Ili: kako sam postala besposlen pop koji i jariće krsti...
Moj prošli dvoipoltjedni boravak u Zagrebu, koji je započeo istu večer kad sam dala otkaz, bio je totalna noćna mora. Jadna, depresivna, šokirana i - što je najgore - nenavikla na nerad, provodila sam vrijeme u frendičinom stanu u pripizdini (ako nemaš auto), žderući, deprimirajući se, crnjačeći... I žderući još.
Takva bijedna i žalosna gomila loše energije nikad prije u životu nisam bila ( a nadam se da neću nikad više ni ubuduće).
Ovaj put doživljavam pravu renesansu. Društvenu i duhovnu.
Posljednji put sam ovako funkcionirala negdje početkom 2000-ih, kad sam bila u ranijim do srednjim dvadesetim godinama, živjela s 2 frendice u stanu u Horvaćanskoj u kojem smo imale ogroman dnevni boravak za tulume i malu sobu s madracima na podu i šipkama za odjeću te špajzu samo za brda cipela i usamljeni usisivač, radila krasan posao za dobru lovu i vozila službeni Peugeot 206 koji je bio it-autić (tada su svi bili ludi za malim gradskim autima...).
Curke su tek bile na počecima karijera (danas jedna vodi pravni odjel u velikoj osiguravajćoj kući, a druga je direktor marketinga u prehrambenom divu), moj posao je bio vezan uz gradski društveni život, i sve u svemu... Nije baš da smo mogle sebi puno priuštiti, a sve što smo imale trošile smo na odjeću, cipele, torbe, frizuru (ravna kosa je tada bila moralna i društvena obaveza za svaki trendovsko osviješteni komad, mi sve tri kovrčave, profesionalne pegle za kosu bezobrazno skupe, one jeftine ne ravnaju dobro, pa se najmanje dvaput tjedno išlo na frizuru...). Magma se tek raspištolila sa svojom kolekcijom pa je treća frendica s poslovnih putovanja u Hongkongove i Kinu donosila Fendice i Vuittonke lažnjače, ali ni lažne dizajnerske torbe nisu bile jeftine.
Dakle, preostale novce bismo spucale na dvopek, mlijeko i Nescaffe, a hranile smo se po službenim ručkovima (kojih nije bilo puno), raznoraznim eventima na kojima smo bile obavezni inventar (bože, kako su coctail sendviči i ostali fingerfood bili ukusni i hranjivi...) i eventualno kojom zamrznutom sarmom i gulašem koje su nam frendičini slali dvaput mjesečno (moram li spominjati da bi dvotjedna zaliha sarme ili paprika planula u jedno popodne?), te na iksicu od frendičine sestre apsolventice koja je ionako većinu vremena provodila doma (dolazile smo onako napirlitane u menzu na Savi, oboružane Tupperwareom, natrpale tacne hranom za 25 kuna, pretresale i trčale doma na gozbu).
Bila sam mršava. Vitka a cicata. Duge plave kose. Liniju sam održavala pregladnjelošću i iscrpljenošću, a tijelo oblikovala cijelonoćnim plesanjem bar 4 puta tjedno i pješačenjem.
Nisam imala strogi dress code kao frendice, pa me se moglo uvijek vidjeti u trapericama Replaykama, Miss Sixticama i Dieselušama, špic štiklama i čizmama s golemom petom, i onim perverzno nezdravim majčicama golišavog trbuha da se vidi piercić u pupku, i pitam se kako mi uopće jajnici i mjehur još funkcioniraju te kako sam pobogu izdržavala po cijele dane i noći u onim špicastim spravama za mučenje stopala i kičme???
Ali nije me bilo briga.
Bila sam bezobrazno mlada, puna energije i svijet je bio moj!!!
Poznavala sam brdo ljudi, i brdo ljudi je poznavalo mene. Ljubavi su bile česte, burne, plitke i kratkotrajne, prijateljstva su bila intenzivna i luda ali površna, grad je bio premalen za mene.
Onda sam upoznala frajera za kojeg sam mislila da ga volim, vratila se u Split, našla fin posao u školi, prekinula vezu, pronašla Nezakonitog za kojim sam potpuno izgubila glavu, te se prilagodila društvenoj ulozi životne družice uspješnog poduzetnika, pofarbala kosu tamno, kupila kvalitetnu peglu za kosu, smanjila tulumarenje, pazila s kim se družim i što radim u javnosti, našla još bolji posao s puno odgovornosti a malom plaćom i urnebesno dosadnim dress codeom...
I zaboravila na onu staru sebe kakva sam nekad bila.
Neki ljudi se vremenom smire. Promijene. Ne osjećaju više potrebu za zabavom. Ja ne. U jednom trenutku sam se bila prilagodila uvjetima u kojima sam se našla, ali ne zato jer sam to htjela. Nego zato jer mi nije bilo druge.
A sada sam otkrila da se zapravo nikad nisam ni promijenila. Da je stara ja samo čekala neki okidač da ponovo poludi.
Starija, mirnija, s puno manje energije, ali jednako gladna novih ljudi, šušura, događanja, promjene.
I zato sam iskoristila priliku da se naglavce ubacim u ludi tempo koji tjera moje drage prijatelje.
Godinama sam dolazila u Zagreb često, gotovo na tjednoj bazi, ali isključivo poslom, a susreti s nekim ljudima su se svodili na usputne kave u gradu ili pokoju subotu navečer u Piranhi, plitke i brze izmjene informacija o trenutačnom ljubavnom, financijskom, društvenom, poslovnom i stambenom stanju, te pokoji celebrity trač.
Lažne dizajnerske torbe su u međuvremenu postale prave, špicasti vrhovi pretvorili su se u oble, pete su se snizile za nekoliko centimetara, eksplozija boja se smirila u sivim hlačama i bijeloj košulji, a famozni bakin ruski nerc i tetinu vidru zamijenio je crni kaput.
Ali to sam i dalje ja.
Ponovo jedrimo gradom i smijemo se, popodnevne kave se pretvaraju u večernje pijanke, i ponovo otkrivam da se gotovo svaku večer nešto događa negdje.
Svugdje me ima. A što se dnevne doze hranjivih tvari tiče, spala sam na čašćenja. Jer u ovome trenutku svi imaju više para od mene. Doduše, i dalje uspijevam odolijevati napadima da jedemo u Takenoku jebeni sushi kojeg moji dečki taaaaako voooole (tj. vole da ih se vidi kako zgađeno i s nagonom za bljuvanjem teško gutaju preskupe i precijenjene sirove riblje otpatke s morskim muljem i ostalim gadostima). Ja najvolim nešto s nogu u Daily Freshu, jer volim masno a pite, kroasani i fajite su jako mali (dakle, masno ali malih dimenzija = puno kalorija, ali iluzija da in nema tolko puno zbog dimenzije obroka), ali T ne želi tamo, jer da neće on ostavljat lovu kod Azera i hranit Aleksandru Grdić svojim novcima (on se, kao, nešto mrzi s njom...), pa na kraju završimo na debrecinki na Cvjetnom, jer tamo možeš vidjet kako prolaze svi živi...
Frend mi je ponudio poslić - curka koja mu radi storyboardove ide na neki put, pa bih ja uletila napravit nešto umjesto nje ovih dana. Not bad, not bad...
A dobila sam i krasnu torbu.
Naime, moja frendica Najbolja s bolesno glamuroznim poslom i bezobrazno velikim prihodima, te tajkunom u krevetu (koji tu i tamo frkne dar s puno ukusa, stila i nula) se zaljubila u moju staru torbu. Torba je Benettonka, kupljena prošle godine, golema, tamnozelena s uzorkom krokodila. Ništa posebno, koštala oko 800 kuna, a napravljena je od najkvalitetnijeg kineskog poliestera. Mada svi - ne znam zašto - misle da je pravi krokodil. Nisam ih viđala prošle zime po Zagrebu, ne zelene, a u Splitu je bila jedna jedina, u Benettonu u Jokeru (zelena, crna i smeđa. Ja kupila zelenu, frendica smeđu).
Torba je toliko velika da u nju mirne duše mogu uvalit brdo stvari i laptop (a ja imam Sony VAIO, on je jaaaaako širok, puno inča), i torba još uvijek izleda cool. A i čvrsta je.
E, pa žena u čijem je vlasništvu nekoliko dizajnerskih komada nevjerovatne ljepote, popalila se upravo na to - mogućnost utrpavanja laptopa kad ga treba dovuć s posla za radit doma, a prije toga obavit par društvenih obaveza.
Budući da mi je to trenutačno jedina pristojna koju imam, velikodušno mi je otvorila desno krilo ormara u hodniku i rekla da biram između 6 bijesnih komada... sve osim dvije najnovije. Isuse! Mislim, svaki put kad sam u Zagrebu ja bezobzirno koristim sve njene aksesoare bez pardona, i jednom sam već dobila Prada šuze od nje (koje mogu samo gledat jer su nenosive do bola), ali ovo bi značilo da mogu odnijet jednu od tih torbi sa sobom doma...
Odlučila sam se za klasiku. Spy bag. Istina, star je model, bila je it prije par godina, prije par godina je i kupljena, ali još uvijek je često viđena na celebima. Smeđa, boje karamela... Samo moja Spy Fendica, torba koja inače košta skoro 2 i po soma dolara (ona je kupila malo rabljenu u dizajnerskom second handu na Manhattanu, za manje love), samo moja...
Uostalom, Najbolja je više skoro ni ne nosi!!!
A meni fantastično stoji uz sivu haljinu u stilu 80-ih (150 kuna, XNation, prošlozimska rasprodaja) i zelenu dolčevitu kratkih rukava (10 Eura, H&M), crne klasične "nazi/bikerske" čizme (kupljene u Karlinom outletu u mojoj ulici za 650 kuna - 70% snižene), prošlogodišnji crni 100denski hulahop zakrpan prozirnim lakom na stopalu, ogrlicu iz H&M-a (8 Eura)... I tuđeg skupocjenog jorkširskog terijera pod rukom!!! Da, glamurozno za pop...
I sad, neka neko kaže da nisam sponzoruša!!!
Post je objavljen 21.11.2008. u 10:39 sati.