Marketing
Povijesno glasovanje u UN-u
Svjetska vijest krajem studenog 2012. godine bila je odluka Opće skupštine UN-a da se Palestini dosadašnji status entitet-promatrača u UN-u podigne na status države-promatrača, onaj koji trenutačno ima i Vatikan. Sticajem okolnosti upravo čitam izvrsnu knjigu „Jučerašnji svijet“ Stefana Zweige o događajima kako ih je on vidio od vremena kad je krenuo u školu do 1939. godine. Vrijedi je pročitati.
Za ovaj post zanimljiv mi je podatak, o kojem nisam do sada znao (ili sam možebitno već zaboravio), koji pročitah u knjizi a odnosi se na početak modernog političkog cionističkog pokreta i njegovog začetnika Theodora Herzela. Iako je dugo smatrao jevrejski problem socijalnim problemom, 1894. je napisao i dramu u kojoj odbacuje asimilaciju i konverziju kao rješenje problema. Nadao se da će njegov rad stvoriti diskusiju koja će dovesti do zajedničke tolerancije i poštovanja između kršćana i Jevreja.
Međutim nakon afere Dreyfus, francusko-jevrejskog oficira francuske vojske koji je nevin osuđen za izdaju, Herzl je doživio najjače antisemistko raspoloženje masa i to ga je uvjerilo da je jedino rješenje za Židove masovno iseljenje u zemlju koju su oni mogli zvati svojom. 1896. izdao je neveliku knjigu „Židovska zemlja“ koja je bila sjeme iz kojeg je niknula Svjetska Cionistička Organizacija (WZO) 1897. godine u Baselu u Švicarskoj i kojoj je cilj bio stvaranje židovske države u Svetoj Zemlji.
Na taj način, međutim, posijano je i sjeme budućeg sukoba Palestinaca koji žive na tom dijelu zemaljske kugle i Židova koji su zahvaljujući Velikima dobili mogućnost da započnu naseljavanje iste teritorije. Dalje je tijek događanja bio već uobičajen kad se negdje umiješaju Veliki.
Nakon Prvog svjetskog rata Britanija preuzima upravu nad područjem Palestine i Jordana. Židovi koji su živjeli u tom području 1947. posjedovali su oko sedam (7%) posto zemljišta tadašnje Palestine.
UN-plan podjele 1947. (poredi s podjelom Bosne u sklopu Deyton-a; je li mir u BiH konačan?).
Britanska uprava okončana je 1948. Godinu dana ranije UN-u je predložio podjelu Palestine na židovski i arapski dio, a Jeruzalem je trebao biti pod međunarodnom upravom. Arapi su odbili taj plan (ključni moment: nisu se zadovoljili 'bolje vrabac u ruci nego golub na grani'. U nedavnoj prošlosti slično se dogodilo i na brdovitom Balkanu).
Izrael je1948. proglasio svoju državnost. Arapske zemlje odgovorile su napadom (opet sličnost s našim susjedima u ovom dijelu Europe). Primirje 1949. Jordan je preuzeo kontrolu nad područjem Zapadne obale, a Egipat nad pojasom Gaze.
U ratu 1967. Izrael je Egiptu oduzeo Gazu i Sinaj, Jordanu zapadnu obalu, a Siriji Golansku visoravan. Pokrenuo je program naseljavanja Židova na palestinsko područje. Sinaj je 1982. vraćen Egiptu, a 2005. Gazi je vraćena palestinska autonomija. Za uzvrat Egipat je priznao državu Izrael što je Sadata na kraju stajalo glave.
2012.
Rat/sukob još uvijek traje.
Moj stav glede a u svezi slučaja Palestina contra Izrael ili obratno je u ovom slučaju je minoran. Onako usput mislim da su Palestinci htjeli 1947. previše (kao na primjer Srbija od 1918. pa nadalje) a na kraju će, bojim se, ostati bez ičega (kao Srbija u budućnosti) ili što bi narod rekao 'suhog k…a'. Jednako tako smatram da to što rade Izraelci/Židovi (zahvaljujući podršci Amerike čijoj je vladajućoj eliti itekako važno što misle Židovi; vladaju financijama) nije u redu. Oni se doduše ne služe terorizmom u doslovnom smislu te riječi (teroristi samoubojice, nasumce ispaljivanje raketa etc.) jer zahvaljujući naprednoj vojnoj tehnologiji mogu dirigiranim projektilima ubiti nekog palestinskog vođu (za njih terorist) dok sjedi na WC-u. Ako pri tome slučajno pogine i neko palestinsko dijete, e bože moj, što stoji i gleda dok mu ćale prazni crijeva.
Mene više zanima jedna druga stvar. I zbog toga ovaj tekst.
Vlada/političari države Hrvatske opet su pokazali svoju 'principijelnost', 'hrabrost', 'jasnost svojih stavova' i 'neovisnost' o tome što misle Veliki. Predstavnik Hrvatske u UN-u je bio suzdržan, što bi se reklo 'ni vrit ni mimo'. Unatoč i usprkos činjenici da je Vatikan, nota bene prva država koja je priznala neovisnost Hrvatske, glasovao ZA. Što reći na to?
Dvije stvari: Hrvati, ili barem oni koji su na vlasti, imaju kratko pamćenje pa zaboravljaju da su prije dvadeset godina bili u jednakoj situaciji kao što su Palestinci već više od šezdeset godina i drugo da „malograđansko, gradsko, purgersko hrvatstvo je uglavnom brbljivo, dobroćudno i naivno, te mnogo više voli pjesmu vinsku i mjesečinu nad vinogradom i klokot mošta nego dosljednost u akciji i tvrdu odlučnost“ (Krleža: „Malograđanska historijska shema").
Toliko od mene bez umišljaja da sam izrekao konačni i jedini mogući sud o tom slučaju.
Post je objavljen 06.12.2012. u 15:31 sati.