JELO
Kada je Veljko B. krenuo na studij, majka je bila vrlo zabrinuta:
- Sine, što ćeš ondje jesti?
Djed je imao savjet:
- Nastoj svakog dana pojesti nešto toplo!
Otac je na to dometnuo:
- Svaki dan treba pojesti nešto žlicom!
Vođen svim tim i drugim sličnim savjetima za samostalnan život u dalekom gradu, Veljko je na rasprodaji nabavio knjigu s mnoštvom recepata za pripremu mnogih divnih jela, sa slikama. Čitao je, čitao, u tramvaju i prije spavanja, gledao fotografije, no jedini učinak bio je da mu sve u glavi pomiješalo. Napokon je nabavio takozvani pretislonac od deset litara koji je obećavao da će dobro ispunjavati zadaću da sve u njemu bude dobro prokuhano i upustio se u čudesnu pustolovinu prehrane sebe samoga, a kasnije i svojih bližnjih.
Svoj put gastronomskih avantura započeo je tako da je u lonac ulio vodu. Povrće je značajno u prehrani, pa je ubacio razna povrća, te neke komadiće mesa, i sve to dobro začinio "Vegetom". Točno koji su sastojci u početku bili posrijedi nije zabilježeno. Jelo je ispalo odlično. Bilo je toplo, imalo je biljne i životinjske sastojke, boja je bila drekasto smeđa, jelo se žlicom i moglo se jesti čak i hladno.
Daljnji rad na jelu odvijao se tako da je Veljko svakog dana pojeo po tanjur-dva, ostatak pohranio u hladnjak, a sutradan ponešto dometnuo da nadoknadi potrošeno. Dakle, lonac se u načelu nikada nije praznio, osim što bi svakih nekoliko mjeseci banulo neko društvo koje je sve pojelo i oblizalo stijenke posude. U svakom slučaju, lonac se nikada nije oprao, ali je u više navrata sve u njemu zagorjelo. Svakodnevno se u njega ubacivalo sezonsko povrće, poneko voće, razna mesa, začini, pa sve to temeljito prokuhano u nerazlučivu melasu. Sastojci su se nabavljali uglavnom na tržnici, slali su roditelji, donosili slučajni namjernici, a svaki put u bilo kojem restoranu Veljko je obavezno tražio da mu sve što ostane nakon objeda zamotaju "za psa". Povremeno bi među sastojke zalutao i poneki odsječeni nokat, a svi su hvalili okus kada su ubacili i vrh Brezina prsta koji je odsjekao režući luk. Naravno, bilo je nemoguće odgovoriti na brojne upite što se to jede, a osim načelne recepture nije bilo moguće ni precizno dijagnosticirati sve sastojke. Mnogi koji su doputovali iz dalekih krajeva donosili su nepoznate začine koji su se ubacivali u lonac, a masovno se koristilo i sušeno voće, pekmezi i džemovi, insekti, a u više navrata su se, radi okusa, iskuhavali i nejestivi sastojci poput borovih daščica, starih kaiševa i ključeva. Tek u kasnijem, ambicioznom kulinarskom razdoblju, Veljko je koristio i namirnice koje je trebalo prethodno pripremiti, poput puževa koje je i po nekoliko dana držao u mlijeku. U skladu s tim je i jelo imalo generalni naziv. Nazivalo se naprosto "jelo". Svi su se slagali da je bilo okrepljujuće i neopisiva i neponovljiva okusa. Posluživalo se u dubokim ili plitkim tanjurima ili namazano na kriške kruha. Moglo se i sušiti u kuglice, a nakon dugotrajnog držanja u ustima i namakanja slinom mogle su se i sažvakati. Energetski je bilo moćno i već dvije najmanje šalice jela bile su dovoljna za cjelovečernje treskanje u diskoklubu. Hermetički poklopac je omogućavao da se sve transportira na kraćim i dužim relacijama, te je lonac sa svim sastojcima više puta putovao na izlete, ljetovanja i skijanja.
Legendarno jelo je u kontinuitetu trajalo od jeseni 1968. do ljeta 1977, u kojem razdoblju je nahranilo nebrojene. Lonac je kasnije ustupljen mlađem rođaku Reneu koji se uselio u Veljkovu studentsku gajbu, a on je povremeno tovio neke novovalovske muzičke grupe iz Dubrave, čemu se pripisuje energičnost njihovih scenskih nastupa, nebuloznost poezije i jedinstvena aroma glazbe. Veljko B. i danas eksploatira saznanja ispečena u tom razdoblju.
Post je objavljen 09.01.2007. u 10:24 sati.