ostakljenu stijenku gledale kako naš par odlazi, povjerila kako su baš lijep par i kako joj je jako žao što se rastaju...
Molim, što?
Moja Gospođa se malo zbunila pa je provjerila da li je ono stvarno Mužić, koji je do prije godinu dana bio član upravnog odbora kod Mogula, i moja Ž, koja je također do udaje radila kod Mogula, i kad sam potvrdila da to jesu oni zajedno smo zaključile da se osoba koja je donijela trač u firmu zacijelo gadno zabunila. Jer oni imaju tako sretan brak i tako se vole, a ta priča s malom Accounticom iz Marketinške Agencije je sigurno patka, ili se odnosi na nekog drugog...
I onda smo se napokon maknule s dometa senzora vrata od lifta i krenule svaka svojoj kući, a kasnije na kavama više nismo načimale temu.
U četvrtak smo se ja i Ž našle na kavi u mom kvartu, i izgledala mi je zastrašujuće čudno. Moja Ž, koja uvijek izgleda tako besprijekorno i uvijek je zastrašujuće sretna, nasmijana i optimizam samo zrači iz nje na sve strane, a da ne spominjem kako bez full make upa nije ni u rađaonicu išla, pojavila se najgoroj šuškavoj trenerci za po kući, tenisicama za trčanje, masne kose u čvoru navrh glave i s golemim Oliver Peoplesicama koje nije skidala ni u mraku kafića. Jer ispod njih ne samo da nije imala ni osnovnu maskaru, nego su se razmjeri golemih podočnjaka nazirali i kroz gradirana stakla.
Bila je toliko rastrešena da je ostavila ključeve u autu, zaboravila naručiti Natreen uz kavu i napomenuti da Coca Cola mora biti Zero, a njoj se to nikad ne događa (bez obzira što konobari redovno fulaju i donesu običnu colu, a zaslađivač redovno zaborave pa moramo trčati na šank kad se kava već ohladila u uzaludnom iščekivanju dečka s kutijicom...).
Taman smo sjele, naručile i Ž je izjavila da se njen svijet raspada, kad se pojavila Jen, pa je Ž odlučila priču ostaviti za priliku kad budemo same.
A nakon 10-ak minuta je izjavila kako više ne može sjediti s nama i otperjala u nepoznatom pravcu.
Zato smo se dogovorile za petak i kavu iza podne u gradu.
Ž se ovaj put u Floresu pojavila besprijekorna kao i uvijek, propisno isfenirana, našminkana i utegnuta. Zato i jest zamolila da se nađemo u gradu - da bi se prisilila dovesti u red i izgledati kao ljudsko biće a ne poljsko strašilo. Doduše, izraz na njenom licu nije nimalo bio besprijekoran, i svakako nije bio u redu.
Zapravo, ništa nije bilo u redu, ali kako smo bile na užasno javnom mjestu bar se suzdržavala da se ne rasplače.
U najkraćim crtama objašnjeno - Mužić je izjavio da je već više mjeseci u vezi, da je jako zaljubljen, da ne može živjet bez svoje male Accountice, i da se ne vraća doma.
Spakovao je osnovnu odjeću za posao, torbu za fitness, uzeo plazmu iz spavaće sobe (ostavio je onu u dnevnom boravku) i svoj Nintendo, i odselio svojoj maloj Accountici.
Svojim roditeljima i sestri (koji su, naravno, na Ž-inoj strani) je objasnio da, osim što je zaljubljen, ne može više dijeliti život sa ženom koja je napustila sve svoje ambicije da bi se zakopala u kuću i rađala djecu (mada je to bila njegova želja) i da ga Ž i djeca guše.
I tako smo ja i Najbolja dobile još jednu cimericu.
Ž je zamolila može li provesti vikend kod nas da ne bude doma sama, a djecu je poslala sa svojim roditeljima na par dana na Otok, dok ne smisli kako će im objasniti situaciju da tate nema... Jer Mužić je, naravno, prljavi dio posla prepustio njoj.
Međutim, vikend je prošao, a Ž je još uvijek kod nas. Mužić se još uvijek nije javio, djeca su još uvijek s djedom i bakom na Otoku, a Ž po cijele dane plače, bulji u televiziju, krka Normabele koji joj baš ne pomažu u borbi protiv nesanice, puši cigaretu za cigaretom na balkonu, cvili, psuje, nariče, jede pa povraća, i odbija napustiti sigurnost naših 80-ak kvadrata.
Strašno mi teško pada gledati kako se čarobna, predivna i uvijek nasmijana žena iz oličenja sreće i plodne ženstvenosti pretvorila u uvenulu sjenku same sebe.
Nemam pojma kako da je utješim, a i svjesna sam da je u ovome trenutku totalno neutješna, pa je mogu samo natrpavati hranom. Koja je zadnjih dana jedino što je raduje i što je može na trenutak trgnuti iz duševne močvare u koju je upala...
U međuvremenu sam pružila rame za plakanje još nekolicini neutješnih.
Mom prijatelju P-u, na primjer.
P je u sretnoj vezi već dvije godine, i prije godinu dana on i njegova draga počeli su živjeti skupa.
Negdje u to vrijeme njihove vesele krevetske sktivnosti su se počele prorijeđivati, da bi u posljednjih 6 mjeseci potpuno prestale. Ne njegovom željom, jer on je jedna hodajuća konzerva feromona pod pritiskom, i za očekivati je bilo da u jednom trenutku negdje i procuri.
A procurilo je prvo s kolegicom iz računovodstva. Kako mu je casual seks bez emocija omilio, tako je moj P postao strašno aktivan na raznoraznim stranicama za parenje, sve dok prije nekoliko tjedana u njegov život nije nahrupio ogromni veličanstveni bojni razarač imena Jen...
P-a sad muči grižnja savjesti, jer unatoč tome što još uvijek jako voli svoju dragu koja ne daje, nije lako ostati ravnodušan na tako privlačnu i osebujnu ženu kao što je Jen. Dapače, čini mu se da polako gubi glavu za njom, dok je Jen poprilično svejedno. P je za nju tek dvokratna avanturica koju je pretvorila u još jednog frenda za dnevno ispijanje kava, još jednog obezglavljenog obožavatelja, još jednu žrtvu u njenom osvetničkom pohodu na muškarce, još jednu stanicu na dugom putu oporavka od Roba... Naravno, to ne znači da Jen nema u planu još koji put se okoristiti njegovim dražima, ali mislim da je to maksimum s njene strane.
A grižnja savjesti muči i mene. Ja sam, naime, ta koja ih je upoznala na kavi...
I za kraj, moj najdraži N je dobio nogu.
Nakon što je ostavio obitelj i prijatelje u Splitu, preselio u Zagreb i prevrnuo cijeli život naglavce zbog Z, Z je zaključio da ipak nije spreman za takvu vrstu veze... I da mu N, sad kad je dostupan i pri ruci, više nije zanimljiv.
Tako da sad imam i njega na grbači.
I za taj ljubavno brodolom se osjećam krivom, jer sam ga nagovarala da ostavi sve i slijedi srce u vrijeme kad su mu svi drugi govorili da bude oprezan, da se on i Z premalo poznaju, da pusti da vrijeme odluči da li je to samo trenutačna zaluđenost ili nešto vrijedno žrtvovanja udobnosti i svega što poznaje i što mu znači. I tako je N sada ostao na suhom, a ja sam opet ispala negativac.
A negativac sam tim više što mi je Oženjeni još uvijek duboko u glavi, i što nema nade da će uskoro izvjetriti iz nje.
I što i dalje imam bludne misli o Malom, unatoč tome što nekako uspijevam ne odgovoriti na njegove sms-ove, odgoditi susret koji moramo obaviti i izbjeći mogućnost da se vidimo. Jer ima curu.
Zahvalna sam mu što me je spojio sa svojim frendom Ulagačem, koji mi nudi da počnem raditi za njega, i morala bih stvarno Malog odvesti bar na piće da mu se nakako odužim... Ali bojim se da to nije pametna ideja.
I da, stvarno previše mislim na Oženjenog. Svakodnevno, u velikim količinama. mada se i sa njim trudim izbjeći svaku komunikaciju.
Post je objavljen 31.03.2009. u 02:27 sati.