Naslovna stranica „JL“ od petka 15.5.2009.
Najveći dio zauzima naslov članka o Glavašu, nedavno nepravomoćno osuđenog na 10 godina zatvora zbog ratnog zločina. Uz naslov članka jedna od njegovih slika s poznatim ciničnim osmjehom koji govori, iz privremenog azila u BiH, a što mi možete! Ispod nešto manja slika trenutačno najeksponiranijih političara u Hrvatskoj u borbi za gradonačelnika velikih gradova: Bandić, Kerum i Ostojić. U lijevom (?) kutu naslovnice slika na kojoj dominira momentalno najdeblji i najkrupniji ministar u Sanadarevoj vladi – financ ministar Šuker. Ispod slike naslov članka u svezi dvadesetsedmo satnog maratonskog sastanka Vlade i predstavnika sindikata javnih službi:
„Šuki, tišina. Imao si šansu. Pusti sad njih da pričaju…“
Prema navodima autora članka te se riječi pripisuju Ivi Sanaderu koje je uputio svom ministru financija nakon što se konačno udostojao doći na sastanak prisiljen nizom neuspjeha svojih pregovarača koje je slao u borbu sa sindikalistima.
Zašto citiram taj naslov?
Ovih nekoliko riječi u potpunosti razotkriva karakter trenutačnog nam Premijera. Uz poznatu kameleonštinu koja se najbolje manifestirala u njegovom saltomortalu od velikog branitelja optuženih generala (Splitski govor po karakteru vrlo sličan govoru „najvećeg zločinca“ naših naroda u tom istom gradu ali četrdeset sedam godina prije) i izručenja tih istih generala u Haag nakon što je Europa pritegla škripac u kojem su se našla njegova jaja, ovaj kratki naslov pokazuje i ostale njegove karakteristike:
Obraćanje članu Vlade, ministru jednog od najvažnijih resora, sa „Šuki“ na takvom skupu znak je potpunog nepoštovanja elementarnih pravila komuniciranja među odgovornim ljudima. Premijer može u privatnom razgovoru ministra zvati kako želi, i Šuki i Muki i Debeli i što ja znam još kako, pogotovo ako su kućni prijatelji (u što baš ne vjerujem), ali na skupu na kojem su nazočni predstavnici Vlade, sindikata, ekonomisti i pravnici takav način obraćanja je u najmanju ruku – nepristojan.
Drugi dio naslova „Imao si šansu.“ pak pokazuje način rada Premijera koji on prakticira otkako je, zahvaljujući upravo na početku spomenutom Glavašu (revolucija jede svoju djecu!), preuzeo najprije vlast u HDZ-u, a onda i u državi. Okruživši se poltronima i ljudima nesposobnim da bilo što riješe bez njega on im u svakoj prilici to daje na znanje. Svaki problem koji se pojavi on najprije „velikodušno“ prepušta resornim ministrima ili potpredsjednicima da ga riješe. Naravno, obzirom na svoje znanje i sposobnosti, oni ga redovno nisu u stanju riješiti ili pak ga riješe na nezadovoljavajući način. A onda dolazi On, Veliki Rješavatelj svih problema, „ispljuska“ ministre i potpredsjednike i narodu obznani pravo rješenje. Pokazujući time da samo On i nitko drugi iz njegovog kruga nije u stanju riješiti problem. „Ispljuskani“ naravno, kao neposlušni i priglupi đaci otrpe „pljuske“ i svi se nadaju da ih neće izbaciti iz Vlade i tako ih riješiti mogućnosti pristupa državnim hranidbenim jaslama.
Treći dio naslova. „Pusti sad njih da pričaju…“ pokazuje što opet misli o „buntovnicima“. Nije rekao: „Pusti sad njih da iznesu svoje prijedloge…“ ili nešto slično. Ne, on im je poručio: gospodo eto dajem Vam priliku da sad Vi pričate. Ako se meni priča bude svidjela možda ću ispuniti želje iz te Vaše priče. A ako mi se ne sviđa, možete Vi pričati koliko hoćete, ali će na kraju biti kako ja presudim. I onako ste mi nepotrebno poremetili moj angažman u farsi „neposredni demokratski izbori načelnika i gradonačelnika“, protiv čega sam bio od samog početka. I sada moram juriti po zemlji u spašavanju što se spasiti dâ.
A meni netko priča o demokraciji. Štovani štioci to je klasični autokratski način vladanja s „demokratskim rukavicama“. A obzirom da smo takvi kakvi smo, mi ćemo na slijedećim izborima za Sabor ponovo izabrati takvu ili sličnu osobu, jer ili nam to odgovara ili smo kratke pameti.
Semper contra
Post je objavljen 16.05.2009. u 21:32 sati.