„Tko je točno kriv za ovaj propust i hoće li odgovarati?“
„Danas ću dobiti izvještaj službene kontrole i znat će se točno, imenom i prezimenom, osoba koja je zakazala“ odgovara direktor ZET-a, Ivan Tolić na upit novinara JL u svezi nesreće koja se dogodila dječaku koji se, ne vidjevši prepreku, zaletio licem u oštri dio displeja na jednoj od tramvajskih stanica u Zagrebu.
I sada će početi istrage, analize, sinteze, traženje dubokih razloga, položaja zvijezda i planeta u trenutku nezgode i njihov utjecaj na tijek događanja. I onda će na kraju netko možda i odgovarati, ali ja vas, dragi rijetki čitatelji ovog posta, uvjeravam da glavni krivac sigurno neće.
Pa idemo obrnutim redom. Od najvjerojatnijeg prema najmanje vjerojatnom krivcu prema očekivanim rezultatima istrage ili pak od najmanjeg do najvećeg krivca prema mojem mišljenju.
Istraga će najvjerojatnije proglasiti krivim nekog od neposrednih rukovoditelje odjela, sektora ili radne jedinice zadužene za održavanje displeja. Možda čak i onog zadnjeg izvršitelja koji bi po takvoj logici shvaćanja krivnje trebao po čitave dane i noći, nedjeljama i praznicima, zimi i ljeti juriti po svim tramvajskim stanicama i otklanjati štetu koju su učinili pripadnici HVM (hrvatske vampirske mladeži). Time će pravo biti zadovoljeno, a pravda i dalje ostati s povezom na očima.
Ako ipak nekome od istražitelja sine tijekom utvrđivanja krivice da je pokušaj rješenja problema oštećenih displeja na način da se kažnjava onaj koji ih ne stigne održavati ipak malo upitan, mogao bi se upitati tko je uopće odobrio ugradnju takvih displeja. U tom slučaju se penjemo jednu stepenicu više prema stvarnom krivcu ali se ujedno smanjuje vjerojatnost da će se takav scenarij i dogoditi. Tako dolazimo do odgovorne osobe u ZET-u koja je ugovorila posao s dizajnerom spomenutog displeja i odabrala baš takvo rješenje. Pri tome ne razmišljajući o utjecaju HVM na životni vijek trajanja tako dizajniranog displeja. Istražitelj s takvim, malo širim pogledom na problem, došao bi do zaključka da je eto kriva odgovorna osoba koja je dizajn odabrala.
Istražitelj s još širim pogledom mogao bi pomisliti: da kojim slučajem displej nije bio oštećen dječak bi vidio da ne može proći između stupova i ne bi se povrijedio. A tko je krivac za spomenuto oštećenje. Krivca je vrlo lako detektirati. To je već spomenuta HVM za koju je karakteristično da u grad odlazi u ponoć s pojavom mjeseca, a vraća se kući s prvim pijevcima urlajući poznatu jutarnju budnicu: „Gle mjeseca što se nakrivio….“ ili neku sličnu, razbijajući usput što im dopadne šaka ili nogu. Pri tome nisu na meti samo neživi predmeti, već često i sasvim živuće glave njihovih sugrađana. Dakle krivca imamo samo što ga je problem uhvatiti. Doduše bilo je problema oko uhićenja i nekih naših državljana trenutačno stanovnika zemlje uz obalu Atlantskog oceana, ali ih se, kada je zagustilo ipak uspjelo „detektirati, uhititi i transferirati“. Nažalost po pitanju HVM još nije toliko zagustilo. Da zaključimo, istražitelj koji je došao do ovako širokog pogleda na suštinu problema vjerojatno već ima IQ za kandidata one čuvene udruge super pametnih, a tako malobrojnih ljudi na svijetu. S praktične strane taj nam zaključak, iskreno govoreći, nažalost i neće puno pomoći da kaznimo krivca, jer kako smo ustanovili još ne postoji „politička volja“ da se problem HVM riješi.
Na kraju smo istrage. Dolazimo do krivca kojeg bi se moglo vrlo lako detektirati, uhititi i transferirati na sud, osuditi i poslati na robiji. Ili možda u školu da malo bolje izuči svoj posao. U istrazi smo došli, po mom mišljenju, do pravog krivca: dizajnera spomenute tvorevine što se nosačem displeja ili već kako zove.
Naime dotični umjetnik (jer dizajneri su umjetnici, zar ne?) trebao bi znati u kakvoj sredini živimo, kakvi će se ljudi i neljudi motati oko njegovog dizajniranog nosača i dizajnirati ga tako da ga nije u stanju razbiti ni horda volova tipa HVM. Ako je njemu jedina namjera dizajnirati nešto lijepo za oko, onda je on kriv ako se takav lijepo dizajnirani proizvod može, uslijed djelovanja vanjske sile zvane HVM, pretvoriti u ubojiti stroj za razbijanje lica male dječice koja još ne mogu shvatiti kako baš nije najpametnije prolaziti između stupova koji tu sigurno nisu postavljeni da se između njih prolazi. O odgovornosti oca koji je tu bio prisutan i koji ima nešto više godina od svog nastradalog djeteta iz osjećaja pijetete neću ovom prilikom.
Svojevremeno sam na sličnu temu (uništavanje stupova javne rasvjete i klupa) razgovarao s jednim od dizajnera umjetnika u mojem gradu. A on me pitao: što bi ti uradio? Odgovorio sam mu da bi klupu
u parku dizajnirao kao kvadar od armiranog betona ukopan najmanje dva metra u zemlju, košare za otpatke kao armirano betonska korita s najmanje metar dubokim masivnim temeljima, a za rasvjetne stupove primijenio tipske armirano betonske stupove koje distribucija upotrebljava za niskonaponske mreže.
„Da – kaže on – ali to je ružno!“
„Da – odgovaram ja – ali to je jedino racionalni rješenje problema dok se nekom od raspoloživih „vaspitnih“ metoda pripadnike HVM i inih udruga vampira ne dovede k pameti.“
Umjetnik se malo zamislio, ali se na kraju ipak nije složio s mojim stavom.
Bilo je to davno. Godinama šetam tim parkom u svom gradu (za koji se ne može reći da je tipično balkanski), i svakodnevno nailazim na razbijenu klupu, iščupanu kantu za smeće s plitkim temeljima , slomljenim stupovima javne rasvjete. I koliko god se neki trudili da održe stvari ispravnim i koliko god mi, recimo tako normalni građani, plaćali iz svojih skromnih plaća to održavanje, zahvaljujući umjetnicima radit ćemo taj Sizifov posao dok je svijeta i vijeka.
Semper contra
Post je objavljen 07.05.2009. u 06:36 sati.