četvrtak, 28.12.2006.

sagledavanje nepostojećeg

Imao sam petnaestak godina kada su Beatlesi grunuli sa svojom glazbom. Taj ritam, ti prodorni rifovi, ta boja glasa i suglasja, trgnuli su nas kao budilica i narogušili kao zov bojne trube. Bilo je to više od muzike. Bilo je to šokantno osvješćivanje kao da je netko strgnuo koprenu ispod koje smo kunjali i cijeli svijet se odjednom pokazao drugačiji, a mi u njemu, surfajući na krijesti moćnog tsunamija, raznosili radosnu vijest o nastupanju novog doba.

Tada nisam znao engleski. U školi sam učio njemački, a ni njega nisam govorio naročito dobro. Znao sam što znače engleski nazivi hitova: "Love Me Do", "She Loves You", "I Want To Hold Your Hand", "From Me To You", "And I Love Her"… A zatim Rolling Stonesi: "Satisfacion", "Paint It Black", "Let's Spent A Night Together"… Bile su to prve engleske riječi koje sam naučio. No premda sam svaku od pjesama odslušao nekoliko stotina puta, nikada nisam uspio zapamtiti ostale riječi koje su pjevali. Naime, kako su odjeknuli prvi taktovi, tako mi je mozak uskočio u petu brzinu, a melodija me ponijela da zamišljam što oni pjevaju, o čemu govore, što me je u sljedećem trenu uznijelo na krila vlastite mašte koja je eruptivno šikljala. Poruka koju sam primao nadilazila je riječi, za nju je nerazumljivi tekst bio tek podsticaj koji je usmjeravao onoj pravoj poruci koja nas je krijepila i koju su tek posvećeni mogli dokučiti.

S dvadeset i pet godina otišao sam u Ameriku i naučio engleski. U to smo vrijeme već slušali Pink Floyde, Fleatwood Mac i Emerson, Lake i Palmera. Nakon šest mjeseci intenzivnog učenja, kada sam se već mogao sasvim dobro sporazumijevati i čitati na tom jeziku, sjeo sam jedno poslijepodne pred dobar razglas i pustio stare Beatlese da napokon pažljivo saslušam što su pjevali.

Kakvo razočaranje!

"Voli me, voli me… i ja volim tebe, i ja volim tebe… O, jeah! O, jeah! Vidim te ondje, prekrasan je dan, ti si moj san… Šubi-dubi-du. Tvoje mi oči sjaje u noći… Na-na-na-na-na… Molim te, molim te, voli me, voli me… Pi-pi-pi-pi-pi!", bila je to hrpa banalnosti i ofucanih rima, daleko siromašnije nego kada je Marko Novosel pjevao "Mladi poštar - to sam ja… kud god idem - svak me zna…" I na to sam se ja onoliko otkačio?! Sva sreća da nisam ništa razumio!

Ono što sam čuo, što smo čuli u sirenskom zovu zapadne muzike mladih zapravo nije ni postojalo, barem ne na način na koji smo bili uvjereni da postoji. Mi smo stvarali daleko bogatije i značajnije poruke od onih koje su bile emitirane. Bili smo potaknuti i oslobođeni energičnom poletnom glazbom, ali smo sve na temelju nje izgradili sami. Uvjereni da idemo putem koji je netko drugi prokrčio za nas, zapravo smo kročili svojim stazama nesvjesni da smo bolji od bilo čega što nam se nudi.
- 13:05 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker