pa vjeruj ženama!

petak, 15.12.2006.

MOĆNI

BLAVOR

Ženama se ne smije vjerovati! Rijetka je ta koja će priznati da voli veliki kurac. Ogromna većina ih tvrdi da veličina nije važna, te eventualno nastavljaju blebetati kako je ljubav najvažnija, tehnika presudna, čar trenutka svemu daje draž i tako dalje, bla-bla-bla… Sranje. i to proljev! Imam sreću da sam od onih koje bi se moglo nazvati obdarenima, obdaren među nogama, i ne jednom mi se dogodilo da mi je partnerica, nakon što se uvjerila koliki sam, s olakšanjem likujući uzviknula: "Kako volim veliki kurac!", bez obzira što je ni pola sata ranije rezolutno tvrdila da joj do toga nije nimalo stalo. Dapače, često su čak in advance, ante portas, s izrazom prezira i gađenja izjavljivale kako im čak veliki ni ne pašu. O, kako se situacija stubokom mijenjala nakon što je moj blavor izmilio! Odjednom su se ponašale kao da su zgrabile Boga za bradu i strastveno ismijavale nepregledni niz mužjaka, kolektivno i pojedinačno, koji su im pristupali s patetičnim kržljavim izdancima i kako su ih povlačile za nos preokrećući očima i stenjući kao da su na najgorim mukama. Ne da mi nije bilo drago slušati to, neke su čak bile vraški duhovite, neke su olajavale tipove koji su mi ionako išli na živce, ali sam si uvijek za sebe mislio: Kučke prolete! Da mi je sudbina bila samo malkice manje sklona i ja bih, pored svih svojih ostalih vrijednosti do kojih žene – navodno – prvenstveno drže, bio još jedan u tom nizu prezrenih i ismijavanih.

Da se razumijemo, nisam ja nikakvo enormno čudovište. Točno znam koliki sam. Jednom sam svratio s kolegicom koju sam upravo bario do Imbre B. (on je svjedok) koji se upravo oženio i živio sa suprugom (i ona može posvjedočiti) u vlastitom stanu. Igrali smo učetvero neke društvene igre tipa "Čovječe ne ljuti se", a kada je prestao voziti i posljednji noćni tramvaj, Imbro i supruga su nam ponudili da prenoćimo u drugoj sobi. Tu sam tu jednu i zbario. Ujutro, još se nisam ni razbudio, ona se omotala plahtom i istrčala iz sobe kričeći: "Brzo! Brzo! Dajte mi neki metar!"

Imbro B. je pitao hoće li ravnalo od trideset centimetara biti dovoljno. Zgrabila ga je, vratila se u sobu, razgrnula me i izmjerila ono s čim se na svjetlosti dana suočila oči u oči, tj. s jutarnjom erekcijom. Osamnaest i pol centimetara od korijena s gornje strane do vrha. Brojkama – 18, 5 cm. Pristojno, zar ne? Uz to je i odgovarajuće debeo. Opseg – 17 cm u korijenu. Slovima: sedamnaest centimetara. A i oblik mu je najbolji mogući, aerodinamičan poput delfina, samo kurcolik. Najdeblji oko sredine, pa se vretenasto sužava prema oba kraja, a na vrhu glavić kao jagoda. Sve u svemu, meni nije nimalo smiješan onaj vic u kojem Crnogorac dođe doktoru, izvadi spolovilo, tresne ga o stol i kaže: – Pogledajte, doktore! – Je li te boli?, pita doktor. – Ma ne, kaže Crnogorac. – Je li te svrbi? – Ma ne. – Da nešto iz njega ne kapa? – Ma ne. – Pa što mu je onda? – Viđe ga, doktore, kako je lijep! Prva tri puta kada sam čuo taj vic čudio sam se što se svi uokolo smiju. Što se smiju? Potpuno razumijem čovjeka!

Bez lažne skromnosti, sasvim sam zadovoljan brojem onih koje su imale priliku da ga oprobaju, ali svega su se tri-četiri na trenutak požalile – oh! iiiiiiiiiiik! – da bih trebao biti pažljiviji, jer je – kao – velik, ali svejednako se nisu dale od njega odvojiti. I tako one koje tvrde da su im na muškarcima najvažnije oči! Kažu mi to dok se nježno držimo za rukice i izmjenjujemo bliske poglede, a meni oči kao sarme, natečene, crvene, krmeljave, izruljene, a bjeloočnice zakrvavljene od nespavanja, konjuktivitisa, duhanskog dima i alkohola. I sad im vjeruj!

Da im vjerujem, još bih i povjerovao! Ima ih tako prijetvornih, svih mastima premazanih, prevele bi i vraga preko vode žedna. Nakon što ustanove čega su se dočepale kao da im teško breme padne s pleća. No ne bi ni za živu glavu priznale da su ono ranije, da su im veliki odbojni, tvrdile tek za svaki slučaj, priželjkujući jedno, ali ne znajući što ih čeka, nadajući se glavnom dobitku, ali spremne zadržati i utješnu nagradu. Slavodobitno ga držeći odmjeravale su da nije velik, nego upravo kakav treba.

Veliki, ali ne preveliki, debeli, ali ne predebeli, pristojnog oblika, umjereno čist, brzog odaziva i izdržljiv – to je dobitna kombinacija. Jebi ga, bez alata nema zanata. A o tome kako sam ispekao zanat, pričat ću vam nekom drugom prilikom.

- 14:10 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (9) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>