- Hoću, kada uđem u neki dućan, da me dočekaju sa smiješkom. Ako mogu birati, naravno da ću ući u prodavaonicu u kojoj me dočekaju sa smiješkom nego u neku u kojoj su svi mrgodni!

- Ako uđem u bilo koju prodavaonicu, hoću da me posluže kako treba, a ne tiče me se da li se smješkaju. Nemam ništa protiv osmijeha, ali u životu ih dobivam dovoljno od ljudi do kojih mi je stalo da ih ne trebam kupovati. Zbog nedostatka osmijeha ne kanim zaobići jedno mjesto i po osmijeh otići na ono dalje.

- Meni ide na živce kada se smijulje. Odmah pomislim - što mi se smiju? Misle, evo još jednog naivca kojemu ćemo uvaliti krpice koje smo kupili na Tajvanu na kile kao unikatnu robu! Evo papana kojemu ćemo prodati šrot iz Valjeva na koji smo zakvačili falsificiranu markicu! Ako me već naguze - da mi se još i ne ismjehuju! Dođe mi da ih krenem u čelo čim vidim da se kesere od uha do uha već prije nego sam išta zinuo!

- Za svoje novce hoću pristojnu podvorbu. Ne kanim ostavljati novce nekakvim barabama. Svejedno mi je što misle, hoću da me pristojno posluže!

- Ako ti je svejedno što misle, čemu tražiš osmijeh?

- To je kulturno! Tako je svugdje na Zapadu. Samo uđi u neku njemačku ili švicarsku radnju, pa da vidiš! Zna se kako se prodavači trebaju ponašati!

- Da li osmijeh spada u pristojno posluživanje?

- Hoću da me ne prevare na vagi ili, danas kada je sve već izvagano, da mi ne prodaju robu kojoj je istekao rok trajanja ili nešto pokvareno, da mi iskreno odgovore ako pitam nešto o robi koja me zanima, ako je neka tehnička stvarca da je isprobaju preda mnom i demonstriraju kako radi, da mi objasne što treba znati…. To je ono što se traži od prodavača.

- Ako moram negdje ići, hoću to obaviti što prije na opće zadovoljstvo, a ne da onaj koji ima priliku na meni istresa svoje osobne frustracije i demonstrira nedostatan kućni odgoj, no ne mora se smješkati. Ako radi svoj posao i poštedi me osobnog suviška negativnih vibracija, zašto bih tražio da radi svoj posao i pri tome ga začini glumljenim osobnim suviškom kojim iskazuje navodne simpatije?

Što god mi mislili, sve više je mjesta na kojima je prvo što nas dočeka izvještačeni osmijeh. Sve je više kurtoazne ljubaznosti. Sve su to mamipare. Marketinški stručnjaci su odavno otkrili da ljubazni prodavač proda više robe nego neljubazni. Nije to daleko od zdrave pameti, razumljivo je samo po sebi. Prodavači nagrađivani po učinku odavno su to uočili i bez savjeta stručnjaka. To je neupitno. Problematično je jednino ako si ti prodavač, a ima dana kada ti se nikako ne smješka. Navući osmijeh često je nasilje nad vlastitom prirodom i raspoloženjem, silovati sam sebe. Tanašna je razlika između licemjerja i pristojnosti, između zarađivanja i ulizivanja, između ljubaznosti i pretvaranja, tanašna, ali oštro dijeli.

Amerikanci koji su se svojevremeno vraćali iz Jugoslavije zapanjeno su izvještavali: "Pa ondje su svi namrgođeni!", misleći na ljude na ulicama, prodavače u dućanima, službenike bilo gdje i zaposlenike u hotelima i restoranima. Bio je to očigledan dokaz o teškom i deprimantnom životu iza "željezne zavjese". I mi se dobro sjećamo mrgodnih prodavača, robusnih portira, negostoljubivih konobara i bahatih službenika. Iako portira koji ujedaju i službenika koji bi i dalje daleko kvalitetnije čuvali ovce još uvijek ima previše, sve je više javnih mjesta na kojima se svi stalno smješkaju. Što se smješkaju k'o lud na brašno?

Tu pojavu da se gdje god pogledate svi stalno smješkaju viđao sam ranije, na Zapadu. Sad se Zapad u nekim segmentima života proširio i na nas. Nije moguće da su svi stalno dobre volje, da su sretni kada mušterija prekapa po dućanu ne znajući što traži i bi li uopće išta kupila, nije moguće da sam svima simpatičan. Mora da poneku od tih nasmijanih prodavačica boli zub, mora da je neka zabrinuta što joj dijete radi samo kod kuće, mora da je neka ljuta jer su je izgužvali i izgazili u tramvaju na putu za posao… Njihov osmijeh ne može biti iskren. Ti osmijesi mora da su laž s ciljem da što više ljudi ostave novce upravo u njihovom dućanu ili da me uvjere kako njihova organizacija brine upravo o meni ili stoji na usluzi upravo meni.

Ti osmijesi su nasilje nad onima koji ih moraju navlačiti. Svojevrsna facijalna prostitucija.

Kada se prisjetim, u nekadašnjem moru lica svih mogućih izraza, kada nikome nije padalo na pamet nasmiješiti se ukoliko to zaista nije zaželio, svaki ondašnji osmijeh bio je zaista dragocjen.

Primjerak knjige mi je došao u ruke još topao iz tiskare. Prelistao sam, izgledala je odlično. Pogledao sam kako tekst počinje, napreskok prelistao do kraja, pročitao poneki odlomak ili rečenicu, te dva-tri poglavlja. Dojam je bio vrlo dobar. Zaključio sam da bi bilo šteta pročitati tu knjigu nabrzinu, te je ostavio za pravi čas kada će mi najbolje odgovarati.

Pravi čas je kucnuo. Pročitao sam knjigu natenane, meraklijski. Bolja je nego što je ostavila prvi dojam, daleko bolja. To je izvrsna knjiga! To je jedna od onih knjiga za koju vam nije drago kad završi jer bi željeli još. Odlično napisana, duhovita, pametna, lucidna, nemilosrdna, autentična. Govori o ljudima kojima svaka čast, ali daleko im lijepa kuća, za koje mi je drago da ih nema u mom sadašnjem svakidašnjem životu jer su nevolja i sebi i svima s kojima išta imaju. Onima koji takve ljude ne znaju knjiga može biti i kao priručnik, da vide na što će kad-tad naići, da ih barem donekle pripremi. Fotografije kojima je tekst prošaran više su od ilustracija time što doprinose autentičnosti kojom se fiction nameće kao non-fiction.

U svekolikoj hrvatskoj literaturi u kojoj, usprkos uvriježenom mišljenju, prepoznajem pedesetak proznih ostvarenja vrhunske kvalitete, svega jedna knjiga može stati uz bok ovoj, Šimpragine "Kavice Andreja Puplina", a nekim svojim stranicama prisutan je u tom društvu i Boro Radaković.

Sočni, tečni jezik kojoj je sve ispričano dokaz je da nema tog svjetskog hita u prijevodu koji bi zaslužio prvenstvo pred kvalitetnom domaćom knjigom. Utoliko je izdavačev izbor, tim više što je realiziran na superioran način, potpuno opravdan.
--------------
Sada ću čekati da se knjige dohvate kritičari, da se počnu pitati je li to zbirka pripovjedaka ili roman, (roman je,) da li je mogao drugačije završiti, (je, ali nije,) kakva je struktura djela, na što sve to naliči i na što podsjeća, je li pod čijim utjecajem, nekoga nastavlja….? I sve takva pitanja, kao mački oko vruće kaše, samo da bi izbjegli ono osnovno pitanje: je li to (bilo što) dobro? Je, izuzetno je dobro, odlično. Drago mi je što imam priliku preporučiti tako dobru knjigu, jednu od onih koje okrepljuju radost čitanja.

Doručak je najvažniji dnevni obrok, a jutarnja gimnastika je jednako značajna za razgibavanje tijela. Svijest o tome prožimala ga je svakog jutra dok je stavljao vodu da zavrije za kavu. Prožet tom mišlju morao je pripaliti cigaretu da dođe k sebi.

Kod sebe mu nije bilo baš naročito. Daleko više godio bi mu neki prc-zornjak, to bi bilo više nego razgibavanje, to bi bio pravi početak dana, ali zornjak je blagoslov koji se samo rijetkim sretnicima pruža. Ako je radni dan ustaju u posljednji čas na vrat-na nos i jure u izbezumljenu trku s vremenom. Ako je nedjelja ili praznik, koriste to da bi se napokon mogli naspavati, što svršava do iza podneva. Skršen perspektivom da mu se prilika za zornjaka neće pružiti do mirovine, a nju niti je moguće dočekati niti će mu biti do ičega ako je dočeka, a ponajmanje do zornjaka, sručio se na stolac. Ni na stolcu nije bilo ništa posebno.

Možda bi bilo mnogo bolje na lusteru, da visi naglavačke, kao muha. Ili da ipak iskoristi tih desetak minuta što ustane ranije od nje za kvalitetne vježbe razgibavanja. Recimo, dok voda zavrije, da se previja i uvija. Možda čak i da se oznoji! Da diže ruke i noge, maše s njima. Ili da sazna privatni telefonski broj Vesne Mimice i dahće joj u slušalicu: opsceni telefonski poziv umjesto zornjaka!

Prisjetio se svoje bake koja je često izjavljivala "Sve me boli!" Kako može SVE boljeti?! Ništa joj nije vjerovao. Sada se probudi ujutro - i sve ga boli! Bole leđa, bole zglobovi, vrat ukočen, boli glava… A mlađi je nego što je baka ikada bila! Možda je posljednji čas da započne sa svakodnevnom jutarnjom tjelovježbom, možda čak i dva puta sedmično nekim sportom?!

Zakuhala je voda. To ga je prenulo. Skuhao je kavu i povikao: "Mila! Kava je gotova!" Iz spavaće sobe začulo se tumbanje. To se ona sudarala s namještajem pokušavajući shvatiti gdje se nalazi nakon što je naglo iskočila iz postelje.

Smireno je pripalio cigaretu. Moždane stanice su se razgibale. On je ipak intelektualni radnik i to je najvažnije, da su moždane stanice razgibane. A što ima bolje za njihovo razgibavanje od razmišljanja o zdravom životu, kretanju i gimnastici?

Ovo je ulaz u zgradu u Savskoj ulici broj 3 u Zagrebu.

U zgradi se nalaze Hrvatski savez udruga invalida rada, Zajednica saveza osoba s invaliditetom Hrvatske, Udruga invalida rada i još nekoliko udruga raznovrsnih invalidnih osoba.



Sve se te udruge nalaze navodno na prvom katu, ali je između njega i prizemlja tako visoko visoko prizemlje da se sve te udruge zapravo nalaze na drugom katu.

A ovo je početak stepeništa kojima bi se invalidi trebali uspeti do navodno prvog, a zapravo drugog kata ukoliko žele doći u svoje udruge:


Ponovimo gradivo: pola tuceta udruga kojima je cilj zaštita invalidnih osoba nalazi se na drugom katu do kojeg je nemoguće doći dizalom.

Na djelu je prirodno odabiranje - invalid s kolicima koji uspije doći u sjedište bilo koje od tih udruga odmah postane njen predsjednik!

Obradovalo me što je moj upit o igri klisa pokazao da se ta igra, pod različitim nazivima, igrala u raznim krajevima naše zemlje. Doduše, još nismo jednoznačno i precizno utvrdili pravila igre. Moguće je da se na raznim mjestima igralo po različitim pravilima. Najjednostavnija verzija ukazuje da se naprosto radilo o tome tko će uspjeti dobaciti dalje, a štap kojim se udaralo služio je istovremeno i za mjerenje.

Koliko je igrača igralo? Jesu li bili podijeljeni u timove ili je svaki igrač igrao sam za sebe? Sjećam se i da je važni moment u igri bio da netko mora svojom batinom pogoditi klis…

Sjećanja su, doduše, varljiva. Imamo i dokaz. Premda nemam nikakvog interesa izmišljati ni varati, zapamtio sam da za početni udarac klis mora biti na rubu rova, te da ga se prvo udara odozgo. Uvjerljiva svjedočanstva kazuju da je klis zapravo trebao ići preko rova i da je početni udarac bio odozdo. Možda je prvi igrač trebao nabaciti klis suigraču čiji je zadatak bio da ga ispuca što dalje…?

Je li klis igra ili sport? Je li zaslužio da ga se izvuče iz zaborava i pokuša oživjeti?

1.
Pero Š., građevinski poduzetnik, suvlasnik firme "P.P.Invest", sudjelovao je u čuvenim demonstracijama na tadašnjem Trgu Republike nakon sloma "hrvatskog proljeća" u Karađorđevu. Stanovao je tada u učeničkom domu. Svake večeri oko sedam se mlađarija - poglavito studentarija - počinjala okupljati na sjevernom pločniku trga. Istovremeno se ispred njih namještao trostruki kordon milicajaca, otprilike u visini Sata. Iza njih bilo je nekoliko landrovera, a na početku Petrinjske, otprilike iza podzemnog javnog zahoda, i tri-četiri marice. Oko osam su stigli svi koji su kanili doći, a povremeno izvikivanje antisocijalističkih i nacionalističkih parola i vrijeđanje narodnih organa vlasti preraslo je u grupno skandiranje. Milicajci su to stoički podnosili dvadesetak minuta, da se mladež izviče, a zatim krenuli frontalno prema njima - "Razbij grupu!"

U muvanju, natezanju i naguravanju koji su tada nastajali sijevali su i pendreci, jurilo se uzduž i poprijeko trga, a najvatreniji, najnespretniji ili oni koji su imali peh da upravo njih ulove završavali su nagurani u marice kojima su ih odvozili dva bloka dalje do zatvora u Petrinjskoj sve dok ne bi popunili sve ćelije.

Taj ritual se ponavljao iz večeri u večer najmanje sedam dana, a možda čak i dvanaestak, no svake je večeri dolazilo sve manje ljudi, dok ih na kraju nije preostalo toliko malo da se miliciji nije dalo ni intervenirati protiv njih, a kako nije izašla milicija, tako prosvjednici nisu imali komu vikati u brk, pa su i oni izgubili zanimanje za nastavak takvog provoda.

Pero Š. nikada nije bio ulovljen ni priveden.

2.
Osim za vrijeme natjeravanja po Trgu i prilikom naguravanja u marice, milicajci su se ponašali korektno, za kriterije njihove službe čak benevolentno. Neke od privedenih su, nakon provjere identiteta, odmah puštali, neke nakon sat-dva, a ostatak zadržali pritvorene do jutra. Očigledno ih nisu željeli pustiti sve odjednom, nego ih oslobađali jednoga po jednog, da se ne bi vani, našavši se u grupi, ponovo uzjogunili. Neki pritvoreni su morali izdržati takozvane "obavijesne razgovore", ali su svi kasnije pričali da su ih ispitivali krajnje rutinski, gotovo nezainteresirano, tek da se može reći da su i to odradili.

Jedina dvojica za koje se zna da su tom prilikom dobili batine u zatvoru bili su Lino V., današnji profesor filozofije, i P. Raos, po vlastitim riječima nitko i ništa, poznat kao književnik i prevodilac.

3.
Lino V., tadašnji student filozofije, slavio je nakon Karađorđeva s nekim prijateljima, novoljevičarima poput S. Meršinjaka, N. Peternaca i sličnima, slom nacionalističkog pokreta u nekom privatnom stanu do ranoga jutra. Poneseni time što su obranjene tekovine Revolucije i lošim vinom, euforično su zaključivali da je nastupio povijesni trenutak da Revolucija ode i korak dalje. (Ono: "…korak nazad, pa dva koraka naprijed!") Izbauljavši pred jutro na svježi zrak, Lino V. je ulovljen kako iz protesta prema potrošačkom društvu razbija retrovizore na automobilima na jednom velikom parkiralištu. Milicajci pojma nisu imali tko je on, te su ga ubacili u ćeliju prepunu pritvorenih bijesnih čičkovaca, koji su itekako dobro znali tko je on, te im je došao kao naručen. Osokoljeni njegovim drčnim stavom da "milosti ne traži, niti bi je dao", zabavljali su se do jutra pljuskajući ga i bubotajući.

Drugi nastradali bio je, kako već rekoh, P. Raos. On je imao tu nesreću da za njega više nije bilo mjesta u ćelijama s ostalim privedenima, pa su ga ubacili u sobu s ordinarnim kriminalcima i prekršiteljima, dvanaestoricom njih. Oni su pak, po prirodi svog posla i sudbine, boravak ondje tretirali kao uobičajeno zbivanje u roku službe, te su htjeli spavati kada je došlo vrijeme za spavanje. No, P. Raos je držao plamene govore o tome kako Hrvatska stradava, analizirao jugoslavensku i međunarodnu situaciju, izlagao mogućnosti osamostaljenja i procvata Domovine i slično, sve gromkim glasom i šećući po skučenoj prostoriji mašući rukama, pokušavao ih pridobiti za Pokret otpora i organizirati ilegalni idejni rad, od čega nisu mogli zaspati ni oni u pokrajnjim prostorijama. Napokon, uvidjevši da su svi drugi načini da ga utišaju nedjelotvorni, iznervirani pošteni kriminalci su ga izubijali toliko da je čak i on shvatio kako nema izgleda probuditi u njima nacionalnu svijest i revolucionarni zanos.

Ujutro su se pred izlazom iz zavora našli dva ljuta ideološko-politička protivnika, obojica u masnicama, plavi, ljubičasti i zeleni, kao očigledan dokaz zlostavljanja u komunističkim tamnicama.

Jučer sam objavio post o drevnoj i zaboravljenoj dječjoj igri zvanoj "klis" (vidi post niže).

Danas sam se vraćao kući i zaboravio gdje sam ostavio parkirani auto. Već krenuvši na pogrešnu stranu, prisjetio sam se gdje zapravo hoću stići i skrenuo kroz park putem kojim inače nikada ne prolazim.

Iznenada sam na sredini područja utabane zemlje ugledao svježe iskopan rovčić karakterističan za "klis" (vidi fotografiju uz naslov).

Nalaz nije nedvojben jer bi, da je nesumnjivo riječ o klis-rupi bilo potrebno pored nje naći barem jednu batinu za igranje i s obje strane zašiljeni štapić kojim se igra. No to što pribor za igru nije pronađen ne govori da to nije klis-rupa, jer su eventualni igrači možda - zadovoljni igrom - ponijeli opremu sa sobom.

Nema poznatog razloga zašto bi netko upravo na tom mjestu iskopao upravo takav rovčić u zemlji.

Misterija, trivijalna slučajnost, na rubu znanosti ili dokaz snage bloga?

Uvjeren sam da postoji neko jednostavno i prihvatljivo objašnjenje, ali - kako mi nije poznato - zabavlja me zamišljati je moj blog potaknuo široki val oživljavanja klis-tradicije.

Nedavno sam oko ponoći šetao psa oko Cmroka i - na moje iznenađenje - dva mladića, ne stariji od osamnaest, vježbali su baseball. Jedan je nabacivao loptice, a drugi ih pokušavao zahvatiti čunjastom palicom. Ganula me ta njihova zažarenost, ali mi se nad prizorom nametala i aureola nakaradnosti. Naravno da je bolje da se dva mladića, pa čak i u to vrijeme, na otvorenom bave nekakvom fizičkom aktivnošću i uvježbavanjem spretnosti nego da sjede u nekom zadimljenom kafiću i srču pivo, ali baseball?!

Kad god čujem kako neki naši poslovni ljudi iznenada otkrivaju sklonost za baseball, golf, bridge i slično, imam dojam kao da paradiraju poslovični majmuni s paunovim perjem. Svaka čast pobrojanim igrama, daleko im lijepa kuća, ali - izlažući se opasnosti da zvučim poput najzadrtijeg ognjištarca - zar mi nemamo svoje, jednako dobro, ako ne i bolje, što je zavrijedilo da se njeguje i razvija umjesto tuđega koje uvozimo i trudimo se prihvatiti koliko god se sve na nama i u nama tome opire?

No što s onim što postoji samo negdje daleko i može se ili uvesti i inplantirati ili ga nema? Baseball na primjer. Pitanje je zar zaista nemamo ništa adekvatno, ali niti znam da imamo.

Kada sam bio dječarac igrao sam s čobanima u okolini Bjelovara igru koja se zvala "klis". Davno je to bilo, pa sam i zaboravio pravila igre, ali nekih stvari se dobro sjećam. "Klis" je bio komad štapa dužine desetak centimetara i debljine četiri do pet, zašiljen na oba kraja. Igralo se batinama nešto duljima od metar koje su se mogle odsjeći u obližnjoj šumi. Dakle, oprema za igru nije koštala ništa.

Igralo se na utabanoj zemlji bez trave, dovoljno prostranoj, ali nevažno kakvog oblika. U sredini se iskopao rov širine tri ili četiri prsta, malu dublji od toga i dužine od dva-tri pedlja. "Klis" se postavljao za početni udarac na rub tog rova tako da se nadnosi nad njega zašiljenim krajem. Spretan udarac po kraju "klisa" mogao ga je vrcnuti i dalje od desetak metara. Ondje je čekao drugi igrač koji je drveni projektil koji se preokretao u letu trebao zahvatiti svojom batinom i vratiti nazad. Ako bi "klis" pao na ravno tlo, mogao se ponovo vratiti u igru da se mlatne po zašiljenom kraju tako odskoči u vis, a zatim u zraku zahvati batinom i pošalje u željenom smjeru.

I to je sve čega se sjećam. Zna li itko kako se igra ta igra? Ako ne znate, pitajte bake i djedove sjećaju li se nečega sličnog. Unaprijed hvala.

Rado bih izišao ovih dana sa klincem i naučio ga novu igru. A da ne kažem kako bi me srce tronulo da pročitam u novinama izvještaj o natjecanju ekipa osnovne škole iz Šestina i osnovne škole iz Šestanovaca u igri "klisa". Koga iz svijeta mi možemo išta naučiti o baseballu i s kim se možemo takmičiti? A u "klisu" bi mogli biti svjetski šampioni!

No koga bi onda jadni ćelavo ošišani tipovi u kožnim jaknama mogli uvjeriti da vozikaju baseball palice u autu zato što su sportaši?

Često se ističe kako je mrkva iznimno zdrava za oči i vid, a u Velikoj Britaniji rašireno je uvjerenje da pospješuje i gledanje u mraku. Nema dvojbe da je mrkva vrlo korisna, no izvjesno je precijenjena, a u britanskom slučaju riječ je o predrasudi.

Korijeni tih precjenjivanja i predrasude sežu u vrijeme prije završetka Drugog svjetskog rata. U nesmiljenim zračnim borbama iznad Velike Britanije neki Spitfirei su iznenada postali začuđujuće efikasni, a britanska protuzračna obrana počela je desetkovati nacističke avione. Prednost Spitfirea naročito je došla do izražaja noću, po magli, u oblacima, gdje god je vidljivost bila smanjena ili nikakva.

Objašnjenje je bilo vrlo jednostavno. Saveznici su počeli primjenjivati radar, ugrađivati ga u borbene avione i koristiti za uzbunjivanje i navođenje vatre protuavionske artiljerije. No istovremeno uz sve rašireniju upotrebu, saveznička kontrašpijunaža je nastojala što duže sačuvati tajnu. Bilo im je jasno da su u analitičkim timovima Luftwaffea već uočili da se zbiva nešto neobjašnjivo, a ako nacistička špijunaža počne kopkati da dozna što je posrijedi, i ako makar i nasluti odgovor, njemački znanstvenoistraživački timovi bi mogli također uskoro otkriti kako radi radar, te bi njihova avionska industrija mogla početi ugrađivati novoizumljeno pomagalo i u Messerschmitte i prednost bi se istopila. Da bi to spriječili, glasinama, novinskim člancima i radijskim emisijama lansirali su priču kako je otkrivena čudotvorna moć mrkve da podari izuzetnu oštrovidnost (naročito u mraku) te da ih britanski piloti jedu u enormnim količinama.

Kolateralne žrtve tog protuobavještajnog blefa bile su britanske majke koje su počele šopati djecu povećanim količinama mrkve. I na njemačkoj strani su nasjeli, pa su i nacistički piloti prešli na prehranu mrkvom, a znanstvenici su istraživali utjecaj prehrane na noćni vid. Jedini rezultat bio je da su piloti postali još više arijevski naranlasti od betakarotina, bjeloočnice im postale crvene kao bijelim zečevima, a i pospješila im se probava. Tajna je ostala sačuvana do kraja rata, a jednom kada su sile Osovine slomljene, nikome se više nije trošilo vrijeme na razuvjeravanje britanskih majki i svih slušatelja BBC-a da bi se mogli riješiti opsesije šopanja dječice mrkvom, tim više što je to povrće jeftino, svima dostupno, korisno kao i svako drugo, i zaista ne može nikome škoditi.

Mate Z. je smislio i pripremio sve za provedbu plana složenijeg od pljačke banke. Jubilarna godišnjica braka padala je točno usred suprugina desetodnevnog poslovnog boravka u Londonu. Mate je organizirao majstore. Kako se avion u koji je sjela vinuo u zrak, javio je mobitelom i operacija je započela.

Sve stvari iz stana odnesene su na tavan i u podrum. Mate se preselio prijatelju. U stan su uselili majstori. Mate je smislio promijeniti i popraviti sve o čemu su godinama razgovarali i željeli. Potpuno nova kupaonica s dvostruko širom kadom u koju se komotno mogu smjestiti oboje istovremeno, jedan mali balkonćić zatvoriti u lođu kao mali zimski vrt, zid na većem balkonu povući za metar u sobu i povećati balkon, dvostruko više utičnica u cijelom stanu, presložiti parket u dnevnoj sobi, obnoviti svu drvenariju… Kad se supruga vrati, kao njegov dar za godišnjicu, ući će u potpuno nov stan.

Prvi dan, nakon posla, Mate je svratio pogledati kako idu radovi. U stanu je bila neopisiva gužva. Sedam ekipa majstora radile su marljivo kao mravci, maksimalno koordinirani. Mate je otišao prespavati prijatelju vrlo zadovoljan.

Drugi dan, nakon posla, Mate je ponovo svratio. Majstori su radili furiozno, kao rojevi bijesnih osica, milina ih je bilo gledati. Mate je lagano šetao među njima i prožimala ga je milina. Sve će biti na vrijeme uređeno i to ne mož' bolje... Iznenada je uočio da nešto nije kako bi trebalo biti… Vodoinstalateri su postavljali parkete, keramičari razvlačili strujne vodove, stolari podizali novi zid, zidari plijevili džunglu po vrtu, električari postavljali pločice u kupaonici, moleri postavljali satelitsku antenu, krovopokrivači varili vodovodne cijevi… Došlo mu je da trgne pištolj i ispuca nekoliko metaka u strop da ih zaustavi, ali nije imao pištolj. Zgrabio je najbliži lavor i tresnuo ga o pod da je sve zaglušio i zaderao se:

- Što je ovo? Hoće li mi itko objasniti što se zbiva?

Majstori su se trgnuli i skamenili, a potom ponikli pogledom kao uhvaćeni u nepodopštini. Ni na ponovljeno pitanje nitko se nije javio. Mate je pao u afan. Što je ovo?! Zar igraju zloglasnu dječju igru "vola oko stola" ili onu iz Šapca, "kum kumu gura žicu u guzicu"? Za njegove novce, i to - kao da ga sve ionako ne košta - iako je utanačio i skuplju cijenu samo da sve bude izvedeno solidno i na vrijeme. Izvrijeđao ih je na pasja kola.

Tek na to su majstori progovorili, a kad su progovorili, govorili su svi uglas. Oni ondje su fušeri i priučeni nadriobrtnici, oni ovamo pojma nemaju o onome što rade, oni naplaćuju svoj rad da je lopovluk, a oni su čisti mistifikatori! Ono što oni naprave, oni naprave lijevom rukom i žmirečki u pola vremena, a ono što oni rade ne bi ni mala djeca za tehnički odgoj u osnovnoj školi! A oni su crni šeprtlje, a oni su gomila arogantnih majmuna… Mate je shvatio da su se majstori prvo tako međusobno izvrijeđali, a zatim dogovorili da zamijene poslove da bi jedni drugima pokazali kako se koji posao zapravo radi.

- I što sada?! - prekine ih Mate.

- Kako što?! - javi se jedan majstor s letlampom u ruci - …da završimo kako smo započeli…

- Kakav si ti majstor? - zapita Mate za svaki slučaj prije nego će išta reći.

- Ja sam diplomirao političke nauke, ali ne mogu naći posao u struci. I mogu Vam reći, ovdje prisustvujemo izvornom neotuđenom radu i poletnom entuzijazmu koji nadilazi podjelu poslova i uske specijalizacije! Generički čovjek je suštinski stvaralac…

- Dosta! - Mate se pretvorio u zmaja, tako se s majstorima razgovara: - Svatko nazad na svoje poslove da znam koga ću objesiti za jaja ako štogod ne bude u redu!

Majstori pokunjeno zamijeniše alatke i mrzovoljno se vratiše poslu. Mate je sjeo u ugao, promatrao ih kako se otromboljeno vuku naokolo i jedva miču udovima, oporavljao se od šoka i razmišljao: čovjek mora biti na sve spreman kada ima posla s majstorima, a "biti na sve spreman" znači biti svjestan da nema načina predvidjeti što bi sve moglo iskrsnuti.

Jedna kruška plus jedna kruška jednako dvije kruške. Dvije kruške plus jedna kruška su tri kruške… Reklo bi se da se tako može u nedogled i da je svejedno zbrajaju li se kruške, jabuke, krumpiri ili patlidžani.

Isto tako bi se reklo da je jedan plus jedan jednako jedan puta dva, to jest dva, ali jok!

Na to mi nije ukazao neki matematičar nego doktor Čurac. Supruga i on imali su jedno dijete i već su dobro znali što to znači, podrazumijeva, zahtijeva i na što se svodi imati dijete, kada su se odlučili na drugo. Došlo je i drugo dijete, i tek onda su otkrili da nisu dobro računali.

Jedno dijete nahraniš, obaviš sve što mu treba i napokon ga uspavaš na sat-dva ili preko noći, pa se možeš posvetiti nečemu drugome. Ako se umoriš ili imaš prečeg posla, dodaš dijete drugom roditelju da te odmijeni. No kad su dva djeteta u pitanju, ne ide to tako, pa samo sve dvostruko.

Jedno dijete tek zaspe, a drugo se rasplače. Ideš umiriti drugo, a plač probudi prvo. Prvo se rasplače jer je pospano, a ne može spavati, pa probudi drugo koje je upravo zaspalo. Pa se oba deru dok ne poplave i padnu u nesvijest od iznurenosti, a mali vragovi su vraški žilavi i mogu izdržati nevjerojatno dugo. Ili hraniš dva djeteta… Okreneš se jednom, a drugo je već prevrnulo zdjelicu s hranom na sebe. Počistiš to drugo, a prvo se već zasvinjilo da ne možeš vjerovati očima. A sad treba ponovo pripremiti hranu jer su sve prosuli i zasvinjili sve uokolo, što treba počistiti, a nova hrana ne samo da košta nego treba imati i vremena da se pripravi.

Kad imaju jedno dijete, roditelji se uvijek mogu zamijeniti da se jedan umorni roditelj odmori. Kada je tu dvoje djece, nema odmora. Oba djeteta su aktivnija nego da je jedno samo, i oba roditelja moraju bdjeti nad njima bez prestanka.

Dakle, jedan plus jedan jesu dva, ali dva nije jednako jedno plus jedno, nego je to znatno više. A da ne spominjemo varijante dva plus jedan (recimo obitelj s jedincem koja je dobila blizance). Životnu matematiku s djecom treba korigirati i s utjecajem faktora vremena: tri istovremeno nisu isto kao i tri jedan za drugim.

Neprimjenjivost zakona i odnosa teorijske matematike na životne računice mogao sam prikazati i na primjeru ljubavnica: dvije ljubavnice su mnogo više od jedne plus jedne, a velika je razlika treba li tajiti jednu od druge ili ih se obje može uvući u krevet na maženje u troje. Tako i jedan miš u skladištu žita nije nikakav problem, dok su dva katastrofa, ako je jedan muški a drugi žensko. Zdravorazumska očekivanja u životu malo vrijede. Ništa ne znaš dok sam ne isprobaš.

200 DANKINJA

Ekipa iz "Jabuke" sjedila je usred krša nakon subotnje i nedjeljne disko-večeri i prepirali se tko bi trebao počistiti. Izmjenjivali su se argumenti i pristupi: ti nisi prstom mrdnuo već tri tjedna! Ja sam prošli put, posljednjeg petka, protekle sedmice! To je tvoj posao, a ne moj! Ti si to zasrao, pa je red i da središ! Gdje je raspored zaduženja?! Ti ne znaš voditi ni raspored zaduženja! Dajte, ljudi, netko to mora počistiti! Goni se u tri lijepe materine, ako to ne sredite…! Ja sam član uprave, nije moje da iznosim kašete s praznim bocama! Ma nemoj?! Tko će ići u novu nabavku? Stalno idem ja, a nitko mi ne plati za utrošeni benzin… No koliko god rasprava bila žučna, svi su otromboljeno sjedili oko peći izmoždeni provodom preko vikenda, a situacija je bila tim gora što je bio već utorak navečer, a za srijedu je razglašen koncert koji će privući mnoštvo ljudi.

No u tom trenu na vrata bane drugarica Jana Grubor, poznata aktivistica A-Fe-Že-A, afirmirana u širim republičkim razmjerima, iako lokalno smještena u susjedstvu. I ona reče:

- Imam dva autobusa mladih Dankinja, ne znam gdje bi s njima, mogu li ih ovdje dovesti?

Društvo nije moglo vjerovati ni očima ni ušima. Kao da je zmaj ognjeni iskočio iz utrobe zemlje i riga vatru. Dv autobusa! Dankinja!

- Kakvih Dankinja?
- Pa tako…. od šesnaest do osamnaest godina…
- Odakle one?
- Nekakva međunarodna suradnja… pa mene zapalo.
- Koliko ih je?
- Oko dvije stotine.
- Kako dolaze?
- Sa dva autobusa…
- Kada?
- Zapravo su već na putu ovamo. Ja sam požurila autom da provjerim može li ovdje. Stižu svakog trenutka.

Na brzinu se pogledamo, odmjerimo i procijenimo: nas je jedanaest, na dvije stotine Dankinja… Može!

Sve za međunarodnu suradnju!

Drugarica Jana krene izlazu: - Idem ih ja dočekati! - No izlazeći se okrene i dobaci preko ramena: - Nešto vam je prljavo ovdje! - To je bilo vrlo blago rečeno. - Dajte malo sredite dok cure ne stignu…

Kako je zalupila vrata za sobom, nasta stampedo. Uopće je izostala rasprava tko će što. Svi su sve, otimali jedni drugima posao iz ruku, a ne samo da nismo imali ništa za ponuditi, niti ni toaletpapira u weceu. Dvije ekipe odmah uskočiše u aute i u nabavku, za svoje novce, jer nije bilo vremene za blagajničke formalnosti. Udarnički krešendo bio je na vrhuncu kada je stigao prvi autobus, "Jabuka" nije bila za prepoznati, to je blistalo, to je mirisalo! Prve Dankinje su već ulazile na vrata, a na stražnja vrata su dečki još iznosili vreće sa smećem.

Dočekali smo ih nabrušeni kao osice. Dobra muzika, prostorije zamračene, (da se ne vidi nesolidno čišćenje, a i iz drugih razloga,) besplatna cuga… Dankinje jedna bolja od druge, a otprilike dvadesetak njih da ti pamet stane! I jesmo li išta realizirali? Jok! Naime, dok su se već pijane Dankinje vješale po nama, nikako se nismo mogli opustiti jer smo čekali onaj drugi autobus.

Pazi matematiku: ako svaki od nas bari po jednu Dankinju, to istovremeno znači da svakome od nas ostane devedeset Dankinja na raspolaganju! No što s njima, ako u onom autobusu koji bi se trebao svakog trenutka pojaviti postoji još neka bolja od svih ostalih zajedno?!

U ponoć se ponovo pojavi drugarica Jana Grubor kao vila koja je došla rasplinuti čaroliju: - Idemo, djevojke! U hotel!

Dankinje poslušno ko ovčice, sve dvije po dvije, krenuše prema autobusu.

- A gdje je onaj drugi autobus? Kad stiže druga smjena?
- Nema ništa od drugog autobusa. Šofer zalutao, pa dok su se raspitivali za put naletili na neko drugo mjesto gdje su odlučile ostati…

U ponoć i tri minute više ih nije bilo. Ostali smo usred džumbusa i preostalo je samo jedno pitanje: tko će sve to počistiti?

Zadatak zvuči relativno lako: treba upakirati knjige. Knjige treba upakirati da bi ih se preselilo. Sve to treba napraviti do određenog datuma, postoji rok. Strahovito je kada se sva ta tri zahtjeva nađu istovremeno u ženskom umu. Jeste li ikada pokušali napraviti tako s nekom ženskom? Ili ste - na daj Bože! - žena koja se suočila s takvim životnim izazovom?

Zadatak nije nimalo lak. Naime, knjiga je mnoštvo, ima ih čitava gomila, kroz život se nakupilo knjiga dovoljno za omanju javnu biblioteku. Ima ih u pičku materinu!

Postoji način kako se pakiraju knjige. Prethodno treba nabaviti što više što jačih kartonskih kutija, najbolje besplatnu ambalažu koju bacaju u najbližem dućanu. Žena donosi kutije raznih boja i raznih oblika, muškarac one koje će izdržati kad se opterete teškim papirom. (To je obavljeno.) Zatim se kutije ispunjavaju knjigama tako da se nijedna ne gužva, da se popune sve praznine, da se može zatvoriti poklopac i sve čvrsto omotati debelom ljepljivom trakom. Prethodno se svaka knjiga opraši, da se prašina ne nosi u novi stan. Napokon se na kutiju napiše debelim crnim flomasterom koje su knjige unutra. Tako pripremljen paket pogodan je za rukovanje, neće se raspasti koliko god puta se prekrcavao, a na njega se može položiti još koliko god hoćeš sličnih paketa, a da se nijedna knjiga u njima ne ošteti.

No tri dana prije isteka roka u ženskom umu bljesne misao da je HITNO! Bljeska joj u glavi kao neonska reklama HITNO! HITNO! HITNO! PANIKA! Muškarac koji već tjednima priprema knjige za seljenje poznati je petljavac i puž, šeprtlja i ništkoristi. Zato žena preuzima stvar u svoje ruke! Uletava s indijanskim bornim krikom i prijateljicom kao podrškom, odgurava nekorisnog muškarca u ugao, te se njih dvije bacaju na posao.

Ženski rad se razlikuje od muškog po proceduri i po suštini. Kao prvo, one ne spremaju knjige jednu po jednu, nego grabe čitave naramke i bacaju ih u kutije kao slamu. Prva očigledna posljedica jest da se tako natrpane kutije ne mogu zatvoriti, a kamoli omotati ljepljivom trakom, a - uostalom - za to niti nemaju vremena. Neke od kutija su toliko velike da teret knjiga ne dozvoljava da se podignu jer bi se odmah raspale, već ih - kako koju napune - odguravaju po parketu. Na svaku napišu KNJIGE. Tako se uskoro u već ispražnjenoj susjednoj prostoriji nalazi stotinu i pedesetak natrpanih, a zjapeće otvorenih kutija iz kojih knjige samo cure i ispadaju sve strane na kojima piše KNJIGE. Pri tome s visoka prezrivo gledaju muškaraca pokazujući kako se radi BRZO.

I gle! - čas posla, tri-četiri sata i sve je gotovo, što bi on radio još dva dana. Nije važno što će već sljedeća faza posla, da se kutije snesu dva kata niže do kamiona, biti nemoguće izvesti. Knjige će se rasipati stepeništem, svako malo će netko proći s velikom crnom plastičnom vrećom i sve rasuto pokupiti, a zatim vreću baciti na već utovarene kutije. Poneku vreću će zabunom odložiti uz kontejner za smeće… Nije važno. Važno je da su one svoj posao ekspeditivno obavile.

Zatim, kako se kutije više ne mogu slagati jedna na drugu, preostaju samo dva rješenja. Prvo je da se sve nabaca i ugura, a zatim kada se stigne na odredište sve bude ispremiješano i rastrgano, te se knjige vade pojedinačno, a one oštećene (cca 45% po metodi slučajnog ishoda) odmah bacaju. Druga je varijanta da se umjesto jednog kombija za seljenje koriste tri kamiona.

Suština ženskog pristupa je da su sve naredne faze posla otežane, ako ne i onemogućene, a učinjeno je jednako štete koliko i koristi, ako ne i više. Ali preostaje dovoljno vremena da se ode u kadu, opere i uredi, dok sedamnaest znojnih muškarčina, umjesto tri koliko bi ih inače bilo potrebno da se sve završi, pokušavaju dovesti u red ono što su zatekli.

Stari Latini su govorili "Festina lente!" - "Žuri se polako." Prije posla, naročito ako se žuri, treba stati i razmisliti, a zatim utrošiti upravo onoliko vremena koliko je potrebno, ni više, ali ni manje. Svijet je prepun jako užurbanih ljudi koji nigdje ne stižu, vrlo radišnih koji ništa ne naprave. Istina, nisu svi od tih ženskog roda, dapače! Od tolikih užurbanih za malo što nam je ostalo vremena!

Kada sam bio mali, baka me je često slala u prodavaonicu na uglu ulice da joj kupim dvije ili tri cigarete. Koliko je pušila, to joj je bilo dovoljno za cijeli dan. Sjećam se kako je, uz kavu, znala zapaliti. Ona je u njima zaista uživala.

Nosom sam jedva nadrastao rub pulta u dućanu. Prodavačica je otvarala kartonsku kutiju u kojoj je bilo barem pet stotina cigareta, vadila dvije ili tri, zamatala ih u papir i pružala mi. Kao što vidite, nije bilo zabranjeno prodavanje duhanskih proizvoda maloljetnicima.

I zaista, prvu cigaretu oprobao sam upravo tako: da sam nas sedmorica iz ulice sakupili novce za jednu cigaretu, sakrili se u grm i zapalili. Svatko je povukao po dim, zakašljao se, i to je bilo to što se pušenja tiče za narednih deset godina.

Već nekoliko desetljeća na kiosku ili u dućanu mogu kupiti samo kutiju cigareta, dvadeset komada odjednom, dvadeset ili ništa, ili još gore - nekoliko kutija ili cijelu šteku, deset puta dvadeset komada. Moram priznati, bijedni sam ovisnik. Ako imam cigarete uza se, ne mogu se suzdržati. Ako nemam, moram kupiti. No često se pitam - zašto ne mogu uzeti svega dvije-ili tri, da utažim udar nikotinske žudnje, pa da sam miran. Ne, onih preostalih osamnaest me žuljaju u džepu i pripaljujem ih jednu za drugom, premda mi zapravo ni ne prijaju. Dapače, mrzim i sebe i cigarete i, naročito, sebe s čikom koji viri iz gubice. Padalo mi je na pamet da kupim kutiju, izdvojim koliko treba, a ostatak bacim, ali ni to nije rješenje.

Nema rješenja. Moja baka je pušila zahvaljujući tadašnjim proizvođačima cigareta i trgovcima. Ja protiv sebe imam skupo plaćeni marketing s neiscrpnim sredstvima za istraživanje i što god im padne na pamet. Najgore mi je kad pomislim kako je neki od tih stručnjaka, proučivši mehanizme stvaranja i održavanja ovisnosti, zaključio da im se ne isplati prodavati cigarete na komad, da im prodaja raste ako prodaju samo kutije, da će tako stvoriti više ovisnika, te da sam i ja nasjeo…

Smiješno je kada se nasuprot kampanje protiv pušenja, ograničenja u reklamiranju, zdravstvenog prosvjećivanja i sličnih napora, istovremeno nitko ne osvrće na tako jednostavne i djelotvorne mehanizme prodaje. Evo, kada bi netko ponudio tvornicama pogodbu: možete reklamirati na televiziji, ali za uzvrat morate prodavati svoje proizvode i po komadu, što mislite, bi li pristali? Našli bi nebrojeno ekonomskih i organizacionih razloga zašto je to nemoguće, dapače, čak i argumenata da bi to samo povećalo potrošnju cigareta, a oni - zabrinuti za zdravlje onih na čijem trovanju zarađuju - ne bi to nikako…

Nije nemoguće. Kako se nekoć moglo, može se i danas. Zato manipulatori ne vole one s dugim sjećanjem ili one koji mnogo znaju. Kadikad nas prošlost ući da ovo što danas imamo nije ne samo najbolje, nego ni jedino moguće, da nije nužno. Onima kojima postojeće stanje najviše koristi najbolje odgovaraju ljudi koji žive samo u sadašnjosti, slijede modu, jure za marketinškim i ideološkim trendovima, upijaju nametnuti ukus i stilove, oni koji se boje ili ne znaju kako razmisliti vlastitom glavom, koji nemaju petlju iskočiti iz stampeda. Sprega duhanske industrije i vlasti, preko punjenja državnog proračuna i individualnih podmićivanja, jedna je od najčvršćih osovina našega svijeta.

Toliko se uzrujam razmišljajući o svemu tome, da moram pripaliti cigaretu da se barem malko primirim.


ilustraciju za našnji post uzeo sam od Ljubice Zubice

ARE YOU

TALKING

TO ME?

Pojavio mi se u snu pokojni ministar Šušak. Odlučno je izjavio:
- Neprijatelj nas je napao! To je bila agresija!

Zatim mu lice ozari zadovoljni osmijeh:
- Baš mi je drago što su nas napali!

Vidio je da sam se zblanuo, pa je nadodao:
- Jedva smo dočekali! Morali smo im i pripomoći, koliko smo mogli. (Naročito nas je nervirala njihova sporost, oklijevanje, da smo ih morali požurivati...)

Počeo se ljutiti kako ne shvaćam:
- Kako bismo se inače razdružili i stekli nezavisnost? (Morali bismo izvoditi kojekakve marifetluke, pa bi se to oteglo u nedogled, a u međuvremenu bi možda i propustili priliku.)

Potrudio se objasniti:
- I ovako nas smatraju za "bed guys", kako bi nas tek onda gledali?

Sad me je strah ponovo zaspati.

DVA NUŽNA UVJETA

Sine moj,
vjerojatno ti neću biti pri ruci kada će ti zatrebati savjet, pa da ga zapišem, nadajući se da ćeš ga se prisjetiti u pravi čas.

Kad-tad ćeš početi razmišljati o braku. Tim više što nema ljepšega nego živjeti s osobom koju voliš i s kojom se dobro slažeš. Zajednički život je sjajna stvar. No brak je već nešto sasvim drugo. Brak kakav danas znamo daleko je od toga da bude savršena institucija ili savršen odnos. S druge strane, u svijetu kakav jeste, brak je najbolji mogući okvir za odgajanje djece. Time dolazimo i do jedinog pravog valjanog razloga zbog kojega treba ući u brak - djece.

Zapamti, JEDINI RAZLOG ZA BRAK SU DJECA. Svi drugi razlozi, recimo da ćeš dobiti milijun dolara ako se oženiš, samo su dobre doskočice za filmske scenarije, što ne znači da se ne možeš naći u životu i u takvim okolnosti da zaključiš da ti je zbog nekog specifičnog razloga korisno oženiti se, a - budimo realni - ako se ženiš bez namjere stvarati djecu, to nije ozbiljan brak. Čak i ako se toliko zaljubiš da s nekim poželiš imati zajedničke potomke, to može biti najgori razlog. Ljubav prolazi, a djeca ostaju. Dapače, dijete ti postane osoba koju najviše voliš na svijetu, a kako je djeca poprimaju osobine roditelja, i to ne sve niti se može birati koje će, može ti se dogoditi prokletstvo da biće koje najviše voliš ima osobine koje najviše mrziš. Ako ne zavoliš svoje dijete, pa ti je svejedno, time se nisi spasio, nego potpao pod drugo prokletstvo, možda još i gore. Zbog toga za brak treba birati osobu koja ima osobine koje cijeniš kod bilo koga, a neizbježne loše osobine da su joj barem takve koje možeš tolerirati, pa ako vaše dijete naslijedi bilo koju osobinu onoga drugoga, da te to samo raduje. Naravno, to ne znači da bi se trebao oženiti i za nekoga koga ne voliš samo zato što bi taj mogao biti dobar roditelj. Djeca odgojena u ljubavi imaju sretno djetinjstvo, a djetinjstvo je osnov čovjeka. Uskratiti svom djetetu sretno djetinjstvo nema opravdanja. No ako nekoga samo jako voliš, a vidiš da bi taj bio loš roditelj, to te nimalo ne sprečava da uživaš živeći s tom osobom, ali čuvaj se da ne pravite djecu.

(Nemoj misliti da sam nepravedan prema ljudima koji iz nekog medicinskog razloga ne mogu imati djece. Dijete se ne mora roditi. Može se i posvojiti. I da, može se živjeti i u braku bez djece, i to na obostrano zadovoljstvo i korist, ali to je tek forma braka koja zaogrnjuje neki drugi odnos.)

Dakle, kada jednoga dana zaželiš imati dijete i nađeš osobu s kojom bi to rado ostvario, još uvijek se nemoj ženiti. Promisli. Postoji pošalica u kojoj ima i više od pola zbilje: ako se kaniš vjenčati, dobro razmisli. Ako dovoljno dobro razmisliš, predomisliti ćeš se! Šalu na stranu, PRIJE NEGO SE OŽENIŠ, MORAŠ S TOM OSOBOM PROŽIVJETI ZAJEDNO BAREM GODINU DANA. Pazi, ne računa se ni ako se poznate deset godina i viđate svakodnevno. To te samo može uvesti u lažno samopouzdanje da se zaista poznajete. Ma u tom slučaju ni sebe ne znaš! Da bi nekoga zaista upoznao morate živjeti zajedno u istom stanu, zarađivati zajedno i dijeliti troškove, voditi brigu o kućanstvu, biti zajedno od jutra do večeri i preko noći, petkom i svetkom, dozvoliti da se izmijene sva godišnja doba i svi sezonski stilovi života, sve mode koje zavise od klimatskih prilika i da vam se zajedno - zdravima i bolesnima - dogodi što više toga, a da nitko ne može uzmaknuti i otići se odmoriti.

Postoji još niz kriterija koje treba uzeti u obzir, niz problem koje treba riješiti i niz okolnosti koje treba uskladiti, ali ako imaš na umu OBA ova savjeta, sve drugo je drugorazredno i riješiti će se gotovo automatski, kao samo od sebe.

Oni koji su se mogli vjenčati, ali nisu, koji bi možda bili sretno i spretno spareni, pa su to zbog bilo kojeg razloga propustili, nakon početnog ogorčenja i dalje povremeno zbog toga pate i žale, ali sve rjeđe i slabije. Oni pak koji su se olako pogrešno vezali, pate stalno, mrze sebe i svijet ujutro kad se bude, mrze svaku minutu dana, svaki obrok, mrze kad odlaze na spavanje, i to sve snažnije i nepodnošljivije. Najbolje što im život može pružiti je tupa umrtvljenost. Pa čak i ako se prevariš i vjenčaš ne poslušavši ova dva savjeta, zadrži barem jednu odstupnicu: ne pravite djecu dok niste potpuno sigurni da biste mogli opstati u braku barem dvadeset godina…

I, kćeri, svaku ti sreću želim!

JELO


Kada je Veljko B. krenuo na studij, majka je bila vrlo zabrinuta:

- Sine, što ćeš ondje jesti?

Djed je imao savjet:

- Nastoj svakog dana pojesti nešto toplo!

Otac je na to dometnuo:

- Svaki dan treba pojesti nešto žlicom!

Vođen svim tim i drugim sličnim savjetima za samostalnan život u dalekom gradu, Veljko je na rasprodaji nabavio knjigu s mnoštvom recepata za pripremu mnogih divnih jela, sa slikama. Čitao je, čitao, u tramvaju i prije spavanja, gledao fotografije, no jedini učinak bio je da mu sve u glavi pomiješalo. Napokon je nabavio takozvani pretislonac od deset litara koji je obećavao da će dobro ispunjavati zadaću da sve u njemu bude dobro prokuhano i upustio se u čudesnu pustolovinu prehrane sebe samoga, a kasnije i svojih bližnjih.

Svoj put gastronomskih avantura započeo je tako da je u lonac ulio vodu. Povrće je značajno u prehrani, pa je ubacio razna povrća, te neke komadiće mesa, i sve to dobro začinio "Vegetom". Točno koji su sastojci u početku bili posrijedi nije zabilježeno. Jelo je ispalo odlično. Bilo je toplo, imalo je biljne i životinjske sastojke, boja je bila drekasto smeđa, jelo se žlicom i moglo se jesti čak i hladno.

Daljnji rad na jelu odvijao se tako da je Veljko svakog dana pojeo po tanjur-dva, ostatak pohranio u hladnjak, a sutradan ponešto dometnuo da nadoknadi potrošeno. Dakle, lonac se u načelu nikada nije praznio, osim što bi svakih nekoliko mjeseci banulo neko društvo koje je sve pojelo i oblizalo stijenke posude. U svakom slučaju, lonac se nikada nije oprao, ali je u više navrata sve u njemu zagorjelo. Svakodnevno se u njega ubacivalo sezonsko povrće, poneko voće, razna mesa, začini, pa sve to temeljito prokuhano u nerazlučivu melasu. Sastojci su se nabavljali uglavnom na tržnici, slali su roditelji, donosili slučajni namjernici, a svaki put u bilo kojem restoranu Veljko je obavezno tražio da mu sve što ostane nakon objeda zamotaju "za psa". Povremeno bi među sastojke zalutao i poneki odsječeni nokat, a svi su hvalili okus kada su ubacili i vrh Brezina prsta koji je odsjekao režući luk. Naravno, bilo je nemoguće odgovoriti na brojne upite što se to jede, a osim načelne recepture nije bilo moguće ni precizno dijagnosticirati sve sastojke. Mnogi koji su doputovali iz dalekih krajeva donosili su nepoznate začine koji su se ubacivali u lonac, a masovno se koristilo i sušeno voće, pekmezi i džemovi, insekti, a u više navrata su se, radi okusa, iskuhavali i nejestivi sastojci poput borovih daščica, starih kaiševa i ključeva. Tek u kasnijem, ambicioznom kulinarskom razdoblju, Veljko je koristio i namirnice koje je trebalo prethodno pripremiti, poput puževa koje je i po nekoliko dana držao u mlijeku. U skladu s tim je i jelo imalo generalni naziv. Nazivalo se naprosto "jelo". Svi su se slagali da je bilo okrepljujuće i neopisiva i neponovljiva okusa. Posluživalo se u dubokim ili plitkim tanjurima ili namazano na kriške kruha. Moglo se i sušiti u kuglice, a nakon dugotrajnog držanja u ustima i namakanja slinom mogle su se i sažvakati. Energetski je bilo moćno i već dvije najmanje šalice jela bile su dovoljna za cjelovečernje treskanje u diskoklubu. Hermetički poklopac je omogućavao da se sve transportira na kraćim i dužim relacijama, te je lonac sa svim sastojcima više puta putovao na izlete, ljetovanja i skijanja.

Legendarno jelo je u kontinuitetu trajalo od jeseni 1968. do ljeta 1977, u kojem razdoblju je nahranilo nebrojene. Lonac je kasnije ustupljen mlađem rođaku Reneu koji se uselio u Veljkovu studentsku gajbu, a on je povremeno tovio neke novovalovske muzičke grupe iz Dubrave, čemu se pripisuje energičnost njihovih scenskih nastupa, nebuloznost poezije i jedinstvena aroma glazbe. Veljko B. i danas eksploatira saznanja ispečena u tom razdoblju.

Jedno od najboljih ljeta u životu proveo sam u Los Angelosu s mladim doktorom Čurcem. Vozio sam Ford Mustang, stanovali smo u kući s pogledom na ocean i ganjali preplanule dugokose plavuše satirući ih slavenskim šarmom. Posebno dragi nezaboravni trenutci bili su u dva, tri, četiri ujutro kada smo na povratku lagano klizili pustim širokim bulevarima slušajući neku dobru muziku i uživajući u ljetnoj noći ili rađanju zore.

Jednom nas je tako put naveo kroz neku uspavanu rezidencijalnu četvrt. Bili smo jedini auto na cesti i prolazili između zamračenih kuća utonulih u bujno zelenilo. Noć je bila ugodna, te smo spustili stakla, a ja sam lagano vozio jednom rukom, dok mi je lakat druge visio preko ruba prozora. Slušali smo potiho Steely Dan. Iznenada nešto bljesne i zaurla gore od ičega na svijetu! Potpuno zaklonjen između dva velika grma stajao je sakriven ogromni američki vatrogasni auto i upravo u trenutku kada smo naišli ispred njega upalio je sve reflektore i zatulio sirenama. E, sad vi znate kakvi su naši vatrogasni auti, a američki su otprilike toliko veći koliko su S.A.D. veće od Hrvatske. To kakve sirene ti imaju nije za ljude. Krče put snagom zvučnih valova. Nije bio ni dva metra udaljen od nas kada se aktivirao. Najpribližnija usporedba bila bi - kao da je bomba tresnula.

U djeliću trenutka panično sam sunuo iz sebe u pravoj liniji što dalje, preko ceste, na travnjak kuće nasuprot, odande sam jasno vidio cijeli prizor: travnjak, cestu, naš auto sa strane, sebe kako sleđeno sjedim za volanom, lakat kako visi preko ruba prozora, doktora Čurca iza mene, a u pozadini njušku vatrogasnog auta visokog poput jednokatnice i osvijetljenog kao da se spustio leteći tanjur. Slika je bila jasna, precizna, vidio sam svaku pojedinost, svaku travku i sve mi se usjeklo u sjećanje za vječna vremena. U narednom djeliću sekunde sam se, kao da sam privezan pupčanom vrpcom koja se nategnula do kraja poput moćne lastike, munjevito sjurio nazad u sebe i ponovo sjedio za volanom i gledao svojim očima.

Nisam ni trznuo. Lagana putanja automobila nije se ni najmanje zanijela. Koliko god su mi refleksi dobri, u tom su se trenutku svi skamenili. Lagano sam se otkravljivao.

U retrovizoru sam vidio kako se vatrogasni kamion poput crvenog zmaja lagano izvlači iz grmlja, zaokreće u pravcu odakle smo došli i gubi se parajući noć stravičnim zavijanjem sirena, sve udaljenijih i sve tiših.

Ni doktor Čurac se nije ni pomaknuo. Samo je, kada je ponovo zavladala tišina i kad smo ponovo čuli tiho predenje motora i da svira Steely Dan, rekao:

- U, jeboti!

I on je doživio potpuno isto kao i ja. Da smo religiozni imali bismo do kraja života dokaz o postojanju duše. Dapače, tvrdili bi da su duše toliko materijalne da ih nenadani snažni fizički potisak može istjerati iz tijela, ali da su ipak s njima toliko vezane da se učas vrate nazad. Da smo skloni parapsihološkim tumačenjima imali bismo dokaz o postojanju vantjelesnih osjetila. No kako smo obojica solidno potkovani u psihologiji, znali smo da je ono što smo doživjeli, koliko god rijetko i neuobičajeno, ipak savršeno objašnjivo i razumljivo. Ono što je čudno jest što je vatrogasni auto radio ondje i što mu bi da onako krene, ali ne bi bilo čudno da su se neki napušeni vatrogasci još dugo nakon toga smijali.

drugim riječima: VIDIŠ LI SVJETLO NA KRAJU TUNELA - ZNAČI DA TI U SUSRET DOLAZI LOKOMOTIVA!

U ono veselo vrijeme kada sam se svakoga jutra budio s moćnom iskolačenošću, a prva pomisao bila je što li ću toga dana na njega nataknuti, pa je ostatak dnevnog rasporeda slijedio tu misao-vodilju, podrazumijevajući da prcanja mora biti, a pitanje je samo koga, gdje i kada, po mogućnosti što prije da bi ostalo vremena i za neku drugu lovinu, viđao sam se - između ostalih - s jednom gospođicom s kojom je tucanje bilo posebno slatko. U vrijeme kada sam se intenzivno družio s njom još sam studirao, a kako sam se bezobzirno trošio na sve strane studiranje se otegnulo za koju godinu, te je ona, iako vršnjakinja, stigla diplomirati i zaposliti se. Na nekoj srednjoj školi predavala je matematiku.

I tako, u jednom navratu, upravo se mi prpošno tucamo, ja zaboden u nju do balčaka, trbuh šljapka po trbuhu, znoj vrca na sve strane, kad mi padne na um zlokobna pomisao:

- Čuj, a kako tebe zovu djeca u školi?

- Što…? Što…? - trebalo joj je neko vrijeme da shvati što je pitam. No već prije nego je odgovorila, znao sam što će reći.

- Ajoj! - pomislio sam. - Pa ja jebem BABU IZ MATEMATIKE!!!

Uzalud što sam i ja, da sam bio samo malko savjesniji, već odavno trebao biti "tip iz filozofije" ili "sociološki manijak" ili nešto slično. Daleko je bio jači osjećaj bliskosti sa slatkim malim srednjoškolkama koje su se u popriličnom nizu često izmjenjivale na vrhu moje mesnate batine, a i sam sam još do nedavno bio gimnazijalac, profesori su mi bili nešto drugo, a naročito su babe iz matematike bile na drugoj strani, maltene klasni neprijatelji, te se moj najdraži vršnjak, moj nerazdvojni prijatelj, moj čvrsti oslonac u životu, moj najslađi izdanak, moj ćelavi avanturista, moj blavor, zgranut nenadanim saznanjem počeo povlačiti i napokon sparušao i kukavički povukao u se.

S mukom sam završio što smo započeli, ali više nije bilo slatko, i kasnije sam počeo izbjegavati susrete s dotičnom ženskom u prilikama koje su mogle prerasti u nešto više od srdačnog razgovora. Jurcanje za kurčevom pameću je sjajna stvar, ali ima jednu veliku manu - da je kurac, kao što je poznato, glup.

Za one koji ne znaju ćirilicu morat ću prepričati člančić na koji sam naišao prekapajući arhivu u potrazi za fotografijom Slađane Milošević. Pripremajući olimpijadu u Moskvi SSSR je kupio nekoliko tona putra od Jugoslavije. Nakon olimpijade Rusi su utvrdili da je putar nepotrošen, pa su ga prodali Istočnoj Njemačkoj. Istočni Njemci su ga odmah prodali Česima, a Česi - Jugoslaviji. Ta živa trgovina podrazumijevala bi da je putar proputovao pola Evrope, ali jok! Nije ni mrdnuo iz hladnjače. Za tih pet-šest mjeseci putovale su samo teleks-poruke u smjeru Beograd - Moskva - Berlin - Prag - Beograd.

U međuvremenu, putar se u jugoslavenskim dućanima prvo mogao teško nabaviti, a zatim ga se uopće nije moglo naći. Tada je "odobren interventni uvoz". Odjednom je putra bilo svugdje koliko je trebalo, ali po znatno višim cijenama od uobičajenih. To je bio taj isti "interventni" putar koji je cijelo vrijeme čekao u istom skladištu dok su telefaksi i novčane doznake putovale naokolo.

Da ne biste pomislili kako su u ovom slučaju obrali vrhnje samo trgovci-lopine iz Beograda, evo i drugog članka koji govori o sudbini istog putra:



No ipak je nešto putovalo! Slučajno znam nešto o tom slučaju, iako ne mogu pronaći članak koji govori o tome. Kako je Jugoslavija ipak bila država sastavljena od više republika, ne bi bio red da su se osladili samo drugovi iz Beograda i Sarajeva. Zato je putovao paradajz! Zagrebački uvoz-izvoz meštri organizirali su da vagonima-hladnjačama putuje paradajz nabavljen u Makedoniji deklariran kao putar. Kako se trošak transporta pripisao putru, koji je zbog toga za domaće kupce postao znatno skuplji, paradajz je na stranom tržištu bio jeftiniji za troškove transporta, konkurentan s cijenom i lako se rasprodao.

Iz te stare priče možemo izvući dvije pouke.

Prvo, nisu uzalud antički Grci svog boga Hermesa, a Rimljani boga Merkura nazivali "bogom trgovaca, liječnika I OSTALIH LOPOVA".

Drugo, nije li vas začudilo kako su u procesu privatizacije odjednom iskrsnuli tipovi koji su za gotov novac pokupovali poduzeća i tvornice, doduše za znatno manje nego što su vrijedili, ali ipak za basnoslovne iznose za svakoga tko je prethodno živio samo od socijalističke plaće? Svi su oni tvrdili kako su se potkožili još u prethodnom sistemu, što je htjelo reći da su te novce pošteno zaradili. Ma nemojte mi kaz'ti! Bili su lopine prije, lopine su i ostali, jedino što su iskoristili priliku da legaliziraju novce skrivene na stranim računima.

Pa ako se ikada pitate kome su koristili raspad Jugoslavije i ratna razaranja, to sigurno nisu bili oni koji su stradali, pobijeni i ranjeni, oni kojima su spaljene kuće i raseljeni, opljačkani i osiromašeni. A kad otkrijete kome je sve to koristilo, vrlo ste blizu i odgovora tko je sve to izazvao i zašto.

Da bi došli do istine prvo trebate otkloniti sve buji-paji priče, a zatim se prisjetiti pouke iz filma "Posljednji tango u Parizu": prvo podmazati putrom da bi se lakše utjeralo…

Danas su dubrovačke zidine turistička atrakcija. U vrijeme kada su nastale bile su najmoćniji obrambeni sistem na svijetu. Njihova visina, debljina, čvrstoća, oblik i topovi bili su dovoljno jak argument da ga je svaki mogući neprijatelj morao uzeti u obzir. U sprezi s vještom dubrovačkom diplomacijom zidine su postigle svoj cilj i Grad u vrijeme Dubrovačke Republike nikada nije bio napadnut. Time se svaki kamen ugrađen u zidine isplatio.

No i više od toga, u dubrovačkim zidinama je za vječna vremena ovjekovječena jedna obrambena doktrina koju će oznojeni turisti lako previdjeti, ali mi, koji se smatramo nasljednicima slavne dubrovačke tradicije, ne bismo je smjeli previdjeti.

Naime, kule koje osnažuju zidine koje opasuju Grad, jednako kao i kule na drugim utvrdama oko drugih gradova Dubrovačke Republike (recimo one u Stonu) jedinstvene su u svijetu po specifičnosti koju nije moguće naći ni na jednoj drugoj fortifikaciji u svijetu. Gledano iznutra, iz grada koji su štitile, one su otvorene i djeluju nedovršeno. Time je određen i način njihove upotrebe.

Prvo, nijedna kula se nije mogla odmetnuti i napasti grad. Time su odnosi nedvojbeno postavljeni na svoje mjesto: obrana je za obranu od vanjskog neprijatelja, a nikako ne smije, pa je zato napravljeno da ni ne može, biti upotrijebljena za stjecanje unutrašnje kontrole. Drugo, ako padne samo jedna kula i neprijatelj prodre u grad, ostale se više ne mogu braniti. Dakle, u slučaju opasnosti ili će se othrvati svi ili nitko. Time je onemogućeno da većina za svoj spas žrtvuje manjinu, da se cjelina u opasnosti odrekne bilo kojeg svog dijela kao gušter svoga repa. Svaku kulu se moralo braniti po svaku cijenu i time ih je njihova ranjivost činila jačima.

Kada se u svečarskim prilikama prisjećamo slavne dubrovačke povijesti, trebali bismo se zapitati jesmo li iz nje išta naučili, a - još više - nastavljamo li je i jesmo li dostojni pozivati se na nju.

Slađana Milošević bila je prva jugoslavenska estradna zvijezda s onakvim nabojem kakvog je kasnije imala Lepa Brena, a danas kod nas ima Severina. Nakon što je dosegla takvu poziciju da nije bilo novine koja je nije svakodnevno spominjala, da nije bilo radiostanice koja nije puštala njezine pjesme, ni televizijske emisije u kojoj nije gostovala, odlučila je odvojiti vrijeme i za drugi cilj koji je željela ostvariti - studirati psihologiju.

Marljivo se pripremila za prijemni i prošla bez ikakve protekcije s najboljim rezultatom, te upisala željeni studij. Nakon toga je pomicala probe i poslovne razgovore da bi mogla uredno pohađati predavanja, a koncerte, gostovanja i turneje zakazivala tako da može stići na ispite. U indeksu su se u predviđenim rokovima redale najbolje ocijene, sve dok nije zapela.

Nije bilo problema, osim s jednim relativno nevažnim predmetom koji nikako nije mogla položiti koliko god da se pripremala. Učila je i učila, izlazila na ispite i izlazila, i svaki put padala. Uzalud što je već znala cijelo gradivo, pročitala svu ispitnu literaturu, uzalud je već znala i više no što je trebalo, profesor je uvijek nalazio nešto za što je tvrdio da bi ona trebala znati, a ne zna, i da ga nije zadovoljila.

Inače, bio je to neki smotani trotlek, jedan od onih što su kasnije pisali Memorandum, jad i bijeda od čovjeka, kakvi već akademici znaju biti i ondje i ovdje. Napokon je njoj prekipjelo i kada joj se ponovo spremao vratiti indeks, izravno ga je zapitala što bi ona to trebala učiniti da ga zadovolji, očekujući da on ima na umu kako ona inače zarađuje više od svih profesora na katedri zajedno, te da će zatražiti sto ili dvjesto maraka.

Na to on počne nešto nesuvislo petljati, ne gledajući je u oči, mucajući i frfljajući u bradu, pa kako bi zaista bilo moguće da ona prođe kod njega na ispitu, pa - dapače - kako bi mogla proći i s peticom samo kada bi bila malo dobra prema njemu, kada bi - recimo - izašli na večeru, pa kada bi kasnije otišli kod njega kući, pa kada bi mu se malo podala…

Na to njoj prekipi, skoči, nadnese se nad njega, čovjek se baci pod stol prepavši se da će ga odalamiti, no ona se samo izdere da je odjeknulo kroz zatvorena vrata po prepunom hodniku:

- A da ti dam svoju sliku na kojoj sam gola, pa da drkaš za dva?!

I hladno izađe iz njegova kabineta svjesna da više nema nikakvih izgleda položiti njegov predmet i da je time za nju studiranje završeno.

Prisjetio sam se te epizode ono kada je u javnost procurio onaj film sa Severinom. Naravno da netko mora znati točno kako se to dogodilo, ali javnosti još nije nedvojbeno poznato kako je u opticaj krenuo filmski uradak koji je učinio za informatičko opismenjivanje Hrvata jednako koliko i Bill Gates, a jednako toliko i za razvjetravanje ćudorednih kužnih magluština koje su navukli razni antebakovići, srodni i slični. Kako sam dio te javnosti i ja, a svakakve mi stvari padaju na pamet, sijevnulo mi je da je sve to možda smislila i organizirala sama Severina da bi svom narodu pružila priliku da drka za dva.

Da bi se vaša partnerica, bez obzira da li trajna ili slučajna namjernica, osjećala prijatno nalakćena na stol, korisno ga je opremiti i priručnim priborom.



1 - flaša vina 2 - pepeljara 3 - cigarete 4 - čaša 5 - upaljač 6 - knjiga dojmova 7 - knjiga žalbi 8 - pisalica 9 - električni masažer 10 - križaljka 11 - kompjutor 12 - kolači 13 - tableta protiv glavobolje

O, kada bi stolovi mogli pričati! Nezaboravna epizoda uključuje i nekolicinu dobrih prijatelja skrivenih u ormaru, od kojih je jedini koji je imao naknadnih pritužbi Luka Minčeta koji je čekao svoj red sakriven u škrinji za duboko smrzavanje.

KRATKI KURS

CELIBATA ZA

GIMNAZIJALCE

Krajem prošle godine kardinal Josip Bozanić odazvao se pozivu ravnateljice 7. zagrebačke gimnazije Ljilje Vokić i došao u posjet porazgovarati s gimnazijalcima. Tom prilikom spremno je odgovarao na pitanja, između ostalih i na upit glede celibata, konkretno, kako je izvijestio svekoliki tisak, "kako svećenik kontrolira seksualni nagon kad na ulici vidi lijepu ženu?"

- Isto takvo pitanje može se postaviti muškarcu koji je u braku i koji vidi lijepu ženu. Vidjeti nešto što je lijepo je jedno, ali onda slijedi ono dalje. Naime, svi smo se pozvani kontrolirati i nije sve ono što se postavi pred nas odmah i za nas. Važno je naučiti se reći ‘ne’ - pojasnio je kardinal Bozanić učenicima. - … Čovjek mora znati reći i da i ne bez obzira je li u celibatu ili u braku.

Kardinal nije oženjen čovjek, pa ne može znati, ne, ne, ne, ali kad oženjen čovjek vidi lijepu ženu propne se u njemu ono što je naslijedio još od dinosaurusa i urla DA! DA! DA! bez obzira je li i lijepa žena slučajno oženjena, ali - nažalost - nakon toga ne slijedi uglavnom ništa. Ne zato što to oženjen muškarac ne bi, pa ni zato što oženjena ili neoženjena žena ne bi, nego uglavnom zbog okolnosti poput one da je on u tramvaju koji brzo protutnji, a ona lagano šetka i razgledava izloge ili je u pratnji supruga-orangutana ili nebrojeno drugih okolnosti koje su se urotile da čovjek ne ostvari svoje najdublje istinske težnje, uključujući i to da lijepa žena - kad uzme u obzir sve okolnosti - naprosto ne bi, iako inače bi. Da, ne samo da je svećenik poput muškarca u braku, nego je i muškarac u braku poput svećenika, a postoje nebrojeni oženjeni muškarci kojima je uspjelo i pored braka i usprkos braku zabilježiti impozantni broj recka. A da ni ne načinjemo komplikacije ako svećenik na cesti vidi privlačnog mladića ili slatku malu dječicu…

Kardinal pojednostavljuje problem možda zato jer sudi po sebi kad vidi, recimo, Ljilju Vokić ili Jelenu Brajšu, iako je teško zamisliti da bi Ljilja Vokić kardinalu rekla "ne".