Marketing
nastavak od jučer: NEDVOJBENI ODGOVOR
Novi-stari vlasnik nije se mogao po zakonu riješiti zaštićenih stanara, osim ukoliko im ponudi zamjenski odgovarajući smještaj, što je prelazilo njegove mogućnosti, a kako su mu trebali novci, nabrzinu je jeftino prodao cijelu kuću nekom Glavašu iz Osijeka.
Nekoliko dana nakon toga dva su lika zazvonila Robertu na vrata. Veliki, u kožnim jaknama, obrijanih glava - grdo ih pogledati. No Robertu su bili tek nejasne siluete, pa ih je uveo u kuhinju i kada su sjeli zapitao može li ih čime ponuditi i kojim dobrom su došli. Oni rekoše da su ga došli obavijestiti da je novi vlasnik kuće gospodin Glavaš. Iz Osijeka. Gospodin Glavaš mu poručuje, iz Osijeka, za njegovo dobro, da bi bilo dobro da spakira kofere, iseli se u razumnom roku od dva-tri dana i prepusti mu stan. Robert je razmišljao otprilike dvije sekunde. Otvorio je ladicu, trgnuo očev trofejni parabelum i BLAM! BLAM! BLAM! BLAM! - počeo pucati po pridošlicama. Oni se baciše na pod, a zatim jedan iskoči kroz zatvoren prozor, a drugi izjuri na vrata, a Robert BUM! BUM! - za njima na dvorište, pa BUM! oko kuće do na ulicu gdje je još TRAS! TRAS! TRAS! pedesetak metar trčao za njima. To je bio njegov odgovor.
Tjedan dana kasnije došla druga ekipa. Pet-šest njih, zvone na vratima. Robert je ovaj puta bio oprezniji, pa je pitao tko je prije nego je otvorio. Kažu oni da ih šalje gospodin Glavaš. Iz Osijeka. Robert odmah BLAM! BLAM! BLAM! kroz zatvorena vrata. Zatim je iskočio kroz prozor na drugoj strani kuće, zaobišao zgradu i zaskočio družinu iza leđa, u jednoj mu ruci parabelum, a u drugoj walter i DAGE! DAGE! DAGE! - praši svud naokolo. Družina se u panici razbježi kud koji mili moji, kroz grmlje kupina i ruža, preko zidane ograde sa bodljikavom žicom na vrhu, pa u potok, a Robert izađe pred kuću i spraši desetak metaka u auto za koji je prepoznao da ne pripada nikome od susjeda.
Uslijedili su telefonski pozivi usred noći. Da će mu oteti dijete kad ide u školu, da će mu se naplatiti na starici majci, da će… No Robertu su roditelji odavno umrli, s rodbinom je bio posvađan, živio je bez kučeta i mačeta i jedva je čekao te pozive da im kaže sve što misli o njima, pa su ubrzo prestali, ali su još učvrstili njegovu nakanu da ne popusti.
Od tog vremena živio je u stanu zatvorenih drvenih kapaka na prozorima i spavao s revolverom pod jastukom. Po ljetu, po najvećoj vrućini, hodao je u baloneru. Ispod balonera - pancirni prsluk i parabelum za pojasom. Isti Highlander, samo ćorav! Navukao u stan nekoliko kutija konzervi, tosta i dvopeka i nekoliko sanduka piva i bio spreman i za dugotrajnu opsadu.
Ne možeš mu doći tek tako u posjetu. Prvo se moraš najaviti telefonom. Onda moraš doći na minutu u zakazano vrijeme. A kad pozvoniš na vrata, ne odaziva se iznutra, nego negdje iz gustog grmlja u vrtu ili iz koje krošnje i pita: "Jesi li to ti?" Tek kada prepozna glas izvuče se iz nekog zaklona, svaki puta drugoga, odakle na najmanji sumnjivi znak može otvoriti vatru. A u kuhinji mu po zidovima rupe od metaka, ovlaš zagipsane, a na vratima pet-šest rupa začepljenih sažvakanom kaugumom.
Nekoliko mjeseci kasnije stigne do Roberta poruka preko nekih poznatih da bi neki ljudi iz Zagreba s njim prijateljski razgovarali. Nakon dugotrajnih pregovora i nebrojenih poruka kojima su dogovarali okolnosti susreta i uvjeravali ga u svoje dobre namjere, nađu se usred krcate kavane "Dubrovnik". Robert u baloneru, a jedna ruka mu stalno pod ogrtačem. S druge strane stola dvojica. Predstave se oni njemu da su iz zagrebačkog HDZ-a, a usput su još i iz nekih tajnih službi, nešto tri-četiri slova, sve zajedno se Robertu u prvi mah nije uopće svidjelo. Zatim vrlo ljubazno kažu da ih gnjavi neki Glavaš, iz Osijeka, da ima neki problem s njim, Robertom, i da mu ga srede. To mu se svidjelo još manje. No, rekoše zagrebački dečki, na pamet im ne pada da ga poslušaju. Dapače, još će ga i zaštititi, koliko mogu. Taj Glavaš misli, ako može raditi po Osijeku što mu padne na pamet, da može tako i po Zagrebu! E, pa ne može! Njima se ni najmanje ne sviđa da nekakvi tipovi iz provincije vršljaju po glavnom gradu. Znaju da cijela kuća vrijedi barem dva milijuna eura, a taj Glavaš, iz Osijeka, dobio ju je za nekoliko stotina, ali sa stanarima u njoj ne vrijedi ni toliko koliko je dao. Pozvali su ga na sastanak samo da mu kažu da se ne mora zbog njih brinuti i neka se samo i dalje čuva kao i do tada, ali ga mole da ubuduće, prije nego zapuca, pita tko je, da nije slučajno neki od njihovih ljudi koji ga čuva.
I tako je to trajalo nekoliko godina. Kako je Robert bio bez posla nije se micao od kuće, a ostali susjedi su mu, shvativši korist od njegove uloge čuvara, svakodnevno kuhali juhice i druge papice, donosili cigarete i davali već pročitane novine koje je on do kasno u noć proučavao s povećalom. Najviše je volio čitati članke u kojima se spominjao onaj Glavaš i pitao se je li to jedan te isti. Uvidjevši da ne može doći i u posjed kuće koju ima u vlasništvu, gospodin Glavaš iz Osijeka je na nju dignuo hipoteku, a zatim mu dojadilo da pizdi što ništa ne može, pa ju je jeftino prodao zajedno s hipotekom. Novi vlasnik je ponudio stanarima sasvim fer cijenu da izađu, oni pristali, i danas Robert živi u novoj kući negdje iza Zaprešića i u vrtu uzgaja zečeke.
Post je objavljen 21.12.2006. u 12:38 sati.