Ne znam jeste li jučer na HRT1 gledali emisiju 'Paravan'? Otkako se počela emitirati gledao sam je možebitno tek nekoliko puta. Jučer s razlogom: emitirana je emisija o Vukovaru. Ne gledam je inače jer je evidentno da autorica ili ne zna praviti dokumentarne emisije ili pak po nečijem diktatu radi takve kave radi. Ne mogu se oteti dojmu kako se trudi, bez obzira što pozvani gosti govore, da emisija pokaže i dokaže njezinu tezu s kojom je ušla u realizaciju emisije.
U uvodu emisije autorica je ponovo dala na znanje kako ne želi ili ne smije odstupiti od takvog koncepta: istina je ono što se u ovoj emisiji prikazuje. Tezu je postavila na početku emisije ovim uvodom:
„Dobra Vam večer poštovani gledatelji.
Danas je godišnjica međunarodnog priznanja Hrvatske. Osim toga u Vukovaru je obilježena 15. godišnjica mirne reintegracije Podunavlja. Još jednom grad su posjetili političari. Održavani su govori, bilo je svečano. Ali taj dan i danas je živio svoju svakodnevnicu. Njegovi stanovnici odlazili su na posao ako ga imaju. Drugi su posao tražili, skupljali su sitniš po kući za osnovne potrebe, gledali izloge s visokim cijenama. S više ili manje gorčine prisjećali se obljetničarskih obećanja političara. Večeras ćemo govoriti o Vukovarcima, prvenstveno o mladima, onima koje danas ipak najviše zanima dostojanstveni život. Zašto ga mnogi od njih žele pronaći negdje drugdje? Kako se doista živi u Vukovaru?“
Nakon što nam je predstavila goste u studiju, Ivanu Simić Bodrožić, književnicu koja već dvadeset godina ne živi u Vukovaru već povremeno dolazi a iz njega je otišla kao mala djevojčica, Sretena Ćuka zvanog General Woo, hiphopera, koji je nakon šest godina boravka odlučio vratiti se u Zagreb i preko linka iz osječkog studija gradonačelnika Željka Saboa, pustila je film 'Produženi praznici' autora Matije Vukšića, poznatog kao suradnika Gorana Milića u njegovim serijalima. Jedan mračan, dešparatni film. Kao da je scenarij za njega napisao sam Kafka.
Imam u Vukovaru poznanicu, nešto mlađu od mene, koja je rođena Vukovarka i živi u gradu od svog rođenja. Uz izuzetak vremena kad je bio pod okupacijom. Dopisujemo se godinama. Dan uoči emitiranja emisije poslao sam joj SMS poruku da pogleda emisiju. Gledajući film pomislih: pa kako ona može tolike godine živjeti (u grad se vratila 1999.) u takvom okruženju, ako je to istina što film prikazuje?
Nakon filma uobičajen razgovor. Preopširno bi bilo da sada doslovno navodim sve što je rečeno.
Tko želi može pogledati na link
Spomenut ću samo jedan karakterističan detalj:
U obraćanju gradonačelniku Vukovara voditeljica u nekoliko navrata jasno daje na znanje kako s g. Sabolom razgovara kao s gradonačelnikom. No kad on navodi podatak da u Vukovaru ima 11000 zaposlenih opovrgavajući tvrdnje iz filma da nema posla, voditeljica, da bi dokazala svoju tezu o lošem stanju u gradu kaže:
„Ali dobro, još uvijek u županiji Vukovarskoj imate stopu nezaposlenosti među najvećom u Hrvatskoj. U dvanaestom mjesecu je bila 29,5%.“
Gradonačelnik joj odgovara kako je jedino i mogao: „Ja nisam župan. Ja govorim kao gradonačelnik Vukovara!“
Obzirom da joj je time, a i još nekim podacima (o broju novootvorenih tvrtki osim Kauflanda na primjer) srušio njezinu tezu kako je u Vukovaru sve loše, voditeljica ga je prekinula i ponovo se obratila gostima u studiju koji su, iako ne žive u Vukovaru, govorili bliže njezinoj tezi. I radila je tako tijekom cijele emisije.
Tijekom emitiranja filma poslah svojoj poznanici SMS poruku: 'Gledaš li?' Nije odgovorila odmah nego nakon emisije: „Gledala sam, sutra šaljem e-mail!“ I danas je stigao najprije ovaj:
Sad malo o emisiji o Vukovaru.
Smiješna, nerealna slika koju su dala tri lika koji uopće ne žive u Vukovaru. A voditeljica uopće nije dala gradonačelniku da govori. A film? U svakom gradu se može danas naći petero depresivnih mladih ljudi, snimiti ih ispred derutne zgrade i u nekom neuređenom kafiću i reći to je Vukovar.
Vukovar ima 28 000 stanovnika i 2000 nezaposlenih. Koji grad u H. to ima. Gradska blagajna je puna. Grad Vukovar nema dubioza. Imamo kazalište, kultni centar Ružička, Pastoralni centar s mnogo predstava različitih sadržaja, ali to mladi dripci ne posjećuju. Većina predstava je besplatna.
Nemam riječi, i opet su nas prikazali otužno, depresivno, razoreno. Zašto nisu prikazali grad iz zraka da se vidi 9000 novih krovova, uređeni parkovi, fontane. Vjerujem da je Vukovar danas jedini grad gdje se ipak nešto gradi. Ali, trebamo i opet žrtvu, jad i bijedu ....
Imamo prelijepi Eko centar usred šume (nekoliko milijuna eura je koštao) između dva gradska naselja, po ljeti nam staje nekoliko kruzera tjedno, imamo pješčani otok s uređenim sjenicama gdje dolaze ljudi iz cijelog svijeta svakodnevno na kupanje. Svaki dan se otok čisti. Snažni motorni čamci svakodnevno prevezu i do 5000 ljudi, a da ne čekaš na prijevoz više od 5 minuta. Cijelo ljeto se možeš voziti za samo 35 kn.
Pa da baš ništa od toga nije zaslužilo da bude prikazano. Strašno. U svakom gradu ima problema, lopovluka, ali nismo sazdani samo od toga.
Tužna sam što se prilazi stvaranju emisije s unaprijed određenim crnilom. (naglasio s.c.) Kome je to potrebno? Možda cijeloj Hrvatskoj da misle kako su oni ipak sretni jer žive u boljem okruženju. Ali, varaju se. Sve nas obavija jednaka količina tuge i beznađa zahvaljujući stanju duha u koje su nas doveli bešćutni, pohlepni ljudi.
U odgovoru na ovaj tekst pitao sam je mogu li ga iskoristiti za pisanje posta na temu te i takve emisije, što mi je bila i inače ideja odmah nakon što sam je odgledao, a ovaj njezin tekst mi je došao kao 'kec na jedanaest'. Odgovorila mi je;
Možeš raditi s tekstom što hoćeš. Ma, još nešto. Gledala sam na Dnevnik.hrt početak jučerašnjeg Dnevnika (15. 01.), a u vezi ćirilice. I opet u pozadini grad snimljen prije puno, puno godina. Sve u rasulu. Čemu i komu to sve služi?
I ja se pridružujem njoj: čemu i komu to služi?
Post je objavljen 16.01.2013. u 18:02 sati.