Marketing
usputna povijesna zbivanja
S padina obližnjih planina čobani su promatrali dolazak kamiona, muvanje po aerodromu, vidjeli su kako kamioni idu do pećine i vraćaju se, kako iz pećine počinje kuljati dim, te kako se avioni uzdižu i odlaze. Odmah nakon toga je nekolicina njih otišlo u pećinu vidjeti što se ondje dogodilo, zagasili su plamen i našli se kako stoje na neviđenoj gomili novaca. Svaki je zgrabio dvije-tri vreće, koliko je mogao ponijeti, i bjež' kući.
Neki su otišli pravo u Nikšić. Hoće takav čoban u vrećom na ramenu u kavanu, ne da mu kelner ni da prijeđe prag takav, u kožuhu i opancima. Dobro, izađe čoban na ulicu i zaustavi prvoga tko mu naiđe u susret - pošto njegov kaput i cipele? Kaže čovjek, recimo, pedeset dinara. Dobro, evo ti sto i pedeset. Čovjek se skanjuje… Ma dobro, evo ti i tri stotine! Čas kasnije vraća se čoban u kaputu i cipelama u istu kavanu, hoće razgovarati s vlasnikom. Pošto kavana? Sto tisuća dinara! Evo ti milijun! Nabrzinu pozovu advokata, sklope ugovor, čoban odmah isplati vlasnika, bivši vlasnik trlja ruke kako je dobro prošao, a čoban odmah zove konobara i kaže - ti si otpušten!
Ili, vozi čovjek bicikl ulicom, a zaustavlja ga neki drugi čobanin s vrećom na ramenu i pita - pošto bicikl? Ne budi lud, smije se čovjek, pa bicikl košta, recimo, sto dinara. Evo ti dvjesto! Uzme čoban bicikl, ne zna ni voziti, ali da ima na čemu gurati vreću. Kad već trgujemo, daj i sat!
Uđe treći čobanin u dućan, pitaju ga "Što hoćeš?" Pošto dućan, pita čobanin. I tako su čobani nabrzinu pokupovali kuće, zemlju, stoku, poneko djevičanstvo, sve što su mogli kupiti. Naravno, vijest da čobani kupuju sve na što naiđu učas je obletjela grad, zgranuli se ljudi, i uskoro saznali odakle im novci. Kako je tko saznao, tako isti tren pravac u pećinu i grabi vreću-dvije, koliko je već mogao ponijeti.
Vrate se ovi drugi u grad i hoće kupiti nazad što su prodali. Dajem ti za bicikl dvjesto i dvadeset dinara! Ni slučajno! Dam ti pet stotina! Ma kakvi! Pale su tu teške riječi, a sijevnule i šake i noževi, padale su i mrtve glave. Taj period lokalne povijesti i zbivanja u njemu nazvali su nikšićani "zle pare".
Kad je Italija okupirala Crnu Goru, te mijenjala novac iz dinara u lire, svuda u Crnoj Gori bio je jedan kurs razmjene, recimo tri dinara za liru, jedino je u nikšićkoj krajini taj kurs bio tisuću puta veći, recimo, tri tisuće dinara za liru.
No zašto mi ta priča zvuči nekako poznato, kao neki deja vu, kao da smo mi nešto slično proživjeli…? Zašto, zašto…? Po rubovima sjećanja voze mi pod okriljem noći nekakvi kamioni za Bosnu i Hercegovinu, prepuni jugoslavenskih dinara, i vraćaju se krcati njemačkim markama, a za volanima im likovi poput Ljube Ćesića-Rojsa, Luke Raića… Pa neki od tih kamiona usput malo skrene i istovari dio tereta u nečijoj garaži… Mogu vam pokazati račune i obrazložiti za sve kako sam što zaradio, navodno je izjavio Luka Raić: "Samo me ne pitajte za prvi milijun!"
Post je objavljen 16.12.2006. u 13:40 sati.