Marketing
ovisnici na povodniku
Kada sam bio mali, baka me je često slala u prodavaonicu na uglu ulice da joj kupim dvije ili tri cigarete. Koliko je pušila, to joj je bilo dovoljno za cijeli dan. Sjećam se kako je, uz kavu, znala zapaliti. Ona je u njima zaista uživala.
Nosom sam jedva nadrastao rub pulta u dućanu. Prodavačica je otvarala kartonsku kutiju u kojoj je bilo barem pet stotina cigareta, vadila dvije ili tri, zamatala ih u papir i pružala mi. Kao što vidite, nije bilo zabranjeno prodavanje duhanskih proizvoda maloljetnicima.
I zaista, prvu cigaretu oprobao sam upravo tako: da sam nas sedmorica iz ulice sakupili novce za jednu cigaretu, sakrili se u grm i zapalili. Svatko je povukao po dim, zakašljao se, i to je bilo to što se pušenja tiče za narednih deset godina.
Već nekoliko desetljeća na kiosku ili u dućanu mogu kupiti samo kutiju cigareta, dvadeset komada odjednom, dvadeset ili ništa, ili još gore - nekoliko kutija ili cijelu šteku, deset puta dvadeset komada. Moram priznati, bijedni sam ovisnik. Ako imam cigarete uza se, ne mogu se suzdržati. Ako nemam, moram kupiti. No često se pitam - zašto ne mogu uzeti svega dvije-ili tri, da utažim udar nikotinske žudnje, pa da sam miran. Ne, onih preostalih osamnaest me žuljaju u džepu i pripaljujem ih jednu za drugom, premda mi zapravo ni ne prijaju. Dapače, mrzim i sebe i cigarete i, naročito, sebe s čikom koji viri iz gubice. Padalo mi je na pamet da kupim kutiju, izdvojim koliko treba, a ostatak bacim, ali ni to nije rješenje.
Nema rješenja. Moja baka je pušila zahvaljujući tadašnjim proizvođačima cigareta i trgovcima. Ja protiv sebe imam skupo plaćeni marketing s neiscrpnim sredstvima za istraživanje i što god im padne na pamet. Najgore mi je kad pomislim kako je neki od tih stručnjaka, proučivši mehanizme stvaranja i održavanja ovisnosti, zaključio da im se ne isplati prodavati cigarete na komad, da im prodaja raste ako prodaju samo kutije, da će tako stvoriti više ovisnika, te da sam i ja nasjeo…
Smiješno je kada se nasuprot kampanje protiv pušenja, ograničenja u reklamiranju, zdravstvenog prosvjećivanja i sličnih napora, istovremeno nitko ne osvrće na tako jednostavne i djelotvorne mehanizme prodaje. Evo, kada bi netko ponudio tvornicama pogodbu: možete reklamirati na televiziji, ali za uzvrat morate prodavati svoje proizvode i po komadu, što mislite, bi li pristali? Našli bi nebrojeno ekonomskih i organizacionih razloga zašto je to nemoguće, dapače, čak i argumenata da bi to samo povećalo potrošnju cigareta, a oni - zabrinuti za zdravlje onih na čijem trovanju zarađuju - ne bi to nikako…
Nije nemoguće. Kako se nekoć moglo, može se i danas. Zato manipulatori ne vole one s dugim sjećanjem ili one koji mnogo znaju. Kadikad nas prošlost ući da ovo što danas imamo nije ne samo najbolje, nego ni jedino moguće, da nije nužno. Onima kojima postojeće stanje najviše koristi najbolje odgovaraju ljudi koji žive samo u sadašnjosti, slijede modu, jure za marketinškim i ideološkim trendovima, upijaju nametnuti ukus i stilove, oni koji se boje ili ne znaju kako razmisliti vlastitom glavom, koji nemaju petlju iskočiti iz stampeda. Sprega duhanske industrije i vlasti, preko punjenja državnog proračuna i individualnih podmićivanja, jedna je od najčvršćih osovina našega svijeta.
Toliko se uzrujam razmišljajući o svemu tome, da moram pripaliti cigaretu da se barem malko primirim.
ilustraciju za našnji post uzeo sam od Ljubice Zubice
Post je objavljen 13.01.2007. u 18:45 sati.