Napili smo župnika, a ni mi nismo ostali trijezni, pa smo ga spopali kao vragovi grješnu dušu da oda neku omiljenu pikantnu ispovjednu tajnu neke djevice, raspuštenice ili udovice; mora da ima onih koje ga vesele, nasuprot onima koje su bez veze. U otimanju mu je izletjelo nešto još zanimljivije - da se u njegovoj župi čuvaju knjige u koje su njegovi prethodnici zapisivali sve ispovijedi koje su čuli još od srednjeg vijeka, pa sve do početka dvadesetog stoljeća. Vodila su ih neka osebujna tumačenja ispovjednog sakramenta: kao, ne smije se nikome reći, ali se smije zapisati, te ne smije se nikome odati, osim onima koji su također ovlašteni slušatelji i razriješitelji grijeha. Uglavnom, piše unutra sve i svašta, ne može se ni jedna soap-opera s tim usporediti.
Povuci-potegni, napokon nam je ipak jednu stvar odao: u srednjem vijeku je svaki stanovnik koji je doživio barem dvadeset godina barem jedanput u životu sreo ili vidio anđela. Ljudi su to ubijeđeno povjeravali u okolnostima u kojima ne bi lagali, ozbiljno, pri punoj svijesti. Neki su s anđelima i razgovarali, nekima su anđeli donosili poruke i savjete, nekima su se samo smješkali i pokazivali put, neki su ih vidjeli samo izdaleka i na trenutak…Neki su sreli i poneke svece, neki vraga, a poneki i zmajeve. Tek nakon Prvog svjetskog rata pojavili su se prvi koji su sreli vanzemaljce ili vidjeli leteće tanjure, no tada su crkvenjaci prestali zapisivati.
Kako to da su se anđeli prestali pokazivati? Znate li danas ikoga tko je sreo anđela? Da se anđelima nije ogadilo kako se svijet izvitoperio, u što se izrodio, pa više ne zalaze u ovostranost? Ili su ljudima otupjela osjetila za prepoznavanje anđela, pa su i anđeli digli ruke od njih?
Uzmimo kao dokumentiranu i dokazanu činjenicu da je svatko tko je živio u srednjem vijeku barem jednom sreo anđela… - što to dokazuje? To dokazuje da je dovoljno samo čvrsto vjerovati i masovno će se naći i dokaza za bilo što.