Marketing
tren mistike
Jedno od najboljih ljeta u životu proveo sam u Los Angelosu s mladim doktorom Čurcem. Vozio sam Ford Mustang, stanovali smo u kući s pogledom na ocean i ganjali preplanule dugokose plavuše satirući ih slavenskim šarmom. Posebno dragi nezaboravni trenutci bili su u dva, tri, četiri ujutro kada smo na povratku lagano klizili pustim širokim bulevarima slušajući neku dobru muziku i uživajući u ljetnoj noći ili rađanju zore.
Jednom nas je tako put naveo kroz neku uspavanu rezidencijalnu četvrt. Bili smo jedini auto na cesti i prolazili između zamračenih kuća utonulih u bujno zelenilo. Noć je bila ugodna, te smo spustili stakla, a ja sam lagano vozio jednom rukom, dok mi je lakat druge visio preko ruba prozora. Slušali smo potiho Steely Dan. Iznenada nešto bljesne i zaurla gore od ičega na svijetu! Potpuno zaklonjen između dva velika grma stajao je sakriven ogromni američki vatrogasni auto i upravo u trenutku kada smo naišli ispred njega upalio je sve reflektore i zatulio sirenama. E, sad vi znate kakvi su naši vatrogasni auti, a američki su otprilike toliko veći koliko su S.A.D. veće od Hrvatske. To kakve sirene ti imaju nije za ljude. Krče put snagom zvučnih valova. Nije bio ni dva metra udaljen od nas kada se aktivirao. Najpribližnija usporedba bila bi - kao da je bomba tresnula.
U djeliću trenutka panično sam sunuo iz sebe u pravoj liniji što dalje, preko ceste, na travnjak kuće nasuprot, odande sam jasno vidio cijeli prizor: travnjak, cestu, naš auto sa strane, sebe kako sleđeno sjedim za volanom, lakat kako visi preko ruba prozora, doktora Čurca iza mene, a u pozadini njušku vatrogasnog auta visokog poput jednokatnice i osvijetljenog kao da se spustio leteći tanjur. Slika je bila jasna, precizna, vidio sam svaku pojedinost, svaku travku i sve mi se usjeklo u sjećanje za vječna vremena. U narednom djeliću sekunde sam se, kao da sam privezan pupčanom vrpcom koja se nategnula do kraja poput moćne lastike, munjevito sjurio nazad u sebe i ponovo sjedio za volanom i gledao svojim očima.
Nisam ni trznuo. Lagana putanja automobila nije se ni najmanje zanijela. Koliko god su mi refleksi dobri, u tom su se trenutku svi skamenili. Lagano sam se otkravljivao.
U retrovizoru sam vidio kako se vatrogasni kamion poput crvenog zmaja lagano izvlači iz grmlja, zaokreće u pravcu odakle smo došli i gubi se parajući noć stravičnim zavijanjem sirena, sve udaljenijih i sve tiših.
Ni doktor Čurac se nije ni pomaknuo. Samo je, kada je ponovo zavladala tišina i kad smo ponovo čuli tiho predenje motora i da svira Steely Dan, rekao:
- U, jeboti!
I on je doživio potpuno isto kao i ja. Da smo religiozni imali bismo do kraja života dokaz o postojanju duše. Dapače, tvrdili bi da su duše toliko materijalne da ih nenadani snažni fizički potisak može istjerati iz tijela, ali da su ipak s njima toliko vezane da se učas vrate nazad. Da smo skloni parapsihološkim tumačenjima imali bismo dokaz o postojanju vantjelesnih osjetila. No kako smo obojica solidno potkovani u psihologiji, znali smo da je ono što smo doživjeli, koliko god rijetko i neuobičajeno, ipak savršeno objašnjivo i razumljivo. Ono što je čudno jest što je vatrogasni auto radio ondje i što mu bi da onako krene, ali ne bi bilo čudno da su se neki napušeni vatrogasci još dugo nakon toga smijali.
Post je objavljen 08.01.2007. u 12:57 sati.