Dugo me nije bilo ovdje. Nije da nisam čitala druge, samo... Nekako, ne znam.
Ne piše mi se.
U međuvremenu sam otvorila profil na Fejsu, pa ako još neko ima profil svog blog alter ega... Dobrodošli ste. Link je tu ispod:
MOI
Ne, još nisam našla novi posao.
Još mi se nisu javili iz firmi u kojima sam bila na razgovorima. Ako ništa ne upali, u siječnju me čeka mjesto u frendičinom timu čim ona promijeni firmu, ali do siječnja ko živ ko mrtav... Pogotovo jer ne znam da li će to biti početak ili kraj siječnja...
Ne ubija me besparica. Bivši poslodavci su bili dovoljno fer da mi isplate bonus od posljednjeg velikog posla koji sam sklopila (a stvarno je golem posao... za veliku korporaciju), tako da nije velika šteta.
Muči me BESPOSLENOST!!!
Radila sam svašta nešto još kao srednjoškolka, studirala sam i radila, nikad nisam bila besposlena i bez obaveza... čak i ono jedno dugo ljeto dok sam još radila u prosvjeti provela sam mjesec dana kao camp councellor (i zaradila za skuter).
Napokon imam vremena za sapunicu u podne, Beverly Hills i Oprah, kave po gradu i svakodnevno kuhanje ručka. samo što me to više ne zadovoljava kao što me je radovalo za vrijeme onih rijetkih bolovanja.
A i svi moji prijatelji koji su bili raspoloživi za podnevne kave dok sam ja bila u uredu i na putu sada su prezaposleni.
Tako da sam prilično usamljena.
Obnovila sam boju kose i šišnula se. Imam kosu kao Linda Evangelista u spotu Freedom Georgea Michaela. I ovaj put sam s manikurom zaista dala mašti na volju: umjesto srednje dugog dosadnog mliječnog frencha, dužine na granici podobnog za posao, imam duuuge pink nokte sa malo srebrnih i crvenih glittera oslikane crnom airbrushanom čipkom i bijelim airbrushanim cvijetovima s crnim cirkonima u sredini.
A koji će mi k...c to kad nigdje ne izlazim.
Ne da mi se.
Ok, ja i B smo vrludali gradom i pratila sam ga na neke ručkove s ruskim klijentima, na kojima sam sasvim dobro manikurom pristajala uz ruske (khm) šutljive supruge telećih pogleda. Toliko sam se napila svaki put, da sam zaključila da moja jetra i ostaci nekadašnjeg struka jednostavno neće izdržati taj tempo pa sam odustala.
Mada sam od B dobila krasnu Guessovu klutch torbicu kao naknadu za uslugu lunch escorta... i to što sam jela samo deserte i predjela (rusi su, naime, svaki put tamanili nešto morsko, a kako sam ja alergična na školjkaše, rakovice i histamin u svim oblicima, i općenito mrzim sve morsko a jestivo, tako sam samo kasapila hranu po tanjuru, pila i umirala od dosade).
Prošle godine u ovo doba bila sam puna entuzijazma i gledala ravno naprijed u svijetlu budućnost. Upravo sam se bila vratila s Koelnske Anuge, dobila unaprijeđenje, imala karijeru, prekinula dramatični petogodišnji suživot s kompliciranim nerastavljenim muškarcem koji me bio iscrpio do granica zdravog razuma i skinula stigmu sponzoruše s grbače (kao da je nemoguće stvarno voljeti muškarca i žrtvovati se iz ljubavi ako taj muškarac sasvim slučajno ima i nešto novaca!!! Pa eto, moguće je, ali izgleda da niko to ne vjeruje...) i skinula 5 kila. Izlazila sam bjesomučno, družila se, svijet je bio moj!!!
Godinu dana kasnije imam samo Oprah, sapunicu, južinu i pustu Rivu, neizvjesnu budućnost... I još stanujem s rodbinom kod koje sam uselila prije godinu dana (privremeno rješenje, dok ne nađem odgovarajući stan. Moš mislit!).
A što se izlazaka tiče...
Pa, nije da ne želim. samo je stvar postala jako složena.
Ako idem vani s N i T i starim društvom, postoji opasnost da se doma ne vratim do zore, a da izlazak obuhvati u kompletu i pod obavezno Egoist, Art, Puls, Vanillu, Tropic, Hemingway i neko opskurno žderalište u sitne jutarnje sate. Moj organizam više ne izdržava dulje od 3. A kako ne mogu ići vani bez da se natopim etanolom, vožnja ne dolazi u obzir.
Ako idem vani s B, J i T, preludi provod je zagarantiran uz sve pogodnosti separea (na račun B), i nikad ne znam hoćemo li skončat na narodnoj, u Hemingwayu, u Kuke, na nekom zatvorenom partiju ili u go-go klubu, ali znam da uz to obavezno ide neki show koji će izvest J, ili ćemo izvlačit T ispod nekog frajera (doslovno izvlačit... i tražit gdje su joj završile gaćice), ili će B završit s bocom u naručju i suzama u očima zbog nekog bivšeg kojeg je vidio s nekim drugim bivšim... A ja, ovako nerazumna, uvijek ispadnem jedini glas razuma. Što nikako nije dobro.
S curama iz bivše firme ne mogu van, mada me stalno zovu. Ne želim ničije sažaljenje. Nek me pamte kao onu staru, zvijezdu, koja je odjedrila iz firme na novo i bolje plaćeno radno mjesto... dok ne nađem novi posao, a onda pravim tulum.
A moj stari N... Jučer smo se cijeli dan dogovarali, da bi na kraju zaključili da nam je užasno važno hoće li ispasti Marko ili Monika, i da ne smijemo propustiti BB.
Naravno, postoji još jedan problem.
Naime, svako društvo ima svoju tetku. B je moj najbolji prijatelj, ali i N u mome životu ima ulogu skoro kao B. B i N se ne podnose. B misli da je N depresivni peder, a N se nervira kad vidi B jer ga smatra bahatom rasipnom umišljenom tetkurinom. Osim toga, u ono prvo društvo spada i naša V, koja ima najboljeg frenda O, kojeg i N i B jednostavno mrze, jer je (citiram) "odvratni pokvareni droljasti femi glumac", što možda ima nekakve veze s time što su u nekom trenutku svoje prošlosti i B i N imali intimniji odnos sa O.
A tu je još i R, koji se druži s mojom frendicom A s bivšeg posla, i koji se gnuša tj. boji svih njih. On je, naime, još u ilegali, i boji se da ga ne prokuže... (kao da već cijeli grad nije).
Tako da susreti frendova ponekad završe jako nategnuto i neugodno.
Doziranje društava i gej frendova je dakle postalo naporno. Nekako sam uvijek mislila da bi bar oni morali imati razumijevanja jedni prema drugima i živjeti u međusobnom skladu i razumijevanju, budući da im je u ovom našem malom mačističkom i homofobnom društvu život već sam po sebi otežan, ali jok!
Ako se prilikom susreta još i malo više popilo, postoji opasnost da završim večer okružena obješenim nosevima, kiselim facama, prljavim i detaljnim ogovaranjem i, rijetko ali moguće, pravim catfightom.
Sve u svemu, moj život se pretvorio u beskonačno i besmisleno metiljanje.
A dupe se proširilo do neslućenih razina. Široka sam ko stara Renault četvorka. Na dnevnoj bazi pratim u ogledalu kako se J.Lo polako ali sigurno pretvara u Elizabetu Gojan, i kako je Elizabeti Gojan zapravo sasvim svejedno. Zapravo, nije da je ono totalno svejedno, ali nekako nije baš da sam se pretrgala da okončam degustaciju svih mogućih kombinacija okusa Grandissimo sladoleda koje se Ledo sjetio ponuditi, kao i Jami pita (zalijem ih duplim vrhnjem, bolje je) i ostalih masno-ugljikohidratnih divota prehrambene industrije...
Imam super teretanu 5 minuta od kuće, kilometre i kilometre plaža na kojima sam nekada svako jutro prije posla trčala također 5 minuta od kuće (samo u suprotnom smjeru od teretane). Imam krasne hlače za jogging od Nikea, dva nova Nike sportska grudnjaka (rasprodaje, rasprodaje..), brdo muških majci od bivših, neotvorene crne Nike tenisice za aerobik i jedne rozo-bijele Adidaske za trčanje. Imam i pilates loptu (uguranu između kreveta i ormara, idealnu za odlaganje odjeće),bučice, utege za noge, nenapunjenu vreću za udaranje i par pari rukavica raznih... I užasno pomanjkanje volje da se pomaknem s kauča.
A imam i ozbiljno pomanjkanje odjeće za izlaske kao alibi za zapuštanje. Naime, za izlaske već godinama rabim isključivo haljine. Duge haljine, kratke haljine, zlatne haljne, crne haljine (male i velike), sive, pink, crvene, ljubičaste, sjajne i mat...
Prošle godine se baš nisam pretrgala u kupovanju, tako da su sve manje-više od pretprošle godine, milijun puta viđene. I cipele za izlaske su relativno stare. Prošle godine sam voljela šokirati sandalama na golu nogu usred siječnja (na prošvercani ruski komunistički nerc pokojne bake... so NY!), što je rezultiralo time da nisam obnovila salonke. Frendica mi je doduše poklonila svoje totalno nenošene Prade, prve Prade u mom životu (a kako je počelo i zadnje...), ali nakon prvog odijevanja i šminkanja za izlazak shvatila sam zašto mi ih je poklonila. Naime, Prade su, unatoč svojoj izvanzemaljskoj ljepoti, skulpturalnosti potplata i pete, i savršenoj nježnoj mekoći brušene kože, nenošene zato jer su NENOSIVE!!! Osim, naravno, ako ne želim slomiti nogu. Obje noge. U zglobu. Sa svim sitnim košćicama stopala. I vrat.
Tako da zapravo ne želim izlaziti u staroj odjeći, koja mi je još i tijesna i iz koje mi cice kipe van ko da sam se obukla za Oktoberfest, a bedra izgledaju ko pršuti, a kako nemam novaca za obnovu večernje garderobe u veličini za slonove, televizija i Big Brother se nameću kao najbolje rješenje.
Kad sam već kod odjeće, moram priznati da zapravo nemam odjeće ni za chillanje po gradu. Izvadila sam zimsku garderobu iz Space bagova, i s užasom otkrila da između bezbroj pari hlača, sukanja i štofanih haljina bez rukava u svim mogućim nijansama sive i crne, brda godinama kupovanih bijelih i crnih košulja (s pokojom prugicom), bijelih i crnih dolčevita, par crnih dugih kaputa (zašto sam uopće svake zime kupovala novi kad vjerovatno niko nije primjetio da su novi? Sigurno svi misle da godinama nosim isti), gomila crnog hulahopa (likra, 60 dena, trojka, Calzedonija, uvijek iste... neuništive su!), crnih salonki, balerinki i čizama, ne mogu naći normalnu, ležernu kombinaciju za podnevnu kavu!!! Ok, imam crvene Calvin Klein salonke, ni tupog ni oštrog vrha, od brušene kože, (kupljene u outletu, za smiješnu lovu), ali one izgledaju bolesno pretenciozno i toliko su osjetljive da im ostaju fleke od krivog pogleda, skupe traperice koje ne mogu zakopčati, suknju od jeansa iz koje ne izlazim posljednja dva mjeseca, haljinu iz Xnationa (od 50 kuna! Famozna je, ali mogu je nositi samo na golu nogu jer se penje na hulahop do pola bedara!), dugu bijelu pletenu vestu na kopčanje u kojoj izgledam ko junica, crvenu dolčevitu s tragom od pegle i tamnožuti v-pulover s rupom na struku.
A ne želim sjediti na kavi u odijelu!!!
Mogu se jedino nadati da će se uskoro nešto promijeniti. Budući da me u ovoj životnoj fazi zaista ništa ne može obradovati osim hrane.
Post je objavljen 15.11.2008. u 22:08 sati.