Slavite, slavite, he, he, he, he, he.
Slavite, a? Ha - ha- ha - ha - ha! Samo vi slavite, hi - hi - hi- hi - hi! A što slavite! Ho! Ho-ho! Ho-ho-ho! Ho-ho-ho-ho-ho! Bogme, stvarno slavite, hu - hu - hu - hu - hu… Ha! He! Hi! Ho! Hu! O, ha - ha- ha - ha - ha! BLJUVAT ĆEMO SUTRA! O, blogerice, o, blogeri! Neka se prva žaba koju poljubite u Novoj godini pretvori u princezu ili princa! |
 Naime, ideja profita nije ni nužna ni jedina vodilja, a kadikad upravo profitna logika nalaže da je isplativo gubiti u tako maloj zemlji. Prisjetimo se upravo osnovnog odnosa: oni su veliki, moćni i bogati, a Hrvatska je mala. Moguće je da takvoj velikoj organizaciji na karti svijeta koja pokazuje koliko se raširila, gdje je sve prisutna, više smeta ako je Hrvatska bijela mrlja koja neugodno strči, nego bilo koji gubitak koji se može dogoditi na tako malom području. Za njih mali gubitak u maloj zemlji može biti višestruko kompenziran dobicima na velikim i bogatim tržištima poput S.A.D., Njemačke, Japana, Francuske ili Velike Britanije, a prisutnost u njoj biti tretirana kao marketinški argument za zadobivanje većeg povjerenja ondje gdje im je doista stalo. Ako kompanija posluje dobro na svjetskom nivoa, mali lokalni gubici mogu biti potpuno zanemarivi. Pored toga, nekog od vrhunskih menadžera takvih firmi može biti više strah da ga onaj iznad njega ne upita "A ovo?" i pokaže bijelu mrlju na globusu, nego da li je profit u njegovu sektoru manji ili veći za pola promila. Utoliko uopće nije nužno plaziti oko velikih, uvlačiti im se u dupe i namještati se da nas zguze. Takva politika i takvo ponašanje su više odraz karaktera onih koji nas zastupaju nego stvarnih potreba. Istina je da nam oni trebaju, ali oni nas hoće čak i ako im ne trebamo. Dokle god mi slinimo oko njih, mogu postavljati uvjete kakvi im padnu na pamet. Kada bi mi imali petlje jedinstveno reći da nas ne zanimaju, koliko košta da košta, preostalo bi im samo da nas nagovaraju i glade po jajima, i dobili bi sve što trebamo jeftinije nego što sada plaćamo. Ako proizvođač kupaćih kostima iz Španjolske otvori dućan u Ilici, naravno da mu je stalo da uspješno posluje. Ako netko želi dobiti zastupstvo strane firme, ništa čudno da mora zadovoljiti niz zahtjeva. Ali ako su u pitanju firme s fondovima koji odgovaraju godišnjim prihodima cijelih kontinenata ili ako drugi upravljaju neiscrpivim izvorima za koje je osnovni problem kako ih utrošiti, ne može se s njima razgovarati kao da se želi dobiti vagon robe za prodaju na sajmu. Imamo primjer iz nedavne prošlosti. Tile je bio majstor za uvjeriti velike da veselo kreditiraju, doniraju, sponzoriraju i na razne načine pomažu zemlju nekoliko puta veću od Hrvatske. Već samo zato mu svi prcknedli nakon njega nisu ni do koljena. |
 Početnicama i početnicima savjetuju se stariji muškaraci jer je njihov ejakulat po obimu manji, pa se lakše priviknuti. No čak i u slučajevima kada se ne guta, nego ispljune, korisno je da pri ruci bude čašica nekog jakog aromatičnog alkohola za ispiranje usta. Ono što većina previđa jest da ni sperma nije ustaljenog okusa. On uvelike ovisi o onome što se prethodnog dana ili prethodnih dana, uključujući i prethodne sate, konzumiralo. Namirnice poput kavijara, lososa, pršuta i tartufa rezultiraju snažnim okusima, dok mnogo voća, povrća, posnog sira i tjestenine ostavljaju tek blagu aromu. Savjetuje se izbjegavanje jela s mnogo začina, naročito papra, a preporučuje kuhano vino ili kolači s mnogo cimeta. Neshvatljivo je da magazini koji velik ili značajan dio sadržaja posvećuju gastronomiji potpuno zanemaruju učinak pojedinih recepata na okus sperme, a svjesno hranjenje u cilju postizanja poželjnog okusa je tabu tema, čime su uskraćeni svi istinski sladokusci. |
 Tada nisam znao engleski. U školi sam učio njemački, a ni njega nisam govorio naročito dobro. Znao sam što znače engleski nazivi hitova: "Love Me Do", "She Loves You", "I Want To Hold Your Hand", "From Me To You", "And I Love Her"… A zatim Rolling Stonesi: "Satisfacion", "Paint It Black", "Let's Spent A Night Together"… Bile su to prve engleske riječi koje sam naučio. No premda sam svaku od pjesama odslušao nekoliko stotina puta, nikada nisam uspio zapamtiti ostale riječi koje su pjevali. Naime, kako su odjeknuli prvi taktovi, tako mi je mozak uskočio u petu brzinu, a melodija me ponijela da zamišljam što oni pjevaju, o čemu govore, što me je u sljedećem trenu uznijelo na krila vlastite mašte koja je eruptivno šikljala. Poruka koju sam primao nadilazila je riječi, za nju je nerazumljivi tekst bio tek podsticaj koji je usmjeravao onoj pravoj poruci koja nas je krijepila i koju su tek posvećeni mogli dokučiti. S dvadeset i pet godina otišao sam u Ameriku i naučio engleski. U to smo vrijeme već slušali Pink Floyde, Fleatwood Mac i Emerson, Lake i Palmera. Nakon šest mjeseci intenzivnog učenja, kada sam se već mogao sasvim dobro sporazumijevati i čitati na tom jeziku, sjeo sam jedno poslijepodne pred dobar razglas i pustio stare Beatlese da napokon pažljivo saslušam što su pjevali. Kakvo razočaranje! "Voli me, voli me… i ja volim tebe, i ja volim tebe… O, jeah! O, jeah! Vidim te ondje, prekrasan je dan, ti si moj san… Šubi-dubi-du. Tvoje mi oči sjaje u noći… Na-na-na-na-na… Molim te, molim te, voli me, voli me… Pi-pi-pi-pi-pi!", bila je to hrpa banalnosti i ofucanih rima, daleko siromašnije nego kada je Marko Novosel pjevao "Mladi poštar - to sam ja… kud god idem - svak me zna…" I na to sam se ja onoliko otkačio?! Sva sreća da nisam ništa razumio! Ono što sam čuo, što smo čuli u sirenskom zovu zapadne muzike mladih zapravo nije ni postojalo, barem ne na način na koji smo bili uvjereni da postoji. Mi smo stvarali daleko bogatije i značajnije poruke od onih koje su bile emitirane. Bili smo potaknuti i oslobođeni energičnom poletnom glazbom, ali smo sve na temelju nje izgradili sami. Uvjereni da idemo putem koji je netko drugi prokrčio za nas, zapravo smo kročili svojim stazama nesvjesni da smo bolji od bilo čega što nam se nudi. |
|
BASKERVILSKI SINDROM
Jedan od najuspješnijih dalmatinskih lovozgrtača, gospodin Kerum, kupio je na zagrebačkom Tuškancu dva posjeda, jedan do drugoga, na kojima upravo završava dvije kuće. Smještene u reprezentivnom rezidencijalnom okružju poznatom po zelenilu od kojega je zemljište u Hrvatskoj skuplje vjerojatno samo na Stradunu, kuće već na očigled odskaču od svih ostalih.  Je li vam ovdje išta čudno? Onako, kao da svjedočimo prizoru iz neke druge, paralelne dimenzije stvarnosti… Ako ne možemo dijagnosticirati o čemu je riječ, možda će nam pomoći dijalog, prepričan po sjećanju, iz romana o Sherlock Holmesu Baskervilski pas. Holmes i dr. Watson stižu u Baskerville da bi istražili neki zločin i, nakon što su razgledali mjesto i porazgovarali s nekoliko likova, pita Sherlock: - Watsone, je li Vam štogod čudno? Watson: - Ne. Sherlock: - Pas. Watson: - Nema psa. Sherlock: - To je čudno! Što nedostaje na ovim fotografijama, a pokazuje i čega nedostaje u stvarnosti? Da vam pomognem: ddd… drrr… drrrvvv… Drveće! Nema drveća! Čovjek je kupio najskuplju zemlju u kraju čija je osobina upravo drveće, a onda ga je posjekao i sve lijepo popločao, zacementirao, zataracao, asfaltirao… Ekvivalent tome bio bi da kupi zemlju u djevičanski čistoj morskoj uvali, izgradi kuću na obali, a onda prospe u vodu nekoliko bačvi nafte i mazuta, nabaca koju vreću otvorenih konzervi i plastičnih vrećica, te još začini lešinom krepane koze, da bi sve postalo što sličnije zamazanoj luci u kojoj je odrastao. Što mu je smetalo drveće? Što ima protiv drveća? Da li mrzi drveće? Alergičan na šum vjetra u lišću? Užasava se ptičica koje pjevaju iz krošnji drveća? Ma seru! Ptice samo kriče i seru iz visina! Ne jede pitu tko ima, nego tko je naučio. Tako će i Kerum, ili njegovi potomci, postati gospoda kada drveće u vrtu nadraste kuće koje je podigao. |
 U jednom trenutku potražio sam pogledom upaljač za cigarete, ali je on nestao. S cigaretom u ustima počeo sam uzaludno preokretati salvete i pomicati tanjure. Nekoliko upaljača bilo je vidiku, ali van dohvata, no nasred stola ispred mene gorjela je svijeća. Prihvatio sam je, prinio licu i pripalio cigaretu. - Sad se utopio jedan mornar - reče Gavro. - Ma kakvi! - rekoh. - Mornarica je danas tako automatizirana, kompjuterizirana i robotizirana, da je možda pregorio tek neki čip. Desetak minuta nakon toga onaj pored mene otišao je negdje, valjda na zahod. Ponovno ispružim ruku i prihvatim svijeću, a njegova žena vrisne: - Ne! Zastanem s plamenom svijeće pred vrhom cigarete i pogledam je. - Ako pripalite, poginut će jedan mornar! Pripalim cigaretu, odložim svijeću i rekoh: - Ma neće. Ona me je užasnuto gledala kao da sam upravo nekoga ubio i zijevala poput ribe ne nalazeći riječi. No Mikica prestane razgovarati sa susjedom do sebe, okrene se i zapita: - Što se događa? Gavro joj objasni: - Svaki puta kad pripali cigaretu na plamenu svijeće, negdje se utopi jedan mornar. Mikica bez razmišljanja odreže: - To je predrasuda! Ja se toga ne držim! - no vidjevši kako ju muž pogledao, nastavi u istom dahu: - …osim kad sam na moru. Skoro sam pao na leđa kako se momentalno sjajno snašla. Očigledno nije ni najmanje držala do te predrasude, ali nije se htjela ni usprotiviti suprugu, naročito pred drugim ljudima, a u prvi mah je tako ispalo, pa se požurila ispraviti istovremeno izbjegavši da se konfrontira meni. Vuk sit i koza cijela. Vrlo inteligentno, munjevita reakcija i to apsolutno najbolja moguća, moglo se protumačiti da govori ozbiljno, ali i da se šali, pa se nitko nije mogao naljutiti. Osim toga je pokazala i savršenu primijenjenu psihologiju kojom je u djeliću trenutka pravilo očitala suprugove misli. On je bio inteligentan momak, razuman, ali ne odviše obrazovan ni misaon tip. Nekoć su mu rekli da se ne smije pripaljivati cigareta na svijeći i on je, ne pitajući je li to uopće moguće ili točno, zapamtio da je najbolje izbjegavati neugodne situacije ne radeći to. Ona ženska na lijevo je pak u to iskreno i duboko vjerovala, a ako je vjerovala u tako nešto vjerojatno je vjerovala i u niz drugih budalaština, ali ju je zasigurno muž u dovoljno navrata izgrdio da ga ne bruka pred ljudima, pa je šutjela dok je on bio prisutan, no nije mogla izdržati kada ga nije bilo. Nakon desetak minuta mi je ponovo došlo da zapušim. Da sam ponovno prihvatio svijeću bila bi drskost i provokacija, pa sam dohvatio čačkalicu, pripalio je na plamenu svijeće i s upaljenom čačkalicom pripalio cigaretu. Krajičkom oka vidio sam da se žena na lijevo vrpolji kao da sjedi na ježu. Em se muž vratio, pa je morala biti kuš, em više nije sigurna je li to to. Mikica se držala opušteno, ali je pozorno pratila što radim. Gavro se zamislio: nisam pripalio na svijeći, ali sam ipak prenio plamen… Da riješim dilemu podigoh čašu i pozvah sve uokolo: - Popijmo po jednu za zdravlje i dug život svih mornara! Svi su spremno prihvatili moj poziv, a supruga mi je na dohvat gurnula neki upaljač i tako je situacija izglađena. |
 …da te moje oči više nikada ne vide! Neka povijesna zbivanja su zapamćena u vremenom uvelike izmijenjenom obliku. |
 Nakon što smo se našli u pivnici i razmotrili zadatak s najrazličitijih stanovišta, analizirali ga i utvrdili operativni plan, obzirom da trebamo prirediti francusku salatu za najmanje sto ljudi, što podrazumijeva da bi ih moglo biti dvije stotine, a francuska se bitno razlikuje od ruske salate, te u skladu s teorijom da se krumpir skuplja pri kuhanju, a grašak širi, kupili smo vreću od pedeset kila krumpira i trideset kila graška u konzervi. Našli smo se u Ogurekovom stanu. Pedeset kila krumpira se, naravno, nije moglo skuhati odjedanput, te smo ga kuhali u dva pretis-lonca u nastavcima. Za to vrijeme je ostatak ekipa rezao mrkvu, krastavce i celer na sitne kockice, a u stanu niže, kod Babure, kuhali smo grašak i krtu vratinu. Naravski da smo pritom pili gemište, tko manje, tko više, a Breza najviše. Pojavio se problem posude u kojoj ćemo smiješati salatu. Dovukli smo iz podruma lonac veličine omanje kade u kojem je Ogurekova majka svojevremeno iskuhavala veš i brižno ga oprali i dezinficirati. Na sve sastojke u njemu nalili smo nekoliko konzervi majoneze od po tri kile, te dva vrča limunova soka. Napokon je pred večer na stolu nasred sobe stajao golemi lonac prepun francuske salate, a mi se okupili uokolo i divili se. U jednom trenutku iz pokrajnje sobe izglavinja Breza, probije se kroz tri koncentrična kruga uokrug zdjele, nagne se nad nju, zagleda se u sredinu kao da nešto pažljivo proučava, lagano se zanjiše i BLJUUUUGR-BLJAAAAA- BLJUUUUUU! - ispovraća se po salati uzduž i poprijeko. Istog trenutka dvojica skočiše na njega i počeše ga tući, a zatim ga četvorica zgrabiše za ruke i noge i iznesoše na stubište, gdje su ga nastavili mlatiti. Mi ostali ostadosmo skamenjeni oko zdjele. Napokon reče Ogurek: - Ne brinite! Ja ću to srediti! Prenesite mi lonac u kuhinju. Dvojica prenesoše lonac u kuhinju, on se zatvori s upropaštenom salatom, a mi ostadosmo nervozno čekati pred zatvorenim vratima. Nakon otprilike pola sata Ogurek izađe kao kirurg iz operacijske dvorane nakon uspješne transplantacije srca, otare znoj s čela i reče: - Gotovo je. Uspio sam. Ne pitajte kako sam to sredio. Nikada! Možete TO iznijeti… Na vjenčanju su svi hvalili salatu, a ženske pokušavale izmamiti od Ogureka recept, ali je on bio nijem kao grob, i možda je zaista bila izuzetna - ne bih znao reći, jer mi iz ekipe nismo ni probali. Ja sam jeo meso s ražnja koje je bilo izvanredno, a i kolači su bili izvrsni, jedino što sam u jednom našao kratku tamnu sfrkanu dlaku, ali se nisam htio raspitivati kako su ih spravljale. |
|
Priča nakon ove zahtijeva uvod bez kojega bi bila okrnjena, nejasna i nevjerojatna i neuvjerljiva. Naime, da bismo je mogli predočiti i pratiti, nužno je znati nešto o glavnom liku. Jednom ga tako vidim kako žuri Ilicom i zaustavim. Idemo na kavu! Ne mogu, žurim. Gdje žuriš? Idem kupiti "Jaguara".Robert je iz obitelji naših domaćih Nijemaca naseljenih još u vrijeme Austrougarske, ali usprkos tome - ili možda upravo zato - pokojni otac bio mu je u partizanima. Živi sam. Nosi naočale debljine dna pivske boce i svi dalje o metra i pol su mu nejasne, neprepoznatljive siluete. Sretnem li ga u gradu u prolazu, zaustavim ga tako da ga uhvatim rukom ili viknem.  Zgrabim ga i odvučem u najbliži kafić. Hajde sada još jednom - gdje žuriš? Idem kupiti "Jaguara". Kakvog jaguara? (Na trenutak sam pomislio da je riječ o životinji jer je jedan njegov susjed kupio tigra, a drugi to nije mogao otrpjeti pa je nabavio leoparda.) Automobil! Izuzetna prilika, rabljeni, a u sjajnom stanju, jeftino se prodaje, jeftino za "Jaguara", ako ne stignem na vrijeme, prodat će ga… To je bilo u izrazitom neskladu s njegovom kroničnom životnom situacijom koja se popularno naziva besparica. Odakle ti novci? Dobio sam neočekivano manje nasljedstvo, ako uspijem malo sniziti cijenu, uspjeti ću ga kupiti. Što će ti "Jaguar"? Može potegnuti tri stotine na sat! Razmišljao sam da kupim neki rabljeni "jugo", a onda mi se ukazala ova prilika… Svojevremeno smo nas dvojica zajedno radili, a kako sam desetak godina stariji, on ima povjerenja u mene. Očinski ga zgrabim da mi se ne otrgne i pobjegne. Roberte, možda bolje da kupiš rabljeni "Jugo". Zašto? Kako zašto? Pa ćorav si ko ćorava kokoš! A pizdarija, stisneš li gas, ide tri stotine kilometara na sat! Vać i "jugo" s tobom za volanom je ubistvena kombinacija. I kako ćeš ga dovesti kući kada ne znaš voziti? Pa objasniti će mi kako se vozi… Vidim da je posrijedi teži slučaj. Zatjeram ga u ugao da ne može zbrisati. Nemaš ni vozačku dozvolu! Ići ću po vozačku… Tko će ti je dati kad ugledaju tvoje naočale? Skinuti ću ih kad odem na ispit. Što ćeš tek onda vidjeti bez naočala? Gurnut ću nekome sto maraka da me puste… Što je najgore, to bi možda i moglo upaliti. Nasreću, Robert je u suštini, koliko god nagao, ipak razuman momak. Uložim svu svoju uvjerljivost, izvrijeđam ga uzduž i poprijeko, ali je više djelovalo što sam ga držao dok se nije ohladio. Napokon on prozbori: Imaš pravo, ipak neću kupiti "jaguara"… Padne mi kamen sa srca. Dobro. Čujem da imaš novaca, a ja trebam naplatiti svoje konzultantske usluge… Plati piće! nastavak slijedi možda poslijepodne, a najdalje sutra |
 Novi-stari vlasnik nije se mogao po zakonu riješiti zaštićenih stanara, osim ukoliko im ponudi zamjenski odgovarajući smještaj, što je prelazilo njegove mogućnosti, a kako su mu trebali novci, nabrzinu je jeftino prodao cijelu kuću nekom Glavašu iz Osijeka. Nekoliko dana nakon toga dva su lika zazvonila Robertu na vrata. Veliki, u kožnim jaknama, obrijanih glava - grdo ih pogledati. No Robertu su bili tek nejasne siluete, pa ih je uveo u kuhinju i kada su sjeli zapitao može li ih čime ponuditi i kojim dobrom su došli. Oni rekoše da su ga došli obavijestiti da je novi vlasnik kuće gospodin Glavaš. Iz Osijeka. Gospodin Glavaš mu poručuje, iz Osijeka, za njegovo dobro, da bi bilo dobro da spakira kofere, iseli se u razumnom roku od dva-tri dana i prepusti mu stan. Robert je razmišljao otprilike dvije sekunde. Otvorio je ladicu, trgnuo očev trofejni parabelum i BLAM! BLAM! BLAM! BLAM! - počeo pucati po pridošlicama. Oni se baciše na pod, a zatim jedan iskoči kroz zatvoren prozor, a drugi izjuri na vrata, a Robert BUM! BUM! - za njima na dvorište, pa BUM! oko kuće do na ulicu gdje je još TRAS! TRAS! TRAS! pedesetak metar trčao za njima. To je bio njegov odgovor. Tjedan dana kasnije došla druga ekipa. Pet-šest njih, zvone na vratima. Robert je ovaj puta bio oprezniji, pa je pitao tko je prije nego je otvorio. Kažu oni da ih šalje gospodin Glavaš. Iz Osijeka. Robert odmah BLAM! BLAM! BLAM! kroz zatvorena vrata. Zatim je iskočio kroz prozor na drugoj strani kuće, zaobišao zgradu i zaskočio družinu iza leđa, u jednoj mu ruci parabelum, a u drugoj walter i DAGE! DAGE! DAGE! - praši svud naokolo. Družina se u panici razbježi kud koji mili moji, kroz grmlje kupina i ruža, preko zidane ograde sa bodljikavom žicom na vrhu, pa u potok, a Robert izađe pred kuću i spraši desetak metaka u auto za koji je prepoznao da ne pripada nikome od susjeda. Uslijedili su telefonski pozivi usred noći. Da će mu oteti dijete kad ide u školu, da će mu se naplatiti na starici majci, da će… No Robertu su roditelji odavno umrli, s rodbinom je bio posvađan, živio je bez kučeta i mačeta i jedva je čekao te pozive da im kaže sve što misli o njima, pa su ubrzo prestali, ali su još učvrstili njegovu nakanu da ne popusti. Od tog vremena živio je u stanu zatvorenih drvenih kapaka na prozorima i spavao s revolverom pod jastukom. Po ljetu, po najvećoj vrućini, hodao je u baloneru. Ispod balonera - pancirni prsluk i parabelum za pojasom. Isti Highlander, samo ćorav! Navukao u stan nekoliko kutija konzervi, tosta i dvopeka i nekoliko sanduka piva i bio spreman i za dugotrajnu opsadu. Ne možeš mu doći tek tako u posjetu. Prvo se moraš najaviti telefonom. Onda moraš doći na minutu u zakazano vrijeme. A kad pozvoniš na vrata, ne odaziva se iznutra, nego negdje iz gustog grmlja u vrtu ili iz koje krošnje i pita: "Jesi li to ti?" Tek kada prepozna glas izvuče se iz nekog zaklona, svaki puta drugoga, odakle na najmanji sumnjivi znak može otvoriti vatru. A u kuhinji mu po zidovima rupe od metaka, ovlaš zagipsane, a na vratima pet-šest rupa začepljenih sažvakanom kaugumom. Nekoliko mjeseci kasnije stigne do Roberta poruka preko nekih poznatih da bi neki ljudi iz Zagreba s njim prijateljski razgovarali. Nakon dugotrajnih pregovora i nebrojenih poruka kojima su dogovarali okolnosti susreta i uvjeravali ga u svoje dobre namjere, nađu se usred krcate kavane "Dubrovnik". Robert u baloneru, a jedna ruka mu stalno pod ogrtačem. S druge strane stola dvojica. Predstave se oni njemu da su iz zagrebačkog HDZ-a, a usput su još i iz nekih tajnih službi, nešto tri-četiri slova, sve zajedno se Robertu u prvi mah nije uopće svidjelo. Zatim vrlo ljubazno kažu da ih gnjavi neki Glavaš, iz Osijeka, da ima neki problem s njim, Robertom, i da mu ga srede. To mu se svidjelo još manje. No, rekoše zagrebački dečki, na pamet im ne pada da ga poslušaju. Dapače, još će ga i zaštititi, koliko mogu. Taj Glavaš misli, ako može raditi po Osijeku što mu padne na pamet, da može tako i po Zagrebu! E, pa ne može! Njima se ni najmanje ne sviđa da nekakvi tipovi iz provincije vršljaju po glavnom gradu. Znaju da cijela kuća vrijedi barem dva milijuna eura, a taj Glavaš, iz Osijeka, dobio ju je za nekoliko stotina, ali sa stanarima u njoj ne vrijedi ni toliko koliko je dao. Pozvali su ga na sastanak samo da mu kažu da se ne mora zbog njih brinuti i neka se samo i dalje čuva kao i do tada, ali ga mole da ubuduće, prije nego zapuca, pita tko je, da nije slučajno neki od njihovih ljudi koji ga čuva. I tako je to trajalo nekoliko godina. Kako je Robert bio bez posla nije se micao od kuće, a ostali susjedi su mu, shvativši korist od njegove uloge čuvara, svakodnevno kuhali juhice i druge papice, donosili cigarete i davali već pročitane novine koje je on do kasno u noć proučavao s povećalom. Najviše je volio čitati članke u kojima se spominjao onaj Glavaš i pitao se je li to jedan te isti. Uvidjevši da ne može doći i u posjed kuće koju ima u vlasništvu, gospodin Glavaš iz Osijeka je na nju dignuo hipoteku, a zatim mu dojadilo da pizdi što ništa ne može, pa ju je jeftino prodao zajedno s hipotekom. Novi vlasnik je ponudio stanarima sasvim fer cijenu da izađu, oni pristali, i danas Robert živi u novoj kući negdje iza Zaprešića i u vrtu uzgaja zečeke. |
BOLJE BITI PIJAN
NEGO STAR Našao sam se s Vučkom i Brezom kod nekih cura u studomu "Cvjetno naselje", a treći dan oko ponoći cure rekoše da bismo trebali otići jer bi one - kao - učile. U to doba, kad nema više tramvaja? I još bi učile! I što da radimo s Brezom koji je već dva dana uglavnom u nesvijesti? No one pomahnitale, pale u amok, i vidjesmo Vučak i ja da nam ništa drugo ne preostaje nego natovarimo Brezu i van. Svaki prebacio jednu njegovu ruku preko ramena, idemo pustom cestom, vučemo ga, a on teži nego tri normalna čovjeka. Jedva stigosmo do Savske. Nigdje nikoga. Tek iz daljine, od Savskog mosta, dolazi neki auto. Mašemo mi da stane. I gle! - auto stane! Za volanom - Đimi Stanić. Zamolimo mi, vrlo učtivo, da nas preveze do centra grada. Gleda nas Đimi, nas dvojica podupiremo Brezu postrance da stoji uspravno. - On je pijan - reče Đimi. Ma nije, rekosmo mi. Nije mu dobro, pa mu pomažemo. - Bu se zbljuval! - reče Đimi. Ma ne bu, rekosmo nas dvojica. - Ajde, uđite. Uguramo nekako Brezu na stražnje sjedište, pa se još naguramo pored njega s obje strane, da ga pridržavamo. Kako smo krenuli, tako Breza BLJUUUUGR-BLJAAAAA- BLJUUUUUU! - ispovraća se kao Godzila, na sreću uglavnom na pod između sjedišta i malo nama po nogama. Zatim se trgne i propne, gurne glavu između naslova prednjih sjedišta i BLJUUUUGR-BLJAAAAA- BLJUUUUUU! - zašprica i sve naprijed i malo Đimiju za vrat. - Sam vam rekl? - reče Đimi mrtav-hladan. Reklo bi se da je imao iskustva s takvim pacijentima. - Grdo je pijan! Nas dvojica se pokrili ušima i šutimo, kao da pojma nemamo o čemu govori, kao ona tri majmuna što niti vide, niti čuju, niti glasa daju. Što da kažemo? A i da zinemo, mam bi se i mi zbljuvali kako je smrdjelo. Je, rekao je, je. U međuvremenu stigosmo i do Kazališta. Ondje smo mogli i izaći. Ljubazno ponudismo Đimiju da mu ostavimo Brezu da počisti auto kada dođe svijesti. On je velikodušno otklonio ponudu, ali mu je iz tko zna kojeg razloga bilo stalo da odamo priznanje njegovim proročkim sposobnostima: - Jesam vam rekal da bu se zrigal, pa mi niste vjerovali! - Istina, rekli ste - rekoh. - Ali nigdje ne bismo stigli da vjerujemo starijima! Don't trust anybody over Thirthy. Vani sakrismo Brezu u ono grmlje, zamaskirasmo ga natrganim cvijećem i ostavismo ga da se naspava. Vučak mu je pri tome pjevušio: "Jutro će prooomijeiiitiii sveeee…", a nakon toga smo oprali nogavice u Zdencu života i krenuli do "Tingl-tangla" da nađemo neku žesticu s kojom bismo otjerali neugodne mirise. Prema nekim izvještajima Breza danas predaje sociologiju na nekoj gimnaziji, a prema drugima je ostao zalijepljen uz Zdenac života, i - ako zagledate one glave oko vode - možda biste ga mogli prepoznati. |
KLJUČNI POKAZATELJI KADROVSKE POLITIKE Početkom devedesetih godina mnoštvo je zaposlenih ljudi izbačeno na ulicu. Mnogi od onih koji su uspjeli zadržati posao, radili su, a nisu dobivali plaće. Istovremeno su u zemlju počele dolaziti prve strane firme i otvarati predstavništva, otvarala su se veleposlanstva, a zbog rata su nahrupile i razne političke, mirotvorne, humanitarne i raznovrsne druge međunarodne organizacije. Raditi "za strance" značilo je osigurati visoku plaću, i to koja se redovno isplaćuje, što je odgovaralo dobitku na lutriji. Sjedio sam u uglu kafića i imao dobar pogled na stol ispred sebe za kojim je sjedila jedna naša djevojka i dva Arapa. Javila se na oglas za posao i bilo joj je toliko stalo da ga dobije da se nije usudila pitati zašto su se našli u kafiću. Razgovarali su strogo poslovno. Njih dvojica su na katastrofalnom engleskom pokušavali objasniti što bi kao radila, (administrativni poslovi i prevođenje,) te su joj dali da pogleda ugovor koji je trebala potpisati, a ona bojažljivo tražila da joj razjasne pojedine stavke. Sve je izgledalo u redu. Arapi su bili ulizivački susretljivi i sladunjavo srdačni, ali u nekim situacijama samo onaj tko je postrani može sagledati situaciju u cijelosti. Nije mogla vidjeti da obojici ispod stola kurčine stoje kao batine, da su im hlače napuhane kao šatori koji vrhom grebu ploču stola s donje strane, te da su njihovi osmijesi od uha do uha ustvari keženje zvijeri na domaku plijena. Mogao sam joj dobaciti na hrvatskom da se sagne i pogleda što se krije ispod stola. Možda bi tada pažljivije pogledala što piše u ugovoru vrlo sitnim slovima. Što mislite da sam napravio? Što biste vi uradili na mom mjestu? |
 - Javio sam se, valjda, na više od tisuću oglasa. Bio sam na stotinama razgovora, ali nitko nije htio zaposliti čovjeka starijeg od četrdeset godina, a sada sam - bogme -stariji i od pedeset. - Isprva se nisam uopće zabrinuo - kaže. - Naime, u mom poslu je čovjek to bolji što je stariji, što ima više iskustva. Sad sam bolji nego ikada! No kada sam uvidio da sam na svakom natječaju bolji od svih ostalih kandidata, a primaju sve druge osim mene, to me je začudilo. Bio sam bolji ne samo od ostalih kandidata, nego i od onih koji su me ispitivali, kao i od onih koji su mi trebali postati šefovi, ali uzalud. - Uskoro sam shvatio - nastavlja - …da to što više znam od ispitivača i što sam bolji od šefova nije samo uzalud, nego me neće uzeti upravo zbog toga! Niti ispitivači ne vole priznati da im nakon minute razgovora besmisleno išta pitati, niti šefovi žele primiti nekoga tko je jednako dobar kao oni, a kamoli još bolji, pa mu ne bi mogli popovati. Zaludu što sam sve testove i zadatke napravio brže i bolje od svih ostalih. Uvijek je preostao izgovor - žao nam je, vrlo ste dobri, ali ste prestari. Naravno da je to samo izgovor. Mladi su, kao, ambiciozniji i puni energije, kao da ne znam kakvi su mladi, kao da i sam nedavno nisam bio mlad. Mladi su nestrpljivi, ishitreni, rastrzani na sto strana, rasipaju energiju i gdje treba i gdje ne treba; ja sam smiren, usredotočen, kad se nečega prihvatim, nema da omanem. Mladi su, kao, zdraviji, ne treba se bojati da će na bolovanje ili, ne daj bože, da im je životni vijek pri kraju. Mladi će provesti noć u tulumarenju, pijančevanju i jebavanju, sutradan će spavati na poslu, jurcaju se autima i krhaju kao muhe, a ovi rakovi su danas postali takvi da kose jednako i mlade i stare. Nekada se tvrdilo da je cilj proizvodnje zadovoljavanje društvenih potreba, ali taj je sistem propao. Danas se tvrdi da je cilj proizvodnje profit, ali kako to da me nitko neće, iako bih privređivao i deset puta više od onih koje na kraju uzimaju? Napokon sam shvatio. Kao što je to da me neće zato što sam prestar izgovor, tako je i to da je cilj proizvodnje i poslovanja profit ustvari blef. Profit je samo sredstvo, cilj je kontrola. Moja jedina stvarna mana je ono što nitko ne spominje - da me se ne može tek tako nagovoriti na bilo što, da me se ne može jeftino kupiti ni lagano prevariti. Danas vlada kult mladosti, ali koja je njegova svrha? Starije ne možeš nagovoriti da suludo slijede modu i neracionalno kupuju šarene krpice, ne možeš ih izluditi da moraju nabaviti svaku novotariju koja se pojavi, ne možeš ih povesti za prvom idejom koja ti padne na pamet, čak i najbedastiji vremenom shvate da su u životu toliko toga popušili da ne srljaju za bilo čim što se pojavi na obzorju, toliko su već puta prevareni da ih više nije lako na bilo što navabiti… Ono što se naziva potrošačko društvo oslanja se prvenstveno upravo na težnju za momentalnom društvenom potvrdom i prihvaćenošću mladih, na lakomislenosti i povodljivosti mladosti. Mladi su najznačajniji kolektivni konzument najpodložniji marketinškim kampanjama, diktatima mode, orkestriranim trendovima ukusa i nametnutim stilovima života, čak i najvatreniji pristaše ideoloških i religijskih fanatizama. Da je tako pokazuje i suprotan primjer. Koja je jedina djelatnost u koju mladi ne mogu ni prismrditi? Politika. Djelatnost onih koji vladaju, a ne onih koje se kontrolira i usmjerava. U politici su najviše na cijeni Bush, Castro i slični Metuzalemi. Ako neki mlađi čudom iskrsne, taj je starmali kao da je iz kineskog Centralnog komiteta. Na kojem nivou se pitanje mladosti više ne postavlja? Na najvišem. Mladi mogu biti vrlo utjecajni menadžeri, ali na vrhu su uvijek oni pred penzijom. Tko su najveći bogataši? Bil Gates je najmlađi, a i on je već preko pedeset. Nema mladih među onima koji vladaju svijetom. Kao što je religija opijum za narod, tako je i kult mladosti opijum za potrošače i pokorne proizvođače. Kontrola je ključ svega, vlast. Nije slučajno da se onaj koji nešto posjeduje i čime upravlja naziva vlasnik. U tom svijetu je idealan radnik onaj koji je toliko pametan da sve izvršava savršeno, a toliko glup da pokorno podnosi sve što ga snalazi. Samo mladi to mogu podnositi, nadajući se da će biti bolje. Mi, stariji, za to više nemamo vremena. Nama preostaje samo ogorčenost. |
 S padina obližnjih planina čobani su promatrali dolazak kamiona, muvanje po aerodromu, vidjeli su kako kamioni idu do pećine i vraćaju se, kako iz pećine počinje kuljati dim, te kako se avioni uzdižu i odlaze. Odmah nakon toga je nekolicina njih otišlo u pećinu vidjeti što se ondje dogodilo, zagasili su plamen i našli se kako stoje na neviđenoj gomili novaca. Svaki je zgrabio dvije-tri vreće, koliko je mogao ponijeti, i bjež' kući. Neki su otišli pravo u Nikšić. Hoće takav čoban u vrećom na ramenu u kavanu, ne da mu kelner ni da prijeđe prag takav, u kožuhu i opancima. Dobro, izađe čoban na ulicu i zaustavi prvoga tko mu naiđe u susret - pošto njegov kaput i cipele? Kaže čovjek, recimo, pedeset dinara. Dobro, evo ti sto i pedeset. Čovjek se skanjuje… Ma dobro, evo ti i tri stotine! Čas kasnije vraća se čoban u kaputu i cipelama u istu kavanu, hoće razgovarati s vlasnikom. Pošto kavana? Sto tisuća dinara! Evo ti milijun! Nabrzinu pozovu advokata, sklope ugovor, čoban odmah isplati vlasnika, bivši vlasnik trlja ruke kako je dobro prošao, a čoban odmah zove konobara i kaže - ti si otpušten! Ili, vozi čovjek bicikl ulicom, a zaustavlja ga neki drugi čobanin s vrećom na ramenu i pita - pošto bicikl? Ne budi lud, smije se čovjek, pa bicikl košta, recimo, sto dinara. Evo ti dvjesto! Uzme čoban bicikl, ne zna ni voziti, ali da ima na čemu gurati vreću. Kad već trgujemo, daj i sat! Uđe treći čobanin u dućan, pitaju ga "Što hoćeš?" Pošto dućan, pita čobanin. I tako su čobani nabrzinu pokupovali kuće, zemlju, stoku, poneko djevičanstvo, sve što su mogli kupiti. Naravno, vijest da čobani kupuju sve na što naiđu učas je obletjela grad, zgranuli se ljudi, i uskoro saznali odakle im novci. Kako je tko saznao, tako isti tren pravac u pećinu i grabi vreću-dvije, koliko je već mogao ponijeti. Vrate se ovi drugi u grad i hoće kupiti nazad što su prodali. Dajem ti za bicikl dvjesto i dvadeset dinara! Ni slučajno! Dam ti pet stotina! Ma kakvi! Pale su tu teške riječi, a sijevnule i šake i noževi, padale su i mrtve glave. Taj period lokalne povijesti i zbivanja u njemu nazvali su nikšićani "zle pare". Kad je Italija okupirala Crnu Goru, te mijenjala novac iz dinara u lire, svuda u Crnoj Gori bio je jedan kurs razmjene, recimo tri dinara za liru, jedino je u nikšićkoj krajini taj kurs bio tisuću puta veći, recimo, tri tisuće dinara za liru. No zašto mi ta priča zvuči nekako poznato, kao neki deja vu, kao da smo mi nešto slično proživjeli…? Zašto, zašto…? Po rubovima sjećanja voze mi pod okriljem noći nekakvi kamioni za Bosnu i Hercegovinu, prepuni jugoslavenskih dinara, i vraćaju se krcati njemačkim markama, a za volanima im likovi poput Ljube Ćesića-Rojsa, Luke Raića… Pa neki od tih kamiona usput malo skrene i istovari dio tereta u nečijoj garaži… Mogu vam pokazati račune i obrazložiti za sve kako sam što zaradio, navodno je izjavio Luka Raić: "Samo me ne pitajte za prvi milijun!" |
MOĆNI BLAVOR  Da se razumijemo, nisam ja nikakvo enormno čudovište. Točno znam koliki sam. Jednom sam svratio s kolegicom koju sam upravo bario do Imbre B. (on je svjedok) koji se upravo oženio i živio sa suprugom (i ona može posvjedočiti) u vlastitom stanu. Igrali smo učetvero neke društvene igre tipa "Čovječe ne ljuti se", a kada je prestao voziti i posljednji noćni tramvaj, Imbro i supruga su nam ponudili da prenoćimo u drugoj sobi. Tu sam tu jednu i zbario. Ujutro, još se nisam ni razbudio, ona se omotala plahtom i istrčala iz sobe kričeći: "Brzo! Brzo! Dajte mi neki metar!" Imbro B. je pitao hoće li ravnalo od trideset centimetara biti dovoljno. Zgrabila ga je, vratila se u sobu, razgrnula me i izmjerila ono s čim se na svjetlosti dana suočila oči u oči, tj. s jutarnjom erekcijom. Osamnaest i pol centimetara od korijena s gornje strane do vrha. Brojkama – 18, 5 cm. Pristojno, zar ne? Uz to je i odgovarajuće debeo. Opseg – 17 cm u korijenu. Slovima: sedamnaest centimetara. A i oblik mu je najbolji mogući, aerodinamičan poput delfina, samo kurcolik. Najdeblji oko sredine, pa se vretenasto sužava prema oba kraja, a na vrhu glavić kao jagoda. Sve u svemu, meni nije nimalo smiješan onaj vic u kojem Crnogorac dođe doktoru, izvadi spolovilo, tresne ga o stol i kaže: – Pogledajte, doktore! – Je li te boli?, pita doktor. – Ma ne, kaže Crnogorac. – Je li te svrbi? – Ma ne. – Da nešto iz njega ne kapa? – Ma ne. – Pa što mu je onda? – Viđe ga, doktore, kako je lijep! Prva tri puta kada sam čuo taj vic čudio sam se što se svi uokolo smiju. Što se smiju? Potpuno razumijem čovjeka! Bez lažne skromnosti, sasvim sam zadovoljan brojem onih koje su imale priliku da ga oprobaju, ali svega su se tri-četiri na trenutak požalile – oh! iiiiiiiiiiik! – da bih trebao biti pažljiviji, jer je – kao – velik, ali svejednako se nisu dale od njega odvojiti. I tako one koje tvrde da su im na muškarcima najvažnije oči! Kažu mi to dok se nježno držimo za rukice i izmjenjujemo bliske poglede, a meni oči kao sarme, natečene, crvene, krmeljave, izruljene, a bjeloočnice zakrvavljene od nespavanja, konjuktivitisa, duhanskog dima i alkohola. I sad im vjeruj! Da im vjerujem, još bih i povjerovao! Ima ih tako prijetvornih, svih mastima premazanih, prevele bi i vraga preko vode žedna. Nakon što ustanove čega su se dočepale kao da im teško breme padne s pleća. No ne bi ni za živu glavu priznale da su ono ranije, da su im veliki odbojni, tvrdile tek za svaki slučaj, priželjkujući jedno, ali ne znajući što ih čeka, nadajući se glavnom dobitku, ali spremne zadržati i utješnu nagradu. Slavodobitno ga držeći odmjeravale su da nije velik, nego upravo kakav treba. Veliki, ali ne preveliki, debeli, ali ne predebeli, pristojnog oblika, umjereno čist, brzog odaziva i izdržljiv – to je dobitna kombinacija. Jebi ga, bez alata nema zanata. A o tome kako sam ispekao zanat, pričat ću vam nekom drugom prilikom. |
 Opijeni životnom energijom koja je okrijepljena svježinom vode iznova buknula, nismo se obazirali na domaće mandrile koji su idiotski buljili u nas izvaljeni ispred lokalne betule znojeći se u tišini i ispijajući mlake bevande. Dalmoši! Žive na dohvat moru, a ne bi u njega ni palac na nozi umočili! Za njih je za kupanje kada, a more za brodit, što se svodi na to da se ne peru, a iz mora povremeno izvuku poneku ribu za gradele pazeći da se pri tome ne smoče. Skupina starijih mještana zgranuto je promatrala čopor kretena koji su luđački aralukali brčkajući se iznad izlaznog otvora mjesne kanalizacije. |
 I, evo, godinu kasnije na blogu "ČOVJEK-VADIČEP SREĆE ŽENU-RIBU", nakon 1076 prijava u blogeditor nalazi se 422 posta, sveukupno 27441 riječi, te 3235 komentara. (Hvala vam, radujete me.) Hej, 27441 riječi! Je li to knjiga od 300 stranica?! Pored toga, pogledate li kadikad nadesno "DRUGA LICA ČOVJEKA-VADIČEPA"? Strah me i pomisliti koliko se materijala ondje nalazi i koliko sam vremena na to utrošio. Brojčanik kaže da je ovdje bilo više od 63300 posjetitelja. Neki se i vraćaju, pa je zabilježeno gotovo sedamdeset tisuća posjeta. No vjerojatno ih je bilo i (znatno?) više. Naime, brojač ne registrira one posjetitelje koji su zabranili opciju izmjene kukija, a - da bi eliminirao slučajne namjernike - bilježi samo one koji ostanu na blogu duže od minute. Koliko vas otvori "ČOVJEKA-VADIČEPA", nabrzinu pogleda posljednji post i iščezne bez traga? Svojevremena Monitorova anketa je pokazala da su dvije trećine blogera ustvari blogerice. Znači, posjetilo me je četrdeset tisuća mufova! Uzbuđujuće! Veselilo me, naravno. Ne bih to inače radio. No možda bih se - povodom ovog malog jubileja - trebao zapitati: kamo i kako dalje? večernji dodatak: -------------------------------- Recimo, mogao bih ukinuti postove subotom i nedjeljom… Ili, umjesto sedam malih sedmično, odjaviti jedan dugački tjedno? Ili, recimo, da nađem nekog debelog sponzora i počnem blogirati kao bubreg u loju…?Ili sakupiti sve postove na gomilu, odabrati najbolje i objaviti knjigu? Naravno, nema izdavača koji bi mene objavio, pa bih to trebao napraviti na svoj trošak. Bi li vas dovoljan broj bio zainteresiran kupiti tu knjigu, za sebe ili za dar nekome srcu milom? Bih li popušio lovu ili zaradio? Ima pitanja, ima. Vidjet ćemo što će biti za godinu dana… |
 Dogovorili smo se da ubuduće više neće glumatati i nakon toga je naš odnos postao još bolji. I dalje smo se veselo tucali pokušavajući sve i svašta da bi i nju doveli do vrhunca sladostrašća, ali uzalud. Narednu godinu nije bilo toga što nismo probali i meni je postalo još zanimljivije, uzbudljivije i slađe, ali su nju sve češće spopadali trenuci očaja da joj nešto nepovratno izmiče i uznemirenosti da s njom nešto nije u redu. Na ljeto smo nabacili ruksake na leđa i krenuli se skitati po moru. Na povratku smo prošli kroz Sarajevo. Vlak iz Ploča je krenuo oko ponoći. Bio je krcat, stajali smo na hodniku, nismo mogli ni sjesti, a kamoli prispavati, neprekidno nam je netko puhao za ovratnik i gurao nas, zahodi su bili zapišani i zasrani, cijeli je vagon smrdio na pišalinu i drek, i tako satima i satima. U Sarajevo smo stigli u ranu zoru, a dočekala nas je za to doba neuobičajena hladnoća i neugodna kišica, odurno sivilo. Kanili smo provesti dan u razgledavanju grada, a navečer nastaviti dalje, ali smo odlučili uzeti sobu u hotelu i odmoriti se. Već u prvom hotelu, kada smo se pojavili na vratima s naprtnjačama na leđima i hipijevskog izgleda, čistačica je dreknula da nema slobodnih soba. Vukli smo od hotela do hotela, umorni, promrzli, gladni, teret na jeđima je bio sve teži i teži, ali svuda su nas odbijali. Napokon nismo znali što nas više jedi, da li to što ne možemo dobiti sobu koju trebamo i želimo, ili to što nas očigledno zafrkavaju tvrdeći da je sve zauzeto ili rezervirano, a mi im ništa ne možemo. Pokušavao sam sve moguće pristupe. Napokon, u jednom hotelu gdje sam prišao recepciji, bahato bacio na pult osobnu kartu i graknuo "Dvokrevetnu!", dok mi je recepcionar podsmješljivo vraćao legitimaciju uz riječi "Ni slučajno!", bacio je pogled na nju i trgnuo se: - Je li ti što u rodu prezimenjak, onaj nogometaš iz "Veleža"? Bez oklijevanja sam slagao: - Bratić. - Aaaaaa! Zapravo, imamo jednu dvokrevetnu sobu slobodnu… Suzdržao sam se komentara i uzeo ključ. Čim smo prešli prag sobe i zatvorili vrata za sobom, zbacili smo ruksake, odmah skinuli i mokru odjeću i ja sam ušao u kupaonicu i zaronio pod topli tuš. Izišao sam gol i zatekao je na krevetu, golu i prekrasnu, kako prede kao mačka i tone u san. Opružio sam se pored nje i bez ikakve namjere, više po navici, kliznuo rukom duž njezina tijela. I tada - čudo! Kako su mi se vršci prstiju upleli u nježne kovrče međunožja kao da ju je pogodila munja. Svršila je u trenu snagom koja ju je obeznanila, ne vjerujući što joj se događa. Kada se pribrala, spopao nas je luđački smijeh kako joj se to dogodilo, a nakon prvog puta, kasnije više nije bilo problema. Kasnije sam se još u mnogo navrata osvjedočio: smjesti ženu u lijepu kuću ili stan, uguraj pristojan auto u garažu, dobro sve namjesti, osiguraj solidna primanja, napuni frižider i osjećat će se kao kraljica. Ili krenite zajedno od ničega, pribavite sve zajedničkim radom i međusobnom suradnjom, a već nakon što kupite samo toster osjećat će se kao predsjednik republike. U oba slučaj bit ćeš ljubavnik bez premca. |
|
Otkrio sam zgodan štos. Nadam se da sam ga dobro postavio i da će raditi. Kliknite na donji link. Imate li fotku ili sliku na komputeru koju biste rado priložili? Ništa laše. Jedan klik na "add own picture" i odaberite što biste gore prikačili. Po završetku još jedan klik na "refresh page" - i evo ga!
OGLASNA PLOČA Možda ćete i vi poželjeti instalirati ovakvu oglasnu ploču na svom blogu... |
 Kada sam bio dječak živjeli smo u malom mjestu B. Jednom godišnje roditelji su me odijevali u najljepšu opravu, uključujući i kravatu koja me je davila, i odlazili smo fotografu u glavnu ulicu na slikanje. Mrzio sam to. Trebalo je ukočeno sjediti nepodnošljivo dugo pod vrelom svjetlošću reflektora koji su zasljepljivali i idiotski se smješkati u ždrijelo objektiva. Te su fotografije slali bakama i tetkama, a uz njih je još poneko napravio dvije-tri fotografije godišnje amaterskim fotoaparatom, i to su sve slike koje imam iz djetinjstva. Kada bi uz njih priložio još i sve prizore i scene kojih se zaista sjećam, to sve zajedno ne bi bio film duži od pola sata. Nasuprot tome, zahvaljujući digitalnoj kameri, svakoga dana napravim barem nekoliko fotografija svog sina, a kadikad i nekoliko desetaka. Navečer ih pohranim u kompjutor, uredno, u direktorij s datumom tog dana. Jednoga dana će moj mali moći sve to pregledati. Znati će točno iz dana u dan što se događalo, kako je rastao, gdje smo bili, s kim se družio… Pitam se kako i koliko će ga to učiniti drugačijim. Naime, tek kada sam zajedno sa suprugom brinuo o našoj bebici počeo sam shvaćati neke stvari o svojim roditeljima koje mi ranije nisu padale ni na pamet. Dok sam ga previjao i kupao, pokrivao u krevetu i uljuljkivao u san, razmišljao sam o tome kako su se i moji roditelji tako brinuli o meni. Oni su me znali dok ja još nisam ni znao za sebe, u njihovom je sjećanju četiri-pet godina našeg zajedničkog života i te njihove brige koji za mene uopće ne postoje. Njihov odnos prema meni mora biti različit ne samo zbog različitih uloga koje smo imali, nego i zato jer je za njih to već bio višegodišnji odnos, kada kod mene još nije bilo ništa značajnije od aktualnog dana. Tek njegujući svog sina shvatio sam roditelje upravo u fazi kada im je roditeljska uloga bila najznačajnija, a kroz to sam promijenio i pogled na sebe samoga, uviđajući koliko su značajne te godine kojih se uopće ne sjećamo. Svakodnevno fotografirajući svog sina hoću mu jednoga dana, kad me više ne bude, pokazati koliko mi je bio važan i reći koliko sam ga volio, hoću da ima dokaze kako sam stalno mislio na njega. Čak i kada je on kod kuće, u vrtiću ili školi, a ja negdje drugdje s ljudima koje ni ne zna, fotografije koje bilježim govoriti će mu o mojim lutanjima i našem životu, da sam i tada njemu želio ostaviti trag, da sam i tada mislio kako će on jednoga dana pregledavati te zapise. On će rasti svjestan sebe od prvoga dana i to će ga nužno izgraditi drugačijega, a nadam se i želim da će biti i bolji od mene. |
|
kako se obogatiti
KUTIJA ZA PRIVATNOST Nedavno, 28. studenog, objavio sam post "Stopostotno pokrivanje" koji govori o mogućoj, čak vrlo vjerojatnoj upotrebi mobitela u bliskoj budućnosti. Navijestio sam da će uskoro možda/vjerojatno biti raširena praksa da neki ljudi budu u neprekidnoj vezi s onima s kojima to žele, pa ih tako mogu stalno nadzirati. Tjedan dana nakon toga na Monitoru.hr objavljena je slična vijest, ali suprotnog predznaka:  Dakle, objavljuje se da je već postala praksa da se preko mobitela potajno nadziru ljudi koji to ne žele. Pitanje dana je kada će se to početi primjenjivati i u Lijepoj našoj. Naravno, ako se netko prisluškuje potajno, odmah iskrsava i želja i potreba ljudi da se zaštite od takvog uvida u njihove poslove i privatnost. Iz toga je iznikla nova ideja kako se obogatiti. Moglo bi se početi proizvoditi zvučno izolirane kutije u koje bi se moglo odložiti mobitele da se time onemogući neželjeno prisluškivanje. Kutije bi trebale imati nekoliko osobina: 1) izvana se ne bi smjelo čuti u njih, da pohranjeni mobitel ne može registrirati razgovor i zvukove iz prostorije. 2) iz njih bi se trebalo čuti van, da se čuje ako netko nazove. 3) poklopac bi morao biti providan, da se može vidjeti tko zove i odlučiti hoće li se odgovoriti na poziv. 4) poklopac se mora jednostavno i brzo otvarati, da se može izvaditi mobitel ukoliko se želi odgovoriti. 5) luksuzne verzije mogu imati i lažne tonske podloge unutar sebe: disko, uličnu vrevu, zvukove prometa, žamor publike, bijeli šum… Ukoliko bi se takva kutija nalazila u svakom stanu ili uredu, oni koji žele osigurati privatnost razgovora ili zbivanja, odložili bi u nju mobitele i koristili je kao zaštitu. Jednostavna izvedba, raširena potreba i - lova do krova! |
 Verne je, na primjer, pisao kako će se do Mjeseca doći ispaljivanjem iz velikog topa, a princip raketnog pogona mu nije padao na pamet, te da na Mjesecu žive Seleniti. Za podmornicu i helikopter je već nekoliko stoljeća prije njega Leonardo da Vinci napravio izvedive nacrte. Verneova amfibija je zamišljena u obliku slona, a pokreće je parna mašina, a oko svijeta se danas može obići ne u osamdeset dana, nego u osamdeset minuta. U vrijeme kada su se kod nas nebrojeni zaklinjali u Marxa, zapravo mnogima nije bilo drago kako je, pišući o zbivanjima 1848. godine, spomenuo Hrvate kao reakcionaran narod, a sve južnoslavenske narode je usput otpisao kao nehistorijske. No svatko tko je proživio devedesete godine prošlog stoljeća može reći jesu li Hrvati reakcionarni ili ne, a onaj tko se sjeća scene kako Slobek, Francek i Alijica sjede za stolom, a Clinton im šeće iza leđa i pokazuje prstom gdje trebaju potpisati mogao je očigledno vidjeti koje države kroje povijest, a koji su narodi na povijesnoj sceni statisti i prirepci, i to ne zato što su mali. Naročito su zanimljivi oni osporavatelji Marxa koji ga obično na početku svojih knjiga ceremonijalno popljuju i ritualno ga se odreknu, a zatim neštedimice koriste njegove postavke, dostignuća i metode, i to su često čak vrlo vrijedne knjige. Je li vam u usporedbi Vernea i Marxa išta čudno? Kako te da se na obojicu ne primjenjuju isti kriteriji? Zašto je prema Verneu svatko blagonaklon, a prema Marxu malo tko ima milosti? U kojem grmu leži zec? Vernea shvaćaju svi, a Marxa malo tko. Utoliko ono kako se poimaju Verne i Marx ne govori o njima, nego o onima koji ih ocjenjuju. |
 Ništa ne može pokolebati moje poštovanje i divljenje prema Karlu Marxu. Kao prvo, uspio je smandrljati Jenny von Westphalen, aristokratkinju i po općem mišljenju najzgodniju curu u Trieru. Drugo, Jenny je donijela u brak kao najvrjedniji miraz Helen Demuth, služavku. Kako je Marx često izbivao po svojim revolucionarnim poslovima, Jenny je vjerojatno provela više vremena s Helen nego sa suprugom. Helen je prilično očigledno bila više nego služavka. Kada je Marx morao sa porodicom u izgnanstvo i upao u bijedu, poveli su i služavku koja se zaposlila i onim što je zarađivala izdržavala svoje gazde. Troje odraslih i četvero djece stanovali su u Londonu u dvosobnom stanu. I Helen je rodila sina, ali se nikada nije nedvojbeno utvrdilo tko mu je otac; ako nije Marx, mogao je to biti čak i Friedrich Engels. Kada je Jenny umrla, Helen je njegovala i brinula o Karlu do njegove smrti, a kada je i ona umrla, pokopana je zajedno s Marxovima. Ako to nije priča o vjernosti do groba, ne znam što je! U vrijeme kada su se svi zaklinjali u učenje Marxa i Engelsa, priča o Helen Demuth skrivala se kao zmija noge. Ono što ne mogu prežaliti da Marx nije svojim ubistvenim analitičkim umom sintetizirao kako je uspio raskinuti životno prokletstvo opisano uzrečicom "Jedna je premalo, a dvije su previše", za pouku budućim revolucionarnim generacijama. Ipak, njegov svijetao primjer ostaje kao neugasiva luč vodilja. |
 Povuci-potegni, napokon nam je ipak jednu stvar odao: u srednjem vijeku je svaki stanovnik koji je doživio barem dvadeset godina barem jedanput u životu sreo ili vidio anđela. Ljudi su to ubijeđeno povjeravali u okolnostima u kojima ne bi lagali, ozbiljno, pri punoj svijesti. Neki su s anđelima i razgovarali, nekima su anđeli donosili poruke i savjete, nekima su se samo smješkali i pokazivali put, neki su ih vidjeli samo izdaleka i na trenutak…Neki su sreli i poneke svece, neki vraga, a poneki i zmajeve. Tek nakon Prvog svjetskog rata pojavili su se prvi koji su sreli vanzemaljce ili vidjeli leteće tanjure, no tada su crkvenjaci prestali zapisivati. Kako to da su se anđeli prestali pokazivati? Znate li danas ikoga tko je sreo anđela? Da se anđelima nije ogadilo kako se svijet izvitoperio, u što se izrodio, pa više ne zalaze u ovostranost? Ili su ljudima otupjela osjetila za prepoznavanje anđela, pa su i anđeli digli ruke od njih? Uzmimo kao dokumentiranu i dokazanu činjenicu da je svatko tko je živio u srednjem vijeku barem jednom sreo anđela… - što to dokazuje? To dokazuje da je dovoljno samo čvrsto vjerovati i masovno će se naći i dokaza za bilo što. |
 Glede je to u Hrvatskoj bilo, ne treba ni napominjati da su ga mnogi saslušali ljubazno se smiješeći i gledajući kako bi se što prije riješili opasnog manijaka, u najboljem slučaju romantičnog ridikula s glavom u oblacima, dosadnjakovića. Uskoro, kada nova ideja uspije u inozemstvu, naći će se medijskih mogula i žreceva koji će zabijati pete u guzice trčeći tko će prije otkupiti licencu za ono što su mogli dobiti besplatno i prodavati naokolo, samodopadno si laskajući kako imaju sjajne poslovne instinkte. Zatim će projekt povjeriti nekome tko ne razumije ni njegov koncept i mudro klimati glavama tvrdeći kako su unaprijed znali da u Hrvatskoj ne uspijeva čak ni ono što svugdje drugdje cvjeta kao blesavo. |
 Fotografiju sam tjednima držao na radnom stolu i buljio u nju. U sredini su mlada i mladi, drže se za ruke, sa strane su kumovi. Ono što na prvi pogled upada u oči je, nazovimo to tako, izvjesna neusklađenost, kao da su likovi zamijenili mjesta i uloge. Naime, ova prekrasna mlada izgleda kao da prirodno pripada zgodnom kumu, dok mladi izgleda pomalo kao karikatura koja bi trebala biti sparena s pomalo otužnom kumom. I počele su se rojiti priče… Pogledajmo prvo kuma na desno. Zgodan mladić, kršan, puca od zdravlja, dobro je raspoložen, bezbrižno uživa u situaciji, kao da u životu nigdje nema tamnog oblaka. On bi mogao biti tip koji juri samo za dobrim provodima, žene ga vole i on to obilno koristi. Ništa očekivanje nego da je i mlada došla na red. Oni su društvo odraslo zajedno od malih nogu i ona je rasla u uvjerenju kako će se njih dvoje jednoga dana skrasiti, ali joj je dojadilo čekati da se on uozbilji i smiri i digla je ruke od njega. Ili je zatrudnjela, možda čak i s njim, ali je procijenila da je nepouzdan za muža i oca, trebala je brzo riješiti tu situaciju, a njemu nije padalo na pamet da se ženi. Ona izgleda ne odviše radosna, ali pomirena sa sudbinom. Mladoženja je od malih nogu obožavao lokalnu ljepoticu, ali se nije usudio ni sanjati da bi ona pripala njemu. No kada se našla u nevolji, ponudio je čvrst oslonac i bezgraničnu odanost i ona je pristala. Nemam nikakvih osnova, ali nekako mi se čini da je mladoženja i bogat, ili barem solidno dobrostojeći, a mlada je možda iz siromašnije obitelji, iako ne treba biti. Ono što mi se čini isključeno jest da je ona bogataška kćerka, a on siromašan kao crkveni miš. Kum je zadovoljan i zato jer je problem koji mu je kvario raspoloženje posljednjih mjeseci upravo riješen i sad ima priliku bezbrižno pogledati što je zgodnoga za pripičoknuti svratilo na svadbu. Kuma je oduvijek očekivala kako će se ona oženiti za mladoženju, ali kada je uletjela mlada, njena najbolja prijateljica, odmah je shvatila da više nema izgleda. Pristala je biti kuma na vjenčanju znajući da će na taj način ostati zauvijek prisutna u njihovim životima, te samozatajno, sa strane, obožavati mladoženju spremna priskočiti u pomoć na svaki način kada god zatreba… A pred njima četvero je barem još četrdeset godina života… Iz ove fotografije u trenu mogu iskonstruirati sedam romana, sedamnaest priča i sinopsise za četiri televizijske soap-opere. No da vas ne davim, evo vam fotka, pa se zabavljajte i sami. |
 U petnaest godina braka bila je jedna stvar na koju se Mikola nije mogao sviknuti. Dva-tri puta godišnje, a ponekad i češće, u suprugu, inače rijetko razumnu, smirenu, obrazovanu i ugodnu osobu, kao da je ulazio demon, vrag, đavao, sotona, šejtan, ludilo! Iznenada, bez ikakve najave, iz hvalevrijedne doktorice Jekyll pretvarala se u grozomornu mrs. Hyde. Najčešće zbog nekog sasvim beznačajnog povoda, vrlo često bez ikakvog, a jednako često i s očito izmišljenim izgovorima preobraćala se u histeričnu zvijer. Nije bilo nikakve pravilnosti; ni pun mjesec, ni menstrualni ciklusi, ništa nije moglo najaviti nenadane, a neizbježne oluje. Urlala je po kući, razbijala posuđe, nezaustavljivo sipala uvrede, prijetnje i fantastične konstrukcije koje su ukazivale da je on monstrum, bezvrijedno stvorenje ili bezosjećajni manijak, bacala mu stvari kroz prozor, telefonom zvala njegovu majku i izderavala se na nju što je rodila i odgojila, napuštala ga i vraćala se još gora, napadala ga pred djecom, prijateljima i poznatima, slijedila ga kao krvosljednik i u vrućici nezaustavljivo pokušavala uništiti na svaki način, od jutra do navečer, danima i tjednima. Mikula je iskušavao sve moguće. Pravdao se, branio, dokazivao da nije kako ona tvrdi, pokušavao logikom ukazati na neosnovanost njezinih napada, pozivao se na svjedoke, uzvraćao u svađalačkom tonu, pokušavao okrenuti na šalu, pokušavao se ne obazirati, odlazio od kuće, ali što god je radio samo je raspirivalo njezino bjesnilo. Onda se jednog dana jednako nenadano sve smirivalo, rasplinjavalo, i ona je izranjala kao potpuno nova, to jest ona stara osoba, pokušavajući popraviti sve što je pokvarila. Mikula je čovjek snažnih živaca i beskonačnog strpljenja, ali ipak mu je postajalo sve teže i teže to izdržati. Koliko god nakon što bi se tako istutnjila iz nje curili samo med i mlijeko, bilo mu je sve teže i sve se nevoljnije s njom mirio, sve mu je bilo mrskije nakon takvih razdoblja glumiti da se ništa nije dogodilo. I evo je! Prepoznao je izbezumljenu iskru u izbuljenim očima i zmijsko siktanje u glasu. On sigurno puši! On potajice puši! Zar on misli da je ona glupača koju može vući za nos kako mu se svidi?! Kako je teško danas zaraditi, a on troši novce za dim! On puši i po kući kad nje nema! I još ima obraza lagati da ne puši?! Toliko je prijetvoran, pokvaren, da se namiriši parfemom i ždere peperminte kako se ništa ne bi moglo namirisati! I ne samo da puši, nego se i kurva! I ono prošle godine je kruška uvenula zbog njega! Umjesto da je okopa i pognoji, pušio je! A prošli tjedan nije iznio smeće, pa je smrdjelo po kući dva dana, izvor zaraze! Bilo bi bolje da se i kurva, samo da je kući kakav treba! Dokle će to tako?! Mikuli se smrklo. Ona ga je zgrabila za ramena, unijela mu se u lice i tresla ga prskajući ga slinom, urlajući da se izjasni, a ne stoji kao da ga se sve to ništa ne tiče. U njemu je eksplodiralo. Ruka je sama sunula. Šamarčina je prasnula kao pucanj. Zahvatio ju je neočekivano u trenutku neravnoteže, te je više od iznenađenja nego od snage udarca odletjela preko predsoblja i skotrljala se niz stepenice. Mikula je potrčao za njom. Sve bi dao da se može vratiti sekundu ranije, nikada ne bi ponovio što je napravio. Na sreću nije bilo više od pet stepenice, ali ona je ležala u podnožju, izvijene glave oslonjene na zid, kao mrtva. Mikulu je preplavio užas i očaj. Preskočio je sve stepenice, nadnio se nad nju, prihvatio je ispod ramena i obazrivo počeo podizati. Ona je zatreptala očima kao da se budi, pogledala ga kao da ga prvi puta vidi i nesigurno se osovila na noge. Napravila je nekoliko korak zanoseći se, a zatim se okrenula. Zbunjeno ga je gledala: - Mikula! Što mi je bilo? Oprosti, uopće ne znam što me spopalo… Jako mi je žao, zaista nisam mislila ono što sam rekla. Uopće ne znam kako mi je tako što palo na pamet?! Mikula, nemoj se ljutiti. To su sve budalaštine. Pa znaš da te ja volim više od ičega svijetu, ne bih mogla živjeti bez tebe! Oprosti mi, najdraži, oprosti mi… - bacila mu se na prsa, zagrlila ga oko vrata i podigla se na prste da ga može ljubiti. Mikula je odrvenjeno stajao i nije mogao vjerovati što se zbiva. Nekoliko sati kasnije, nakon izvrsnog objeda koji je pripremila, nije mu dozvolila da opere suđe iako je to bio njegov svakodnevni posao. Natjerala ga je da sjedne u ugao i ispija pivu dok je ona pjevušeći prala tanjure. Mikula je promatrao kako ona živahno posluje i pitao se bi li mu itko vjerovao ako bi ispričao što se dogodilo. Naježio se pri pomisli kako bi na to graknule ženske udruge protiv kućnog nasilja, ekipe "sigurnih kuća" i novinarke-feministkinje, no još kasnije - dok ju je tucao na kuhinjskom stolu - ta pomisao je samo dodavala dodatnu draž. |
 Nejasna figura posljednjeg pripadnika horde upravo je zalazila preko hrbata brda. Imao je osjećaj da su mu noge propale do koljena u blato i nema snage da ih iščupa. Zapravo se nije zaustavio, nego nije imao snage ići dalje. Pomislio je da bi se mogao odmoriti, a onda sa sakupljenim snagama požuriti stići ostale. No stići ostale značilo bi neko se vrijeme kretati brže od njih, kao što je mnogo puta u životu napravio, no znao je da mu to više nije moguće. Ipak, kad oni stanu da prenoće, možda bi mogao doći do njih, što je također već mnogo puta učinio, naročito u posljednje vrijeme. Kada bi stigao do njih, da li bi mu ostalo dovoljno vremena da se odmori prije nego oni krenu dalje? Sva su ta razmišljanja bila uzaludna. Nije ga sprečavala bol. Na bol je svikao, naučio s njom živjeti. Boljeli su ga krnjci od zuba, boljela su ga leđa i svi udovi, boljele su stare i svježe ozlijede... Sjećao se da je bilo vrijeme kada ga ništa nije boljelo, ali to je bilo toliko davno da si više nije mogao predočiti. Naprosto nije mogao ići dalje. Noge ga više nisu slušale. Sručio se podno drveta pored kojeg se zaustavio i oslonio leđima na hrapavu koru, neoštrog pogleda usmjerena prema sljemenu brda preko kojega su njegovi zamakli. Bilo je prohladno i u zraku se osjećao miris snijega koji će uskoro početi padati. Sjećao se nekoliko zima više nego što ih je mogao izbrojiti prstima na rukama i nogama. Nitko u hordi nije bio stariji od njega. Otkako mu je vepar ozlijedio ruku, Thongft više nije nosio sjekiru, nego koplje. Na njega se mogao i osloniti. Iznenada mu se učini da se netko vraća s vrha brda. Pokušavao je izoštriti pogled da prepozna tko bi to mogao biti. Da, netko se vraćao. Sve bliže i bliže... Pas. Kada je prišao, Thongft je prepoznao staru, žutu kuju, najstarijeg psa u čoporu koji je pratio hordu. Thongft je uočio da joj mlađi psi sve otmu ispred gubice, pa je, kad god je bio u prilici, dobacio neku kost ili zalogaj upravo njoj. Kuja mu je prišla i radosno zacvilila. Thongft je podigao zdravu ruku i upleo prste u krzno. Pomislio je na trenutak da bi uz njezinu pomoć mogao ustati i krenuti. Nježno ga je liznula po ramenu i vratu. Uskoro se spustila uz njegovu nogu i umirila. Prijatno je grijala i Thongftu je bilo drago da više nije sam. Uživao je u osjećaju krzna pod prstima. Žuta kuja je jedina bila uvijek uz njega otkako više nije stizao lovce i otkako su ga žene odgurivale. Često su njih dvoje tako ležali jedan uz drugoga, Thongft milovao i češkao psa, a ona mu lizala rane. U nekoliko su navrata, kada je lovina izmakla, pojeli njezine psiće. Posljednji put nedavno. Danje svjetlo se polako gasilo. Thongft je bio gladan, a znao je da je i pas gladan. Glad je bila nešto uobičajeno. Možda će sutradan imati dovoljno snage da zađe u obližnje grmlje i nađe bobica da se najede. No više od svega počela ga je mučiti žeđ. Možda se sutra još jednom napije. Pod dlanom je osjetio da su joj sise nabrekle od mlijeka. Prevalio se pored nje i prislonio usta na pseću dojku. Pridržavao ju je rukom dok je sisao, a ona potmulo režala, ali nije uzmicala. Odavno mu nešto nije toliko prijalo. Nije mu mnogo trebalo, ali je i dalje cicao i kada se nije ništa više moglo iscijediti. Thongft je tonuo u san znajući da će ga pas čuvati dokle god bude živ. Čuvat će njegovo tijelo još nekoliko dana nakon toga, povremeno ga pokušavajući probuditi. A onda, kako je i pas zvijer, narasla glad će mu ukazati da je ispred njega meso. Thongft je spokojno zaspao uljuljan sigurnošću kako ga neće zaklati šumske zvijeri ni raznijeti njegove kosti i bilo mu je drago što će se moći odužiti za doživotnu vjernost. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
