Marketing
uvod u narednu priču
Priča nakon ove zahtijeva uvod bez kojega bi bila okrnjena, nejasna i nevjerojatna i neuvjerljiva. Naime, da bismo je mogli predočiti i pratiti, nužno je znati nešto o glavnom liku.
Robert je iz obitelji naših domaćih Nijemaca naseljenih još u vrijeme Austrougarske, ali usprkos tome - ili možda upravo zato - pokojni otac bio mu je u partizanima. Živi sam. Nosi naočale debljine dna pivske boce i svi dalje o metra i pol su mu nejasne, neprepoznatljive siluete. Sretnem li ga u gradu u prolazu, zaustavim ga tako da ga uhvatim rukom ili viknem.
Zgrabim ga i odvučem u najbliži kafić. Hajde sada još jednom - gdje žuriš? Idem kupiti "Jaguara". Kakvog jaguara? (Na trenutak sam pomislio da je riječ o životinji jer je jedan njegov susjed kupio tigra, a drugi to nije mogao otrpjeti pa je nabavio leoparda.) Automobil! Izuzetna prilika, rabljeni, a u sjajnom stanju, jeftino se prodaje, jeftino za "Jaguara", ako ne stignem na vrijeme, prodat će ga… To je bilo u izrazitom neskladu s njegovom kroničnom životnom situacijom koja se popularno naziva besparica. Odakle ti novci? Dobio sam neočekivano manje nasljedstvo, ako uspijem malo sniziti cijenu, uspjeti ću ga kupiti. Što će ti "Jaguar"? Može potegnuti tri stotine na sat! Razmišljao sam da kupim neki rabljeni "jugo", a onda mi se ukazala ova prilika…
Svojevremeno smo nas dvojica zajedno radili, a kako sam desetak godina stariji, on ima povjerenja u mene. Očinski ga zgrabim da mi se ne otrgne i pobjegne. Roberte, možda bolje da kupiš rabljeni "Jugo". Zašto? Kako zašto? Pa ćorav si ko ćorava kokoš! A pizdarija, stisneš li gas, ide tri stotine kilometara na sat! Vać i "jugo" s tobom za volanom je ubistvena kombinacija. I kako ćeš ga dovesti kući kada ne znaš voziti? Pa objasniti će mi kako se vozi…
Vidim da je posrijedi teži slučaj. Zatjeram ga u ugao da ne može zbrisati. Nemaš ni vozačku dozvolu! Ići ću po vozačku… Tko će ti je dati kad ugledaju tvoje naočale? Skinuti ću ih kad odem na ispit. Što ćeš tek onda vidjeti bez naočala? Gurnut ću nekome sto maraka da me puste…
Što je najgore, to bi možda i moglo upaliti. Nasreću, Robert je u suštini, koliko god nagao, ipak razuman momak. Uložim svu svoju uvjerljivost, izvrijeđam ga uzduž i poprijeko, ali je više djelovalo što sam ga držao dok se nije ohladio. Napokon on prozbori: Imaš pravo, ipak neću kupiti "jaguara"…
Padne mi kamen sa srca. Dobro. Čujem da imaš novaca, a ja trebam naplatiti svoje konzultantske usluge… Plati piće!
nastavak slijedi možda poslijepodne, a najdalje sutra
Post je objavljen 22.12.2006. u 12:22 sati.