Ili: Nikad Zadovoljna se pita što li je to zaboga tim frajerima... ???
Plus: ja stvarno nemam sreće sa subotom navečer u Zagrebu. Ozbiljno sam se bavila mišlju da skočim s rođakom do Splita, jer sam s B skovala perverzan plan da večeras odemo na gig grupe SMS u Kaštela (mislim da se radi o Kaštel Lukšiću...), uzmemo si stolić, i, zatrovani alkoholom, na istome dižemo cijelu noć ruke u zrak...
Ja čak znam i pjesmu, pazi vamo: Kako ću živjeti s tim/ Ako ti sreću poželim/ S njim/ A ja te volim više/ Al vidim da nemam kud/ Da na mom srcu uzalud/ Tvoje ime piše...
Bojim se da bi to mogla postati redovna glazbena podloga u mome životu...
Od SMS-a sam odustala kad sam saznala da su istu večer u Aquariusu The Brand New Heavies. Tako da je izbor diskoidnih folk hitova (ok, priznajem, navukla sam se dok sam sastavljala famoznu playlisticu razdora, i moram priznat da nema boljeg lijeka u sitne noćne sate za ranjenu žensku dušu od cole s rumom za kolače ili rakijom od višanja ili što se već pronađe u špajzi, u kombinaciji s urlanjem osvetničkih stihova uz moderne istočnjačke ritmove... taman oni bili upućeni i bivšem šefu ili dečku iz gimnazije koji nas je ostavio zbog Franice iz 3. b... Sreća moja da je Najbolja noću odsutna a susjedi prilično tolerantni) u iPodu zamijenio Shelter.
Heaviesi su mi došli kao melem na dušu, kao ispunjenje snova, nada i želja još tamo od studentskih dana. Odmah nakon Jamiroquai i Incognito, koje sam odradila, dakle... The Brand New Heavies...
Naravno da je nešto pošlo po krivu. Jer da nije, ne bi ja sad sjedila u dnevnom boravku i gledala idijotski film o radioaktivnim mutiranim mravima ubojicama na nacionalnoj televiziji i pisala ovaj post.
Inače, ovaj post zapravo spada pod kategoriju ZNANOST, jer se bavi temom koja je presložena za razumijevanje... A pritom i povijesna, jer njome su se žene mislim bavile još otkako je Gru vrebao Axu po bespućima povijesne zbiljnosti, te nakon što je obavio proces sparivanja odjednom prestao mlatiti dotičnu toljagom po glavi...
Naime, nakon 4 i po mjeseca proganjanja sms-om i uhođenja na Facebooku, romantičnih izlijeva sreće zbog mog postojanja na svijetu, kinky i višeznačnih kasnonoćnih porukica, balada o mojim veeeeeeelikim očima koje su ga fascinirale na prvi pogled, ručkova na lijepim i skupim mjestima, dodirivanja ruke kad niko ne gleda i pokušaja pletenja nogu pod stolom, buljenja u cice s isplaženim jezikom, preklinjanja za nalaženjem nasamo, skidanja zvijezda s neba i ostalih bljuvotina na koje muškarac spadne kad uporno želi omastit brk a žena ne da i ne da, te dvije vruće noći cenzuriranog sadržaja, frajer je odjednom - NESTAO!!!
Mislim, ono, nije doslovno nestao. Aktivan je na Facebooku tu i tamo. Čemu inače Facebook služi nego uhođenju??? Pretpostavljam da je u ovome trenutku vani, ili s obitelji, ili ne znam gdje već...
Ali već tri dana ni traga ni glasa od njega...
Kao da je u zemlju propao...
Ok, znam gdje je bio jučer i prekjučer, najavio mi je, ali to ne znači da se nije mogao javiti sms-om... A pretpostavljam i što mu je dalje na rasporedu. Ali ništa od toga ga prije nije spriječavalo da usred sastanka šalje sms-ove ili fwduše s Blackberryja, ili nazove samo da mi kaže kako je morao izići i nazvati me jer direktorica XY eto ima isti uzorak na čarapama kao što sam ga ja imala prije 2 mjeseca pa ga je to strašno podsjetilo na mene i jednostavno me je morao nazvati...
Što li se, zaboga, dogodilo u njegovoj glavi???
Ili, da preformuliram pitanje, zašto odjednom više ne pili i gdje li je zaboga nestala ta obilna hrana mog krhkog ega?
Jučer sam to pitala frenda, u nadi da će mi reći nešto pametno i utješno, a on me zaplašio pričama o muškarcima koji skupljaju dabrovske skalpove i pritom ne biraju sredstva za omamljivanje žrtve, te o prestanku muškog interesa jednom kad je požuda zadovoljena, kao i o dokumentiranju osvajanja snimkama... uz primjere osoba iz javnog života.
O bože! Ovaj nije valjda toliko perverzan da želi kompromitirati brak...
Mada... bilo je trenutaka kad nisam imala situaciju pod kontrolom i sve na oku...
Ali čisto sumnjam da bi toliko dugo i uporno natjerivao upravo moj skalp, budući da nisam nikakav poznati trofej.
Ali ipak... Zašto ne zove???
Naravno, ja ne bi ni u ludilu prva poslala signal. Jer sam jako tradicionalno odgojena dalmatinka otočkih gena, i utrenirana da ne ugnjetavam sve dok frajer nije potpuno u mojoj vlasti.
A i redovno čitam Cosmo, iz kojeg sam jako puno naučila o životu i prikladnosti iniciranja komunikacije.
Dakle, čekam...
Ne, nije stvar u tome da sam se zaljubila ko tele u frajera. Ma kakvi! Ni u ludilu!
Problem je u tome što je moj ženski ego povrijeđen do bola...
A to nije ni pristojno!
Mislim, dopustila sam mu da me vidi golu! I raščupane frizure! Pretrpila bolne pripreme za naš susret! Zar to ne zavrijeđuje malo poštovanja?
Ne, nije mi uopće stalo do njega kao njega!
Meni zapravo samo fali ono njegovo trčanje za mnom, porukice, umiljavanje, pažnja...
Jučer cijeli dan! I prekjučer! I danas!
Zašto? Kako?
I otkad je meni zapravo toliko stalo?
Nije u redu da ja moram svakih pola minute provjeravati mobitel, a imam toliko važnijeg posla... I zašto već 5 dana plahutam naokolo u ovom groznom paperjastom stanju duha i tijela, umjesto da prionem na honorarni posao koji moram dovršiti a koji će mi donijeti kune u džep i novu garderobu u ormar, te otplatiti kartice, kredit i račun za mobitel?
Da se odjednom manijakalno raspitujem kod rijetkih zajedničkih poznanika o tome kako izgleda njegova zakonita, koliko je vitka i lijepa i uspješna u svom poslu, i kakva je uopće kvaliteta tog braka?
Zašto me to odjednom toliko zanima???
U međuvremenu, jučer sam malo dvojila.
Svratila sam do frenda na Kinder Pingui, čašicu žalopojki i druženje uz pregled elektronske pošte, i to mi je dalo misliti...
Zašto na primjer nisam zaljubljena u njega?
Ili on u mene?
Što se dulje poznajemo, to sve više ostajem šokirana koliko sam pronašla na svijetu muško stvorenje koje me podsjeća na mene samu... Ok, ja sam puno ljepša od njega, mlađa nekih 6-7 godina, još uvijek imam manje kila od njega i svu kosu na glavi, i definitivno dotjeranije nokte na nožnim prstima, ali... fascinira me činjenica da o nekim stvarima na svijetu razmišlja upravo onako kako sam mislila da ni jedno normalno stvorenje osim mene ne može razmišljati?
Zaboga, nije valjda moguće da na svijetu postoji nešto slično muškoj meni?
I zašto je po defaultu nemoguće da poželim da je uz mene muškarac koji ne izgleda ko avion, ali je pametan, duhovit, šarmantan, topao, djeluje dovoljno bespomoćno da bi na njemu mogla iskaljivati potrebu za majčinskim terorom, a pritom je samostalan i sposoban brinuti za sebe, pa još i kuha, voli zabavne filmove (pornjavu isključujem), zna i može razgovarati o svačemu... a nije baš ni da je izbirljiv što se žena tiče (mada glumi da jest)? Zašto?
Nego uporno samu sebe kažnjavam kompliciranim odnosima s polubogovima koji se na kraju pokažu kao najobičniji papci?
Stvarno me ne idu ove subote... Sve bi bilo puno jednostavnije da, umjesto da buljim u tv i pokušavam čitati Tajnu (ako Oprah kaže da je to dobra stvar i da djeluje, onda je valjda tako!), cupkam po Aquariusu sa Bacardijem u jednoj i cigaretom u drugoj ruci, i barim nekog dražesnog lika koji bi mi mogao poslužiti slijedeći tjedan kao žrtva za plaćanje ručkova...
Jer mislim da se još neko vrijeme neću vraćati u Split. Dobro mi je ovdje.
Post je objavljen 28.11.2008. u 16:30 sati.