semper contra
petak, 28.12.2012.
'Slijedi svoj unutarnji kompas'
Mediji, da bi opstali na nemilosrdnom tržištu neoliberalizma, već odavno ne biraju sredstva kako se domoći love. Glavni izvor love su reklame. Da bi netko platio da ih emitiraju ili tiskaju, TV kompanije neprestano mjere rejting gledanosti a tiskovine se hvale velikim tiražama. Za to postići glavni adut im je - 'žutilo'. Senzacionalistički tekstovi u novinama ili pak na TV kanalima serije tipa 'Larin izbor', 'Ruža vjetrova', 'Sulejman veličanstveni'. U ovoj potonjoj od ukupnog vremena trajanja epizode gotovo jedna četvrtina do jedne trećine termina otpada na reklame. Provjereno!
U tom moru glupih, morbidnih, idiotskih, imbecilnih, šašavih, tragi-komičnih, kretenskih, jadnih, etc. reklama već dulje vrijeme gledam jednu koja ne samo da je, po mojem ukusu idiotska, već je i opasna. Radi se o reklami za pivo kojemu je zaštitni znak ključ, a naziv mu je 'Beck's' (ne znam engleski pa jednako tako ne znam znači li išta ta riječ, možda 'ključ'?). Vjerojatno ste je vidjeli. Neki tip krene u crno-bijelom kadru slijedeći svoj put, dolazi do mora, tamo ga neka ljepotica što se na trenutak pojavi u kadru nutka da nastavi, pa onda upadne na brod koji razapinje zelena jedra i kreće u 'avanturu' (sad je spot u boji s prevladavajućom zelenom) i na brodu nađe ekipu koja cuga spomenuto pivo. Iz zelenih boca! Jest da je glupo, ali ipak to i ne bi bilo opasno da priča koja ide uz sliku ne glasi ovako:
Nije svaki put u život i tvoj put.
Zapravo, postoji samo jedan, jedini koji se čini ispravnim.
Tvoj put.
Svatko može pronaći svoj vlastiti put.
On je već u tebi. Samo slijedi svoj unutarnji kompas.
Iznenadit ćeš se kamo će te odvesti!
„BECK'S“ – SLIJEDI SVOJ UNUTARNJI KOMPAS!
S prvom tvrdnjom se doduše mogu složiti. Da svaku 'put u život' nije ujedno i moj put to je notorna činjenica i isticati to u reklami za pivo, po mom mišljenju, nema nikakvog smisla. No dobro!
Slijedi rečenica koja tvrdi 'da postoji samo jedan put' i da se on 'čini ispravnim'. Dakle, on je jedini ali se ipak samo čini da je ispravan. I što ću sad ako taj put ipak nije ispravan?
Riješio sam problem u slijedećoj tvrdnji:
'Tvoj put!'
Slijedom logike sastavljača reklame dolazimo do spoznaje da je 'jedan, jedini' put koji se 'čini' ispravnim moj (tvoj) put! (sic!) Krasno! Idem putem koji mi se 'čini' da je ispravan! (Zašto sam, pišući ovo pomislio na Jacu?)
A zašto baš tim putem?
Evo odgovora: 'on je (naime) već u meni!' Kako ću to znati? Tako da 'slijedim svoj unutarnji kompas!'
I tako slijedeći moj 'unutarnji kompas' (tj. tu silnu papazjaniju) ne mogu nikako zalutati već ću se, krećući po njemu, iznenaditi 'kamo će me to odvesti'!
A kuda smo stigli slijedeći 'unutarnji kompas'? Kamo će nas on, kompas, odvesti?
Do piva BECK'S i - ALKOHOLIZMA!
Živili!
ponedjeljak, 24.12.2012.
Ajmo veselo u Novu!
Usprkos i unatoč što slijedeća godina u sebi ima nesretno 13., uz čestit i blagoslovljeni Božić želim Vam svima iz sveg srca u Novoj godini ponajviše zdravlja. Ostalo će se valjda nekako posložiti.
petak, 21.12.2012.
Tri Karamarkova stupa
Tomislav Karamarko, predsjednik HDZ-a, kreće u bespoštednu borbu za pridobivanje glasača i posljedično trasiranje puta za povratak na tron vlasti. Njemu, kao i većini političara, tako dragog mjesta. Pri tome svoju strategiju temelji na tri oslonca.
1. vraćanje Tuđmanovim korijenima
2. dizanje domoljubno/nacionalne svijesti
3. kritiziranje trenutačne nam vlasti kako ništa nije napravila glede a u svezi poboljšanja gospodarske situacije u zemlji.
Zašto baš na tri, a ne više? Zato jer je poznato, vjerojatno i Karamarku, da se stol koji ima tri noge ne može klimati. Dobro, može se nakriviti ako mu je jedna noga kraća pa da sa stola sve klizne u provaliju, pardon na pod, ali se sigurno neće – klimati
!Pa da vidimo kako stvari stoje s 'građevinskim' materijalom za svaka od ta tri oslonca. Ne bi to bilo ništa loše, pogrešno ili ne daj bože bogohulno (kao na pr. program seksualnog odgoja u školama) kad bi te tri noge zaista bile masivne i omogućile stabilniji položaj Lijepe naše. No sve mi se čini da je izbor 'materijala' za izradu ta tri stupa izvučen iz ropotarnice povijesti i vonja intenzivno na – naftalin.
Prvi stup
Prvi 'materijal' se sastoji od 'tuđmanovih korijena'. Nisam baš sasvim siguran da je izbor ovakvog 'materijala' dobar za Karamarkov prvi stup. Čitam, naime, neki dan kako je nekada 'klan' Tuđman bio najmoćniji u Lijepoj našoj. A danas? Gotovi svi poslovi koje su članovi tog 'klana' obavljali su propali. Još kakve takve dobre 'korijene' ima samo unuk Dejan Košutić. To trener svih trenera M.B. tumači na osebujan način. „Po svojoj diskreciji i samozatajnosti to je jedna aristokratska obitelj“ (sic!) kaže M.B. I sad bi, prema Karamarku, stup izgrađen iz 'materijala' 'klana' kojemu su svi poslovi propali i koji čine „jednu aristokratsku obitelj“, trebao biti jedan od tri stupa na koju će se osloniti Hrvatska. Slično u svojoj kolumni od 14. ovog mjeseca M.I. u V.L. piše hvalospjeve pokojnom Predsjedniku sve vráčajući kako bi nam bilo super da su političari nastavili njegovim tragom. Sve sumnjam!
Slabi su to, naime, 'korijeni'!
Drugi stup
Da vidimo što nam nudi 'drugi stup'. Od kakvog je 'materijala' on napravljen?
Prema Karamarku on bi se mogao nazvati 'Domoljubni mix'! U tu mješavinu treba umiješati malo branitelja (mi nismo za objavu braniteljske liste), dodati koje zrno nacionalnog ponosa (neće nama Srbija i Slovenija, a pogotovo ne EU govoriti što smijemo a što ne; barem ne tako dugo dok ne preuzmemo vlast), u hrvatskom Saboru svi imaju govoriti hrvatski (dodatak za 'čvrstoću materijala' po recepturi Ruže Tomšić), dodati nešto grožđica (u obliku popisa telefonskih brojeva prisluškivanih novinara i glavnog tužitelja), malo zaliti slatkim sirupom (tuđmanovom nacionalnom retorikom), onda sve dobro miksati i naliti u kalup drugog stupa.
Nisam siguran da će taj 'materijal' biti dovoljno čvrst. Pa takvim 'domoljubnim materijalom' gdje važi parola iz početka devedesetih 'Jest ćemo i travu ako treba za neovisnu i samostalnu Domovinu!' više se ne bave ni netom oslobođeni generali, a pogotovo ne onih 350.000 nezaposlenih, nepoznati broj onih koji rade za minimalnu nadnicu ili pak rade a ne dobivaju ni minimalac, ili pak oni što kopaju po kontejnerima. Od te 'mješavine' ispast će vrlo slabašan stup.
Treći stup
I na kraju ostaje nam 'materijal' za treći stup – kritika sadašnje nam vlasti kako nije učinila ništa u proteklih godinu dana da ovu napaćenu zemlju izvuče iz krize. Ovaj mi se materijal čini nekako najlošijim. Ne zato što o njemu ne treba govoriti, ili pak kako smatram da je 'materijal' kojim ova vlast gradi „našu bolju i svjetliju budućnost“ bolji, već zbog činjenice da je njegova stranka imala priliku da nađe recept za tu vrstu 'materijala' tijekom gotovo dvadeset godina pa im to nije uspjelo. Dapače!
Posljednja je, naime, predsjednica te stranke zvana 'mala od kužine', kao što je općenito poznato, 'tražila put da nađe put iz krize' pa ga nije našla. Tvrdila je da je njezina stranka u ormarima ostavila pripremljene planove za investicijski bum i da se zahvaljujući tome vidi tračak svjetla na kraju tunela. Kad je nova vlast otvorila ormare, obećavajući prije toga u svom Planu 21 'ekspanziju investicija' a da sadržaj ormara uopće vidjela nije, iz njih su počeli, umjesto planova, ispadati 'kosturi'. A kad je ušla u tunel da nastavi prema tom tračku svjetlosti, shvatila je da prema njoj juri ekspresni vlak zvan – 'Kriza'.
Nakon takve prošlosti g. Karamarko misli doći na vlast svojim gospodarskim projektom pod nazivom 'Kritika gospodarske politike postojeće vlasti'.
* * *
A možebitno samo računa na nostalgiji skloni puk, njegovu ljubav za Domovinu a najviše na poznatu sklonost amneziji hrvatskog glasačkog tijela. Pa se služi demagogijom propovijedajući 'retuđmanizaciju', poziva puk da ponovo stavlja junačku desnicu na domoljubne grudi (iako su mu novčanici već odavno prazni) i napada vlast, a da sam nema nikakve strategije gospodarskog oporavka. Nadam se da mu je takva računica ipak pogrešna.
Jer ako nije, ako glasačko tijelo ipak prihvati da uz pomoć HDZ-a, na čelu s 'neimarom' Karamarkom krene u izgradnju ta tri stupa, bojim se da će Hrvatska završiti kao i poduzeća u vlasništvu članova 'klana' Tuđman.
utorak, 18.12.2012.
Stigao nam popis!
Je li ovo uzrok pada nataliteta u Hrvata?
(karikatura Damira Novaka u listu 'Međimurje')
Svojevremeno, kad se najavljivao popis pučanstva, pa kad se počeo provoditi, komentirao sam zlurado kako taj popis nema NIKAKVE druge svrhe nego da se utvrdi koliko u Hrvatskoj ima katolika a koliko Hrvata. Sve ostalo je za ovu Državu, a posebno za katoličku Crkvu potpuno, apsolutno, sveobuhvatno etc - NEVAŽNO.
Svojevremeno, u travnju 2001. godine, pisao sam prijateljici:
U pitanjima iz popisa stanovništva postoje pitanja tipa: kakav imate vodokotlić, koliko imate pilića i tome slično. Da li imate mobitel, televizor, videorekorder ili ne daj Bože kompjutor, e o tome se u popisu stanovništva na početku 21. stoljeća ne pita. Kako je rekao Šuvar u emisiji o tom popisu (naravno HRT takvu emisiju emitira tek nakon što je popis počeo): sastavljači su pitanja uzeli iz popisa 1951. Onda je stvarno vodokotlić u WC (točnije zahodu, jer zahod bez vodokotlića nije WC) bio raritet i znak visokog standarda.
Neka slična, uz manje izuzetke, pitanja postavljali su popisivači i 2011. godine. Popis je završio, podaci su prikupljeni a onda su prolazili dani, mjeseci pa i godina a od rezultata popisa ništa, nula, zero, nothing, nichts! Grci su, primjerice, imali popis u svibnju a rezultate objavili u srpnju. ISTE godine! Kinezi su samo koji mjesec bili sporiji, a ima ih milijarda i kusur.
Ovijeh dana konačno dočekasmo i mi da saznamo najnovije/najsvježije (sic!) podatke o nama samima. I što smo saznali iz popisa? Vrlo važne stvari o pučanstvu Lijepe naše:
1. - spol
2. – dob
3. – prosječni životni vijek
4. – nacionalnost
5. – vjeroispovijest
6. – državljanstvo
7. – broj stanovništva
To su podaci koje je DZS objavio nakon godinu i po 'intenzivnog rada' na brojenju, sređivanju i „sređivanju“, namještanju i preslaganju podataka dobivenih popisom.
Barem jedan podatak koji je od bitne važnosti za stanje i napredak društva bit će obznanjen tijekom slijedeće godine a hoće ili zaista i biti, ne zna se! Obrazovna struktura, obiteljski sastav, migracije, aktivnosti i zaposlenosti stanovništva, glavni izvor zarade, invalidnost stanovništva, sastav i opremljenost kućanstva, etc., etc. pitanja koja su postavljena u upitniku i za čije je prikupljanje odgovora potrošeno brdo love poreznih obveznika, sve su to podaci koji Državu a pogotovo Crkvu ne zanimaju, posljedično, misle oni, ne zanimaju ni puk. Pobrojanim institucijama bitne su jedino pobrojane točke podatke kojih su i objavili. S tim da je Crkvi i Državi najbitnija četvrta točka, samoj Crkvi peta, a Državi još i sedma. Ostale točke su za zamagljivanje, da ne bi bilo previše napadno što ih najviše zanima.
Govori se da je uzrok tom aljkavom popisu nestručno, amaterski, diletantski, bez profesionalnih demografa obavljen popis. Kao primjer diletantizma J.L. navodi slučaj: dobiven je podatak da je neki petogodišnjak doktor znanosti. I? Je li to uopće stvarni podatak ili je to netko izmislio? Radi li se o petogodišnjaku koji nije doktor ili pak se radi o doktoru koji nije petogodišnjak?
Ili: ovi podaci koji su objavljeni; dob, spol, nacionalnost etc. nisu lako provjerljivi i ne ukazuju automatski na grešku kao prethodni primjer. Oni su bazični. Kad bi bilo objavljeno sve, počeli bi se otkrivati nedopustivi propusti. Primjerice, kao karikirani slučaj, da u Hrvatskoj ima više majki nego žena ili više oženjenih muškaraca nego udanih žena.
A takvih je primjera, piše J.L. puno.
I zato sam duboko uvjeren, a bio sam, ponavljam, i na početku popisa, da je on obavljen samo i isključivo zato da se ima 'službeni podatak' kako u Hrvatskoj ima 90% katolika (važno Crkvi) i 90% Hrvata (važno Državi), t.j. da smo gotovo pa 100% jednonacionalni i jednoreligijski narod.
„Kad čujem riječ multikulturalnost ili multinacionalnost mašim se za revolver“, rekli bi objavljivači (i mjerodavne vlasti) komentirajući rezultate popisa.
ponedjeljak, 17.12.2012.
Vlast iznad i prije svega!
Ako je točno što piše J.L. (ograđujem se jer ono što pišu mediji uvijek treba uzimati sa stanovitom rezervom) onda ova vlast za mene nema više nikakve vjerodostojnosti.
Prema svim anketama, naime, ministar zdravlja (a znam iz osobnih 'pouzdanih' izvora da je to tako) je najpopularniji ministar u vladi a, što je za mene osobno važno, nije sklon podilaženju 'žutilu'. I to znam iz 'pouzdanih' izvora. Da je to točno pokazao je i nedavni prilog u Dnevniku HRT kad ga je Šprajc pokušao natjerati, doslovno natjerati, u duhu žute štampe da se izjasni hoće li se ili ne kandidirati za gradonačelnika Zagreba. Na opetovano pitanje dao je odgovor kakav bi svaki ministar u vladi trebao dati na takva provokativna pitanja. 'Nakon dogovora u stranci sve će se znati'. Dobra pouka za HNS samo što bi odgovor trebao glasiti: 'Nakon dogovora koalicije sve će se znati.'
Jednako tako znam, a i osjećam u svakodnevnom životu sedamdesetogodišnjaka kojem je 'zdravstvena skrb' gotovo svakodnevna potreba, da je to jedini ministar čije je ministarstvo polučilo kakve takve rezultate u ovih godinu dana uz Ministarstvo financija sa svojim aktivnostima glede povećanja poreznog opterećenja.
Ako je točno što sugerira naslov u J.L. (tekst nisam namjerno pročitao prije pisanja ovog osvrta jer želim spontano reagirati na ovo najnovije možebitno 'žutilo') onda je DEFINITIVNO i KONAČNO bjelodano da ni ovoj vlasti nije bitan interes svekolikog pučanstva Hrvatske već ISKLJUČIVO osvajanje vlasti na NAJAKTRATIVNIJEM (politički najvažnijem) biračkom polju. Jer ako sposobnog čovjeka miču s položaja koji je u interesu CIJELE Hrvatske da bi se osvojio položaj u jednom gradu, pa makar to bio i glavni grad Hrvatske, onda onaj koji to radi nije za drugo nego za – odstrel.
I to u doslovnom smislu te riječi.
Kad bi, što je ipak nezamislivo, nakon takve odluke vrha stranke (čitaj 'Manekena'), R. Ostojić odbio ponudu i ostao na svom dosadašnjem mjestu nastavljajući započeti posao, pa makar uz prijetnju isključenja iz stranke ili smjene s ministarskog položaja, tada bi dotičnog smatrao časnim čovjekom. No on će se najvjerojatnije zbog 'stranačke stege' (zbog koje svojevremeno nisam htio biti suosnivač stranke 'Laburista') povinuti nalogu 'Manekena', saviti kičmu i prihvatiti se posla koji mu, obzirom na svoju struku i svjetonazor (liječnik je i nije populist) po mom dubokom uvjerenju ne leži.
Ali što se može: vlast prije i iznad svega!
subota, 15.12.2012.
Crkva i seks
To je zaista van svake pameti!
U (sekularnoj) državi u kojoj broj nezaposlenih raste kao gljive poslije kiše, u državi gdje premijer (od milošte zvan 'Maneken') ne zna što mu rade ministri, u državi u kojoj ljudi rade a ne primaju plaću, ako primaju ona im je najčešće jedva dovoljna za život, u državi gdje je normalnije da neka tvrtka propadne nego da se otvori nova, u državi u kojoj iza svakog ugla viri neki kriminalac, lopov, ucjenjivač, tražitelj mita, policijski svodnik, u državi gdje je korupcija temeljni način poslovanja, u državi gdje vlast muku muči sa 'smještajnim kapacitetima' za one koji su u istražnom postupku ili pak već pravomoćno osuđeni, u takvoj se dakle državi poglavar Crkve u Hrvata kardinal Bozanić bavi stvarima koje mu nisu 'u opisu radnog mjesta', za koje niti je mjerodavan, niti s njima ima bilo kakvog iskustva. Ili barem ne bi trebao imati. Sve ostalo on ne vidi, za njega to nije važno!
Kao što, naime, imamo prilike slušati, gledati i čitati, glavna preokupacija crkvenog vrha nisu egzistencijalni problemi puka i stanje duha u Hrvata, već sadržaj programa seksualnog odgoja u školama kojeg želi uvesti Ministarstvo prosvjete i kulture.
Ovim kratkim napisom ne želim ulaziti u meritum problema: treba li ili ne seksualni odgoj u školama, treba li ga uvoditi ovako naprečac ili bi možebitno trebalo o jednoj takvoj delikatnoj temi poraditi kroz dulji rok (obzirom na još uvijek prisutnu zatucanost, licemjerje ili farizejstvo koja prevladava u svijesti mnogih građana kad je u pitanju seksualnost), treba li prije uvođenja osigurati logistiku: edukaciju nastavnika, seriozne udžbenike etc.
Imam sedamdeset godina. U mojim se ranim godinama o pitanju seksualnosti saznavalo ponešto od roditelja, ali ponajviše od starije djece ili kako se to onda govorilo 'na ulici'. Unatoč tako 'manjkavom' obrazovanju uspio sam 'napraviti' i odgojiti dva sina. Koji su živeći u 'naprednijem' dobu ipak bili nešto bolje informirani o toj 'djelatnosti' i 'napravili' petero unučadi. Pomalo sam i uživo u ljepotama vršenja 'onih smiješnih pokreta' kako bi rekao Englez nakon prve bračne noći izlazeći iz svoje sobe, nadajući se da je 'lady' zatrudnjela i da to više neće morati činiti. Vjerojatno o toj 'problematici' znam ipak nešto više od spomenutog crkvenog velikodostojnika. Ili bih po logici stvari trebao znati. Unatoč i usprkos tom iskustvu ne bih se usudio naprečac donositi procjene u svezi toga je li seksualni odgoj u školama dobra ili loša stvar.
Ali ne! Velepoštovani Kardinal smatra da ima pravo dijeliti savjete (i packe) o stvari o kojoj ne zna ništa: ni praktično ni teoretski. Praktično jer mu njegov svjetonazor ne dozvoljava da zbog zaštite čistoće svoje osobe 'prosipa krv ili spermu uzalud', niti pak teoretski jer se o tome ništa ne uči u školama koje je završio. Barem ne o načinima kako se sve to u prirodi radi. Pa ipak unatoč i usprkos tome on smatra da je „program skandalozan i da su mnogi roditelji (kad ih je stigao pitati, op. s.c.) zabrinuti jer misle da bi njihova djeca zbog takvog odgoja mogla biti navedena na pogrešna razmišljanja.“
I onda poentira: „Zdravstveni odgoj je opasan (sic!) u nekim dijelovima. Razara čovjeka!“ Dakle: čovjeka ne razara mržnja, šovinizam, neznanje, primitivizam, zatucanost, dogmatizam, uskogrudnost, licemjerje, pokvarenost, farizejstvo, glad, neimaština, nepravda, ratovi etc, etc. Ne, njega razara spoznaja o seksualnosti. Ako je i od Kardinala, previše je!
I sve bi to bilo još kako tako prihvatljivo. Svaki čovjek ima pravo na svoje mišljenje. No u ovom slučaju je ipak, po mom sudu, u pitanju neizmjerno licemjerje, njegovo i svih svećenika koji ga u tome podržavaju.
Zašto?
Zato jer je opće poznata činjenica da među svećenicima postoje i homoseksualci i pedofili i svećenici koji imaju vanbračne seksualne veze, nota bene nedopuštene po crkvenim pravilima, vanbračnu djecu.
Zlobnici bi rekli: nije ni čudo kad nisu imali 'seksualni odgoj'!
četvrtak, 13.12.2012.
EU i Nobel
Da li?
Dodjeljivanje Nobelove nagrade Europskoj uniji nije u cijelom svijetu pa ni u samoj EU prihvaćeno kao nešto što u sebi ne sadrži određene kontroverze. Osobno nisam baš osupnut tom činjenicom, jer je notorna činjenica da se ta nagrada od svih 'Nobela' (možda još i za književnost) najčešće može okarakterizirati pridjevom - kontroverzna. Što i nije nelogično, obzirom da kriteriji za njeno dodjeljivanje, već zbog njezine prirode, ne mogu biti jednoznačni i u načelu su rezultat osobnih estetskih pa i političkih stavova kojima se dodjeljivači rukovode. Onda i ne čudi da su za neke oni koji su je dobili dobili nezasluženo ili prerano, a s druge strane ima onih koji su je po mnogima zaslužili a nisu je dobili.
Koliko je meni poznato Nobelova nagrada za mir dodjeljuje se od 1901. Prema Wikipediji Europska unija jedinstvena je međuvladina i nadnacionalna zajednica europskih država, nastala kao rezultat procesa suradnje i integracije koji je započeo 1951. godine između šest država (Belgije, Francuske, Njemačke, Italije, Luksemburga i Nizozemske), da bi formalno bila uspostavljena 1. studenoga 1993. Obrazloženje kojim se nagrada dodjeljuje EU između ostalog govori i o tome kako je ona doprinijela održavanju mira u Europi, dapače da je njena zasluga da u Europi rata više nikada neće biti.
Ako se uobziri da je EU formalno uspostavljena 1993. godine kako se može tvrditi da je njezina zasluga za 67 godina ne ratovanja u Europi, čak i da početkom devedesetih godina prošlog stoljeća na tlu ex-Jugoslavije i nije bilo rata. A pogotovo je problematična tvrdnja kako zahvaljujući EU rata u Europi više neće biti. Dakle dodjeljivanje 'ex futuru'. Tako gledajući na ovu dodjelu nagrade koja je u svom začetku zamišljena kao nagrada borcu za mir, dakle pojedincu, a ne političkoj organizaciji, za mene je ipak upitno.
No kao što već rekoh, kriteriji za dodjelu te nagrade, pokazuje nam prošlost, su vrlo labavi, ponekad čudni da ne kažem u mnogo slučajeva problematični.
srijeda, 12.12.2012.
Kakav glasač, takav političar!
Bloger g.profesor osmog je dana ovog mjeseca naveo (pretpostavljam) dio intervjua s D. Lesarom (Obzor, 8.12.) kojeg ovdje ponovo, kao primjer 'visoke' kulture izražavanja, citiram:
P: Ostali ste u Partiji dok se ona nije raspala?
O: Ne, otišao sam '87.
P: Zašto?
O: Poslao sam ih u p... materinu.
Pročitavši ovu 'veleumnu' izjavu pomislih: da kojim slučajem intervjuirani gospodin i njegova stranka dođu na vlast bi li razgovor s novinarom, nakon posjete članova sindikata da mu se potuže na težak položaj radničke klase, tekao ovako:
P: Jučer su vas posjetili predstavnici radničke klase?
O: Da, žalili su se na teško stanje radnika i veliku nezaposlenost.
P: I što ste im odgovorili?
O: Poslao sam ih u p... materinu.
A onda sam 11. tekućeg mjeseca u J.L. našao nekoliko slika o tome kako Karlovčani (a vjerojatno i građani drugih gradova) štite, u ovim snijegom zametanim danima, 'svoja' očišćena parkirališta za svoje limene ljubimce. Jedna od slika je 'na tragu' izjave 'uvaženog' saborskog zastupnika, perjanice u borbi za prava radničke klase.
I što reći nego: kakvi glasači takvi i političari!
utorak, 11.12.2012.
Pet godina 'blogijade'
Uvod
Poštovani potencijalni čitatelji!
Evo stigao još jedan entuzijasta u borbi protiv ljudske gluposti.
Iako je čuveni fizičar Einstein rekao: " Svemir i ljudska glupost su neizmjerni! Doduše u ono prvo nisam baš siguran!" nadam se da ću uz Vašu pomoć ipak uspjeti barem malo smanjiti količinu gluposti u Lijepoj našoj. Pa makar na kraju ustanovili svi zajedno da smo se tukli protiv vjetrenjača (kao čuveni Vitez tužnog lica).
Pa krenimo!
Pozdrav Vaš Semper Contra
Komentari:
kolegus
Baš me zanima kaj bu ovaj semper contra pričal, nadam se da bude zanimljivo
zumbul
Ma, odlično.
* * *
Tako je na današnji dan prije točno pet godina, uz instrukcije blogerice @catwomen na čemu joj od sveg srca zahvaljujem, počela moja 'blogijada'. Danas, kad pišem ovaj 454 post čini mi se da je vrijeme prošlo brzo, a da ih tijekom tog vremena i nisam napisao mnogo. Na taj prvi javilo se samo ovo dvoje komentatora, nažalost anonimno (neregistrirano). Koliko se sjećam njihova imena više nikada nisam pročitao u komentarima iako je @kolegus-a zanimalo 'kaj bu ovaj semper contra pričal, a @zumbul-u je ideja bila odlična. Što se tiče prvog naslućujem, doduše, tko bi to mogao biti, a ovaj drugi možebitno sada glumi u seriji 'Sulejman veličanstveni' izvjesnog 'Zumbul-agu' uživajući u sultanovom haremu.
Dalje je povijest, tako se to kaže, zar ne?
I što reći nakon pet godine 'borbe' s vjetrenjačama! Samo to da treba nastaviti pa makar na kraju ustanovili svi zajedno da smo se tukli protiv vjetrenjača (kao čuveni Vitez tužnog lica) kako sam to zaključio u svom prvom blogu. Jer vjetrenjače su još uvijek tu. Melju pljevu koju mnogi koriste da bi njome oblikovali svoje gluposti. Za neke, možebitno, i autor ovog bloga
!Uostalom, narod ne kaže uzalud: „Čovjek uči dok je živ i umre glup ko – top!“
Ili možebitno to ja smislih?
Ilustracija iz knjige 'Don Quijote“ (izdanje za mladež), 'St. Kugli', Zagreb, tiskane prije sedamdeset ljeta
subota, 08.12.2012.
Dva dobrotvora
Ovih se dana u tiskovinama i na dalekovidnicama piše i govori o dobrotvoru, nazovimo ga u priči - Prvi Dobrotvor. Priča o njemu i njegovom životnom putu zvuči kao bajka za koju smo do sada mislili da se može dogoditi samo u Americi.
Dobrotvor je u čabarski kraj stigao iz rodnog kraja na brdovitom Balkanu, u ljeto 1952. godine, s tri samaraška konja te počeo vaditi debla iz čabarskih šuma. Mukotrpnim radom, uz poneku financijsku transakciju novcem kojeg je zaradio baveći se 'drvetom', polako je povećavao imetak. Koristeći se pri tome, govore zlobnici, metodama ponekad ne baš moralnim, a i korištenje jeftine radne snage iz njegovog kraja, kažu isti, nije mu bilo strano. Već 60-tih godina prošlog stoljeća moglo bi se reći da se obogatio.
Onda je došlo vrijeme 'privatizacije' pa je kupio posrnulu RO 'G.', nekadašnju socijalističku tvrtku, za 12,5 milijuna maraka. Pet je milijuna dao u gotovini a za ostatak je preuzeo obveze. Da nije, kaže, tvrtka bi propala a ljudi ostali bez posla. I tako je nastala tvrtka 'F.' u Čabru gdje mještani i stanovnici okolnih naselja žive od njegovog biznisa. Nije završio fakultet ni živio u inozemstvu, ali biznis mu je uvijek išao. Zahvaljujući tome uspio je i sebi i svojima osigurati pristojan život ostvarivši svoj poslovni raj, usput sagradivši u bujnoj šumi kuću i bazen. U okolnim šumama je četo upražnjavao hobi – lov.
Izvorna djelatnost tvrtke, drvna industrija, posljednjih godina pomalo 'šepa' pa ju je Dobrotvorov sin želio ugasiti i okrenuti se turizmu. „Razmišljao je o profitu, zaradi, biznisu, to je njegov stil“ kaže tata Dobrotvor. Zbog takvog ga je pogleda smijenio jer, kaže; „ja živim s ovim ljudima u ovom kraju, tu me poštuju i cijene.“ Odlučio je spasiti biznis.
Ipak, godine pritisle pa odluči poslovno carstvo povjeriti „Zakladi Prvi Dobrotvor.“ koja će njime upravljati nakon njegove smrti. O kojoj je, zakladi, nota bene, razmišljao još od 1952. godine.
„Zakladom će upravljati vijeće, a predsjednik ću biti ja do smrti. Poslije će članovi vijeća međusobno birati predsjednika“ planira Dobrotvor.
Tako,ukratko, glasi priča o Prvom Dobrotvoru.
* * *
Drugi Dobrotvor je u ostvarenje svog sna krenuo iz malenog sela K-a. I njegov životni put bi se mogao nazvati bajkom o Velikom Uspjehu. Ni on nije završio fakultet. Bio je, doduše, nekoliko puta u inozemstvu ali se uvijek vraćao natrag svjestan da samo u ovim krajevima može ostvariti svoje snove.
Završivši bravarski zanat, mukotrpnim radom najprije kao metalski radnik, a kasnije kao 'perspektivni kadar' polako je stjecao sve veći ugled u svojoj 'branši' i nakon dugotrajne borbe s 'konkurencijom' postao 1937. 'Glavni' u 'tvrtki' KPJ. Pri tome se, govore zlobnici, nije uvijek koristio 'finim' metodama borbe; no što se može – 'cilj opravdava sredstva', kako bi rekao Machiavelli. A onda je jedan luđak odlučio zauzeti cijeli svijet i naš Dobrotvor je u tome vidio priliku kako da ostvari svoje snove.
Svojim šarmom, uvjerljivošću i još nekim metodama o kojima se pričalo/priča, uz nehotičnu pomoć onih protiv kojih se imao namjeru boriti i prije rata, uspio je pokrenuti narod na ustanak i nakon mnogo patnji (narod nešto više od njega) osnovati 'tvrtku' KPJ, kasnije preimenovanu u SKJ, koja je poslovala i imala 'filijale' na teritoriju nazvanom DFJ, pa FNRJ i na kraju SFRJ. O čemu je, nota bene, razmišljao još od 1937. godine.
Dalje je išlo sve lako uz primjenu već provjerenih metoda rada. Da nije tako radio 'tvrtka bi propala, a ljudi ostali bez posla', što se, istine radi, nakon njegovog odlaska mnogima i dogodilo. Zahvaljujući tome uspio je i sebi osigurati pristojan život ostvarivši svoj san. Zahvalni radnici sagradili su mu vile po cijeloj zemlji s i bez bazena, uz more i na brdima. Stanovnici krajeva gdje je postojala ili se uzgajala divljač organizirali su mu lov koji je bio jedan od njegovih najdražih hobija u ono malo slobodnog vremena što je imao na raspolaganju. Dobro mu je išao 'biznis', čak i na međunarodnom planu u okviru velike 'korporacije' zvane 'Nesvrstani'.
Početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća gospodarske poteškoće bivale su sve naglašenije. Mlađa njegova 'djeca', stala su razmišljati o novom biznisu, nekakvom profitu, pa o demokraciji, htjeli su malo 'federirati'. Čak su se pojavile glasine da se žele odvojiti od Carstva. To je ipak bilo previše pa je, primijenivši prokušane metode, spriječio njihov pokušaj osamostaljenja. Jer, rekao je, 'ja živim s ovim narodima i narodnostima u ovoj državi, tu me poštuju i cijene'. Odlučio je spasiti 'biznis'!
Godine su prolazile, Dobrotvor je stario pa je zaključio da bi ipak trebalo nešto poduzeti kako bi Carstvo opstalo i nakon njegove smrti. Zbog toga je Carstvo povjerio „Zakladi SFRJ“ koja će njime upravljati i nakon njegove smrti.
„Zakladom će upravljati Predsjedništvo, a Predsjednik ću biti ja do smrti. Poslije će članovi Predsjedništva međusobno birati Predsjednika“ planirao je Drugi Dobrotvor.
Kako je završilo to Carstvo nakon smrti Drugog Dobrotvora opće je poznato. Pitam se samo kako će, nakon smrti Prvog Dobrotvora, završiti njegovo Carstvo?
četvrtak, 06.12.2012.
Povijesno glasovanje u UN-u
Svjetska vijest krajem studenog 2012. godine bila je odluka Opće skupštine UN-a da se Palestini dosadašnji status entitet-promatrača u UN-u podigne na status države-promatrača, onaj koji trenutačno ima i Vatikan. Sticajem okolnosti upravo čitam izvrsnu knjigu „Jučerašnji svijet“ Stefana Zweige o događajima kako ih je on vidio od vremena kad je krenuo u školu do 1939. godine. Vrijedi je pročitati.
Za ovaj post zanimljiv mi je podatak, o kojem nisam do sada znao (ili sam možebitno već zaboravio), koji pročitah u knjizi a odnosi se na početak modernog političkog cionističkog pokreta i njegovog začetnika Theodora Herzela. Iako je dugo smatrao jevrejski problem socijalnim problemom, 1894. je napisao i dramu u kojoj odbacuje asimilaciju i konverziju kao rješenje problema. Nadao se da će njegov rad stvoriti diskusiju koja će dovesti do zajedničke tolerancije i poštovanja između kršćana i Jevreja.
Međutim nakon afere Dreyfus, francusko-jevrejskog oficira francuske vojske koji je nevin osuđen za izdaju, Herzl je doživio najjače antisemistko raspoloženje masa i to ga je uvjerilo da je jedino rješenje za Židove masovno iseljenje u zemlju koju su oni mogli zvati svojom. 1896. izdao je neveliku knjigu „Židovska zemlja“ koja je bila sjeme iz kojeg je niknula Svjetska Cionistička Organizacija (WZO) 1897. godine u Baselu u Švicarskoj i kojoj je cilj bio stvaranje židovske države u Svetoj Zemlji.
Na taj način, međutim, posijano je i sjeme budućeg sukoba Palestinaca koji žive na tom dijelu zemaljske kugle i Židova koji su zahvaljujući Velikima dobili mogućnost da započnu naseljavanje iste teritorije. Dalje je tijek događanja bio već uobičajen kad se negdje umiješaju Veliki.
Nakon Prvog svjetskog rata Britanija preuzima upravu nad područjem Palestine i Jordana. Židovi koji su živjeli u tom području 1947. posjedovali su oko sedam (7%) posto zemljišta tadašnje Palestine.
UN-plan podjele 1947. (poredi s podjelom Bosne u sklopu Deyton-a; je li mir u BiH konačan?).
Britanska uprava okončana je 1948. Godinu dana ranije UN-u je predložio podjelu Palestine na židovski i arapski dio, a Jeruzalem je trebao biti pod međunarodnom upravom. Arapi su odbili taj plan (ključni moment: nisu se zadovoljili 'bolje vrabac u ruci nego golub na grani'. U nedavnoj prošlosti slično se dogodilo i na brdovitom Balkanu).
Izrael je1948. proglasio svoju državnost. Arapske zemlje odgovorile su napadom (opet sličnost s našim susjedima u ovom dijelu Europe). Primirje 1949. Jordan je preuzeo kontrolu nad područjem Zapadne obale, a Egipat nad pojasom Gaze.
U ratu 1967. Izrael je Egiptu oduzeo Gazu i Sinaj, Jordanu zapadnu obalu, a Siriji Golansku visoravan. Pokrenuo je program naseljavanja Židova na palestinsko područje. Sinaj je 1982. vraćen Egiptu, a 2005. Gazi je vraćena palestinska autonomija. Za uzvrat Egipat je priznao državu Izrael što je Sadata na kraju stajalo glave.
2012.
Rat/sukob još uvijek traje.
Moj stav glede a u svezi slučaja Palestina contra Izrael ili obratno je u ovom slučaju je minoran. Onako usput mislim da su Palestinci htjeli 1947. previše (kao na primjer Srbija od 1918. pa nadalje) a na kraju će, bojim se, ostati bez ičega (kao Srbija u budućnosti) ili što bi narod rekao 'suhog k…a'. Jednako tako smatram da to što rade Izraelci/Židovi (zahvaljujući podršci Amerike čijoj je vladajućoj eliti itekako važno što misle Židovi; vladaju financijama) nije u redu. Oni se doduše ne služe terorizmom u doslovnom smislu te riječi (teroristi samoubojice, nasumce ispaljivanje raketa etc.) jer zahvaljujući naprednoj vojnoj tehnologiji mogu dirigiranim projektilima ubiti nekog palestinskog vođu (za njih terorist) dok sjedi na WC-u. Ako pri tome slučajno pogine i neko palestinsko dijete, e bože moj, što stoji i gleda dok mu ćale prazni crijeva.
Mene više zanima jedna druga stvar. I zbog toga ovaj tekst.
Vlada/političari države Hrvatske opet su pokazali svoju 'principijelnost', 'hrabrost', 'jasnost svojih stavova' i 'neovisnost' o tome što misle Veliki. Predstavnik Hrvatske u UN-u je bio suzdržan, što bi se reklo 'ni vrit ni mimo'. Unatoč i usprkos činjenici da je Vatikan, nota bene prva država koja je priznala neovisnost Hrvatske, glasovao ZA. Što reći na to?
Dvije stvari: Hrvati, ili barem oni koji su na vlasti, imaju kratko pamćenje pa zaboravljaju da su prije dvadeset godina bili u jednakoj situaciji kao što su Palestinci već više od šezdeset godina i drugo da „malograđansko, gradsko, purgersko hrvatstvo je uglavnom brbljivo, dobroćudno i naivno, te mnogo više voli pjesmu vinsku i mjesečinu nad vinogradom i klokot mošta nego dosljednost u akciji i tvrdu odlučnost“ (Krleža: „Malograđanska historijska shema").
Toliko od mene bez umišljaja da sam izrekao konačni i jedini mogući sud o tom slučaju.
utorak, 04.12.2012.
Kukuriku ili kukulele?
Sutra će biti godina dana kako sam na ovom blogu objavio tekst pod naslovom „Cirkus je priveden kraju“ vezan uz 'trijumf' 'Kukuriku' koalicije na parlamentarnim izborima. Tko ima volje ponovo (ili po prvi puta čitati) može cijeli tekst naći ovdje. Za one kojima se baš ne da kopati po 'prašnjavim' policama blogerske arhive evo samo nekih kratkih naglasaka iz spomenutog teksta. Bez ilustracija.
Potres
Jučer (4.12.2011., nap. s.c.) točno u 19.10 na području grada Zagreba seizmografi su registrirali snažan potres magnitude 8,2 stupnja po Richteru. Prema vijestima na dalekovidnici epicentar potresa bio je na Trgu Žrtava fašizma.
(…)
Također je uočeno da nema nikakve neposredne materijalne štete. Dapače prema 'neprovjerenim ali pouzdanim' informacijama, među većinom gradskog puka, pa i po većem dijelu Lijepe naše, čuo se veliki uzdah olakšanja, nakon što su sve dalekovidnice i elektronski mediji objavili njegov uzrok.
A prema informacijama onih koji su se nalazili u dotičnoj zgradi potres je izazvan padom s političkog Olimpa dosadašnje Predsjednice Vlade Republike Hrvatske, Jadranke Kosor, zvane od milošte 'mala od kužine', a sve u stilu one narodne: 'tko visoko leti nisko pada'.
(…)
Tshunami
Ipak bih upozorio one koji danas naveliko slave nadajući se boljem, da nakon snažnih potresa vrlo često nadođe – tshunami. Oprez slavljenici! Najnovije iskustvo Japana nas uči da on, tshunami, može biti mnogo razorniji i od samog potresa!
Već čujem njegov huk iz zgrade 'Muzeja suvremene umjetnost' gdje se privremeno stacioniran glavni stožer 'Kukuriku' koalicije.
Je li to odjek izjava jednog od 'prekaljenih' boraca za spas Hrvatske iz redova SDP-a koji je najavljivao dolazak MMF-a i prognozirao stečajeve 20 do 30.000 firmi. Što će se (najvjerojatnije) dogoditi bez obzira tko dođe na vlast. Sve u stilu Churchull-ove sentencije na početku 2. sv.rata: „Mogu vam obećati samo krv, znoj i suze“. No o tome se u predizbornom talambasanju nije smjelo pričati pa je dotični malo sklonjen na stranu dok se situacija ne smiri. (radilo se o /proročanskim/ izjavama Slavka Linića, današnjeg ministra finacija, napomena s.c.).
Ili se to ipak čuje slavljeničko pjevanje onih koji će zasjesti na vlast vjerujući da su bogom dani uz njegovu pomoć, bez ovozemaljskih 'sotona', izvući ovu upropaštenu državu iz govana?
A možda je to 'kukulele' tih istih jer su došli 'k pameti' i shvatili što ih čeka sada kad su pobijedili?
Za sada ne znam.
A vi, gospodo draga, i lijeva i desna, za svaki slučaj pljunite u šake i priklonite se narodnoj: 'pouzdaj se use i u svoje kljuse'.
Danas se, međutim, zna da se ipak radilo o KUKULELE!
subota, 01.12.2012.
Kako država može smanjit troškove školovanja?
Ovijeh dana u žiži oliti fokusu pozornosti hrvatskog puka su: pronađeni posmrtni ostaci Antonije Bilić i štrajk upozorenja prosvjetnih radnika i medicinskih sestara. Gotovina je, naime, već otišao u drugi plan. Događaji koji zanimaju 'medijsko žutilo' rastu, naime, kao gljive poslije kiše. O njemu, Gotovini, razmišljaju još samo 'razočarani' desničari (sic!). Već je lansirana teorija o (šaljivoj) uroti: pravi je Gotovina eliminiran i zamijenjen njegovim klonom koji 'voli' Srbe!
O prvom neću. Ne zato što sam indiferentan prema tragediji obitelji Bilić već iz sasvim jednostavnog razloga: osobnog sam mišljenja da takve tragedije spadaju i domenu OSOBNIH trauma pa ih ne bi trebalo povlačiti po medijima. Moj je stav da OZBILJNI mediji ne bi trebali takvim vijestima hraniti puk sklon VOAJERIZMU (zavirivanje u tuđe nesreće) već bi samo informiranja radi trebali donijeti tri kratke vijesti/notice/crtice:
Nestao/la X.Y.
Uhapšen P.Q. zbog sumnje da je počinio ubojstvo X.Y.
P.Q. optuženi za ubojstvo X.Y.
P.Q.osuđen na…
I to je sve što o takvim slučajevima treba pisati i o čemu puk treba znati. Eventualni komentar može se odnositi samo na visinu kazne. No o tom potom.
O drugoj vijesti, koja je trenutačno u fokusu zanimacije 'žutih medija', štrajk prosvjetnih radnika i medicinskih sestara nešto opširnije. Da li je štrajk kojim se u prvi plan stavlja ISKLJUČIVO bitka za financijski položaj djelatnika zaista PRAVI štrajk ili bi pak štrajk trebao u prvi plan postaviti OPĆI DRUŠTVENI POLOŽAJ djelatnika tih struka o tome možebitno jednom drugom prilikom. Ako ću, naravno, o tome uopće imati volje pisati jer mi je dosta pisanja po onoj narodnoj: 'pas laje a karavana prolazi'.
Za sada samo MOJ STAV o štrajkovima kao TAKVIMA. Općenito: štrajk djelatnika/radnika/službenika IMA SMISLA i apsolutno je opravdan samo u slučaju ako prouzroči DIREKTNU štetu onome/onima koji djelatnike/radnike/službenike zapošljava. Mislim da se možete složiti sa mnom da štrajk prosvjetnih radnika i medicinskih sestara NEĆE proizvesti baš NIKAKVU štetu onima koji su na vlasti (možebitno će izgubiti na slijedećim izborima no onda će, kao danas HDZ, uživati u sinekurama ne radeći NIŠTA osim što će prigovarati VLADAJUĆIMA da ne rade ono što sami nisu bili u stanju učiniti) ali će biti ŠTETAN za one koji o njihovoj sudbini uopće ne odlučuju: u ovom slučaju učenici (kojima to, znamo iz vlastitog iskustva ruku na srce, odgovara) i pacijenti. Uposlenici tih segmenata društva (i inih sličnih: policija, vojska, carinici, državni službenici, vozači tramvaja, radnici u željezničkom prometu, poljoprivrednici, zaposlenici u čistoći, etc) trebali bi iznaći neki drugi način borbe za svoja prava koja bi pogađala njihove POSLODAVCE, dakle koji određuju njihove sudbine, a ne njihove KORISNIKE koji s njihovim OSOBNIM SUDBINAMA nemaju nikakve veze. O tome možebitno i opet nekom drugom prilikom ako za to zanimanja bude.
Na sva ova moja 'mudroslovljenja' potaknula me vijest koju saznadoh putem 'žutog medija'. Upravo zbog ovog pridjeva ograđujem se u istinitost iznesenog, ali kako drugih informacija nemam, podastirem pred vas ono što sam pročitao na http://danas.net.hr/svijet/sto-druge-zemlje-mogu-nauciti-od-kanade a koja se odnose na neka zapažanja proistekla iz njemačke studije o Kanadi i njezinoj POLITICI prema potencijalnim doseljenicima. Između inog u studiji se kaže:
„Primjerice, od 1967. Kanada bira svoje useljenike pomoću SUSTAVA BODOVANJA (kao da se radi o ocjenjivanju rase pasa na njihovoj izložbi, nap. s.c.). Najvažniji kriteriji za izbor su obrazovanje i znanje jezika. Potencijalni useljenici time mogu steći DVIJE TREĆINE BODOVA nužnih za useljenje. Osim toga, kanadska vlada dodjeljuje BODOVE i za radno iskustvo, godine starosti (starci su, vjerojatno, kao i kod nas, nepoželjni, nap. s.c.) ili za već postojeću ponudu za posao (početnici imaju manje šansi kao i kod nas, nap. s.sc.). U obzir se uzimaju i druge stvari, poput obrazovanja partnera (jednim udarcem dvije muhe, nap. s.c.) ili prethodnog boravka u Kanadi (bolje naši nego tuđi, nap.s.c.). No, ne traži se samo visoko kvalificirana radna snaga.
Naravno, u Kanadi postoji i potreba za radnicima s nižim kvalifikacijama u sektoru njege, naftnoj industriji te u šumarstvu. Za te osobe u pojedinim regijama i provincijama postoje POSEBNI PROGRAMI (Quod licet Jovi, non licet bovi, nap.s.c.). U slučaju da na tim područjima imaju ponudu za posao, useljenici najprije imaju pravo na OGRANIČENI BORAVAK u Kanadi. STALNU BORAVIŠNU DOZVOLU na kraju dobiju samo pojedinci (koji se pokažu sposobni, vrijedni i poslušni t.j. da ne traže kruha preko pogače, nap. s.c.)
Useljenici u Kanadu su, prema službenim podacima, u PROSJEKU BOLJE OBRAZOVANI nego domaće stanovništvo (što domaći da uče, troše vrijeme i novac i opterećuju KANADSKI državni proračun, kad mogu dobiti posao i bez velikog učenja, nap. s.c.). Uspjeh druge generacije, odnosno djece migranata u Kanadi, prema rezultatima ove njemačke studije je posebno impresivan - oni su MAHOM POSTIGLI AKADEMSKO OBRAZOVANJE (jedini način da donekle eliminiraju osjećaj da su DOTEPENCI, nap. s.c.) i na tom su području čak nadmašili domaće stanovništvo.“
Iz citiranog proizlazi odgovor na pitanje postavljeno u naslovu teksta: „Kako država može smanjit troškove školovanja?“
Vrlo jednostavno: neka ukine školstvo koje ionako školuje mlade za rad u NAJRAZVIJENIJIM ZEMLJAMA ZAPADA. Za obrazovanje mladih ostavimo samo sustav TEČAJEVA (u trajanju ne duljem od šest mjeseci): za krojače, konobare, kuhare, recepcionare, vojnike u funkciji 'topovskog mesa', skipere, vrtlare, kućne pomoćnice, kinderfrajle, kućne majstore etc. Za inženjere, djelatnike svih društvenih profila, a pogotovo za ZNANSTVENIKE ionako u Hrvatskoj NEMA potrebe. Tijekom tisuću godina smo za tuđince radili UPRAVO takve poslove (na primjer Austro-Ugarska monarhija). Pa zašto ne bi i u budućnosti, kao članica EU, radili isto. Izdaci za znanost i obrazovanje bit će, u tom slučaju, minimalni.
P.S.
Kako smanjiti izdatke za mirovine i zdravstveno osiguranje jednom drugom zgodom.
