Double Trouble...

Ili: Nikad Zadovoljna se pita što li je to zaboga tim frajerima... ???

Plus: ja stvarno nemam sreæe sa subotom naveèer u Zagrebu. Ozbiljno sam se bavila mišlju da skoèim s roðakom do Splita, jer sam s B skovala perverzan plan da veèeras odemo na gig grupe SMS u Kaštela (mislim da se radi o Kaštel Lukšiæu...), uzmemo si stoliæ, i, zatrovani alkoholom, na istome dižemo cijelu noæ ruke u zrak...
Ja èak znam i pjesmu, pazi vamo: Kako æu živjeti s tim/ Ako ti sreæu poželim/ S njim/ A ja te volim više/ Al vidim da nemam kud/ Da na mom srcu uzalud/ Tvoje ime piše...
Bojim se da bi to mogla postati redovna glazbena podloga u mome životu...
Od SMS-a sam odustala kad sam saznala da su istu veèer u Aquariusu The Brand New Heavies. Tako da je izbor diskoidnih folk hitova (ok, priznajem, navukla sam se dok sam sastavljala famoznu playlisticu razdora, i moram priznat da nema boljeg lijeka u sitne noæne sate za ranjenu žensku dušu od cole s rumom za kolaèe ili rakijom od višanja ili što se veæ pronaðe u špajzi, u kombinaciji s urlanjem osvetnièkih stihova uz moderne istoènjaèke ritmove... taman oni bili upuæeni i bivšem šefu ili deèku iz gimnazije koji nas je ostavio zbog Franice iz 3. b... Sreæa moja da je Najbolja noæu odsutna a susjedi prilièno tolerantni) u iPodu zamijenio Shelter.
Heaviesi su mi došli kao melem na dušu, kao ispunjenje snova, nada i želja još tamo od studentskih dana. Odmah nakon Jamiroquai i Incognito, koje sam odradila, dakle... The Brand New Heavies...

Naravno da je nešto pošlo po krivu. Jer da nije, ne bi ja sad sjedila u dnevnom boravku i gledala idijotski film o radioaktivnim mutiranim mravima ubojicama na nacionalnoj televiziji i pisala ovaj post.

Inaèe, ovaj post zapravo spada pod kategoriju ZNANOST, jer se bavi temom koja je presložena za razumijevanje... A pritom i povijesna, jer njome su se žene mislim bavile još otkako je Gru vrebao Axu po bespuæima povijesne zbiljnosti, te nakon što je obavio proces sparivanja odjednom prestao mlatiti dotiènu toljagom po glavi...

Naime, nakon 4 i po mjeseca proganjanja sms-om i uhoðenja na Facebooku, romantiènih izlijeva sreæe zbog mog postojanja na svijetu, kinky i višeznaènih kasnonoænih porukica, balada o mojim veeeeeeelikim oèima koje su ga fascinirale na prvi pogled, ruèkova na lijepim i skupim mjestima, dodirivanja ruke kad niko ne gleda i pokušaja pletenja nogu pod stolom, buljenja u cice s isplaženim jezikom, preklinjanja za nalaženjem nasamo, skidanja zvijezda s neba i ostalih bljuvotina na koje muškarac spadne kad uporno želi omastit brk a žena ne da i ne da, te dvije vruæe noæi cenzuriranog sadržaja, frajer je odjednom - NESTAO!!!
Mislim, ono, nije doslovno nestao. Aktivan je na Facebooku tu i tamo. Èemu inaèe Facebook služi nego uhoðenju??? Pretpostavljam da je u ovome trenutku vani, ili s obitelji, ili ne znam gdje veæ...
Ali veæ tri dana ni traga ni glasa od njega...
Kao da je u zemlju propao...
Ok, znam gdje je bio juèer i prekjuèer, najavio mi je, ali to ne znaèi da se nije mogao javiti sms-om... A pretpostavljam i što mu je dalje na rasporedu. Ali ništa od toga ga prije nije sprijeèavalo da usred sastanka šalje sms-ove ili fwduše s Blackberryja, ili nazove samo da mi kaže kako je morao iziæi i nazvati me jer direktorica XY eto ima isti uzorak na èarapama kao što sam ga ja imala prije 2 mjeseca pa ga je to strašno podsjetilo na mene i jednostavno me je morao nazvati...

Što li se, zaboga, dogodilo u njegovoj glavi???
Ili, da preformuliram pitanje, zašto odjednom više ne pili i gdje li je zaboga nestala ta obilna hrana mog krhkog ega?

Juèer sam to pitala frenda, u nadi da æe mi reæi nešto pametno i utješno, a on me zaplašio prièama o muškarcima koji skupljaju dabrovske skalpove i pritom ne biraju sredstva za omamljivanje žrtve, te o prestanku muškog interesa jednom kad je požuda zadovoljena, kao i o dokumentiranju osvajanja snimkama... uz primjere osoba iz javnog života.
O bože! Ovaj nije valjda toliko perverzan da želi kompromitirati brak...
Mada... bilo je trenutaka kad nisam imala situaciju pod kontrolom i sve na oku...
Ali èisto sumnjam da bi toliko dugo i uporno natjerivao upravo moj skalp, buduæi da nisam nikakav poznati trofej.

Ali ipak... Zašto ne zove???

Naravno, ja ne bi ni u ludilu prva poslala signal. Jer sam jako tradicionalno odgojena dalmatinka otoèkih gena, i utrenirana da ne ugnjetavam sve dok frajer nije potpuno u mojoj vlasti.
A i redovno èitam Cosmo, iz kojeg sam jako puno nauèila o životu i prikladnosti iniciranja komunikacije.
Dakle, èekam...

Ne, nije stvar u tome da sam se zaljubila ko tele u frajera. Ma kakvi! Ni u ludilu!
Problem je u tome što je moj ženski ego povrijeðen do bola...
A to nije ni pristojno!
Mislim, dopustila sam mu da me vidi golu! I rašèupane frizure! Pretrpila bolne pripreme za naš susret! Zar to ne zavrijeðuje malo poštovanja?

Ne, nije mi uopæe stalo do njega kao njega!
Meni zapravo samo fali ono njegovo trèanje za mnom, porukice, umiljavanje, pažnja...

Juèer cijeli dan! I prekjuèer! I danas!

Zašto? Kako?

I otkad je meni zapravo toliko stalo?

Nije u redu da ja moram svakih pola minute provjeravati mobitel, a imam toliko važnijeg posla... I zašto veæ 5 dana plahutam naokolo u ovom groznom paperjastom stanju duha i tijela, umjesto da prionem na honorarni posao koji moram dovršiti a koji æe mi donijeti kune u džep i novu garderobu u ormar, te otplatiti kartice, kredit i raèun za mobitel?
Da se odjednom manijakalno raspitujem kod rijetkih zajednièkih poznanika o tome kako izgleda njegova zakonita, koliko je vitka i lijepa i uspješna u svom poslu, i kakva je uopæe kvaliteta tog braka?
Zašto me to odjednom toliko zanima???

U meðuvremenu, juèer sam malo dvojila.
Svratila sam do frenda na Kinder Pingui, èašicu žalopojki i druženje uz pregled elektronske pošte, i to mi je dalo misliti...

Zašto na primjer nisam zaljubljena u njega?
Ili on u mene?
Što se dulje poznajemo, to sve više ostajem šokirana koliko sam pronašla na svijetu muško stvorenje koje me podsjeæa na mene samu... Ok, ja sam puno ljepša od njega, mlaða nekih 6-7 godina, još uvijek imam manje kila od njega i svu kosu na glavi, i definitivno dotjeranije nokte na nožnim prstima, ali... fascinira me èinjenica da o nekim stvarima na svijetu razmišlja upravo onako kako sam mislila da ni jedno normalno stvorenje osim mene ne može razmišljati?
Zaboga, nije valjda moguæe da na svijetu postoji nešto slièno muškoj meni?
I zašto je po defaultu nemoguæe da poželim da je uz mene muškarac koji ne izgleda ko avion, ali je pametan, duhovit, šarmantan, topao, djeluje dovoljno bespomoæno da bi na njemu mogla iskaljivati potrebu za majèinskim terorom, a pritom je samostalan i sposoban brinuti za sebe, pa još i kuha, voli zabavne filmove (pornjavu iskljuèujem), zna i može razgovarati o svaèemu... a nije baš ni da je izbirljiv što se žena tièe (mada glumi da jest)? Zašto?
Nego uporno samu sebe kažnjavam kompliciranim odnosima s polubogovima koji se na kraju pokažu kao najobièniji papci?

Stvarno me ne idu ove subote... Sve bi bilo puno jednostavnije da, umjesto da buljim u tv i pokušavam èitati Tajnu (ako Oprah kaže da je to dobra stvar i da djeluje, onda je valjda tako!), cupkam po Aquariusu sa Bacardijem u jednoj i cigaretom u drugoj ruci, i barim nekog dražesnog lika koji bi mi mogao poslužiti slijedeæi tjedan kao žrtva za plaæanje ruèkova...
Jer mislim da se još neko vrijeme neæu vraæati u Split. Dobro mi je ovdje.

28.11.2008. u 16:30 sati | 24 Komentara | Print | Link | On/Off | Na vrh

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.