U subotnjem prilogu „Magazin“ „Jutarnjeg lista“ (30.05.2009.) „ Nenad Sesardić poznati hrvatski filozof koji je trenutačno profesor i pročelnik Odsjeka za filozofiju na sveučilištu Lingnan u Hong Kongu“ u svom članku „Besplatan studij platit će siromašni“ pokušava dokazati apsurdnost studentskih zahtjeva za besplatnim studijem. Kao što je u devetom mjesecu prošle godine, a da bi dokazao kako komunisti nisu bili antifašisti (na što sam se očitovao postom pod naslovom „Komunist i/ili antifašist“ s nadnevkom 29.09.2008.) izvodio silogističke bravure, tako i u ovom članku primjenom iste metode pokušava dokazati kako će besplatan studij plaćati siromašni te da besplatni studij ne postoji, kao što na pr. ne postoji besplatan ručak (izgleda da nikad nije čuo za „narodne kuhinje“ za socijalno ugrožene kako se kod nas lijepo kaže za sirotinju, beskućnike i obespravljene).
Prije nego se osvrnem na citirani članak htio bih da cijenjeni čitatelj zna moje stajalište glede te teme.
U potpunosti se slažem da ne postoji BESPLATNI STUDIJ (ni općenito besplatno školovanje). Troškove logistike koja omogućuje nekome da se školuje od osnovne škole do uključivo fakulteta, pa u krajnjem slučaju i postdiplomskog studija NETKO treba platiti. Troškove školovanja/studiranja u užem smislu; stan, hrana, odjeća, obuća i slično uvijek je u većoj (đaci/studenti bolje stojećih obitelji) ili u manjoj mjeri (đaci/studenti slabijih platežnih mogućnosti) snosila obitelj. Naime, da bi se potonjima olakšalo studiranje, odnosno pomoglo u financijskom pogledu, postojale su u „mračnim vremenima“ institucije stipendija i subvencioniranih cijena prehrane i smještaja u studentskim domovima. Troškove logistike snosila je država, točnije porezni obveznici.
Isto tako zagovaram princip ODGOVORNOSTI! To znači, ako je meni država/društvo/porezni obveznici omogućio da osobno ili moja obitelj NE PLAĆA (dakle ne besplatnu) logistiku onda sam ja obvezan studije završiti u propisanom roku. U suprotnom je potpuno normalno i prihvatljivo da plaćam studij sâm, ali tako da sudjelujem u UKUPNIM troškovima jednog studentskog mjesta.
I konačno studentska parola „Znanje nije roba!“ po mom mišljenju ne stoji. Ako više znam bolje ću se prodati. Uostalom to pravilo odavno vrijedi kod sportaša, na primjer, nogometaša. Menadžer ulaže SVOJ novac u nadarenog mladog početnika, školuje ga (trenira) a onda kad on stekne ZNANJE prodaje njegovo znanje (njega) na tržištu vraćajući uloženi novac i omogućujući da nogometaš i sâm svojim znanjem zaradi.
A sad da se vratim na N.S. koji između ostalog u svojem članku kaže:
„Prije svega, nije li neprimjereno da studenti ultimativno traže da netko drugi plaća za njihovo školovanje? Nije li ipak red da taj drugi od kojeg se oduzima (sic?) novac dobije priliku ne samo iskazati svoje mišljenje nego i utjecati na KONAČNU odluku?“
Studenti ne traže da netko DRUGI plaća njihovo školovanje, već da to radi DRŽAVA/POREZNI OBVEZNICI. Prema N.S. država/porezni obveznici trebali bi donijeti konačnu odluku. Dobro, neka je tome tako. Ali ne bi li onda ti isti porezni obveznici trebali donijeti konačnu odluku i, na primjer, o tome kolike će biti prinadležnosti 620 državnih dostojanstvenika, koje će biti njihove privilegije i mirovine, da li će se graditi nepotreban most na Pelješac itd, itd. A ne da oni sami donose odluke. Dakle ne samo da ultimativno traže nego to i čine. Uostalom već odavno tvrdim, svaki puta kada čujem ili čitam o tzv sukobu interesa, da su u permanentnom sukobu interesa upravo oni koji bi se protiv toga trebali boriti – saborski zastupnici. Ako ni u čemu drugom onda u činjenici da sami sebi određuju kolike će im biti prinadležnosti. Zamislite da radnici u tvrtkama sami sebi mogu određivati visinu plaće!?
Dalje ugledni filozof nastavlja:
„U pravilu, postotak djece koja odlaze na fakultet neusporedivo je viši među pripadnicima ekonomski srednjeg ili višeg sloja nego među onima s nižim prihodima.“
E ovdje je poštovani N.S. malo pobrkao lončiće! U sustavu gdje studenti trebaju sudjelovati sa sve većim postotkom u sufinanciranju troškova (logistike) studiranja i za očekivati je da je postotak djece koja odlaze na fakultet viši među pripadnicima ekonomski srednjeg i višeg sloja. Uz to, također je psihološki razumljivo, da takva djeca više odlaze na fakultete jer su i njihovi roditelji višeg obrazovanja i jasna im je vrijednost znanja. Prihvaćanje filozofije filozofa N.S. ispada da bi siromašni trebali biti i dalje siromašni/neuki jer za školovanje nemaju novaca, a roditelji im pak nisu u dovoljnoj mjeri svjesni vrijednosti znanja pa da se recimo odreknu mesa i jedu samo kruh kako bi njihovo dijete moglo na studij! Tvrdnjom pak „da financiranje visokog obrazovanja iz poreza najviše direktno koristi donosi upravo onim obiteljima koje već jesu imućne“ N.S. prešućuje činjenicu da upravo imućniji plaćanjem većeg poreza (naravno ako ga plaćaju prema zakonu, no to je druga priča) i daju više sredstava za logistiku fakulteta. Osim toga, koliko je meni poznato, znatan broj djece imućnih i onako ne studira u Hrvatskoj.
U jednakom stilu poštovani N.S. nastavlja:
„Kad se studij plaća, na fakultet će uglavnom upisivati oni koji stvarno žele studirati i diplomirati.“
E ovdje ga je N.S. definitivno „zglajzao“. Neću puno mudrovati, navest ću samo tri primjera:
Primjer prvi: afera „Indeks“! Da li su diplome i upise djeci plaćali bogatiji ili siromašniji roditelji? Kad bi ta djeca/studenti zaista željeli studirati zbog znanja sigurno im roditelji ne bi trebali kupovati upise i ocjene. Usput, kako to da se pred sudom nisu našli i roditelji optuženih studenata za davanje mita?
Primjer drugi: Za vrijeme dok sam studirao (prije 45 godina na jednom tehničkom fakultetu u Zagrebu) jednom prilikom skupilo se nas pet, šest studenata i razgovarali smo o tome zbog čega tko od nas studira. Bio sam jedini iz „provincije“, ostali su bili iz dobrostojećih obitelji u Zagrebu. Samo dvojica smo otvoreno rekli da studiramo zbog znanja i zanimljivosti posla kojeg očekujem. Osobno sam definitivnu odluku za studij donio prilikom srednjoškolske ferijalne radne akcije u jednoj tvornici za preradu voća i povrća, kada sam shvatio monotonost takve vrste poslova gledajući radnicu kako je ručnim strojem za zatvaranje staklenki krastavca osam sati izvodila jedne te iste pokrete („čuvena scena iz Chaplinovog filma „Moderna vremena“). Od ostalih odgovora ostalo mi je u sjećanju objašnjenje jednog kolege (možda se ipak samo šalio) koji je rekao: „E dečki, ja studiram da bi dobivenu diplomu preveo na latinski, uokvirio je i objesio iznad kreveta, pa kad „opalim“ curu da joj pokažem diplomu i velim – vidiš tko te „opalio“ - diplomirani inženjer!“ Ne trebam naglašavati da je i on bio iz bolje stojeće obitelji.
Treći primjer: Pričao mi moj sin koji je studirao također na jednom uglednom zagrebačkom fakultetu da mu je, dok je učio u učionici u studentskom domu na Laščini, prišao student s njegove godine za kojeg je znao da ima svoj mercedes (bijele boje), i pozvao ga na neku zabavu. Sin je zahvalio odbivši poziv jer mora učiti, upitavši ga kako to da i on ne uči a zajedno s njim treba izaći na ispit. „A to je već sredio moj stari s 1000 DM, dobit ću ja dvojku!“ Na sinovljev upit kako će onda obavljati svoj odgovorni posao odgovorio mu je: „Meni diploma treba samo zbog onog „dr“. Neću ja nikada liječiti ljude!“ Što mislite, poštovani filozofe, kojoj vrsti pripada obitelj ovog studenta: imućnoj ili siromašnoj? A Vi tvrdite:“na fakultet će se uglavnom upisivati oni koji stvarno žele studirati i diplomirati.“ Kaj god! A koliko je onih koji su zaista željeli studirati zbog znanja, a morali su odustati jer nisu imali novčana sredstva?
I na kraju da ponovim: besplatnog studiranja nema to je jasno, ali ako ovo društvo želi naprijed onda mora omogućiti školovanje svima pod istim uvjetima (uostalom to je do sada radilo za osnovnu, a od iduće godine će raditi i za srednjoškolsko obrazovanje) i uz punu odgovornost svakog od učesnika u procesu obrazovanja – od učenika, roditelja, preko fakulteta, profesora do ministra. A demagoške rasprave o besplatnom i „besplatnom“ školovanju u državi u kojoj vlada korupcija, nepotizam, karijerizam, rodbinske veze, političke podobnosti, sukobi interesa su bespredmetne.
A možda ipak nisu? Možda je to jedna velika zavjera (opet ta teorija zavjere?) koju provode vlastodršci uz pomoć crkvenih velikodostojnika da bi puk ostao mraku neznanja i podložan njihovom manipuliranju.
Njihovi predizborni nastupi kao da potvrđuju tu teoriju!
Semper contra
Dan dva nakon što je došao u bolnicu, navečer povremeno bi začuo zvuk kao da plače malo dijete. Nije bio baš potpuno isti zvuk, ali vrlo sličan. Danju ga nije čuo, ili nije zamjećivao zbog drugih zvukova. Dolaskom noći zvuk se vraćao.
„Koje to dijete plače svaku večer?“ pitao je na glas, više onako za sebe, zamišljajući lice djeteta koje tuguje za majkom.
„To je sova“, reče pacijent koji je ležao u srednjem krevetu desno i koji se inače nije često javljao.
Tko bi rekao da je glasanje sove tako slično tužnom dječjem plaču, pomisli, ponovo stavi čepiće u uši i okrenu se prema zidu.
U sobi do njegove smještene su bolesnice. Njegova soba je na kraju hodnika i često je tijekom dana prolazio pokraj njihove sobe. Vrata prema hodniku najčešće su bila poluotvorena. Vjerojatno nisu otvarale prozor (neki kreveti su sasvim uz prozore) pa su na taj način provjetravale prostoriju. Gotovo nesvjesno, prolazeći pokraj sobe, često je skretao pogled prema sobi, tek onako, bez želje da nešto zaista i vidi. Raspored kreveta je bio takav, a vrata otvorena tek toliko, da je onako u prolazu zamjećivao tek prvi krevet lijevo od ulaza. Na njemu je ležala pacijentica kojoj nikada nije vidio lice jer joj je uzglavlje bilo izvan vidokruga što ih je činio otvor vratiju. Kao da je uvijek ležala na leđima pokrivena do glave, jer joj nije viđao ni ruke. Samo je jednom, prolazeći tko zna po koji put pokraj vratiju i osvrnuvši se prema poluotvorenim vratima, vidio dvije sestre kako vlažnom krpom brišu bolesnicu. Ona je ležala na boku, leđima okrenutim vratima i jedino što je vidio bila je gola donja polovica leđa, stražnjica i gole noge prekrivene od koljena na niže plahtom. Brzo je okrenuo glavu i nastavio dalje prema svojoj sobi. Bilo bi mu više neugodno zbog osobe koja je mogla vidjeti to što se dogodilo, nego što mu je bilo samom zbog događaja. Nekako kao da to, što je vidio dio nagog tijela, nije doživljavao kao dio tijela neke osobe, već kao nešto odvojeno od tijela. Vjerojatno tako i kirurzi doživljavaju dio tijela koje je prilikom operacije otkriveno i na kojem operiraju, dok su ostali dijelovi prekriveni plahtom, kao nešto odvojeno od tijela i s psihološkog stajališta onda lakše režu.
Bio je jedini u sobi koji je čitao knjige. Ostali su eventualno prelistali novine, pričali ili pak spavali.Kako su u popodnevnim satima u sobu dolazili posjetioci, najčešće je čitao u predvorju hodnika gdje je uvijek, nije znao iz kojeg razloga, bila barem jedna stolica. Nije bila za posjetioce, da je bilo bi ih više. Ali njemu je baš tako odgovaralo. I taj je dan sjedio u predvorju i čitao. Kao i inače prolazili su liječnici, sestre, pacijenti iz soba ili oni u prolazu, posjetioci. Iako je manje-više registrirao svaki prolazak, uglavnom ih nije vidio. U jednom trenutku ipak je njegovu pozornost privukla pojava dviju osoba u crnini. Učinilo mu se da jedna, ženska osoba, ima suzne oči. Spol druge osobe nije ni registrirao. A onda je nastavio čitati, zaboravivši na to što je vidio.
Kasnije, kad se vraćao u sobu, prošavši vrata između predvorja i hodnika začuo je iza sebe kako se ona ponovo otvaraju. Okrenuo se i vidio sestru kako gura krevet na kotačima. Pridržao je vrata i odmaknuo se uz zid kako bi mogla proći. Ne treba, rekla je, idem odmah, tu u ovu sobu. Bila je to ženska spavaonica. Što, ide netko na snimanje, pitao je, pomalo se čudeći obzirom da je već bila večer. Ne, imamo smrtni slučaj, odgovorila je. Odmah su mu pred oči iskrsle one dvije osobe u crnini koje je to popodne vidio u predvorju. Pošao je dalje i pogledao kroz, ovaj puta širom otvorena vrata sobe. Ovog puta vidio je lijevo od vratiju čitav krevet. Osobu na njoj nije, bila je sva, i preko glave, prekrivena bijelom plahtom. Produžio je prema svojoj spavaonici i ušao. Cimeri su razgovarali o uobičajenim temama.
„U susjednoj sobi je umrla jedna pacijentica!“ rekao je pomalo promuklim glasom.
„A to je vjerojatno ona koja je već nekoliko noći kukala,“ reče jedan od cimera, malo zastane, pa onda nastavi temu o kojoj su razgovarali. On po noći to nije čuo, uvijek spava s čepićima protiv buke kad je u zajedničkoj sobi s više spavača.
U prvi mah ostao je zatečen takvom reakcijom. Iako u svom društvu slovi kao osoba ambivalentnog stava prema ljudskom životu, takva reakcija ga je iznenadila. Mnogo kasnije, već je napustio bolnicu, shvatio je: svi ti ljudi bili su u godinama kada se svakom od njih smrt može dogoditi svakog trenutka i sigurno su što prije željeli odagnati pomisao na nju iz svoje svijesti. S druge pak strane iz njihovih životnih priča je već tada zaključio da su se vrlo pragmatično, s nekom dozom pomirljivosti, cijeli život nosili s poteškoćama i tragedijama, i da je to za njih bila sasvim normalna stvar.
Te noći i kasnije sve do izlaska iz bolnice više nije čuo sovu iz parka. Otišla je zajedno s dušom umrle žene, pomislio je. Kad je drugu večer prije spavanja to rekao na glas cimer, koji mu je rekao da se radi o sovi, samo je dodao:
„Sutra će se promijeniti vrijeme“, i promijenilo se.
Mali odmak od politike
Četiri godišnja doba:
Hladna kišna kap.
Trag kotača, na putu
požutjeli list.
U jasnoj noći
bijeli nad vodom most.
U vodi Luna.
Žubori voda.
Uz hrpicu snijega
bijeli zvončić.
Ustreptali zrak.
U polju žutog klasja
crveni se mak.
Vukovarski nokturno
Ruju za kruhom
pokrpani kaputi.
A Dunav sniva.
Godine teku...
Godine teku.
Od mladenačkih sanja
ostaju bore.
28. studenog prošle godine objavih post naslovljen „Ah, on je iz Zagore“. U njemu opisah događaj koji se meni i mojem kolegi dogodio ispred zgrade Gradskog poglavarstva u Zagrebu, čuvene „Kockice“.
Nas dvojica nakon što smo obavili posao na jednoj drugoj lokaciji stigli smo ispred „Kockice“ i pozvali ostalo dvoje kolega mobitelom koji su imali sastanak u Poglavarstvu, da ih pitamo da li su gotovi.
- Da, evo upravo smo završili sastanak, stižemo za koji trenutak! – glasio je odgovor.
Obzirom na to, odlučili smo zaustaviti auto u blizini ulaza, iza parkiranih automobila i pričekati ih. Ostavili smo upaljen motor, zadnja vrata automobila otvorena i oboje stali kraj automobila na pločnik, čekajući kolege.
Nije prošlo ni dvije-tri minute kako smo tako stajali kad evo - dolazi „pauk“ i krene prema nama.
- Ovaj je došao po nas – kažem ja kolegi.
Čitatelja kojeg zanima detaljniji opis nastavka upućujem na spomenuti post. Za one malo komotnije samo ću navesti da je pauk zaista došao zbog nas, da je htio odvesti automobil i naplatiti kaznu! Jer se tu, zamislite, zaustavlja službeni (ili „službeni“) automobil gradonačelnika Bandića. Uspjeli smo službenike „pauka“ ipak namoliti da nas poštede pitajući ih kako su tako brzo došli. Upravo su nam javili iz Poglavarstva, bilo je objašnjenje. Znači: netko je zadužen u Poglavarstvu da promatra kroz prozor i promptno javlja kad se netko drzne stati na mjesto predviđenom za automobil NJ.V. Gradonačelnika.
Ovog sam se posta sjetio danas čitajući vijest objavljenu u današnjem "Jutarnjem listu" pod naslovom: „Bandić pauk-službi: Ne dižite aute do izbora!“
Da bi poboljšao svoje šanse u borbi za fotelju NJ.V. Gradonačelnika u drugom krugu, g. Bandić se odlučio za još jedan populistički potez u duhu riječi „najvećeg“ zločinca na ovim područjima koji je navodno rekao: „Pa ne morate se držati zakona ko pijan plota!“
Naravno, g. Bandić opovrgava da se radi o predizbornom poklonu građanima već to naziva „edukativno-preventivnom akcijom Zagrebparkinga“. Prema istom izvoru i policajci, koji na parkiralištu Zagrebparkinga za nepropisno parkirane automobile naplaćuju kazne, potvrdili su da su u ponedjeljak dobili interni dopis Grada kojim se traži veća tolerancija za krivo parkiranje osim za automobile koje se zatekne na mjestima za invalide i na zelenim površinama.
Što će naši političari sve uraditi da bi ostali u udobnim foteljama s pripadajućim sinekurama. Kršit će propise, zakone, dijeliti umirovljenicima 200 kuna a kasnije im smanjiti penzije, kuhati grah s kobasicama i dijeliti po trgovima i parkovima, trenutačno isplaćivati plaće radnicima koji su najavili štrajk glađu u Splitskoj željezari zbog višemjesečne neisplaćene plaće i tako sve redom!
A mi naivni Hrvati kratke pameti opet ćemo glasovati za takve!
Semper contra
Čitam na internetu:
„Pomorski in tehniški izobraževalni center Portorož“ (Slovenija) za školsku godinu 20009/2010. ima otvoren natječaj za prijam 37 kandidata.
Čitam u današnjem tisku: ministarstvo obrazovanja Republike Hrvatske na preporuku resornog ministra Primorca (sic!) ukida pomorska zanimanja. Naime kako donosi današnji Jutarnji list (20. svibnja) na adresu Pomorske škole u Malom Lošinju s tradicijom od 1780. godine, stigao je nalog Uprave za srednje obrazovanje da se reducira plan upisa za pomorska zanimanja. Ravnatelj bi trebao odlučiti koji će smjer ukinuti: tehničare za brodostrojarstvo ili pomorske nautičare.
Izgleda da su Slovenci sigurni da će dobiti dio našeg mora, a ministar Primorac zaključuje da ako se to dogodi nama više neće biti potreban srednji pomorski kadar!
I tko je tu lud?
Semper contra
Naslovna stranica „JL“ od petka 15.5.2009.
Najveći dio zauzima naslov članka o Glavašu, nedavno nepravomoćno osuđenog na 10 godina zatvora zbog ratnog zločina. Uz naslov članka jedna od njegovih slika s poznatim ciničnim osmjehom koji govori, iz privremenog azila u BiH, a što mi možete! Ispod nešto manja slika trenutačno najeksponiranijih političara u Hrvatskoj u borbi za gradonačelnika velikih gradova: Bandić, Kerum i Ostojić. U lijevom (?) kutu naslovnice slika na kojoj dominira momentalno najdeblji i najkrupniji ministar u Sanadarevoj vladi – financ ministar Šuker. Ispod slike naslov članka u svezi dvadesetsedmo satnog maratonskog sastanka Vlade i predstavnika sindikata javnih službi:
„Šuki, tišina. Imao si šansu. Pusti sad njih da pričaju…“
Prema navodima autora članka te se riječi pripisuju Ivi Sanaderu koje je uputio svom ministru financija nakon što se konačno udostojao doći na sastanak prisiljen nizom neuspjeha svojih pregovarača koje je slao u borbu sa sindikalistima.
Zašto citiram taj naslov?
Ovih nekoliko riječi u potpunosti razotkriva karakter trenutačnog nam Premijera. Uz poznatu kameleonštinu koja se najbolje manifestirala u njegovom saltomortalu od velikog branitelja optuženih generala (Splitski govor po karakteru vrlo sličan govoru „najvećeg zločinca“ naših naroda u tom istom gradu ali četrdeset sedam godina prije) i izručenja tih istih generala u Haag nakon što je Europa pritegla škripac u kojem su se našla njegova jaja, ovaj kratki naslov pokazuje i ostale njegove karakteristike:
Obraćanje članu Vlade, ministru jednog od najvažnijih resora, sa „Šuki“ na takvom skupu znak je potpunog nepoštovanja elementarnih pravila komuniciranja među odgovornim ljudima. Premijer može u privatnom razgovoru ministra zvati kako želi, i Šuki i Muki i Debeli i što ja znam još kako, pogotovo ako su kućni prijatelji (u što baš ne vjerujem), ali na skupu na kojem su nazočni predstavnici Vlade, sindikata, ekonomisti i pravnici takav način obraćanja je u najmanju ruku – nepristojan.
Drugi dio naslova „Imao si šansu.“ pak pokazuje način rada Premijera koji on prakticira otkako je, zahvaljujući upravo na početku spomenutom Glavašu (revolucija jede svoju djecu!), preuzeo najprije vlast u HDZ-u, a onda i u državi. Okruživši se poltronima i ljudima nesposobnim da bilo što riješe bez njega on im u svakoj prilici to daje na znanje. Svaki problem koji se pojavi on najprije „velikodušno“ prepušta resornim ministrima ili potpredsjednicima da ga riješe. Naravno, obzirom na svoje znanje i sposobnosti, oni ga redovno nisu u stanju riješiti ili pak ga riješe na nezadovoljavajući način. A onda dolazi On, Veliki Rješavatelj svih problema, „ispljuska“ ministre i potpredsjednike i narodu obznani pravo rješenje. Pokazujući time da samo On i nitko drugi iz njegovog kruga nije u stanju riješiti problem. „Ispljuskani“ naravno, kao neposlušni i priglupi đaci otrpe „pljuske“ i svi se nadaju da ih neće izbaciti iz Vlade i tako ih riješiti mogućnosti pristupa državnim hranidbenim jaslama.
Treći dio naslova. „Pusti sad njih da pričaju…“ pokazuje što opet misli o „buntovnicima“. Nije rekao: „Pusti sad njih da iznesu svoje prijedloge…“ ili nešto slično. Ne, on im je poručio: gospodo eto dajem Vam priliku da sad Vi pričate. Ako se meni priča bude svidjela možda ću ispuniti želje iz te Vaše priče. A ako mi se ne sviđa, možete Vi pričati koliko hoćete, ali će na kraju biti kako ja presudim. I onako ste mi nepotrebno poremetili moj angažman u farsi „neposredni demokratski izbori načelnika i gradonačelnika“, protiv čega sam bio od samog početka. I sada moram juriti po zemlji u spašavanju što se spasiti dâ.
A meni netko priča o demokraciji. Štovani štioci to je klasični autokratski način vladanja s „demokratskim rukavicama“. A obzirom da smo takvi kakvi smo, mi ćemo na slijedećim izborima za Sabor ponovo izabrati takvu ili sličnu osobu, jer ili nam to odgovara ili smo kratke pameti.
Semper contra
Ova priča nastala je u okviru ciklusa Bolnički dani kojeg sam napisao prije dvije godine za vrijeme boravka u bolnici. Objavljivanje filmića o psiću Sofiji koja je pobjegla iz kaveza i kojeg je objavio na svom blogu gospon profesor odlučih je dati čitateljima na prosudbu.
Ograda
Gleda kroz prozor bolnice ogradu od pletene žice koja dijeli bolnički krug od ostalog svijeta. Koliko njih s ove strane gleda tako preko nje, nadajući se i želeći što prije na drugu stranu, u slobodu. I ne samo u ovakvom okruženju, nego i preko ograda koja opasuje neke još ružnije prostore, ograde koje opasuju dijelove zemlje i dijele ljude na one s ove i na one s druge njezine strane. Želja čovjeka da bježi iz ogradom okruženog prostora je velika, moglo bi se reći imanentna njegovom biću. Ali kad i izađe, da li je zaista ušao u neograđen prostor.
Prisjeća se crtanog filma njegovog sina kojeg je snimio u mjesnoj školi animiranog filma pod nazivom „Kadar“. Čovječuljak okružen četverokutnim okvirom pokušava na sve moguće načine izaći iz njega. Udara po okviru nogama, rukama, zalijeće se glavom i konačno ipak uspije razbiti ogradu. Skače i prevrće se od sreće što je na slobodi. Kadar se povećava i oko čovječuljka se pojavljuje novi, veći kvadrat čijeg postojanja on u svom zanosu što se „oslobodio“ nije svjestan.
Oko bolničkih zgrada prostire se park kojeg su posadili graditelji prve bolnice, a možda i ostavili staro drveće iz vremena kada je na ovom prostoru bila šuma. Doduše tada vjerojatno nije bilo parkirališta, simbola modernog vremena: sve manje zelenih površina, sve više crnih ploha, sve manje mirisa trave okupane jutarnjom rosom, sve više mirisa asfalta i benzina. Parkom šetaju ljudi koje je bolest „zatvorila“ u ovu ogradu, koji su postali zarobljenici jer ih je „napao“ neki mali virus, neka mala bakterija, poremetio im se srčani ritam, slomili su nogu, stanice u tijelu su im podivljale pa prijete da „pojedu“ čitav organizam. Na njih „paze“ ljudi u bijelom oboružani stetoskopima, injekcijama, aparatima za mjerenje svega što s u ljudskom tijelu mjeriti može. Pomalo liče na „sužnjeve“ koji borave u sličnim zgradama, ali se one tamo ne zovu „bolnicama“, već „kaznionicama“, i okružene su visokim zidovima okićenim bodljikavom žicom, a noću osvijetljeni reflektorima, dok stanovnike paze uniformirani ljudi s pištoljima i puškama.
S druge strane ograde opet slično, ostatci ostataka nekadašnjih šuma, oko drveća krugovi prljave zemlje, taman toliki da te žedne ostatke nekadašnjih šuma napoje vode jesenjih i proljetnih kiša. Napukli asfalt uz te ostatke gole zemlje pokazuje očajnu borbu drveća da se i ono oslobodi ograda. Crnim žilama teku naftom hranjeni trombociti gradske krvi. Uz njih se dižu zgrade, moderne spilje u kojima žive „slobodni“ ljudi.
Da li su oni tamo „preko“ zaista slobodni? pita se on. Što je uostalom slobodan čovjek?
“Civilizirani“ čovjek oduvijek živi u „Zoološkom vrtu“-tj. pod raznim uvjetima lišenosti slobode, a to je još uvijek tako, čak i u najrazvijenijim društvima.(Fromm)
Bolnica, kaznionica, radno mjesto, godišnji odmor, zar to sve nije neka vrsta „Zoološkog vrta“ koji nam ograničava slobodu.
S ove strane ograde – u bolnici – on je zbog bolesti koja ga čini nepokretnim, ne dozvoljava mu se kontakt s drugim ljudima zbog njegove zarazne bolesti, izoliran je zbog svojeg „ludog“ ponašanja. A sve je to ograničavanje njegove slobode. To ograničavanje njegove slobode nije dobrovoljno, već je uvjetovano njegovim stanjem.
S ove strane zida – kaznionice – on je zbog svog čina, koji je njemu u trenutku kad ga je činio izgledao posve normalnim.
Činjenica je da se sve ljudske strasti, i „dobre“ i „zle“ mogu shvatiti kao čovjekov pokušaj da nađe nekakav smisao u životu. Preobrazba je moguća ako je on u stanju „proabraziti“ sebe....Ako se to ne dogodi, on može biti pripitomljen, ali ne i izliječen. (Fromm)
Ograničavanje njegove slobode zatvaranjem u kazamate nije dobrovoljno, već je uvjetovano višim principima „društva“ koje je procijenilo da takav njegov „pokušaj da nađe nekakav smisao u životu“ nije prihvatljiv i da ga treba „pripitomiti“:
S druge strane ograde ili zida, po kriterijima društva, on je „slobodan“! A da li je?
Da li je njegov svakodnevan odlazak na posao njegova slobodna odluka, ili je uvjetovana potrebom stjecanja sredstava za život (slično njegovim precima koji su lovili i tragali za hranom da bi preživjeli, samo što on sada „traga“ za novcem kako bi onda pribavio isto). Ili još gore, stjecanjem bogatstva kako bi dokazao svoje vrijednosti pred inim iste vrste. I iako misli da je to njegova slobodna volja, suština pokazuje da je i to uvjetovana volja. Uvjetovana okolinom koja ga tjera da radi posao koji mu se ne dopada, da ga radi brzinom i kvalitetom koja mu je determinirana, koja smatra da je vrijedan samo ako „ima“, a ne ako samo „jest“. I na njega paze: portir na vratima uz kojeg se nalazi „automat za registraciju njegovog ulaska i izlaska“, na radnom mjestu „pretpostavljeni i/ili vlasnik“ koji pazi da li radi ili čita novine (ili u novije vrijeme surfa na internetu) i onda na kraju određuje koliko će mu za njegov „slobodno“ odabrani posao platiti, a da ipak i njemu još uvijek ostane kako bi i on „imao“.
Da li je njegov odmor slobodan kad odlazi na more, u planine, krstarenja poslije čega se osjeća umorniji nego prije „odmora“. Da li je njegova sloboda sjedenje pred tv prijamnicima iz kojih kuljaju nesreće, ubojstva, ratovi, pokvareni političari, imbecilni razgovori „vip“ ljudi kao na tekućoj vrpci; čitanje tjednika, mjesečnika i dnevnih novina u kojima se ponavlja to isto ali u drugoj formi. Da li je njegova sloboda dosadu-slobodno vrijeme zamijeniti odlaskom u moderne gladijatorske arene, urlati, paliti baklje, mahati zastavama, transparentima svojih klubova-idola, čekati kad će se pojaviti krv na licu boksača, kad će se sudariti automobili na utrkama, pasti skijaš pri brzinama od kojih se neki od njih lede i kad se tom brzinom voze u automobilima (upravo bijeli cirkus – svjetski kup, zamjenjuje crni – formula 1).
Ili pak je to njegovo ponašanje uvjetovano agresivnim reklamama kompanija koji sve to organiziraju i sponzoriraju da bi u „slobodnoj konkurenciji na globalnom planu“ opet „imale“, a ne „bile“, dakle i same, te kompanije, bile neslobodne, ne razmišljajući ni jednog trenutka kakve će posljedice na ljude imati ta njihova „sloboda“.
I gdje je onda sloboda, da li čovjek može biti slobodan? Da li je bitno s koje se strane ograde nalazi?
Prema Frommu samo je slobodan rad, čovjekova razmjena s prirodom (a ne suprotstavljanje prirodi) u tolikoj mjeri dio ljudske egzistencije da slobodno vrijeme može postati produktivno tek kad rad prestane biti otuđen (nametnut, već postane od čovjeka slobodno odabran). A produktivnoj (ne reproduktivnoj) osobi idealno govoreći, nikada nije dosadno i ona nema poteškoća u pronalaženju pravih pobuda (samo je treba pustiti da ih pronalazi). S druge strane, neproduktivnoj, unutarnje pasivnoj osobi dosadno je čak, i kada se svoje manifestirane, svjesne dosade na trenutak oslobodi (na primjer otputuje na Karibe).
Ali u globalnoj ekonomiji slobodan rad je fikcija.
- Gospodo, mislim da ćemo trebati nešto poduzeti.To ovako više neće moći, - reče upravitelj jedne od naših ustanova za preodgoj građana Lijepe naše što malo skrenuše preko granice dobrog ponašanja.
Sjedio je u udobnom stolcu-fotelji za stolom u svom uredu, pogledavajući čas na zgradu s prozorima na kojima su se jasno vidjele debele rešetke i iza njih natiskano nekoliko glava kratko ošišane kose, a onda je opet skrenuo pogled na dvojicu svojih kolega što su u malo manje udobnim stolicama sjedili preko puta njega.
- Kako to mislite šefe? – upita jedan od dvojice. Bio je to krupan, gotovo debeo čovjek, pomalo tupog pogleda. Ako bi iz nekog razloga trebao biti uredno obrijan čitav dan trebao se brijati dva puta dnevno.
- Da što mislite pod tim „nešto poduzeti“ – upita drugi, nešto tanji u obimu ali očigledno najviši od sve trojice. - Zaista u posljednje vrijeme „ukućani“ su postali malo nemirni. Stalno izbijaju povremene svađe, naguravanja, a jučer je bogme bilo i tučnjave. No uspjeli smo to smiriti u začetku. Zaista se osjeća neka naelektrizirana atmosfera, kao pred oluju. Da nije ova južina što nas u posljednje vrijeme sve pomalo čini nervoznim? – nastavo je elaborirati trenutačnu „kućnu“ atmosferu onaj viši očigledno sklon držanju predavanja.
- Da, da ima nešto u tome – nadoveže se upravitelj bacivši pogled ponovo prema prozoru i zgradi s rešetkama na prozorima iza kojih je još uvijek bio poveći broj kratko ošišanih glava. – No nije o južini riječ. Imali smo mi južina i kiša godinama prije pa se ipak ovakva nervoza nije osjećala u zraku. Gospodo ja mislim da je riječ o – i tu upravitelj napravi stanku da naglasi dramatičnost trenutka kad će svojim suradnicima obznaniti svoje najnovije otkriće – dakle riječ je o pre-na-pu-če-no-sti! Razumijete li vi to gospodo? Prenapučenosti!
- Kako mislite prenapučenosti, pa poznato je da je u našoj zemlji broj umrlih veći od broja rođenih, - začudi se krupniji, očigledno s izvjesnim problemima u povezivanju činjenica i donošenju logičkih zaključaka iz toga.
- Ma ne mislim ja na prenapučenost države gospodo – gotovo se razljuti upravitelj – mislim na prenapučenost kaz-ni-o-ni-ce!
- A tako – izusti krupniji i zašuti. Izgleda da je ipak shvatio da nije dorastao da se dalje uključuje u diskusiju.
- Bogami šefe, imate Vi pravo. I meni su takve misli dolazile u glavu, ali znate kako je. Ne bih želio davati savjete našem Ministru, valjda on najbolje zna koliko kvadratni metar prostora može podnijeti kažnjenika. Uostalom ako mogu primijetiti, svega polovica spavaonica ima krevete na tri kata, u ostalim su samo na dva. A u stacionaru kažnjenici imaju i luksuz da im iznad glave nitko ne prdi, da prostite. – raspriča se onaj viši sklon pričanju.
-Da to je točno, no kažnjenici ne provode cijeli dan u krevetima, a ostale prostorije su zaista premale da bi svi imali dovoljno mjesta za normalno kretanje. Morat ćemo nešto poduzeti da nekako smanjimo broj kažnjenika – nastavi upravitelj.
- A da insceniramo neko samoubojstvo, na primjer vješanjem za kvaku sobe – ponovo se javi onaj krupnije. Nije se nikako mogao sjetiti gdje je čuo za takav način rješavanja problema s nepoželjnim zatvorenicima. Ili je možda negdje čitao. I dok je on tako naprezao svoj mozak da dokuči odakle mu ta ideja, začu se ljutit glas upravitelja.
- Ma ne dolazi u obzir – plane on – pa da nam se u ustanovu dovuku kojekakve istražne komisije. I ne bi one vjerojatno ustanovile ništa nepravilno, ali oni novinari koji bi došli s njima ili pak nakon njih mogli bi svašta iščeprkati: te nehumani životni uvjeti, te mali prostor, te loša hrana, te nedovoljan broj zahoda po glavi i što ti ja znam. Kao da je ovo hotel s četiri zvjezdice! Ne, to ne dolazi u obzir. Imam ja bolju ideju – reče upravitelj i zašuti.
Na licu mu se vidjelo da mu je prijedlog sazrio u glavi već odavno, ali ostavljajući suradnike u neznanju i iščekivanju želi podići napetost trenutka. Jer istine radi, izvjesno rasterećenje bi zaista dobro došlo. Pa makar za desetak posto.
- Da ih preselimo u drugi zatvor – ponovo će tiho onaj što baš nije sklon razmišljanju. Ona njegova neprihvaćena ideja još uvijek mu se činila dobrom, ali kad gazda misli da nije dobra ima on i drugih.
- Nema šanse – rezignirano će visoki – u svim zatvorima u Lijepoj našoj je slična situacija. Znaš da mnogi koji nemaju love platiti kazne, radije odleže desetak dana o državnom trošku nego da dižu kredite za plaćanje kazni. A ovoj našoj vlasti ne pada na pamet donijeti Zakon po kojem bi se takve kazne odrađivale društveno korisnim radom u slobodno vrijeme kažnjenih – prekine krupnog visoki malo tišim glasom, ne baš potpuno siguran u to da baš to - premještanje - nije prijedlog koji se upravitelju mota po glavi.
- Da, da dragi kolega. Potpuno ste u pravu. Situacija u svim zatvorima zaista je očajna. No to nije naša briga, mi ćemo riješiti naš problem i to tako da ćemo određeni broj zatvorenika pustiti na uvjetni dopust! – pobjedonosno poentira upravitelj.
- Pustiti na što? – ostade u čudu i onaj visoki.
- Na uvjetni dopust. Neka odu malo kući, neka ih tamo familija hrani, mazi i pazi, a mi ćemo ovdje dobiti na prostoru i nećemo se morati nikome zamjerati šaljući mu naše zatvorenike – odgovori upravitelj.
- Da ali kako ćemo to provesti? – upitaše ovaj puta jednoglasno ostala dvojica i pogledaše jedan drugog.
- E to prepustite meni, imam ja u tome iskustva, znate ono: malo dobrog ponašanja, slušaju stražare i slične fore - a vi samo pripremite teren da se oni što ostanu ne osjećaju previše zakinuti. Mogli bi im organizirati neku malo svečaniju večeru, neku predstavu, a možda da dovedete i poneke gospođe – reče upravitelj i šeretski se nasmije.
* * *
- Čuj kompa, kak stojiš s lovom. – reče jedan od dvojice muškaraca sasvim običnog izgleda. Ni po čemu se oni nisu razlikovali od mnoštva njima sličnih što su pijuckali kave i pušili posljednje cigarete u svom omiljenom kafiću. Za nekoliko dana stupa na snagu Prohibicijski zakon o zabrani pušenja i u buduće će moći pušiti samo na ulici – postat će uličari. Srećom što nadolaze topliji dani, a onda su i onako sjedili vani, na terasi. Do ponovnog dolaska hladnijih dana još se što šta može izmijeniti. Pa ni ZERP ni je dugo trajao iako su vladajuću tvrdili: život damo ZERP ne damo!
- Ma koju lovu, suh sam kak barut – reče drugi što se od prvog, osim po odjeći, razlikovao samo po izrazito velikim, klempavim ušima. – Dobil sam nogu de sam delal na određeno, a gazda mi ni platil zadnja dva meseca, veli nema love, kriza, žali se Kosorici.
- I kaj ve misliš, kak buš živel. I ja sam v sličnom dreku.I još me jebe alimentacija. Bivša me proganja kak vrag grešnu dušu. I ona samo cvili i plače: kriza, kriza. Svet je poludel od te krize. Ni svinjska gripa ju nebre zameniti.
- Nemam pojma, dojde mi da opljačkam banku pa nek me čope i strpaju v čuzu. Barem bun imel tri obroka dnevno za badava.
- Čuj to ti ni tak loša ideja. No ne moraš se brinuti da buš einc-cvaj završil v čuzi. Viš one dečke kaj su sredili čuvare u Fini i nikaj, nema „čvrstih“ dokaza. Kaj da se dokazi delaju od kamena pa moraju biti čvrsti. Važno se je samo maskirati, kamere te slikaju ali te oni na policiji nemreju prepoznati.
- Ma je, ali mene je sejedno strah. Viš kašna vuha imam. Bi me prepoznali i pod maskom – reče onaj s ušesima.
- No to je točno. Tu se nema kaj prigovoriti. Nego čujem da su neke naše dečke pustili na uvjetni dopust z zatvora. I kak sam čul, ima tu jeden koji se s tim poslovima, kak bi rekli, bavi već skoro profesionalno. Mortik bi on mogel nekaj napraviti. Mi bi mu pripremili teren, izvidnica, logistička podrška, kak se to veli. Dugo je bil izvan prakse pa sigurno ne zna kakšna je situacija na terenu. On bi došel na sigurno, zel peneze, nama dal par hiljadarki, ne treba nam čuda i si zadovoljni.
- Ma se je to lepo, ali mene je sejedno strah. Kaj ak je dečko ponerel v reštu pa napravi nekšnu spačku, otkuca nas, a onda bumo i mi najebali. – tiho će onaj s velikim ušima makar u kafiću više nije bilo nikoga.
- Ne sekiraj se. Važno je da nas nitko nebu videl i da nas nema na kamerama. Znaš kak to ide, mi si bomo zrihtali alibi pri ženskama ili tak nekaj, pa ak prigusti dok se policija bu bavila z njim mi bumo zbrisali i fertig.
- Dobro, ti se poveži s njim, ja bum malo gledal. Tu je v blizini nekšna banka, reisen ili tak nekak. Veliju da nju još ni nišči sredil. Mortik nisu tak na oprezu. A nabavil bum i nekšni auto. Tablice bum zel od Jure, znaš on se s tim bavi. Ima nekšne veze v miliciji, pak zna nabaviti stare tablice.
- No onda na posel. Al najpredi još po jednu Žuju, Žuja je Zakon!
* * *
- Nikako mi ne ide u glavu kako su pustili one sa suđenja za pljačku Fine – reče krupniji od dvojice policajaca vozeći patrolni automobil koji se od običnog, serijskog, razlikovao samo po boji, natpisu i plavom rotirajućem svjetlu. „Škoda“ Octavia.
- Nije bilo materijalnih dokaza, a sud ne može suditi samo na osnovu indicija – odgovori mlađi. Upravo je završio akademiju i dobro je teoretski potkovan. Onaj stariji, već je gotovo trideset godina na tom poslu. Lice mu resi krupni crni brk, baš pravi policijski. Kad izađe iz automobila automobil se digne za nekoliko centimetara. Na početku službe bio je milicajac, a sada je eto policajac. Promijenio se naziv, simboli ali sve ostalo, oprema, zaštita, naoružanje ostalo je jednako kao na početku njegove karijere. Manje-više traljavo.
- Da, i sada ponovo mogu u akciju. Nešto tu ne štima – nastavi pomalo ljutito stariji.
- Zakona se treba držati – odgovori mlađi.
- Pa ne baš kao pijan plota. Uostalom zašto se samo mi i suci moramo držati strogo pravila, a svi ostali u ovoj državi kako kome odgovara. – sad već pomalo povišenim glasom reče krupniji.
Vozeći tako, sjeća se američkih krimi serija koje voli pogledati na TV. U njima sve ide kao po loju, isplanirano. Znaju dečki posao! Na poziv očevidaca ili alarma odmah kreću iz najbliže policijske postaje dvoja, troja kola s rotirajućim svjetlima, uključenim sirenama. Uz škripu guma dolaze pred zgradu i postavljaju se nasuprot ulaza, svjetlima okrenutim prema vratima zgrade. Već od tog nastupa pljačkašu se dopola napune gaće. Otvarajući širom blindirana vrata automobila, izlaze policajci, spuštaju stakla, čučnu iza vrata, vade pištoljčine, pumperice i prate razvoj događaja. Vođa grupe zove višeg inspektora, ovaj dolazi školovan za ovakve situacije i megafonom počinje razgovor s provalnikom. Istovremeno vođa grupe obavještava centar specijalnih jedinica koji ubrzo šalje ekipu obučenih, dobro naoružanih i zaštitnim sredstvima opremljenih specijalaca. Ovi dolaze bez buke, tiho i ubrzo imaju plan za prodor u objekt.
Razmišlja tako stariji, vozi polako i nikako mu ne ulazi u tu njegovu tvrdu glavu zašto se kod nas uporno pokušava s razbojnicima, pljačkašima i siledžijama na fini način. Samo da im ne moraju najprije poželjeti dobar dan ili pak ih uljudno pitati: - dečki a kaj to delate, to vam nije lijepo! Nije to tako bilo dok sam bio milicajac. Drhtali su pred nama kao šibe na vodi. Dovoljno je bilo da se pojavim, mrko ih pogledam i gaće su bile puno. Znali su oni što ih čeka ako ih dohvatim i odvedem u milicijsku stanicu. Sad nas se nitko ne boji. Znaju oni da ih ne smijem ni pogledati krivo i već će me tužiti zbog povrede ljudskih prava. Nekada su se velike pljačke događale jednom u pet godina, danas pet u jednom danu. I onda ih još puste jer nema dokaza! Baš kaj god!
Govori on sve to sebi u brk, onako mumljajući.
- O čemu pričaš – pita mlađi. Em Brko govori u bradu, em se ne čuje od buke automobila što jure pokraj njih, svi redom iznad dozvoljene brzine. Zna se tko vozi te skupe automobile, nabrijane, s dvostruko više konja nego što ih ima njihova „Škoda“ i da svi imaju sigurno zaleđe da im ništa ne mogu.
- Ma ništa, onako nešto za dušu – odgovara Brko i zašuti. Ne želi mladog policajca opterećivati svojim životnim iskustvom i svojim mukama.
Tako šuteći vozili su jedno vrijeme, a onda začuše glas iz radio uređaja:
- Na periferiji grada u tijeku pljačka banke. Najbližoj patroli: krenite na mjesto događaja.
Brko dohvati i uključi mikrofon, obavijesti postaju da su u blizini i da kreću. Isključi mikrofon, čvršće uhvati volan i doda gas.
- Bemti, samo nam je to trebalo –reče i zašuti.
* * *
Tu moje pisanje priče završava!
No priči nije kraj. Kako je priča završila čitali ste u dnevnom tisku i gledali na hrvatskoj dalekovidnici ovih dana.
Semper contra
Ekonomska kriza, 80% hrvatskog puka na rubu egzistencije, dug lijepe naše gotovo 100% bruto nacionalnog dohotka, vanjski dug 30, 40, 50 milijardi eura (koliko je točno vjerojatno ne zna ni sam ministar financija), cijena benzina raste iako cijena nafte pada, kamate na kredite penju se u nebesa dok su u svijetu manje nego što su ikada bile, kvadratni metar stana 40% veći od stvarnih troškova uključujući i solidnu zaradu, studenti štrajkaju tražeći besplatni studij (kao da studij može biti besplatan), kriminalci koje se pušta na vikende pucaju na policajce kao da su glineni golubovi, mala djeca ostavljaju zube na umjetničkim instalacijama nesposobnih i neodgovornih dizajnera, nezadovoljni korisnici državnog proračuna najavljuju generalni štrajk kao da će time naškoditi Vladi, a u stvari bostan će obrati pacijenti, đaci, građani, predizborna klevetanja protivnika dosegnula su nebeske visine, otvaranje radova na autocestama, mostovima, školama, dvoranama niču kao gljive poslije kiše i kao i gljive uskoro će i izgnjiliti, s džambo plakata s retuširanim slikama imbecilno se smiješe budući gradonačelnici i načelnici s idiotskim parolama tipa „vratimo stvari na svoje mjesto“ nakon što smo ih iskoristili u svoje privatne svrhe, obećavajući nam ako glasamo za njih da ćemo se kupati u medu i mlijeku i prešućujući pri tome da bez amena iz Vlade ne mogu kupiti ni toalet papri za svoje foteljo-ljubeće guzice, borba na smrt sa Slovencima za nekoliko kvadratnih kilometara mora uz istovremeno donošenja Zakona o golfu po kojem će mnogi kvadratni kilometri zemlje otići u tuđe džepove, svečanih akademija povodom primanja u NATO uz prešutnu suglasnost da svoje sinove (gdje je don Baković?) šaljemo kao topovsko meso po čitavom svijetu gdje to trenutačno odgovara globalnom policajcu, dakle sve to za naše blogere, naš sjebani puk, naše medije i naše intelektualce uvije spremne na čuvenu „hrvatsku šutnju“ ne znači ništa, apsolutno ništa. Sve to nije spomena vrijedno jednog komentara na blogu, jednog žestokog posta pa makar i pod šifrom, jer nikada se ne zna kakav će idiot i ubojica biti pušten iz zatvora, pročitati post i onda krenuti u kazneni pohod ako se netko odluči post napisati pod punim imenom i prezimenom.
Ne mi nećemo o takvim temama. Mi ćemo se zabiti u svoje stanove, vikendice, gledati „farme“, „big brother-e“, exkluzive, „sve će biti dobro“, „1:100“, piti gemište, rezati špekece i pjevati: „Još Hrvatska ni propala dok mi živime…“. Mi ćemo o jednoj tako efemernoj stvari kao što je pitanje da li dozvoliti pušenje u zatvorenim prostorijama ili ne pisati članke, organizirati simpozije, pisati studije i doktorate, postove će objavljivati svi od običnog šljakera do saborskog zapisnika i pri tome zaboravljati da je to toliko jednostavno rješiva stvar da o njoj ne treba ne samo razmišljati i raspravljati i donositi zakone, sankcije itd već ju treba prepustiti prirodnom tijeku stvari. Pušenje, alkoholizam i droga najjednostavnije je eliminirati iz društva tako da su ti poroci dostupni besplatno (u određenom kratkom vremenskom periodu mnogo važnije nego na primjer besplatno školovanje). Za ostatak će se pobrinuti sam porok. Samo treba usvojiti princip da se konzumenti tih opojnih sredstava u slučaju bolesti izazvane njihovim djelovanjem trebaju i moraju liječiti o svom trošku. Ako imaju novca izliječit će se na ovom svijetu, ako ne onda na onom.
Svevišnji liječi od svih poroka. Uz garanciju.
Semepr conta
Kao što predpostavih.
"JL" nas je imao čast obavijestiti na da je sve riješeno. Našao se krivac zbog kojeg je, prema mišljenju glavonja u ZET-u, nedužan dječak ostao bez zubiju koji su ostali na "umjetničkoj instalaciji" displeja ZET-a. Dakle, glavni krivci su rukovoditelji službi održavanja koji nisu uspjeli organizirati dano-noćnu službujuću ekipu koja bi noći i danju, nedjeljom i praznicima, zimi i ljeti, po snijegu, kiši i suncu jurila gradom i popravljala od HVM uništene displeje po tramvajskim stajalištima. Ništa čudno za državu gdje su za sve krivi "pik zibneri" a glavni krivci određuju tko je kriv. No što je tu je! Iz te se kože ne može, barem ne demokratskim postupkom. A revolucija ne dolazi u obzir, mi smo ipak uljudbena nacija.
Semper contra
„Tko je točno kriv za ovaj propust i hoće li odgovarati?“
„Danas ću dobiti izvještaj službene kontrole i znat će se točno, imenom i prezimenom, osoba koja je zakazala“ odgovara direktor ZET-a, Ivan Tolić na upit novinara JL u svezi nesreće koja se dogodila dječaku koji se, ne vidjevši prepreku, zaletio licem u oštri dio displeja na jednoj od tramvajskih stanica u Zagrebu.
I sada će početi istrage, analize, sinteze, traženje dubokih razloga, položaja zvijezda i planeta u trenutku nezgode i njihov utjecaj na tijek događanja. I onda će na kraju netko možda i odgovarati, ali ja vas, dragi rijetki čitatelji ovog posta, uvjeravam da glavni krivac sigurno neće.
Pa idemo obrnutim redom. Od najvjerojatnijeg prema najmanje vjerojatnom krivcu prema očekivanim rezultatima istrage ili pak od najmanjeg do najvećeg krivca prema mojem mišljenju.
Istraga će najvjerojatnije proglasiti krivim nekog od neposrednih rukovoditelje odjela, sektora ili radne jedinice zadužene za održavanje displeja. Možda čak i onog zadnjeg izvršitelja koji bi po takvoj logici shvaćanja krivnje trebao po čitave dane i noći, nedjeljama i praznicima, zimi i ljeti juriti po svim tramvajskim stanicama i otklanjati štetu koju su učinili pripadnici HVM (hrvatske vampirske mladeži). Time će pravo biti zadovoljeno, a pravda i dalje ostati s povezom na očima.
Ako ipak nekome od istražitelja sine tijekom utvrđivanja krivice da je pokušaj rješenja problema oštećenih displeja na način da se kažnjava onaj koji ih ne stigne održavati ipak malo upitan, mogao bi se upitati tko je uopće odobrio ugradnju takvih displeja. U tom slučaju se penjemo jednu stepenicu više prema stvarnom krivcu ali se ujedno smanjuje vjerojatnost da će se takav scenarij i dogoditi. Tako dolazimo do odgovorne osobe u ZET-u koja je ugovorila posao s dizajnerom spomenutog displeja i odabrala baš takvo rješenje. Pri tome ne razmišljajući o utjecaju HVM na životni vijek trajanja tako dizajniranog displeja. Istražitelj s takvim, malo širim pogledom na problem, došao bi do zaključka da je eto kriva odgovorna osoba koja je dizajn odabrala.
Istražitelj s još širim pogledom mogao bi pomisliti: da kojim slučajem displej nije bio oštećen dječak bi vidio da ne može proći između stupova i ne bi se povrijedio. A tko je krivac za spomenuto oštećenje. Krivca je vrlo lako detektirati. To je već spomenuta HVM za koju je karakteristično da u grad odlazi u ponoć s pojavom mjeseca, a vraća se kući s prvim pijevcima urlajući poznatu jutarnju budnicu: „Gle mjeseca što se nakrivio….“ ili neku sličnu, razbijajući usput što im dopadne šaka ili nogu. Pri tome nisu na meti samo neživi predmeti, već često i sasvim živuće glave njihovih sugrađana. Dakle krivca imamo samo što ga je problem uhvatiti. Doduše bilo je problema oko uhićenja i nekih naših državljana trenutačno stanovnika zemlje uz obalu Atlantskog oceana, ali ih se, kada je zagustilo ipak uspjelo „detektirati, uhititi i transferirati“. Nažalost po pitanju HVM još nije toliko zagustilo. Da zaključimo, istražitelj koji je došao do ovako širokog pogleda na suštinu problema vjerojatno već ima IQ za kandidata one čuvene udruge super pametnih, a tako malobrojnih ljudi na svijetu. S praktične strane taj nam zaključak, iskreno govoreći, nažalost i neće puno pomoći da kaznimo krivca, jer kako smo ustanovili još ne postoji „politička volja“ da se problem HVM riješi.
Na kraju smo istrage. Dolazimo do krivca kojeg bi se moglo vrlo lako detektirati, uhititi i transferirati na sud, osuditi i poslati na robiji. Ili možda u školu da malo bolje izuči svoj posao. U istrazi smo došli, po mom mišljenju, do pravog krivca: dizajnera spomenute tvorevine što se nosačem displeja ili već kako zove.
Naime dotični umjetnik (jer dizajneri su umjetnici, zar ne?) trebao bi znati u kakvoj sredini živimo, kakvi će se ljudi i neljudi motati oko njegovog dizajniranog nosača i dizajnirati ga tako da ga nije u stanju razbiti ni horda volova tipa HVM. Ako je njemu jedina namjera dizajnirati nešto lijepo za oko, onda je on kriv ako se takav lijepo dizajnirani proizvod može, uslijed djelovanja vanjske sile zvane HVM, pretvoriti u ubojiti stroj za razbijanje lica male dječice koja još ne mogu shvatiti kako baš nije najpametnije prolaziti između stupova koji tu sigurno nisu postavljeni da se između njih prolazi. O odgovornosti oca koji je tu bio prisutan i koji ima nešto više godina od svog nastradalog djeteta iz osjećaja pijetete neću ovom prilikom.
Svojevremeno sam na sličnu temu (uništavanje stupova javne rasvjete i klupa) razgovarao s jednim od dizajnera umjetnika u mojem gradu. A on me pitao: što bi ti uradio? Odgovorio sam mu da bi klupu
u parku dizajnirao kao kvadar od armiranog betona ukopan najmanje dva metra u zemlju, košare za otpatke kao armirano betonska korita s najmanje metar dubokim masivnim temeljima, a za rasvjetne stupove primijenio tipske armirano betonske stupove koje distribucija upotrebljava za niskonaponske mreže.
„Da – kaže on – ali to je ružno!“
„Da – odgovaram ja – ali to je jedino racionalni rješenje problema dok se nekom od raspoloživih „vaspitnih“ metoda pripadnike HVM i inih udruga vampira ne dovede k pameti.“
Umjetnik se malo zamislio, ali se na kraju ipak nije složio s mojim stavom.
Bilo je to davno. Godinama šetam tim parkom u svom gradu (za koji se ne može reći da je tipično balkanski), i svakodnevno nailazim na razbijenu klupu, iščupanu kantu za smeće s plitkim temeljima , slomljenim stupovima javne rasvjete. I koliko god se neki trudili da održe stvari ispravnim i koliko god mi, recimo tako normalni građani, plaćali iz svojih skromnih plaća to održavanje, zahvaljujući umjetnicima radit ćemo taj Sizifov posao dok je svijeta i vijeka.
Semper contra
Potencijalnim duhanskim „apstinentima“
(prilog diskusiji o danu „D“)
Pušio sam dvadesetak godina.
Sve je počelo davnih pedesetih godina prošlog stoljeća. Za vrijeme školskih praznika škola je organizirala ljetovanje u jednom malom mjestu u blizini Rijeke. Pod šatorima, koji za razliku od današnjih nisu imali plastificirano dno, u kojima se spavalo na dekama položenih preko balâ slame. Cijelo šatorsko naselje sastojalo se od desetak šatora smještenih na prostoru kojeg su obrubljivale nekakve prizemne zgrade tvoreći oblik slova U. Kada smo došli bilo je lijepo vrijeme, mi mladi i nestrpljivi jedva smo čekali da postavimo šatore i da se sjurimo u vodu.
Drugog dana vrijeme se promijenilo, naišla oluja i žestoki pljusak. Pokazalo se da su nam „iskusni“ logoraši odabrali loš položaj podizanja logora. Ne samo da nas je zalijevalo nebo, nego se i sva voda s krovova okolnih zgrada slijevala na teren. Uskoro je voda prodrla u šatore, namočila slamu i deke a mi smo noć proveli u jednoj od tih zgrada koje su, koliko se sjećam, služile kao nekakva skladišta. Drugog jutra su nas čekale aktivnosti: izvlačenje slame i deka, nošenje na sunce da se osuše. Opkopali smo šatore dubokim jarcima i napravili cijeli kanalizacijski sustav po terenu. Na nekoj ovećoj gomili našli smo dalmatinske crjepove, tzv kupe kanalice i njih poslagali po dnu šatora tako da su činile sustav kanala na podu. Osušenu slamu i deke postavili smo onda na te kanalice i bili uvjereni da nas slijedeća kiša više neće potopiti. I bili smo u pravu. Doduše nekoliko naleta kiše nije bilo tako jako kao onaj prvi, i mi smo ležeći na trbusima gledali kako voda odlazi po našem kanalizacijskom sustavu, pa čak i ispod naših slama kroz kupe kanalice.
E u takvoj atmosferi zapalio sam svoju prvi cigaretu. „Zeta“ TDZ - tvornice duhana Zagreb. Nisam bi jedini. Ipak bio sam jedan od rijetkih kojima je to bila prva cigareta a da nisam zakašljao, zagrcnuo se ili povraćao. Malo mi se vrtjelo u glavi, no to mi je taman odgovaralo da lakše u tim uvjetima (bilo nas je četvero u malom šatoru – kao sardine) zaspim. Tako je to počelo.
Prolazilo je vrijeme. U početku sam kriomice uzimao cigarete majci: „Opatija“, „Zagreb“. A onda sam počeo od džeparca i sam kupovati. Tada se moglo kupovati na komad, nije se branilo mladima da kupuju cigarete. Još se nije znalo za njihovu štetnost. Mačo kauboj na konju s lasom u rukama i cigaretom u ustima s reklame za „Marlboro“ cigarete bio je planetarni junak. Uživali smo u rafinirano režiranoj i snimljenoj reklami za „Camel“ cigarete. U trafikama su postojale kutije s mnoštvo malih pregrada u koje se mogao staviti sadržaj jedne kutije cigareta i onda prodavati po komadu. Kad nismo imali novaca kupovali smo najjeftinije „Ibar“, „Drava“ (iako je bilo uvriježeno mišljenje da su one kvalitetnije od skupljih samo što tako fino ne mirišu – utjeha siromašnih), kad smo imali malo više para kupovali smo „Drinu“, „Moravu“. A onda se pojavila prva filter cigareta „Beograd“ filter u bijelom pakovanju i ostale su cigarete brzo pale u zaborav. Bio sam već pri kraju srednje škole i kupovao cijelu kutiju. Kasnije sam prešao na Filter 57 Ljubljanske tvornice duhana, za koji se pričalo da ih najviše kupuju milicionari pa se svaki puta iznenade kada u kutije nađu smo 20 komada a ne 57 kako na kutiji piše.
Kasnije na fakultetu, kad bih položio neki teži ispit, častio bih se skupocjenim cigaretama tipa „Hercegovina“ koje su bile pakovane u lijepe kutije s poklopcem na preklop (kao lap-top), i zlatotiskom na kutiji, dodatnim šuškavim celofanom u kojem su u dva reda ležale cigarete malo deblje od standardnih, ovalnog a ne okruglog presjeka, s duhanom koji je imao boju zlata. Pričalo se da je to originalni hercegovački duhan. Ponekad sam u takvim slučajevima kupio kutiju cigarilosa ili pak čak neku skupu cigaru.
U vojsci sam uz cigarete počeo pušiti i lulu. Naime u vojsci je bilo zabranjeno na straži pušiti cigarete (da te neprijatelj ne otkrije po žaru cigarete i upuca točno u glavu), ali nije bilo zabranjeno u ustima držati praznu lulu koja je ipak vonjala na duhan. A i bila je isprika za traženje dozvole za odlazak u grad pod tjednom jer u kantinu duhana za lulu nije bilo.
Kad sam počeo raditi, cigareta mi je već postala nešto sasvim uobičajeno. Kao hrana i voda. Više nije bilo potrebe da se skrivam pred majkom, profesorima, starješinama. Sada sam mogao pušiti gdje sam htio i koliko sam htio. Pa i u spavaćoj sobi nakon dobrog seksa. Naročito mi je godilo poslije kupanja i plivanja u moru, nakon izlaska na plažu, onako svjež i još mokar samo ovlaš obrisati ruke i zapaliti cigaretu. Kad sam nakon mnogo godina konačno prestao pušiti to mi je najviše falilo. Na kavu bez cigareta sam se vrlo brzo naučio. Dapače, otkrio sam da kava ima bolji okus bez cigareta. Naime, prestankom pušenja, pomalo je s jezika nestao sloj skrama koji je bio toliko debeo da sam u to vrijeme mogao u ustima otopiti cijelu tabletu C vitamina, pa i dvije uzastopce, a da uopće nisam osjećao neku neugodu. No onaj užitak uvlačenja dima neposredno nakon kupanja nedostajao mi je još desetljećima nakon što sam prestao pušiti. I ne samo to. I samo kupanje mi je predstavljalo sve manji užitak. Danas, doduše i zbog godina, gotovo da više ni ne ulazim u more, osim što namočim noge, iako sam svake godine najmanje tri tjedna uz njega.
Uvijek je u meni bio dio koji se želio riješi tog poroka. Nešto zbog prigovaranja majke, kasnije zbog pušačkog kašlja, a nešto i zbog potrošenog novca. Ovo potonje ipak bio najrjeđi razlog.
Pokušavao sam razne metode. Znao sam izdržati i po nekoliko mjeseci bez cigareta, no onda sam se ponovo vraćao poroku s još većim zanosom. Koliko sam bio ovisan najbolje govori činjenica da sam ponekad odlazio i na oko dva kilometara udaljen željeznički kolodvor po cigarete ako bih slučajno ostao bez njih, jer ih je oko pola noći još jedino tamo bilo moguće kupiti.
Najčešća metoda prestanka pušenja je bila preostale cigarete prije spavanja isjeckati škarama ili nožićem na sitne komade i ostatke sasuti u pepeljaru. Drugog jutra sam odvajao duhan, zamatao ga u toalet papir i tako udovoljio jutarnju dozu nikotina. Naravno odlaskom u grad prva stvar je bila kupnja nove kutije.
Bilo je pokušaja prestanka pušenja kupnjom nekog predmeta kojeg sam duže vrijeme priželjkivao imati. Tako sam jednom kupio fotoaparat, i prekinuo pušenje govoreći sebi kako me taj aparat ne košta ništa. No nakon mjesec, dva (a cijena aparata je bila oko tri do četiri mjesečnog iznosa za cigarete) počeo sam prihvaćati ponude kolege pušača, a onda je bio red i da im vratim i moja odluka o nepušenju neslavno je propala.
Jedna od varijanti je bila kupnja tri šteke cigareta za jedan mjesec pa sam iz njih svako jutro uzimao jednu novu kutiju.Pri tome sam nastojao da barem jedna cigareta iz načete kutije ostane i nju sam spremao u posebnu kutiju da bi se stimulirao na manju potrošnju. Znalo se tijekom mjesec dana skupiti i do dvije kutije. No čim sam jednom popušio cijelu kutiju nastalo je motivacije i ubrzo sam bio tamo gdje sam počeo. Dvije do tri kutije na dan.
Bile su tu i varijante s povremenim pušenjem lule da bi se smanjile cigarete. No pušenjem lule nikotin ulazi u krv samo preko sline, a to je premalo za pravog pušača, tako da ni to nije baš imalo nekog efekta. Svako je poskupljenje, pogotovo u vrijeme najave, bilo popraćeno „čvrstom“ odlukom da od sutra više ne pušim. Naravno drugi dan je odluka naglo „omekšala“.
A onda, 17.03.1973. u 17.30 zapalio sam cigaretu načevši četvrtu kutiju tog dana.
Pokraj mene sjedio je moj trogodišnji sin koji je bio osjetljivih bronhija. Dim koji sam ispustio strujanje zraka odnijelo mu je u lice i on se zakašljao. Ugasio sam cigaretu i rekao: "Danas više ne pušim!". Cigarete zajedno s skupocjenim upaljačem stavio sam u ormar. Drugog dana u jutro ponovo rekoh sebi: "Danas neću zapaliti cigaretu!" I održao sam obećanje, veseleći se kako ću zapaliti sutra. Sutradan sam samo ponovio - danas neću zapaliti cigaretu. Dani su prolazili, a ja DANAS nisam pušio, već sam taj užitak ostavljao za SUTRA.
Možebitne čitatelje ovog posta koji imaju porok kojeg sam se ja eto riješio bez ikakvih nadomjestaka samo s idejom da ne prestajem pušiti za SVAGDA nego samo DANAS, pa eventualno zbog novo nastale situacije dođu na ideju da prestanu, neću plašiti detaljnim opisivanjem „apstinencijskih muka“. Kojih se usput budi rečeno još uvijek vrlo dobro sjećam. Spomenut ću, uz već opisanog gubitka volje za kupanjem u moru i pojavu čestih snova kako sam ponovo propušio, osjećaja grižnje savjesti zbog toga i sreće što to nije istina kad sam se probudio, iako sam ne rijetko pri tome imao sklopljene prste desne ruke kao da držim upaljenu cigaretu.
I otada je prošlo 36 godina. Uvijek sam u ormaru imao cigarete. Da ne moram u dućan ako SUTRA budem htio zapaliti. Dolazili su susjedi pušači, pušili moje cigarete ako slučajno nisu imali svoje, a ja sam onda kupio novu kutiju i stavio u ormar. S vremenom je to postala poznata stvar, pa su dolazili u sitne sate (da i oni ne moraju na kolodvor) i molili me da im prodam ili posudim cigarete koje imam do drugog dana. Davao sam im ali nisam prihvaćao ponuđeni novac, već sam tražio da mi drugi dan donesu novu kutiju. Trajalo je to godinama. U međuvremenu sam se preselio iz tog grada, došao u novu sredinu, sagradio vikendicu.
Danas u vikendici imam kutiju cigareta pa mogu zapaliti ako sam tamo, a u stanu i na poslu u specijalnoj alu tubi originalnu havana cigaru. Da se nađe ako ću zaželjeti SUTRA zapaliti.
A što se tiče zabrana i zakona, osobno nisam za zabranu pušenja. Dapače ni za zabranu alkohola pa čak ni droge. Ove potonju dijelio bi čak besplatno. Barem bi nestalo dilera droge. Pa tko voli neka izvoli. Jedino što bi svi takvi konzumenti troškove liječenja bolesti koje su proizašle zbog konzumiranja duhana, alkohola i droge morali snositi sami, ako mogu. Ako ne mogu Svevišnji će ih sigurno izliječiti od poroka.
Sempe contra
Onako usput.
Da li se tko od vas, malobrojnih čitatelja ovog nadasve ludog bloga, sjetio da je jučer, 4.05. u 15.04 bila godišnjica smrti najvećeg „zločinca“ kojeg je na ovim pustopoljinama majka rodila – druga Tita. Sad kad smo ga proglasili zločincem, možemo mu konačno odati poštovanje kao što odajemo poštovanje i ostalim zločincima Anti Paveliću, Bobanu, Luburiću, sve samim osvjedočenim borcima i očevima Domovine, a da nas pri tome ne proglašavaju „komunjarama“ i „jugonostalgičarima“. Jer „svaki zločin je zločin“ pa ako slavimo i štujemo one što su ubijali komuniste i nehrvate, jednako tako možemo slaviti i one koji su ubijali svećenike i Hrvate.
Kako je sve relativno!
Osnuješ Partiju s ciljem da siromašnim i obespravljenim bude bolje. Formiraš partizanske odrede i kreneš u rat protiv najmoćnije vojne Sile na svijetu u trenutku kada su današnji veliki (na pr. Francuzi) sjedili u toplim zapećcima čekajući razvoj događaja ili bili saveznici iste te Sile (na pr. Talijani) tako dugo dok nisu shvatili kako je stvar sa Silom evidentno propala, pa prešli na stranu saveznika, osnuješ Pokret nesvrstanih da bi napravio tampon zonu između Istoka i Zapada. Između dva nekadašnja „saveznika“ kojima je jedina ideja bila da nametnu svoj sustav vrijednosti pa makar pri tome razorili čitav svijet. Od najzaostalije zemlje ovog dijela Europe stvoriš za nepunih desetak godina zemlju s gotovo 100% pismenošću, izgradiš industriju, ceste, naučiš ljude da „tuđe nećemo, a svoje ne damo!“, naučiš ih da je bolje imati svoje pa makar i ne bilo sve najbolje.
Ali u jednom trenutku nesmotrenosti, još uvijek pod svježim dojmom zlodjela što si ih gledao kroz četiri duge godine rata, napraviš grešku. Umjesto da ih pohvataš i da im sudiš, pa da ih tek onda kazniš, pogriješiš pa ih kazniš bez suda.
I zato je postao zločinac! Često se pitam što bi njegova kopija učinila 1995. godine da su povijesne okolnosti bile malo drugačije. Nisam siguran da ne bi učinio jednako. Da je recimo na granici između Hrvatske i Srbije stajala neka vojska i izbjeglice iz Krajine poslala natrag da im onda sude njegovi sudovi. Ovako se morao zadovoljiti samo s kopijom Križnog puta, a Bleiburši igrokaz sa pucanjem mu je izmakao.
Ali to je tako s kopijama velikih. Čak ni u zločinu ih ne mogu dostići!
< | svibanj, 2009 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
opće teme protiv ljudske gluposti i još ponešto
prvi post objavljen 11.12.2007.
e-mail: semper_contra@net.hr
Ceterum censeo EU esse delendam!
srebrozlato
demetra
zvijezda
NF
donabellina
vjetar
mecabg
smijehotvorine
umjetnost biti sam
tomajuda
tok misli
bellarte
japanka 3
grunf
pozitivka
geomir
dinaja
dinaja 2
huc
astro
ET
k.u.p.
sewen
skrpun
fra gavun
crna svjetlost
jedna žena
zvonka
k.moljac
vadičep
alexxl
in patria sua
gorkić
marvivall
Ross
inžinjer
Još uvijek se nadam da ću ih čitati na blogu
brod u boci
pametnizub
borgman
h_cenzuru
žena gaza
proglasi
iva
smisao života
modesti
salome
gosponprofesor
gosponprofesor 2
ET2
Nekad bili sad se spominju
lion
10. Ars
nema garancije
memoari
taradi
dona
zagreb
odmak
bromberg
neverin
effata
Pax et Discordia
kreativka
malo ti malo ja
alkion
ribafiš
cat
novapol
svijet u b
gordy
marchelina
(nađu li se slični to samo znači da nisam jedini "semper contra" na svijetu)
* * *
Svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali ga nitko silom nema pravo nametati drugom!
Sve je dobro kad se pomiriš da ništa nije dobro.
Glupo je biti živ a ne moći živjeti.
S osobama kojima je Religija iznad Razuma ne raspravljam o religiji. Jednako tako s osobama kojima je Nacija iznad Čovjeka ne raspravljam o Naciji.
Čovjek je nekad živio među ljudima, danas živi među strojevima, sutra će među robotima.
Narod koji sustavno briše prošlost pišući novu povijest, nikada neće imati budućnost.
Hrvatska je lijepa zemlja, ali ružna država.
Socijalizam/komunizam me naučio da ne vjerujem u ništa kao apsolutnu Istinu.
Najvrednije što je čovjek kao živo biće stvorio su: Umjetnost i Matematika. Bez njega njih ne bi bilo.
Smisao postojanja je stvaranje života. Svrha je naučiti potomke da prežive i naprave isto. I to je sve!
Hrvatska je mala zemlja velikog kriminala.
Zdravog ljudi posjećuju rijetko, bolesnog često, a na pogrebu se skupe svi znani i neznani.
Bolje je biti mrtav nego živ a ne moći živjeti.
Bethoven je svoju glazbu slušao, ali je nije mogao čuti.
Spomenici čovjeku lako se ruše, ali njegova djela ostaju.
Kapitalizam je savršen poredak za nesavršen ljudski rod.
Ateist/agnostik treba biti bolji čovjek od vjernika. Njemu nema tko oprostiti grijehove, dok će vjerniku oprostiti Bog.
Misliti je za mnoge ljude najteža aktivnost.
Kakav je ispao, možda je Bog čovjeka stvorio samo na svoju sliku.
Lako je djecu praviti ali ih je teško odgajati.
Među glupanima i pametan postane glup. Obrat ne vrijedi.
Vlast daje manje prava dajući veće obaveze. Puk traži veća prava tražeći manje obaveza.
Apsurd čovjekovog života: ako mu nije lijep ne želi živjeti, ako mu je lijep ne želi umrijeti.
Svi naši političari mora da su izučili molerski zanat. Farbaju nas već četvrt stoljeća.
Ratovi su dokaz da svijetom vladaju budale.
I u mraku totalitarizma kao i u bljesku demokracije narod ne vidi što radi vlast.
Svaki rat protiv budala je unaprijed izgubljen!
Pravi domoljub živi u inozemstvu, Hrvatsku nosi u srcu a euro ili dolare u džepu.
Ljudski rod evolucijski je vrhunac s kojeg će se survati u ponor kojeg je sam stvorio.
Pravi borci za ideale spremni su dati svoje živote. Je su li današnji borci za očuvanje okoliša spremni učiniti isto?
Da li je dilema tanjur - tanjir važnija od dileme je li on pun ili prazan?
Princip djelovanja političkih garnitura: „Prije njih nije bilo ničega, poslije njih neće ostati ništa."
Da ne proizvodimo komunjare i ustaše proizvodili bi automobile.
Na ono što je važno mali čovjek ne može utjecati, na ono što može nije važno.
Štuje Boga, al ga psuje, jer ga ne poštuje!
Revolucije pokreću idealisti, plodove beru karijeristi.
Nikako ne mogu shvatiti mentalni sklop mnogih religioznih ljudi: klanjaju se bogovima, poklanjaju mrtvima cvijeće i ubijaju žive. Sve u ime istih bogova.
U očekivanju da mu prođe ružan trenutak u životu prošao mu je neprimjetno cijeli život.
Vjera, religija i Crkva nisu jednoznačnice. Mnogi to ne znaju ili ne shvaćaju.
Vjenčanja sve glamuroznija, trajanje brakova sve kraće.
Nije sve u novcu, ali u svemu je novac.
U prošlosti ljudi su znali jesu li robovi ili slobodni. Danas ljudi misle da su slobodni iako su robovi.
Naporno je biti s ljudima, ružno je biti sam, ali najteže je među ljudima biti sam.
Čovjek treba biti ili Einstein ili čobanin na Vlašiću.
Hrvati gledaju u prošlost jer ne vide budućnost.
Lažući, lašci na kraju prevare samo sebe.
Teist u Kristu traži Čovjeka, ateist/agnostik u Čovjeku traži Krista.
Strah da će nuklearna bomba uništiti svijet je neopravdan. Svijet će uništiti – smeće.
I politika i religija obećavaju raj a donose pakao.
Mlade treba liječiti. Starima omogućiti da umru dostojanstveno.
Poznanstvo, prijateljstvo, ljubav, brak, dosada.
Čovjek je čovjeku – čovjek. Ono drugo je uvreda za vuka.
Nedostaju mi Ljudi. A tako ih je malo.
Čovjek ne dolazi svojom voljom na svijet niti mu je dozvoljeno da ga svojom voljom napusti.
Nikad nisam sâm. Uz mene je uvijek moje drugo ja. Ponekad mi je teško s njime.
Dok hrvatska se srca slože i pluto potonut može.
Nedostaje mi ljubavi jer je ne znam ni davati ni primati.
Lojalnost i poltronstvo dijeli tek tanka linija.
Glup čovjek nije opasan, ali postaje ako toga nije svjestan.
Umjetnost je dar Boga, politika Sotone.
Da bi čovjek gledao trebaju mu oči, a da bi vidio treba mu vizija.
Čovjek snuje, Bog određuje...a žena naređuje!
Nije li neobično da se oni koji vjeruju u vječni život boje smrti?
Da je zemlja od zlata ljudi bi se tukli za šaku blata.
Domoljubi Domovinu brane i izgrađuju a ne prodaju i potkradaju.
Domoljublje se čuva u srcu, a ne na srce položenom rukom.
Istina je da jabuka ne pada daleko od stabla ali se ipak može daleko otkotrljati.
Mnogi će lakše pokrenuti planinu nego usne i reći: oprosti!
Tražeći djetelinu s četiri lista izgubio je sreću.
Pravilo spokojnog življenja.
Prigušeno govoriti, prigušeno raditi, prigušeno slušati radio, prigušeno misliti, prigušeno živjeti!
Komunisti su zakonom oduzeli imovinu pojedincu, demokrati narodu.
Vrag nije crn kako se riše, crnji je.
Čovjek odlazi, samo njegova djela ostaju. Dobra ili loša.
Vojnici su školovani ljudi s diplomom za ubijanje.
Nuklearna bomba može uništiti čovjeka, komunikacijska bomba njegovu privatnost. Obje njegovu slobodu.
Pojedini roditelji svoju djecu doživljavaju kao kućne ljubimce. Kad im dosade prepuste ih ulici.
Država ne daje ništa. Samo uz proviziju prebacuje iz džepova jednih u džepove drugih.
Borac protiv tiranije istovremeno je i heroj i terorist.
Golemo materijalno bogatstvo može se steći samo pljačkom banke ili pljačkom naroda.
Samo ljubav može probuditi Čovjeka u čovjeku, ali ona je tako rijetka kao biser u školjci, dijamant u tamnim njedrima zemlje ili zrnce zlata u rijeci.
Ništa se ne mora osim umrijeti i sve se može osim izbjeći smrt!
Kao što jedno zrno tvori hrpu, tako i jedan čovjek tvori čovječanstvo!
Umjetnost je jedino što čovjeka razlikuje od životinje!
Ubiješ li čovjeka ubio si jedan od milijardi svjetova.