BOLJE BITI PIJAN
NEGO STAR
Našao sam se s Vučkom i Brezom kod nekih cura u studomu "Cvjetno naselje", a treći dan oko ponoći cure rekoše da bismo trebali otići jer bi one - kao - učile. U to doba, kad nema više tramvaja? I još bi učile! I što da radimo s Brezom koji je već dva dana uglavnom u nesvijesti? No one pomahnitale, pale u amok, i vidjesmo Vučak i ja da nam ništa drugo ne preostaje nego natovarimo Brezu i van. Svaki prebacio jednu njegovu ruku preko ramena, idemo pustom cestom, vučemo ga, a on teži nego tri normalna čovjeka. Jedva stigosmo do Savske. Nigdje nikoga.
Tek iz daljine, od Savskog mosta, dolazi neki auto. Mašemo mi da stane. I gle! - auto stane! Za volanom - Đimi Stanić. Zamolimo mi, vrlo učtivo, da nas preveze do centra grada.
Gleda nas Đimi, nas dvojica podupiremo Brezu postrance da stoji uspravno.
- On je pijan - reče Đimi.
Ma nije, rekosmo mi. Nije mu dobro, pa mu pomažemo.
- Bu se zbljuval! - reče Đimi.
Ma ne bu, rekosmo nas dvojica.
- Ajde, uđite.
Uguramo nekako Brezu na stražnje sjedište, pa se još naguramo pored njega s obje strane, da ga pridržavamo. Kako smo krenuli, tako Breza BLJUUUUGR-BLJAAAAA- BLJUUUUUU! - ispovraća se kao Godzila, na sreću uglavnom na pod između sjedišta i malo nama po nogama. Zatim se trgne i propne, gurne glavu između naslova prednjih sjedišta i BLJUUUUGR-BLJAAAAA- BLJUUUUUU! - zašprica i sve naprijed i malo Đimiju za vrat.
- Sam vam rekl? - reče Đimi mrtav-hladan. Reklo bi se da je imao iskustva s takvim pacijentima. - Grdo je pijan!
Nas dvojica se pokrili ušima i šutimo, kao da pojma nemamo o čemu govori, kao ona tri majmuna što niti vide, niti čuju, niti glasa daju. Što da kažemo? A i da zinemo, mam bi se i mi zbljuvali kako je smrdjelo. Je, rekao je, je.
U međuvremenu stigosmo i do Kazališta. Ondje smo mogli i izaći. Ljubazno ponudismo Đimiju da mu ostavimo Brezu da počisti auto kada dođe svijesti. On je velikodušno otklonio ponudu, ali mu je iz tko zna kojeg razloga bilo stalo da odamo priznanje njegovim proročkim sposobnostima:
- Jesam vam rekal da bu se zrigal, pa mi niste vjerovali!
- Istina, rekli ste - rekoh. - Ali nigdje ne bismo stigli da vjerujemo starijima! Don't trust anybody over Thirthy.
Vani sakrismo Brezu u ono grmlje, zamaskirasmo ga natrganim cvijećem i ostavismo ga da se naspava. Vučak mu je pri tome pjevušio: "Jutro će prooomijeiiitiii sveeee…", a nakon toga smo oprali nogavice u Zdencu života i krenuli do "Tingl-tangla" da nađemo neku žesticu s kojom bismo otjerali neugodne mirise.
Prema nekim izvještajima Breza danas predaje sociologiju na nekoj gimnaziji, a prema drugima je ostao zalijepljen uz Zdenac života, i - ako zagledate one glave oko vode - možda biste ga mogli prepoznati.
Post je objavljen 20.12.2006. u 11:03 sati.