Marketing
čuvanje zaboravljivih sjećanja
Kada sam bio dječak živjeli smo u malom mjestu B. Jednom godišnje roditelji su me odijevali u najljepšu opravu, uključujući i kravatu koja me je davila, i odlazili smo fotografu u glavnu ulicu na slikanje. Mrzio sam to. Trebalo je ukočeno sjediti nepodnošljivo dugo pod vrelom svjetlošću reflektora koji su zasljepljivali i idiotski se smješkati u ždrijelo objektiva. Te su fotografije slali bakama i tetkama, a uz njih je još poneko napravio dvije-tri fotografije godišnje amaterskim fotoaparatom, i to su sve slike koje imam iz djetinjstva. Kada bi uz njih priložio još i sve prizore i scene kojih se zaista sjećam, to sve zajedno ne bi bio film duži od pola sata.
Nasuprot tome, zahvaljujući digitalnoj kameri, svakoga dana napravim barem nekoliko fotografija svog sina, a kadikad i nekoliko desetaka. Navečer ih pohranim u kompjutor, uredno, u direktorij s datumom tog dana. Jednoga dana će moj mali moći sve to pregledati. Znati će točno iz dana u dan što se događalo, kako je rastao, gdje smo bili, s kim se družio… Pitam se kako i koliko će ga to učiniti drugačijim.
Naime, tek kada sam zajedno sa suprugom brinuo o našoj bebici počeo sam shvaćati neke stvari o svojim roditeljima koje mi ranije nisu padale ni na pamet. Dok sam ga previjao i kupao, pokrivao u krevetu i uljuljkivao u san, razmišljao sam o tome kako su se i moji roditelji tako brinuli o meni. Oni su me znali dok ja još nisam ni znao za sebe, u njihovom je sjećanju četiri-pet godina našeg zajedničkog života i te njihove brige koji za mene uopće ne postoje. Njihov odnos prema meni mora biti različit ne samo zbog različitih uloga koje smo imali, nego i zato jer je za njih to već bio višegodišnji odnos, kada kod mene još nije bilo ništa značajnije od aktualnog dana.
Tek njegujući svog sina shvatio sam roditelje upravo u fazi kada im je roditeljska uloga bila najznačajnija, a kroz to sam promijenio i pogled na sebe samoga, uviđajući koliko su značajne te godine kojih se uopće ne sjećamo.
Svakodnevno fotografirajući svog sina hoću mu jednoga dana, kad me više ne bude, pokazati koliko mi je bio važan i reći koliko sam ga volio, hoću da ima dokaze kako sam stalno mislio na njega. Čak i kada je on kod kuće, u vrtiću ili školi, a ja negdje drugdje s ljudima koje ni ne zna, fotografije koje bilježim govoriti će mu o mojim lutanjima i našem životu, da sam i tada njemu želio ostaviti trag, da sam i tada mislio kako će on jednoga dana pregledavati te zapise. On će rasti svjestan sebe od prvoga dana i to će ga nužno izgraditi drugačijega, a nadam se i želim da će biti i bolji od mene.
Post je objavljen 11.12.2006. u 13:20 sati.