Marketing
doživotna vjernost
Nejasna figura posljednjeg pripadnika horde upravo je zalazila preko hrbata brda.
Imao je osjećaj da su mu noge propale do koljena u blato i nema snage da ih iščupa.
Zapravo se nije zaustavio, nego nije imao snage ići dalje.
Pomislio je da bi se mogao odmoriti, a onda sa sakupljenim snagama požuriti stići ostale. No stići ostale značilo bi neko se vrijeme kretati brže od njih, kao što je mnogo puta u životu napravio, no znao je da mu to više nije moguće. Ipak, kad oni stanu da prenoće, možda bi mogao doći do njih, što je također već mnogo puta učinio, naročito u posljednje vrijeme. Kada bi stigao do njih, da li bi mu ostalo dovoljno vremena da se odmori prije nego oni krenu dalje? Sva su ta razmišljanja bila uzaludna.
Nije ga sprečavala bol. Na bol je svikao, naučio s njom živjeti. Boljeli su ga krnjci od zuba, boljela su ga leđa i svi udovi, boljele su stare i svježe ozlijede... Sjećao se da je bilo vrijeme kada ga ništa nije boljelo, ali to je bilo toliko davno da si više nije mogao predočiti. Naprosto nije mogao ići dalje. Noge ga više nisu slušale.
Sručio se podno drveta pored kojeg se zaustavio i oslonio leđima na hrapavu koru, neoštrog pogleda usmjerena prema sljemenu brda preko kojega su njegovi zamakli. Bilo je prohladno i u zraku se osjećao miris snijega koji će uskoro početi padati. Sjećao se nekoliko zima više nego što ih je mogao izbrojiti prstima na rukama i nogama. Nitko u hordi nije bio stariji od njega. Otkako mu je vepar ozlijedio ruku, Thongft više nije nosio sjekiru, nego koplje. Na njega se mogao i osloniti.
Iznenada mu se učini da se netko vraća s vrha brda. Pokušavao je izoštriti pogled da prepozna tko bi to mogao biti. Da, netko se vraćao. Sve bliže i bliže... Pas. Kada je prišao, Thongft je prepoznao staru, žutu kuju, najstarijeg psa u čoporu koji je pratio hordu. Thongft je uočio da joj mlađi psi sve otmu ispred gubice, pa je, kad god je bio u prilici, dobacio neku kost ili zalogaj upravo njoj.
Kuja mu je prišla i radosno zacvilila. Thongft je podigao zdravu ruku i upleo prste u krzno. Pomislio je na trenutak da bi uz njezinu pomoć mogao ustati i krenuti. Nježno ga je liznula po ramenu i vratu. Uskoro se spustila uz njegovu nogu i umirila. Prijatno je grijala i Thongftu je bilo drago da više nije sam. Uživao je u osjećaju krzna pod prstima. Žuta kuja je jedina bila uvijek uz njega otkako više nije stizao lovce i otkako su ga žene odgurivale. Često su njih dvoje tako ležali jedan uz drugoga, Thongft milovao i češkao psa, a ona mu lizala rane. U nekoliko su navrata, kada je lovina izmakla, pojeli njezine psiće. Posljednji put nedavno.
Danje svjetlo se polako gasilo. Thongft je bio gladan, a znao je da je i pas gladan. Glad je bila nešto uobičajeno. Možda će sutradan imati dovoljno snage da zađe u obližnje grmlje i nađe bobica da se najede. No više od svega počela ga je mučiti žeđ. Možda se sutra još jednom napije. Pod dlanom je osjetio da su joj sise nabrekle od mlijeka. Prevalio se pored nje i prislonio usta na pseću dojku. Pridržavao ju je rukom dok je sisao, a ona potmulo režala, ali nije uzmicala. Odavno mu nešto nije toliko prijalo. Nije mu mnogo trebalo, ali je i dalje cicao i kada se nije ništa više moglo iscijediti.
Thongft je tonuo u san znajući da će ga pas čuvati dokle god bude živ. Čuvat će njegovo tijelo još nekoliko dana nakon toga, povremeno ga pokušavajući probuditi. A onda, kako je i pas zvijer, narasla glad će mu ukazati da je ispred njega meso. Thongft je spokojno zaspao uljuljan sigurnošću kako ga neće zaklati šumske zvijeri ni raznijeti njegove kosti i bilo mu je drago što će se moći odužiti za doživotnu vjernost.
Post je objavljen 02.12.2006. u 20:39 sati.