Ovijeh dana u žiži oliti fokusu pozornosti hrvatskog puka su: pronađeni posmrtni ostaci Antonije Bilić i štrajk upozorenja prosvjetnih radnika i medicinskih sestara. Gotovina je, naime, već otišao u drugi plan. Događaji koji zanimaju 'medijsko žutilo' rastu, naime, kao gljive poslije kiše. O njemu, Gotovini, razmišljaju još samo 'razočarani' desničari (sic!). Već je lansirana teorija o (šaljivoj) uroti: pravi je Gotovina eliminiran i zamijenjen njegovim klonom koji 'voli' Srbe!
O prvom neću. Ne zato što sam indiferentan prema tragediji obitelji Bilić već iz sasvim jednostavnog razloga: osobnog sam mišljenja da takve tragedije spadaju i domenu OSOBNIH trauma pa ih ne bi trebalo povlačiti po medijima. Moj je stav da OZBILJNI mediji ne bi trebali takvim vijestima hraniti puk sklon VOAJERIZMU (zavirivanje u tuđe nesreće) već bi samo informiranja radi trebali donijeti tri kratke vijesti/notice/crtice:
Nestao/la X.Y.
Uhapšen P.Q. zbog sumnje da je počinio ubojstvo X.Y.
P.Q. optuženi za ubojstvo X.Y.
P.Q.osuđen na…
I to je sve što o takvim slučajevima treba pisati i o čemu puk treba znati. Eventualni komentar može se odnositi samo na visinu kazne. No o tom potom.
O drugoj vijesti, koja je trenutačno u fokusu zanimacije 'žutih medija', štrajk prosvjetnih radnika i medicinskih sestara nešto opširnije. Da li je štrajk kojim se u prvi plan stavlja ISKLJUČIVO bitka za financijski položaj djelatnika zaista PRAVI štrajk ili bi pak štrajk trebao u prvi plan postaviti OPĆI DRUŠTVENI POLOŽAJ djelatnika tih struka o tome možebitno jednom drugom prilikom. Ako ću, naravno, o tome uopće imati volje pisati jer mi je dosta pisanja po onoj narodnoj: 'pas laje a karavana prolazi'.
Za sada samo MOJ STAV o štrajkovima kao TAKVIMA. Općenito: štrajk djelatnika/radnika/službenika IMA SMISLA i apsolutno je opravdan samo u slučaju ako prouzroči DIREKTNU štetu onome/onima koji djelatnike/radnike/službenike zapošljava. Mislim da se možete složiti sa mnom da štrajk prosvjetnih radnika i medicinskih sestara NEĆE proizvesti baš NIKAKVU štetu onima koji su na vlasti (možebitno će izgubiti na slijedećim izborima no onda će, kao danas HDZ, uživati u sinekurama ne radeći NIŠTA osim što će prigovarati VLADAJUĆIMA da ne rade ono što sami nisu bili u stanju učiniti) ali će biti ŠTETAN za one koji o njihovoj sudbini uopće ne odlučuju: u ovom slučaju učenici (kojima to, znamo iz vlastitog iskustva ruku na srce, odgovara) i pacijenti. Uposlenici tih segmenata društva (i inih sličnih: policija, vojska, carinici, državni službenici, vozači tramvaja, radnici u željezničkom prometu, poljoprivrednici, zaposlenici u čistoći, etc) trebali bi iznaći neki drugi način borbe za svoja prava koja bi pogađala njihove POSLODAVCE, dakle koji određuju njihove sudbine, a ne njihove KORISNIKE koji s njihovim OSOBNIM SUDBINAMA nemaju nikakve veze. O tome možebitno i opet nekom drugom prilikom ako za to zanimanja bude.
Na sva ova moja 'mudroslovljenja' potaknula me vijest koju saznadoh putem 'žutog medija'. Upravo zbog ovog pridjeva ograđujem se u istinitost iznesenog, ali kako drugih informacija nemam, podastirem pred vas ono što sam pročitao na http://danas.net.hr/svijet/sto-druge-zemlje-mogu-nauciti-od-kanade a koja se odnose na neka zapažanja proistekla iz njemačke studije o Kanadi i njezinoj POLITICI prema potencijalnim doseljenicima. Između inog u studiji se kaže:
„Primjerice, od 1967. Kanada bira svoje useljenike pomoću SUSTAVA BODOVANJA (kao da se radi o ocjenjivanju rase pasa na njihovoj izložbi, nap. s.c.). Najvažniji kriteriji za izbor su obrazovanje i znanje jezika. Potencijalni useljenici time mogu steći DVIJE TREĆINE BODOVA nužnih za useljenje. Osim toga, kanadska vlada dodjeljuje BODOVE i za radno iskustvo, godine starosti (starci su, vjerojatno, kao i kod nas, nepoželjni, nap. s.c.) ili za već postojeću ponudu za posao (početnici imaju manje šansi kao i kod nas, nap. s.sc.). U obzir se uzimaju i druge stvari, poput obrazovanja partnera (jednim udarcem dvije muhe, nap. s.c.) ili prethodnog boravka u Kanadi (bolje naši nego tuđi, nap.s.c.). No, ne traži se samo visoko kvalificirana radna snaga.
Naravno, u Kanadi postoji i potreba za radnicima s nižim kvalifikacijama u sektoru njege, naftnoj industriji te u šumarstvu. Za te osobe u pojedinim regijama i provincijama postoje POSEBNI PROGRAMI (Quod licet Jovi, non licet bovi, nap.s.c.). U slučaju da na tim područjima imaju ponudu za posao, useljenici najprije imaju pravo na OGRANIČENI BORAVAK u Kanadi. STALNU BORAVIŠNU DOZVOLU na kraju dobiju samo pojedinci (koji se pokažu sposobni, vrijedni i poslušni t.j. da ne traže kruha preko pogače, nap. s.c.)
Useljenici u Kanadu su, prema službenim podacima, u PROSJEKU BOLJE OBRAZOVANI nego domaće stanovništvo (što domaći da uče, troše vrijeme i novac i opterećuju KANADSKI državni proračun, kad mogu dobiti posao i bez velikog učenja, nap. s.c.). Uspjeh druge generacije, odnosno djece migranata u Kanadi, prema rezultatima ove njemačke studije je posebno impresivan - oni su MAHOM POSTIGLI AKADEMSKO OBRAZOVANJE (jedini način da donekle eliminiraju osjećaj da su DOTEPENCI, nap. s.c.) i na tom su području čak nadmašili domaće stanovništvo.“
Iz citiranog proizlazi odgovor na pitanje postavljeno u naslovu teksta: „Kako država može smanjit troškove školovanja?“
Vrlo jednostavno: neka ukine školstvo koje ionako školuje mlade za rad u NAJRAZVIJENIJIM ZEMLJAMA ZAPADA. Za obrazovanje mladih ostavimo samo sustav TEČAJEVA (u trajanju ne duljem od šest mjeseci): za krojače, konobare, kuhare, recepcionare, vojnike u funkciji 'topovskog mesa', skipere, vrtlare, kućne pomoćnice, kinderfrajle, kućne majstore etc. Za inženjere, djelatnike svih društvenih profila, a pogotovo za ZNANSTVENIKE ionako u Hrvatskoj NEMA potrebe. Tijekom tisuću godina smo za tuđince radili UPRAVO takve poslove (na primjer Austro-Ugarska monarhija). Pa zašto ne bi i u budućnosti, kao članica EU, radili isto. Izdaci za znanost i obrazovanje bit će, u tom slučaju, minimalni.
P.S.
Kako smanjiti izdatke za mirovine i zdravstveno osiguranje jednom drugom zgodom.
Post je objavljen 01.12.2012. u 15:49 sati.