semper contra
četvrtak, 31.01.2013.
„Čačiću, vrati se!“
Ovih dana često mi na um dolaze preminuli „Feral Tribune“ i ministri za kulturu koji su se izredali od nastanka neovisne Hrvatske pa do danas. Ovako na prvi pogled teško da će netko naći poveznicu. Ipak, ja sam je našao.
„Feral Tribune“ godinama je, do svog ukinuće 2008. godine, objavljivao listu pod nazivom 'Great shit' u kojoj je objavljivao 'velike misli' naših veleumnih političara a onda na kraju godine objavljivao dobitnike zlatne, srebrne i brončane medalje za 'Great shit' godine.
U ovoj Lijepoj a nadasve Kulturnoj državi prvi ministri koji su se smjenjivali kao na tekućoj traci bili su, među najčešćima, ministri kulture. I sjećam se da se u mojoj sredini kratko vrijeme nakon smjene govorilo: „E da nam je ostao onaj prethodni!“
A uzrok ovim sjećanjima trenutačni nam je ministar gospodarstva, stanoviti Ivan Vrdoljak, koji je došao na mjesto arogantnog, bezobraznog, nesposobnog, prepotentnog etc. Radimira Čačića. Potonji je veliki bijes puka polučio izjavom u svezi poskupljenja struje: „Neka manje telefoniraju pa će imati za struju!“ Što je onomad asociralo na izjavu poznate carice i kraljice: „Ako nemaju za kruh neka jedu kolače!“ Tada smo mislili da je to izjava koja u svakom slučaju može kandidirati za neku od medalja 'Great shit'.
Sticajem okolnosti, sudbine ili pak božje providnosti (tek će se vidjeti je li ona bila dobra ili loša) autor spomenute izjave morao je odstupiti i svekoliki puk je odahnuo. No ne lezi vraže, a sve u skladu prakse hrvatske politike da je svaki novi ministar gori od prethodnog, na njegovo mjesto je došao Ivan Vrdoljak (glavna kvaliteta: član je Hrvatske Nepotrebne Stranke a njoj pripada resor spomenutog ministarstva). Za njega se ne mogu prilijepiti sve one karakteristike kojima je bio obdaren njegov prethodnik, ali je njega u natjecanju za spomenute medalje već prešišao i to ne jednom nego dva puta.
Prva izjava pala je na skupu poduzetnika, poslodavaca ili pak sasvim obično kapitalista (odabrati što je kome drago) i već je svima dobro poznata ali nije zgorega ponoviti je:
„Zahvaljujem Vam što nam dajete plaću (poslodavci da ne bude zabune, nap. s.c.) i hranite svoje djelatnike!“ Bilo bi smiješno da nije tragično.
Druga izjava pala je kad je izvjesna procjeniteljska kuća DOING BUSINESS (što su takvi navalili na nas kao muhe na govno!) objavila kako je Hrvatska na 84. mjestu ljestvice po poželjnosti za investitore, a glasi:
„Zamislite čovjeka koji želi investirati u takvu zemlju (Hrvatsku, nap. s.c.). Pa kako može!? To bi učinio jedino u slučaju da iz nekog razloga mrzi sve 83 prethodne zemlje!“ Pazite: to je izjavio ministar gospodarstva i ostao ne samo na svom položaju već i živ!
Ako netko želi 'dublju' analizu ovih izjava može ih naći u današnjem J.L. pa se ja u to upuštao ne bih. Osvrnuo bih se samo na jednu, za sada manje, zapaženu reakciju na prvu izjavu.
Naši vrli sindikati su bili osupnuti spomenutom izjavom i, možete zamisliti tu nezamislivo oštru reakciju, zatražili od ministra da se – ispriča!
Da su ti sindikati za nešto oni bi trenutačno, momentalno, promptno, 'kak si rekel keks' organizirali SVEOPĆI (generalni) štrajk svih 1,2 miliona zaposlenika pa bi se vidjelo 'čija mačka crnu vunu prede'! No za takvo nešto oni nisu sposobni a, po mojem mišljenju, ni dovoljno hrabri.
O drugim faktorima društva, kao na primjer Crkva (kaj bi ja štel, pa ne radi se tu o seksu), HAZU, HHO, raznim neprofitabilnim, građanskim etc udruga da ne govorimo. Oni se ponašaju kao ona čuvena tri majmuna: ništa nisam vidio, ništa nisam čuo, ništa nisam rekao.
nedjelja, 27.01.2013.
Adio EU!
Mislio sam da će naši 'kauboji' ipak pustiti Slovencima da osvoje tu 'tričavu broncu' pa da našim 'domoljubnim' političarima olakšaju put u EU.
Mi ih, mislim rukometnih bronci, ionako imamo za napraviti spomenik. Ali eto dečkima se nikao nije sviđalo da odu sa svjetskog prvenstva bez medalje i sad su nam vrata za Ulazak pod Skute EU možebitno definitivno zatvorena.Da se razumijemo: ako se to zaista desi zbog njihove pobjede ne zamjeram im nimalo. Osobno mi je njihova borba, njihovo zalaganje i srčanost, njihova pobjeda i njihovo treće mjesto vrijednije od Ulaska pod skute EU.
A naše je da pokažemo kako i sami možemo, bez tutorstva moćnika i birokracije iz EU, slogom, borbom, zalaganjem i radom postići u našoj Domovini ono što su dečki postigli u rukometu: treće mjesto na svijetu po sreći i blagostanju naroda ove države.
Bojim se ipak da su to samo moji pusti snovi
!petak, 25.01.2013.
Mi smo uvijek za sporazum spremni!
Sjećaš li se Dolly Bell, pardon ZERP-a. Odustajanje od njega bio je Prvi veliki korak na putu u EU. Ili, bilo je to Prvo žrtvovanje za Ulazak pod Skute Majke Europe.
Sjećaš li se p-Iranskog zaljeva i 'ratnih brodova' najmoćnije pomorske Sile na Jadranu. Ili, bilo je to Drugo žrtvovanje za Ulazak pod Skute Majke Europe, popraćeno promocijom Velikog Prijateljstva između J.K. i B.P. (nije John Kennedy ni British Petroleum).
I onda treća sreća ili Treće žrtvovanje za Ulazak pod Skute Majke Europe:
Ako to uradimo prije Velikog Raspada slovenskog Parlamenta Ulazak pod Skute Majke Europe nam je siguran.
Sve za dobrosusjedske odnošaje!
P.S u 23.12 sati 25.siječnja AD 2013
Upravo su 'kauboji' izgubili od Danaca pa nas u borbi za brončanu medalju čekaju Slovenci. Sve se bojim da će se morati dogoditi i Četvrto žrtvovanje za Ulazak pod skute Majke Europe: 'kauboji' će morati prepustiti broncu Slovencima inače 'nikaj od EU'!
nedjelja, 20.01.2013.
Kako narod prevesti žednog preko vode?
Skretanje s glavog
Seksualni odgoj, plakati, kontraplakati, može japansko, kinesko, idijsko pismo, sve može samo ćirilica ne može.
Sniježni kolaps usred zime – strašno!,
Milanović 'na noge' Dačiću, Slovenija sabotira Hrvatskoj ulazak u EU (kamo li sreće da je to istina), fiskalne blagajne, Jure Francetić u 'TV-kalendaru' proglašen 'legendarnim borcem', 'patolog' postavlja bombe pod vlak, poziv na revoluciju Komandira Šamila u duhu dalmatinskog redikula, poziv Crkve na rat protiv Vlade i Sabora u duhu srednjovjekovne inkvizicije, etc, etc.
S druge strane po koja štura informacija da se po hitnom postupku sprema, kobajagi, rasprava u Saboru a onda i usvajanje po istom postupku ZAKONA O STRATEŠKIM INVESTICIJSKIM PROJEKTIMA RH.
Pročita li čitatelj spomenuti naslov učini mu se da eto Vlada konačno pokušava uvesti nekakav red u poslovima oko strateških investicija. „Pa bilo bi i vrijeme!“ pomislit će dobronamjerni čitatelj.
Kako ja uglavnom ne spadam u tu kategoriju dao sam si truda i pročitao prijedlog spomenutog zakona. U ovom tekstu ću se osvrnuti samo na jednu, po mom sudu bitnu stvar, a zaintrigiranog čitatelja upućujem na prijedlog Zakona (
http://www.mingo.hr/userdocsimages/ZAKON O STRATEŠKIM INV PROJEKTIMA RH final 15 1 13.doc)
Priprema za glavni udar
Prema uvodnom dijelu spomenutog dokumenta (u daljnjem tekstu Prijedlog) ustavna osnova za donošenje ovoga Zakona sadržana je u odredbi članka 2. stavka 4. podstavka 1. Ustava RH.
Pa citirajmo spomenuti članak, stavak i podstavak Ustava i upamtimo što u njemu piše (naglasci s.c).
Članak 2.
Suverenitet RH neotuđiv je, nedjeljiv i neprenosiv.
Suverenitet RH prostire se nad njezinim kopnenim područjem, rijekama, jezerima, prokopima, unutrašnjim morskim vodama, teritorijalnim morem te zračnim prostorom iznad tih područja.
Posljedično: njezino (hrvatsko) kopneno područke, rijeke, jezera, prokopi, unutrašnje morske vode, teritorijalno more i zračni prostor iznad tih područja je neotuđivo, nedjeljivo i neprenosivo.
Tako barem ja to shvaćam.
U istom članku Ustava dalje piše:
Hrvatski sabor i narod neposredno, samostalno, u skladu s Ustavom i zakonom, odlučuje:
- o uređivanju gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u Republici Hrvatskoj;
- o očuvanju prirodnog i kulturnog bogatstva i korištenju njime
U Prijedlogu nadalje piše:
„Temeljni razlog zbog kojeg se predlaže donošenje ovoga Zakona proizlazi iz potrebe hitnog pokretanja investicijskog ciklusa u Republici Hrvatskoj kao glavnog pokretača rasta i razvoja hrvatskog gospodarstva.“
…pa se nastavlja: “…potiče gospodarski napredak i socijalno blagostanje građana i brine se za gospodarski razvitak svih svojih krajeva te Ustavom propisanoj mogućnosti da se zakonom u interesu RH ograniči ili oduzme vlasništvo, uz naknadu tržišne vrijednosti“, a sve prema članku 50. stavak 1.Ustava RH u kojem stoji:
Zakonom je moguće u interesu RH ograničiti ili oduzeti vlasništvo, uz naknadu tržišne vrijednosti.
Poduzetnička se sloboda i vlasnička prava mogu iznimno oganičiti zakonom radi zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi.
U nastavku Prijedloga piše:
„Ovim zakonskim prijedlogom uređuju se kriteriji za utvrđivanje strateških investicijskih projekata RH te raspolaganje s nekretninama u vlasništvu RH, davanje koncesije za uporabu pomorskog dobra i korištenje nepokretnog kulturnog dobra u vezi s provedbom investicijskih projekata te izdavanje upravnih akata u vezi s provedbom tih projekata.
Raspolaganje nekretninama u vlasništvu RH obuhvaća i šume, šumsko zemljište, poljoprivredno zemljište, javne ceste i javno vodno dobro odnosno dobra kojima raspolaže RH potrebna za provedbu strateškog projekta.“
Glavni udar
Nakon ovog uvoda gdje nam je objašnjeno da je hrvatsko kopneno područke, rijeke, jezera, prokopi, unutrašnje morske vode, teritorijalno more i zračni prostor iznad tih područja neotuđivo, nedjeljivo i neprenosivo dolazi ono glavno:
KONAČNI PRIJEDLOG ZAKONA O STRATEŠKIM INVESTICIJSKIM
PROJEKTIMA RH
s prevladavajućim člancima u kojima predlagatelji nudi niz elemenata koji bi kao trebali ubrzati postupak pokretanja strateških investicija.
I kad smo se već svi zamorili od čitanja sporednih stvari dolaze članci 18. i 19. koji govore nešto što baš nije u skladu s u Uvodu iznesenim, a odnosi se na RASPOLAGANJE NEKRETNINAMA U VLASNIŠTVU RH. Citiram ih u cjelosti:
Članak 18.
Nekretninama u vlasništvu RH, uključujući i šume, šumsko zemljište, poljoprivredno zemljište, javne ceste i javno vodno dobro, potrebnim za provedbu strateškog projekta raspolaže Vlada RH u skladu s lokacijskom dozvolom, odnosno odgovarajućim prostornim planom, te ih u svrhu provedbe strateškog projekta može neposrednom pogodbom otuđiti i/ili na njima osnivati stvarna prava o čemu Vlada RH donosi Odluku.
Postupak izdvajanja iz šumsko gospodarske osnove područja RH te postupci utvrđivanja prestanka statusa javne ceste, odnosno javnog vodnog dobra, propisani posebnim zakonima ne provode se u slučaju raspolaganja nekretninom u vlasništvu RH iz stavka 1. ovoga članka.
Šuma, odnosno šumsko zemljište za koje je sklopljen ugovor o otuđenju ili osnivanju pravu građenja iz stavka 1. ovoga članka prestaje biti dio šumsko gospodarske osnove područja RH danom sklapanja tog ugovora.
Status javne ceste i status javnog vodnog dobra prestaje sklapanjem ugovora o otuđenju ili osnivanju stvarnog prava iz stavka 1. ovoga članka, ako je to ugovoreno tim ugovorom.
Vlada RH donosi odluku o ukidanju statusa javnog dobra u općoj uporabi temeljem pribavljenog mišljenja nadležnog ministarstva ili pravne osobe ovlaštene za upravljanje javnim dobrom. Odluka o ukidanju statusa javnog dobra u općoj uporabi sadrži i odredbu o brisanju statusa u zemljišnim knjigama.
Članak 19.
Na način iz članka 18. ovoga Zakona Vlada RH može raspolagati i nekretninama oko čijeg vlasništva se spore RH i jedinica lokalne ili područne (regionalne) samouprave, ako na posebnom računu osigura sredstva u visini tržišne vrijednosti koju nekretnina odnosno stvarno pravo ima prema ocjeni neovisnog vještaka.
Sredstva iz stavka 1. ovoga članka osigurava osoba koja stječe vlasništvo nekretnine odnosno drugo stvarno pravo.
Razliku između vrijednosti nekretnine odnosno stvarnog prava iz stavka 1. ovoga članka koju u slučaju spora utvrdi sud i iznosa sredstava osiguranih na posebnom računu, dužna je platiti osoba koja je stekla vlasništvo nekretnine odnosno drugo stvarno pravo.
Na kraju pitanje
Ponovimo što piše u članku 2. Ustava RH
Suverenitet Republike Hrvatske neotuđiv je, nedjeljiv i neprenosiv.
Suverenitet Republike Hrvatske prostire se nad njezinim kopnenim područjem, rijekama, jezerima, prokopima, unutrašnjim morskim vodama, teritorijalnim morem te zračnim prostorom iznad tih područja.
Dakle, kako ja shvaćam gornji tekst: njezino (hrvatsko) kopneno područke, rijeke, jezera, prokopi, unutrašnje morske vode, teritorijalno more i zračni prostor iznad tih područja je neotuđivo, nedjeljivo i neprenosivo.
A sad bih, budući da nisam pravnik, molio nekog koji se u to razumije, da mi pojasni kako je moguće da netko ima suverenitet nad nečim što nije u njegovom vlasništvu jer ga je otuđio neposrednom pogodbom?
petak, 18.01.2013.
„Slušaj ti mužu!“
Kao svakog jutra, nakon popijene kavice koju ja skuham, moja supruga sjeda za stol da prelista 'štampu', a ja kao 'Prvoborac ravnopravnosti žena' odlazim u kuhinju oprati suđe. Taman sam isplahnjivao talog iz šalica i džezve kad u kuhinju upadne supruga (@alexxl bi rekao 'zmaj') držeći u ruci najnovije 'žutilo' zvano 'Jutarnji list'.
„Slušaj ti mužu!“ zagrmi ona, „gdje je sva ta lova koju si zaradio tijekom 41-godišnjeg (slovima: četrdeset jedno-godišnjeg) staža?“
„Ma kakva lova, ženo draga“, zabezeknem se. „Dobro znaš koliko sam zarađivao. Ta svakog mjeseca si mi točno referirala koliko još imam love makar ti nikada nisam rekao kolika mi je plaća“ rekoh iskreno. „Uostalom odakle ti sad, nakon što sam tri godine umirovljen, da pitaš?“
„Ma evo odakle!“ kaže 'zmaj' i gurnu mi 'žutilo' pod nos. „Evo što tu piše. Pa ako je g. Josip Jagušt u svojih 40 godina rada mogao zaraditi toliko da kupi sve ovo što tu piše, onda bi i ti sa svoje 41 godine mogao imati barem toliko!“
Obrišem ti ja ruke o krpu za brisanje suđa, uzmem 'žutilo' i imam što čitati.
Piše o izvjesnom Josipu Jaguštu, šefu Uprave državne tvrtke 'Petrokemija' gdje je proveo šest godina, koji je još 'rabotao i u Ininoj podružnici u Londonu oko tri godine, onda sedam u 'Agrokoru' i još koju godinicu u privatnoj tvrtki 'Gorup' d.o.o. Bilo je tu još nekih tvrtkica kao 'Amiculum' d.o.o., pa 'Urbano selo' d.o.o. no one su imale promet koji nije vrijedan spomena.
I zahvaljujući 'poštenom i predanom radu' u takvom okruženju, kako sam tvrdi, skupio je tijekom navedenih godina lijepu svoticu moneta pa da, za mirni život pod stare dane, kupi stan u Londonu koji danas vrijedi 8 milijuna funti ili ti 73 miliona kunića (kaže: „Kupio sam ga je 1997. godine za 1,8 milijuna funti!“) i četiri stana u Zagrebu ukupne vrijednosti 5,8 miliona kunića. Uz to naravno bilo je tu i ostalih sitnica: ishrana, odijevanje, automobili, putovanja, kavica za koju tisuću eura, etc. I ne bi to možebitno bilo ni tako čudno. Uostalom nije on jedini s takvim nekretninama u 'našoj' Hrvatskoj, da dotični gospodin nije u imovinskoj kartici napisao kako godišnje zarađuje 242.000 kunića, što mjesečno iznosi cca 20.000 malih krznaša.
Što je višestruko manje od onog što je zarađivao novi stanovnik Remetinca iz grada baroka, a što mu je omogućavalo da mjesečno, piše 'žutilo', u svoju 'kasicu prasicu' ubaci po 740.000 kunića.
„Je si li vidio?“ pita 'zmaj' kad sam pročitao članak. „Znam da si ti imao pod kraj radnog staža mjesečnu plaću nešto iznad polovice njegove pa si sigurno mogao kupiti barem dva stana u Zagrebu i jedan za 900.000 funti u Londonu kojeg bi sada mogli prodati za 4 milijuna funti! Gdje je ta lova?“
„Potroših ih na karte, piće i žene!“ rekoh. Da sam ju počeo uvjeravati u nešto drugo ne bi mi ionako vjerovala.
srijeda, 16.01.2013.
Čemu i komu sve to služi?
Ne znam jeste li jučer na HRT1 gledali emisiju 'Paravan'? Otkako se počela emitirati gledao sam je možebitno tek nekoliko puta. Jučer s razlogom: emitirana je emisija o Vukovaru. Ne gledam je inače jer je evidentno da autorica ili ne zna praviti dokumentarne emisije ili pak po nečijem diktatu radi takve kave radi. Ne mogu se oteti dojmu kako se trudi, bez obzira što pozvani gosti govore, da emisija pokaže i dokaže njezinu tezu s kojom je ušla u realizaciju emisije.
U uvodu emisije autorica je ponovo dala na znanje kako ne želi ili ne smije odstupiti od takvog koncepta: istina je ono što se u ovoj emisiji prikazuje. Tezu je postavila na početku emisije ovim uvodom:
„Dobra Vam večer poštovani gledatelji.
Danas je godišnjica međunarodnog priznanja Hrvatske. Osim toga u Vukovaru je obilježena 15. godišnjica mirne reintegracije Podunavlja. Još jednom grad su posjetili političari. Održavani su govori, bilo je svečano. Ali taj dan i danas je živio svoju svakodnevnicu. Njegovi stanovnici odlazili su na posao ako ga imaju. Drugi su posao tražili, skupljali su sitniš po kući za osnovne potrebe, gledali izloge s visokim cijenama. S više ili manje gorčine prisjećali se obljetničarskih obećanja političara. Večeras ćemo govoriti o Vukovarcima, prvenstveno o mladima, onima koje danas ipak najviše zanima dostojanstveni život. Zašto ga mnogi od njih žele pronaći negdje drugdje? Kako se doista živi u Vukovaru?“
Nakon što nam je predstavila goste u studiju, Ivanu Simić Bodrožić, književnicu koja već dvadeset godina ne živi u Vukovaru već povremeno dolazi a iz njega je otišla kao mala djevojčica, Sretena Ćuka zvanog General Woo, hiphopera, koji je nakon šest godina boravka odlučio vratiti se u Zagreb i preko linka iz osječkog studija gradonačelnika Željka Saboa, pustila je film 'Produženi praznici' autora Matije Vukšića, poznatog kao suradnika Gorana Milića u njegovim serijalima. Jedan mračan, dešparatni film. Kao da je scenarij za njega napisao sam Kafka.
Imam u Vukovaru poznanicu, nešto mlađu od mene, koja je rođena Vukovarka i živi u gradu od svog rođenja. Uz izuzetak vremena kad je bio pod okupacijom. Dopisujemo se godinama. Dan uoči emitiranja emisije poslao sam joj SMS poruku da pogleda emisiju. Gledajući film pomislih: pa kako ona može tolike godine živjeti (u grad se vratila 1999.) u takvom okruženju, ako je to istina što film prikazuje?
Nakon filma uobičajen razgovor. Preopširno bi bilo da sada doslovno navodim sve što je rečeno.
Tko želi može pogledati na link
Spomenut ću samo jedan karakterističan detalj:
U obraćanju gradonačelniku Vukovara voditeljica u nekoliko navrata jasno daje na znanje kako s g. Sabolom razgovara kao s gradonačelnikom. No kad on navodi podatak da u Vukovaru ima 11000 zaposlenih opovrgavajući tvrdnje iz filma da nema posla, voditeljica, da bi dokazala svoju tezu o lošem stanju u gradu kaže:
„Ali dobro, još uvijek u županiji Vukovarskoj imate stopu nezaposlenosti među najvećom u Hrvatskoj. U dvanaestom mjesecu je bila 29,5%.“
Gradonačelnik joj odgovara kako je jedino i mogao: „Ja nisam župan. Ja govorim kao gradonačelnik Vukovara!“
Obzirom da joj je time, a i još nekim podacima (o broju novootvorenih tvrtki osim Kauflanda na primjer) srušio njezinu tezu kako je u Vukovaru sve loše, voditeljica ga je prekinula i ponovo se obratila gostima u studiju koji su, iako ne žive u Vukovaru, govorili bliže njezinoj tezi. I radila je tako tijekom cijele emisije.
Tijekom emitiranja filma poslah svojoj poznanici SMS poruku: 'Gledaš li?' Nije odgovorila odmah nego nakon emisije: „Gledala sam, sutra šaljem e-mail!“ I danas je stigao najprije ovaj:
Sad malo o emisiji o Vukovaru.
Smiješna, nerealna slika koju su dala tri lika koji uopće ne žive u Vukovaru. A voditeljica uopće nije dala gradonačelniku da govori. A film? U svakom gradu se može danas naći petero depresivnih mladih ljudi, snimiti ih ispred derutne zgrade i u nekom neuređenom kafiću i reći to je Vukovar.
Vukovar ima 28 000 stanovnika i 2000 nezaposlenih. Koji grad u H. to ima. Gradska blagajna je puna. Grad Vukovar nema dubioza. Imamo kazalište, kultni centar Ružička, Pastoralni centar s mnogo predstava različitih sadržaja, ali to mladi dripci ne posjećuju. Većina predstava je besplatna.
Nemam riječi, i opet su nas prikazali otužno, depresivno, razoreno. Zašto nisu prikazali grad iz zraka da se vidi 9000 novih krovova, uređeni parkovi, fontane. Vjerujem da je Vukovar danas jedini grad gdje se ipak nešto gradi. Ali, trebamo i opet žrtvu, jad i bijedu ....
Imamo prelijepi Eko centar usred šume (nekoliko milijuna eura je koštao) između dva gradska naselja, po ljeti nam staje nekoliko kruzera tjedno, imamo pješčani otok s uređenim sjenicama gdje dolaze ljudi iz cijelog svijeta svakodnevno na kupanje. Svaki dan se otok čisti. Snažni motorni čamci svakodnevno prevezu i do 5000 ljudi, a da ne čekaš na prijevoz više od 5 minuta. Cijelo ljeto se možeš voziti za samo 35 kn.
Pa da baš ništa od toga nije zaslužilo da bude prikazano. Strašno. U svakom gradu ima problema, lopovluka, ali nismo sazdani samo od toga.
Tužna sam što se prilazi stvaranju emisije s unaprijed određenim crnilom. (naglasio s.c.) Kome je to potrebno? Možda cijeloj Hrvatskoj da misle kako su oni ipak sretni jer žive u boljem okruženju. Ali, varaju se. Sve nas obavija jednaka količina tuge i beznađa zahvaljujući stanju duha u koje su nas doveli bešćutni, pohlepni ljudi.
U odgovoru na ovaj tekst pitao sam je mogu li ga iskoristiti za pisanje posta na temu te i takve emisije, što mi je bila i inače ideja odmah nakon što sam je odgledao, a ovaj njezin tekst mi je došao kao 'kec na jedanaest'. Odgovorila mi je;
Možeš raditi s tekstom što hoćeš. Ma, još nešto. Gledala sam na Dnevnik.hrt početak jučerašnjeg Dnevnika (15. 01.), a u vezi ćirilice. I opet u pozadini grad snimljen prije puno, puno godina. Sve u rasulu. Čemu i komu to sve služi?
I ja se pridružujem njoj: čemu i komu to služi?
četvrtak, 10.01.2013.
Sa strujom dolaze problemi
U mjesečniku HAK-a za studeni 2012. godine pročitah kratku noticu pod gornjim naslovom. Između ostalog u njoj piše:
„Europska udruga slijepih i slabovidnih osoba upozorila je na opasnosti električnih vozila. Naime, pokazalo se da je u Americi dvostruko veća vjerojatnost da na pješaka naleti električno vozilo nego vozilo s klasičnim benzinskim motorom.“
Razlog tome je što uz elektromobil nema zvučne kulise koja normalno prati automobil s klasičnim motorom.
…'Tesla'
Ova vijest me ponukala da pretražim rokovnik s početka sedmog desetljeća prošlog stoljeća u kojem sam upisivao ono što sam tijekom radnog vremena radio, no povremeno sam upisivao i neke podatke koji su mi se tada činili važnim ili zanimljivim (to činim i danas). Tražeći tako, našao sam na stranicama mjeseca srpnja 1975. zabilješku o elektroautomobilu koji je 'Volkswagenu' služio kao eksperimentalni primjerak.
Elektromotorni pogon bio je ugrađen u tadašnji (a i danas poznat) tip volkswagenovog kombija.
…kombi
Zanimljivi su tehnički podaci tog eksperimentnog vozila u usporedbi s današnjim elektromobilima (na pr. automobil 'Tesla' Model S)
- trajna snaga 16 kW ('Tesla': 300 kW)
- doseg jednim punjenjem 75 km (500 km brzinom od cca 90 km/h)
- brzina 50-85 km/h (max 210 km/h)
- ubrzanje 0-50 km/h za 12,5 s (0-100 km/h za 4,4 s).
…stranica s bilješkom iz 1975. godine
Ipak ova usporedba nije razlog za tekst već ono o čemu je pisao HAK-ov mjesečnik.
Ovdje prikazane podatke o volkswagenovom elektroautomobilu jednom sam zgodom prezentirao kolegi s fakulteta. Odvratio mi je:
„Znam za taj eksperiment. Radio sam na njemu.“
Bio sam ugodno iznenađen, pohvalio sam ga, a on je nastavio:
„Znaš, osim očekivanih poteškoća, veliki problem nam je predstavljalo to što se auto kretao bešumno. Jednom umalo nismo naletjeli na pješaka. Išao je posred ulice prema nama i jednostavno se nije sklanjao. Stali smo, izašli iz automobila i pitali zašto se nije maknuo. Njegov odgovor nas je osupnuo: 'Mislio sam da automobil stoji! Nisam čuo motor.' Da bi izbjegli takve slučajeve ugradili smo u auto mali dvotaktni benzinski motor da 'pravi buku' i vožnja je dalje tekla bez problema“.
S kolegom se više nikada nisam vidio ali eto uspomena je ostala a ova notica iz HAK-ovog mjesečnika vratila me u ta davna vremena.
Tehnika i tehnologija ide krupnim koracima naprijed dok čovjekovo prilagođavanje promjenama mnogo sporije.
nedjelja, 06.01.2013.
Guns&Bibles
Naslov je posuđen iz posta @g.profesora objavljenog 22.12.2012. godine iz kojeg donosim i jedan ulomak.
Ima tome valjda preko dvadeset godina, na televiziji sam gledao dokumentarac. Ne sjećam se naslova, ali sjećam se njegovog bizarnog sadržaja. Naime, bila je to priča o dvojici trgovačkih putnika, pristojnih momaka, koji su negdje u srcu Sjedinjenih Država, obilazeći ubave gradiće Bible Belta, gdje je sve "cakum-pakum", bijelo okrečene drvene ograde, uredno podšišani travnjaci i prizemnice s karakterističnim trjemovima… koji su, dakle, prodavali Biblije, razna izdanja Svetoga pisma (King James Version, Holman Christian Standard Bible, International Standard Version…). Činjenica da su bijelim anglosaksonskim protestantima, toj radišnoj i pobožnoj čeljadi, prodavali Biblije, dakako, nije nimalo čudna. Bizarnost iz uvoda odnosi se na činjenicu da su uz Biblije prodavali i vatreno oružje. (…)
Iz moje hrvatske, pače europske perspektive, cijeli prizor djelovao je nadrealno, štoviše, nakaradno: pokušao sam zamisliti nekog našeg dinamičnog mladog kapelana ili dobroćudnog župnika kako župljanima u Mariji Bistrici ili Svetom Petru u Šumi, nakon što im blagoslovi kuće, nudi na prodaju pancirke i novu liniju hrvatskog samokresa. Ono što je u nas teško pojmljivo, u Americi, toj kontroverznoj zemlji punoj proturječja, samo je još jedna prilika za biznis.
A je li baš tako? Ne postoji li i kod nas, u nekoj drugom obliku, ipak nešto slično?
Supruga i ja barem jednom godišnje posjetimo Mariju Bistricu. Ona iz religioznih motiva a ja joj stojim na usluzi kao uzoran suprug u funkciji vozača. Redoviti obiđemo križni put. Zastanemo kraj svakog od spomenika. Supruga uz molitvu i kontemplaciju, ja uronjen u razmišljanja o vjeri, religiji, Kristu, Bogu kao o ljudskom, društvenom i socijalnom fenomenu. I ne samo o vjeri koja se temelji na kršćanstvu već i na mnogim drugim religijama.
Nakon obilaska križnog puta spustimo se u mjesto i prođemo ulicom u kojoj su smještene prodavaonice – suvenirnice gdje supruga obično za uspomenu kupi svijeću, kristalnog anđelčića ili pak bočicu posvećene vode. Pratim je kako je to red i običaj i promatram što se sve nudi na prodaju. Ima tu svega i svačega. Od reljefa u kojem se saziva Bog da sačuva moj dom,
kipića svetaca, raspela, svijeća, molitvenika raznih oblika, krunica jeftinih i skupih (da li i vrijednih?), medenjaka, šarenih bombona, drvenih igračaka izrađenih u starinskom stilu, licitarskih srca, nađe se tu i slatkog 'gvirca' za moju dušu, etc.
No ima igračaka (suvenira) kojem u takvom okružju sigurno nije mjesto ili barem ne bi trebalo biti.
ili
Zaista, tko to ima potrebu da na ovakvom mjestu izlaže i prodaje takve igračke. Na mjestu gdje ni jedan odrasli posjetitelj ne bi trebao pomišljati na nasilje a kamoli djeci kupovati takve igračke. Umjesto da ih na ovom duhovnom mjestu u vjerskom ozračju poduči ljubavi prema čovjeku kao slici i prilici Boga (govorim to ka agnostik koji poštuje stavove vjernika), on kupuje, jer mu se nude, igračke kojima je svrha ubijati živa bića.
Zaključak?
I kako piše @g.profesor, dok se Biblija zloupotrebljava (i) za prodaju pušaka i pištolja vrlo je vjerojatno da će se jezive scene kojima se 'hrani' 'žuti tisak' i dalje događati. A tko zna neće li se u ne tako dalekoj budućnosti događati to i kod nas, iako se sada iz naše perspektive sve to čini nadrealno. Jer prodaja igračaka o kojima je riječ lako može prerasti u 'igranje' pravim oružjem.
Za početak bi, poradi toga, bilo dobro da vjerski dostojanstvenici tijekom propovjedi zamole da se ne prodaju, a vlasti možebitno čak zbrane prodaju takovih igračaka, barem na mjestima gdje se ljudi okupljaju povodom vjerskih blagdana ili hodočašća.
Možebitno bi to malo, makar sasvim malo, otklonilo dječje misli od nasilja i ubijanja.
četvrtak, 03.01.2013.
Pitanja koja traže odgovor
U javnim tiskanim i elektronskim medijima u ovo post blagdansko vrijeme vrte se razne vijesti o tome kako smo vedro, bučno i pijano dočekali Novu godinu. Kao da će ona, 2013., biti divna, krasna, dobra i berićetna za veliku većinu hrvatskog puka. Možebitno je, ipak, dobro da ljudi barem na jedan dan i jednu noć zaborave na ovu tmurnu stvarnost.
No trebali trinaestogodišnja djevojčica popiti, navodno, litru tekile, i trebaju li onda masmediji o tome pisati i javljati kao vrhunskoj senzaciji?
Treba li o tome pisati i govoriti na takav senzacionalistički ('žuti') način dajući povod drugoj djeci da rade isto, e da bi dospjeli na stranice 'žutih' medija?
Zašto se samo govori o djevojčici a ne i o njezinim roditeljima?
Kako to da je trinaestogodišnja djevojčica mogla biti u te 'sitne' sate bez nadzora roditelja ili neke odrasle osobe kad je to zakonski kažnjivo?
Što su radili roditelji dok im je trinaestogodišnja kćer 'trusila' tekilu? Hoće li zbog nebrige za dijete biti pozvani na 'obavijesni razgovor'?
Tko je djevojčici prodao ili dao bocu tekile?
Kako to da se o tom fenomenu, barem prema vijestima koje donose masmediji, moraju kad je sve gotovo, brinuti samo policija i liječnici?
Sjećam se, iz 'mračnih vremena' romana Mate Lovraka „Državni neprijatelj br. 1“. U romanu pisac piše o slučaju opijanja grupe malodobne djece. Kako to da se i danas ne pišu takvi romani već se objavljuju romani o čarobnjacima, vilama, duhovima, emitiraju crtići punim nasilja i ubijanja, etc?
Da li djevojčica ide na vjeronauk ili je možebitno iz agnostičke ili ateističke obitelji gdje je 'normalno' da se roditelji i djeca opijaju pa u takvim obiteljima, prema kardinalu Bozaniću, dolazi do 'razaranja čovjeka'?
I konačno, kako to da se ni Bozanić, ni Crkva nisu oglasili ni jednim jedinim slovcem i zapitali kakvo smo to mi društvo u kojem se maloljetnici opijaju?
Da, oni se na tu temu ne javljaju.
Oni su okupirani seksualnim odgojem!
Za njih je on, seksualni odgoj, 'Državni neprijatelj br. 1'!!!
utorak, 01.01.2013.
Što nas čeka u 2013. godini?
Klikajući po direktorijima svog računala naletjeh na jedan:
„Što nas čeka u 2011.“
U njemu su skenirane stranice 'Jutarnjeg lista' od 12.11.2010. na kojima Jelena Lovrić komentira skup ekonomista, koji je, kao i svake godine u to vrijeme, održan u Opatiji.
…smiju se jer ne znaju što ih čeka
Lovrić se u svojoj kolumni pod naslovom 'Bespuće na putu do puta' osvrće i na već čuvene riječi, bivše nam Premijerke, Jadranke Kosor. Dotična je poznata po izjavi o 'svjetlu na kraju tunela' i 'na putu smo da stignemo na put izlaska iz krize'!
'Mala od kužine' krećući se 'putem na kojem je tražila put izlaska iz krize' malo je, kao što je znano, zalutala. Ali je zato našla 'put silaska s vlasti'
. I s položaja Predsjednika stranke. Zamijenio ju je Ali-baba Karamarko, pa sad on (istine radi više ona nego on jer ga na 'bojištu' tj. u sabornici i nema često) i njegovih 40 hajduka, iz busije napadaju bojovnike 'Kukuriku' koalicije kritizirajući ih kako još uvijek nisu 'na putu koji vodi prema putu za izlazak iz krize'.U godini koju smo upravo poslali u ropotarnicu povijesti, a radi se o 2012., svjetla na kraju tunela su se potpuno ugasila, što samo potvrđuje prognoze 'zlobnika' i 'zločestih proroka' da se ni 'Kukuriku' koalicija neće baš snaći u traženju 'putu koji bi nas trebao odvesti na put' izlaska iz krize.
U nastavku Lovrićinog teksta (s kraja 2010.) godine pod velikim naslovom stoji prognoza za kraj 2011.:
„Vlada zatvara oči, iz krize nećemo izaći bez MMF-a“
pa slijede crne prognoze:
Nezaposlenih do kraja 2011. 500.000. Propadaju tisuće malih biznisa i zatvaraju se gubitaške tvrtke u državnom vlasništvu. Još nema gospodarskog rasta ni na vidiku.
Pada kreditni rejting i Hrvatska seli u domenu 'financijsko smeće'
Jedemo devizne rezerve koje sada iznose 11,1 milijardu eura. U 2011. za otplatu kredita treba 9,5 milijardi eura (iduće 2013. godine između 12 i 14 milijardi, nap. s.c.)
Tečaj kune pada 25% zbog nedostatka deviznog priljeva i vanjski dug trenutačno se penje na 130% BDP-a.
Inflacija. Zbog strukture našeg gospodarstva a zbog devalvacije cijene lete u nebo. Benzin se penje na 13 kuna, poskupljuje struja, plin a time i ostali proizvodi.
Plaće i mirovine se zahvaljujući pritisku sindikata ne mijenjaju ali im vrijednost pada zbog inflacije pa više ne dobivaju 600 do 700 eura već 300 do 400. Plaće i mirovine počinju kasniti jer država ne puni proračun, premda podiže poreze. Postepeno ta kašnjenja pojedu jednu plaću ili mirovinu kao što se to u ovoj državi već događalo.
* * *
…kuglo, kuglo, reci što će biti s nama?
Usporedimo li trenutačno nam stanje s prognozama koje su ekonomisti na kraju 2010. dali za 2011. godinu, onda možemo biti sretni što nam je protekle (2012.) godine bilo ipak bolje od onog o čemu su ekonomski stručnjaci bajali gledajući u staklenu kuglu gospodarske budućnosti. No možda su se tada samo malo zabunili pa su zapravo umjesto na 2011. mislili na ovu, upravo proteklu, 2012. godinu (iako je i ta u nekim segmentima bolja od tih crnih prognoza
!).A možebitno da su tada, 2010., gledali još dalje u budućnost pa će se sve to što su tada predviđali obistiniti u nadolazećoj 2013. godini. Živi bili pa vidjeli!!!
Još jednom, sretna Vam i berićetna NOVA 2013. GODINA!
