Cijelog života se nastojao dokopati grada, opstati i uspjeti u njemu, pa nas je sve iznenadilo kada se otkrila njegova posmrtna želja - da ga pokopaju u selu u kojem se rodio.
Pogrebna povorka je krenula od mrtvačnice pored crkvice usred sela, zemljanim putem preko polja ka groblju na brežuljku na drugoj strani doline. Na čelu je hodao harmonikaš, iza njega desetak baba-narikača, zatim muškarci s vijencima, te svećenik s dva ministranta, onda crna pogrebna kočija na kojoj je bio lijes, nakon nje udovica i najuža familija, zatim muškarci, a na kraju žene - isto onako kako se išlo prije stotinu, dvije stotine ili tristo godina. Harmonikaš je odcvilio nešto vraški tužno, a zatim su zalelekale narikače, i tako naizmjence. Nebo je bilo olovno i nisko, sasvim u skladu s prigodom.
Iznenada je zapuhao neugodan hladni vjetar koji je probijao do kostiju. Gotovo istovremeno pale su i prve kapi. Sprovod je iz dostojanstvenog lakog hoda ubrzao u najbrži mogući tempo s obzirom na spore babe. Kiša je brzo jačala i uskoro se pretvorila u pravu kišurinu, tako da i onim rijetkima koji su ponijeli kišobrane oni nisu nimalo pomagali.
I ondje, usred polja, usred ničega, na raskršću s isto takvim zemljanim putem, stajala je krčmetina čiji je osnovni smisao bio da bude daleko od svega. Sprovod je stigao do nje upravo kada je pljusak prerastao u pravi prolom oblaka. Ožalošćeni u crnom su se zaglavili na vratima gurajući se tko će prije pod krov. Prvi redovi su se već natiskali oko šanka dok su posljednji još ulazili. Narikače su odmah trgnule po jednu ljutu da se ugriju, pridružili su im se i muškarci, a dame su cijukale: "Čaj! Čaj! Čaj! Topli čaj!"
Vlaga iz mokre odjeće učas je zaparila prostoriju. Kroz zamagljene prozore svi su gledali kočiju ostavljenu ispod slapa koji se slijevao s nebesa s kovčegom kojeg su čuvali samo dva crna konja što su kisnula pomirena sa sudbinom. Na to grupa muškaraca istrči van, zgrabe lijes, unesu ga nasred krčme i postave na dva stolca. Izgledalo je da je počeo opći potop.
Uskoro je nestalo čaja. Harmonikaš iz ugla počeo je ponavljati žalobne prigodne pjesme. Onda se krčmar dosjetio i počeo kuhati vino. Iscrpivši pogrebni repertoar harmonikaš je prešao i na druge tužne pjesme koje je znao, "Tihi Don" i "Stjenjku Razina". Kuharica je izašla iza šanka na ispomoć i jedva je stizala natočiti čaša koliko se tražilo. Nakon nekog vremena netko zapita svirca: "Čuj, a znaš li ti nešto veselije?"
Harmonikaš promijeni tonalitet i ritam i odmah su svi živnuli. "Ijujujujujuju!", zaurla jedna narikača. Jedan par u uglu poče lagano plesati. "Ma to bi i pokojni najviše volio!", ustvrdi njegov brat. Svećenik u drugom uglu se zanio igrajući pikado. Harmonikaš kao da je dobio đavolska krila, naročito kada mu je jedan od talijanskih lovaca koji su se zatekli u krčmi zalijepio novčanicu na čelo. Babe-narikače se prepustiše iznenađujuće opscenim karličnim pokretima. Mladi momci zaokrenuše djevojke na ples. U polumraku i gužvi baš se nije vidjelo tko je zgrabio koga, te drevni nagoni izbiše eruptivnom snagom, a udovica se kovitlala usred gomile pomamnije od svih.
Tek kada je kočijaš pritisnuo udovicu uz lijes, a mrtvački sanduk tresnuo s rasklimanih stolica odjeknuvši kao udar groma, svi su se sledili. TRES! - kao da je čarolija ukipila sve prisutne u pola pokreta. Stajali su ukočeni poput kipova i kolutali očima. Tek tada su primijetili da je kiša tko bi znao već otkada prestala.
Udovica, koliko god bila opijena kombinacijom sedativa i alkohola, prva se snašla i resko zapovjedila ledenim glasom: "Idemo!" Nabrzinu su se pokupili i iznijeli mrtvaca, te šutke krenuli dalje raskvašenim putem. Cipele su upadale u blato do gležnjeva. Stigavši na groblje otkrili su da je raka do vrha popunjena blatnjavom vodom. "Jesmo li ga došli pokopat ili utopit?!", zakukao je brat. Udovica je zaridala da su se i narikače zasrale. Na to je svećenik spasio stvar, otključao mauzolej s neidentificiranim svetim moštima i privremeno su položili lijes podno oltara. Svećenik je promrmljao nekoliko rutinskih riječi, a talijanski lovci ispalili počasni plotun. Pa kad već pokojni nije imao život o kojemu bi se moglo mnogo što reći, barem je imao sprovod o kojem se dugo pričalo.