U subotnjem prilogu „Magazin“ „Jutarnjeg lista“ (30.05.2009.) „ Nenad Sesardić poznati hrvatski filozof koji je trenutačno profesor i pročelnik Odsjeka za filozofiju na sveučilištu Lingnan u Hong Kongu“ u svom članku „Besplatan studij platit će siromašni“ pokušava dokazati apsurdnost studentskih zahtjeva za besplatnim studijem. Kao što je u devetom mjesecu prošle godine, a da bi dokazao kako komunisti nisu bili antifašisti (na što sam se očitovao postom pod naslovom „Komunist i/ili antifašist“ s nadnevkom 29.09.2008.) izvodio silogističke bravure, tako i u ovom članku primjenom iste metode pokušava dokazati kako će besplatan studij plaćati siromašni te da besplatni studij ne postoji, kao što na pr. ne postoji besplatan ručak (izgleda da nikad nije čuo za „narodne kuhinje“ za socijalno ugrožene kako se kod nas lijepo kaže za sirotinju, beskućnike i obespravljene).
Prije nego se osvrnem na citirani članak htio bih da cijenjeni čitatelj zna moje stajalište glede te teme.
U potpunosti se slažem da ne postoji BESPLATNI STUDIJ (ni općenito besplatno školovanje). Troškove logistike koja omogućuje nekome da se školuje od osnovne škole do uključivo fakulteta, pa u krajnjem slučaju i postdiplomskog studija NETKO treba platiti. Troškove školovanja/studiranja u užem smislu; stan, hrana, odjeća, obuća i slično uvijek je u većoj (đaci/studenti bolje stojećih obitelji) ili u manjoj mjeri (đaci/studenti slabijih platežnih mogućnosti) snosila obitelj. Naime, da bi se potonjima olakšalo studiranje, odnosno pomoglo u financijskom pogledu, postojale su u „mračnim vremenima“ institucije stipendija i subvencioniranih cijena prehrane i smještaja u studentskim domovima. Troškove logistike snosila je država, točnije porezni obveznici.
Isto tako zagovaram princip ODGOVORNOSTI! To znači, ako je meni država/društvo/porezni obveznici omogućio da osobno ili moja obitelj NE PLAĆA (dakle ne besplatnu) logistiku onda sam ja obvezan studije završiti u propisanom roku. U suprotnom je potpuno normalno i prihvatljivo da plaćam studij sâm, ali tako da sudjelujem u UKUPNIM troškovima jednog studentskog mjesta.
I konačno studentska parola „Znanje nije roba!“ po mom mišljenju ne stoji. Ako više znam bolje ću se prodati. Uostalom to pravilo odavno vrijedi kod sportaša, na primjer, nogometaša. Menadžer ulaže SVOJ novac u nadarenog mladog početnika, školuje ga (trenira) a onda kad on stekne ZNANJE prodaje njegovo znanje (njega) na tržištu vraćajući uloženi novac i omogućujući da nogometaš i sâm svojim znanjem zaradi.
A sad da se vratim na N.S. koji između ostalog u svojem članku kaže:
„Prije svega, nije li neprimjereno da studenti ultimativno traže da netko drugi plaća za njihovo školovanje? Nije li ipak red da taj drugi od kojeg se oduzima (sic?) novac dobije priliku ne samo iskazati svoje mišljenje nego i utjecati na KONAČNU odluku?“
Studenti ne traže da netko DRUGI plaća njihovo školovanje, već da to radi DRŽAVA/POREZNI OBVEZNICI. Prema N.S. država/porezni obveznici trebali bi donijeti konačnu odluku. Dobro, neka je tome tako. Ali ne bi li onda ti isti porezni obveznici trebali donijeti konačnu odluku i, na primjer, o tome kolike će biti prinadležnosti 620 državnih dostojanstvenika, koje će biti njihove privilegije i mirovine, da li će se graditi nepotreban most na Pelješac itd, itd. A ne da oni sami donose odluke. Dakle ne samo da ultimativno traže nego to i čine. Uostalom već odavno tvrdim, svaki puta kada čujem ili čitam o tzv sukobu interesa, da su u permanentnom sukobu interesa upravo oni koji bi se protiv toga trebali boriti – saborski zastupnici. Ako ni u čemu drugom onda u činjenici da sami sebi određuju kolike će im biti prinadležnosti. Zamislite da radnici u tvrtkama sami sebi mogu određivati visinu plaće!?
Dalje ugledni filozof nastavlja:
„U pravilu, postotak djece koja odlaze na fakultet neusporedivo je viši među pripadnicima ekonomski srednjeg ili višeg sloja nego među onima s nižim prihodima.“
E ovdje je poštovani N.S. malo pobrkao lončiće! U sustavu gdje studenti trebaju sudjelovati sa sve većim postotkom u sufinanciranju troškova (logistike) studiranja i za očekivati je da je postotak djece koja odlaze na fakultet viši među pripadnicima ekonomski srednjeg i višeg sloja. Uz to, također je psihološki razumljivo, da takva djeca više odlaze na fakultete jer su i njihovi roditelji višeg obrazovanja i jasna im je vrijednost znanja. Prihvaćanje filozofije filozofa N.S. ispada da bi siromašni trebali biti i dalje siromašni/neuki jer za školovanje nemaju novaca, a roditelji im pak nisu u dovoljnoj mjeri svjesni vrijednosti znanja pa da se recimo odreknu mesa i jedu samo kruh kako bi njihovo dijete moglo na studij! Tvrdnjom pak „da financiranje visokog obrazovanja iz poreza najviše direktno koristi donosi upravo onim obiteljima koje već jesu imućne“ N.S. prešućuje činjenicu da upravo imućniji plaćanjem većeg poreza (naravno ako ga plaćaju prema zakonu, no to je druga priča) i daju više sredstava za logistiku fakulteta. Osim toga, koliko je meni poznato, znatan broj djece imućnih i onako ne studira u Hrvatskoj.
U jednakom stilu poštovani N.S. nastavlja:
„Kad se studij plaća, na fakultet će uglavnom upisivati oni koji stvarno žele studirati i diplomirati.“
E ovdje ga je N.S. definitivno „zglajzao“. Neću puno mudrovati, navest ću samo tri primjera:
Primjer prvi: afera „Indeks“! Da li su diplome i upise djeci plaćali bogatiji ili siromašniji roditelji? Kad bi ta djeca/studenti zaista željeli studirati zbog znanja sigurno im roditelji ne bi trebali kupovati upise i ocjene. Usput, kako to da se pred sudom nisu našli i roditelji optuženih studenata za davanje mita?
Primjer drugi: Za vrijeme dok sam studirao (prije 45 godina na jednom tehničkom fakultetu u Zagrebu) jednom prilikom skupilo se nas pet, šest studenata i razgovarali smo o tome zbog čega tko od nas studira. Bio sam jedini iz „provincije“, ostali su bili iz dobrostojećih obitelji u Zagrebu. Samo dvojica smo otvoreno rekli da studiramo zbog znanja i zanimljivosti posla kojeg očekujem. Osobno sam definitivnu odluku za studij donio prilikom srednjoškolske ferijalne radne akcije u jednoj tvornici za preradu voća i povrća, kada sam shvatio monotonost takve vrste poslova gledajući radnicu kako je ručnim strojem za zatvaranje staklenki krastavca osam sati izvodila jedne te iste pokrete („čuvena scena iz Chaplinovog filma „Moderna vremena“). Od ostalih odgovora ostalo mi je u sjećanju objašnjenje jednog kolege (možda se ipak samo šalio) koji je rekao: „E dečki, ja studiram da bi dobivenu diplomu preveo na latinski, uokvirio je i objesio iznad kreveta, pa kad „opalim“ curu da joj pokažem diplomu i velim – vidiš tko te „opalio“ - diplomirani inženjer!“ Ne trebam naglašavati da je i on bio iz bolje stojeće obitelji.
Treći primjer: Pričao mi moj sin koji je studirao također na jednom uglednom zagrebačkom fakultetu da mu je, dok je učio u učionici u studentskom domu na Laščini, prišao student s njegove godine za kojeg je znao da ima svoj mercedes (bijele boje), i pozvao ga na neku zabavu. Sin je zahvalio odbivši poziv jer mora učiti, upitavši ga kako to da i on ne uči a zajedno s njim treba izaći na ispit. „A to je već sredio moj stari s 1000 DM, dobit ću ja dvojku!“ Na sinovljev upit kako će onda obavljati svoj odgovorni posao odgovorio mu je: „Meni diploma treba samo zbog onog „dr“. Neću ja nikada liječiti ljude!“ Što mislite, poštovani filozofe, kojoj vrsti pripada obitelj ovog studenta: imućnoj ili siromašnoj? A Vi tvrdite:“na fakultet će se uglavnom upisivati oni koji stvarno žele studirati i diplomirati.“ Kaj god! A koliko je onih koji su zaista željeli studirati zbog znanja, a morali su odustati jer nisu imali novčana sredstva?
I na kraju da ponovim: besplatnog studiranja nema to je jasno, ali ako ovo društvo želi naprijed onda mora omogućiti školovanje svima pod istim uvjetima (uostalom to je do sada radilo za osnovnu, a od iduće godine će raditi i za srednjoškolsko obrazovanje) i uz punu odgovornost svakog od učesnika u procesu obrazovanja – od učenika, roditelja, preko fakulteta, profesora do ministra. A demagoške rasprave o besplatnom i „besplatnom“ školovanju u državi u kojoj vlada korupcija, nepotizam, karijerizam, rodbinske veze, političke podobnosti, sukobi interesa su bespredmetne.
A možda ipak nisu? Možda je to jedna velika zavjera (opet ta teorija zavjere?) koju provode vlastodršci uz pomoć crkvenih velikodostojnika da bi puk ostao mraku neznanja i podložan njihovom manipuliranju.
Njihovi predizborni nastupi kao da potvrđuju tu teoriju!
Semper contra
Post je objavljen 30.05.2009. u 16:43 sati.