semper contra

subota, 09.05.2009.

Mogući scenarij pljačke u Sesvetama?


- Gospodo, mislim da ćemo trebati nešto poduzeti.To ovako više neće moći, - reče upravitelj jedne od naših ustanova za preodgoj građana Lijepe naše što malo skrenuše preko granice dobrog ponašanja.

Sjedio je u udobnom stolcu-fotelji za stolom u svom uredu, pogledavajući čas na zgradu s prozorima na kojima su se jasno vidjele debele rešetke i iza njih natiskano nekoliko glava kratko ošišane kose, a onda je opet skrenuo pogled na dvojicu svojih kolega što su u malo manje udobnim stolicama sjedili preko puta njega.
- Kako to mislite šefe? – upita jedan od dvojice. Bio je to krupan, gotovo debeo čovjek, pomalo tupog pogleda. Ako bi iz nekog razloga trebao biti uredno obrijan čitav dan trebao se brijati dva puta dnevno.
- Da što mislite pod tim „nešto poduzeti“ – upita drugi, nešto tanji u obimu ali očigledno najviši od sve trojice. - Zaista u posljednje vrijeme „ukućani“ su postali malo nemirni. Stalno izbijaju povremene svađe, naguravanja, a jučer je bogme bilo i tučnjave. No uspjeli smo to smiriti u začetku. Zaista se osjeća neka naelektrizirana atmosfera, kao pred oluju. Da nije ova južina što nas u posljednje vrijeme sve pomalo čini nervoznim? – nastavo je elaborirati trenutačnu „kućnu“ atmosferu onaj viši očigledno sklon držanju predavanja.
- Da, da ima nešto u tome – nadoveže se upravitelj bacivši pogled ponovo prema prozoru i zgradi s rešetkama na prozorima iza kojih je još uvijek bio poveći broj kratko ošišanih glava. – No nije o južini riječ. Imali smo mi južina i kiša godinama prije pa se ipak ovakva nervoza nije osjećala u zraku. Gospodo ja mislim da je riječ o – i tu upravitelj napravi stanku da naglasi dramatičnost trenutka kad će svojim suradnicima obznaniti svoje najnovije otkriće – dakle riječ je o pre-na-pu-če-no-sti! Razumijete li vi to gospodo? Prenapučenosti!
- Kako mislite prenapučenosti, pa poznato je da je u našoj zemlji broj umrlih veći od broja rođenih, - začudi se krupniji, očigledno s izvjesnim problemima u povezivanju činjenica i donošenju logičkih zaključaka iz toga.
- Ma ne mislim ja na prenapučenost države gospodo – gotovo se razljuti upravitelj – mislim na prenapučenost kaz-ni-o-ni-ce!
- A tako – izusti krupniji i zašuti. Izgleda da je ipak shvatio da nije dorastao da se dalje uključuje u diskusiju.
- Bogami šefe, imate Vi pravo. I meni su takve misli dolazile u glavu, ali znate kako je. Ne bih želio davati savjete našem Ministru, valjda on najbolje zna koliko kvadratni metar prostora može podnijeti kažnjenika. Uostalom ako mogu primijetiti, svega polovica spavaonica ima krevete na tri kata, u ostalim su samo na dva. A u stacionaru kažnjenici imaju i luksuz da im iznad glave nitko ne prdi, da prostite. – raspriča se onaj viši sklon pričanju.
-Da to je točno, no kažnjenici ne provode cijeli dan u krevetima, a ostale prostorije su zaista premale da bi svi imali dovoljno mjesta za normalno kretanje. Morat ćemo nešto poduzeti da nekako smanjimo broj kažnjenika – nastavi upravitelj.
- A da insceniramo neko samoubojstvo, na primjer vješanjem za kvaku sobe – ponovo se javi onaj krupnije. Nije se nikako mogao sjetiti gdje je čuo za takav način rješavanja problema s nepoželjnim zatvorenicima. Ili je možda negdje čitao. I dok je on tako naprezao svoj mozak da dokuči odakle mu ta ideja, začu se ljutit glas upravitelja.
- Ma ne dolazi u obzir – plane on – pa da nam se u ustanovu dovuku kojekakve istražne komisije. I ne bi one vjerojatno ustanovile ništa nepravilno, ali oni novinari koji bi došli s njima ili pak nakon njih mogli bi svašta iščeprkati: te nehumani životni uvjeti, te mali prostor, te loša hrana, te nedovoljan broj zahoda po glavi i što ti ja znam. Kao da je ovo hotel s četiri zvjezdice! Ne, to ne dolazi u obzir. Imam ja bolju ideju – reče upravitelj i zašuti.

Na licu mu se vidjelo da mu je prijedlog sazrio u glavi već odavno, ali ostavljajući suradnike u neznanju i iščekivanju želi podići napetost trenutka. Jer istine radi, izvjesno rasterećenje bi zaista dobro došlo. Pa makar za desetak posto.
- Da ih preselimo u drugi zatvor – ponovo će tiho onaj što baš nije sklon razmišljanju. Ona njegova neprihvaćena ideja još uvijek mu se činila dobrom, ali kad gazda misli da nije dobra ima on i drugih.
- Nema šanse – rezignirano će visoki – u svim zatvorima u Lijepoj našoj je slična situacija. Znaš da mnogi koji nemaju love platiti kazne, radije odleže desetak dana o državnom trošku nego da dižu kredite za plaćanje kazni. A ovoj našoj vlasti ne pada na pamet donijeti Zakon po kojem bi se takve kazne odrađivale društveno korisnim radom u slobodno vrijeme kažnjenih – prekine krupnog visoki malo tišim glasom, ne baš potpuno siguran u to da baš to - premještanje - nije prijedlog koji se upravitelju mota po glavi.
- Da, da dragi kolega. Potpuno ste u pravu. Situacija u svim zatvorima zaista je očajna. No to nije naša briga, mi ćemo riješiti naš problem i to tako da ćemo određeni broj zatvorenika pustiti na uvjetni dopust! – pobjedonosno poentira upravitelj.
- Pustiti na što? – ostade u čudu i onaj visoki.
- Na uvjetni dopust. Neka odu malo kući, neka ih tamo familija hrani, mazi i pazi, a mi ćemo ovdje dobiti na prostoru i nećemo se morati nikome zamjerati šaljući mu naše zatvorenike – odgovori upravitelj.
- Da ali kako ćemo to provesti? – upitaše ovaj puta jednoglasno ostala dvojica i pogledaše jedan drugog.
- E to prepustite meni, imam ja u tome iskustva, znate ono: malo dobrog ponašanja, slušaju stražare i slične fore - a vi samo pripremite teren da se oni što ostanu ne osjećaju previše zakinuti. Mogli bi im organizirati neku malo svečaniju večeru, neku predstavu, a možda da dovedete i poneke gospođe – reče upravitelj i šeretski se nasmije.

* * *

- Čuj kompa, kak stojiš s lovom. – reče jedan od dvojice muškaraca sasvim običnog izgleda. Ni po čemu se oni nisu razlikovali od mnoštva njima sličnih što su pijuckali kave i pušili posljednje cigarete u svom omiljenom kafiću. Za nekoliko dana stupa na snagu Prohibicijski zakon o zabrani pušenja i u buduće će moći pušiti samo na ulici – postat će uličari. Srećom što nadolaze topliji dani, a onda su i onako sjedili vani, na terasi. Do ponovnog dolaska hladnijih dana još se što šta može izmijeniti. Pa ni ZERP ni je dugo trajao iako su vladajuću tvrdili: život damo ZERP ne damo!

- Ma koju lovu, suh sam kak barut – reče drugi što se od prvog, osim po odjeći, razlikovao samo po izrazito velikim, klempavim ušima. – Dobil sam nogu de sam delal na određeno, a gazda mi ni platil zadnja dva meseca, veli nema love, kriza, žali se Kosorici.
- I kaj ve misliš, kak buš živel. I ja sam v sličnom dreku.I još me jebe alimentacija. Bivša me proganja kak vrag grešnu dušu. I ona samo cvili i plače: kriza, kriza. Svet je poludel od te krize. Ni svinjska gripa ju nebre zameniti.
- Nemam pojma, dojde mi da opljačkam banku pa nek me čope i strpaju v čuzu. Barem bun imel tri obroka dnevno za badava.
- Čuj to ti ni tak loša ideja. No ne moraš se brinuti da buš einc-cvaj završil v čuzi. Viš one dečke kaj su sredili čuvare u Fini i nikaj, nema „čvrstih“ dokaza. Kaj da se dokazi delaju od kamena pa moraju biti čvrsti. Važno se je samo maskirati, kamere te slikaju ali te oni na policiji nemreju prepoznati.
- Ma je, ali mene je sejedno strah. Viš kašna vuha imam. Bi me prepoznali i pod maskom – reče onaj s ušesima.
- No to je točno. Tu se nema kaj prigovoriti. Nego čujem da su neke naše dečke pustili na uvjetni dopust z zatvora. I kak sam čul, ima tu jeden koji se s tim poslovima, kak bi rekli, bavi već skoro profesionalno. Mortik bi on mogel nekaj napraviti. Mi bi mu pripremili teren, izvidnica, logistička podrška, kak se to veli. Dugo je bil izvan prakse pa sigurno ne zna kakšna je situacija na terenu. On bi došel na sigurno, zel peneze, nama dal par hiljadarki, ne treba nam čuda i si zadovoljni.
- Ma se je to lepo, ali mene je sejedno strah. Kaj ak je dečko ponerel v reštu pa napravi nekšnu spačku, otkuca nas, a onda bumo i mi najebali. – tiho će onaj s velikim ušima makar u kafiću više nije bilo nikoga.
- Ne sekiraj se. Važno je da nas nitko nebu videl i da nas nema na kamerama. Znaš kak to ide, mi si bomo zrihtali alibi pri ženskama ili tak nekaj, pa ak prigusti dok se policija bu bavila z njim mi bumo zbrisali i fertig.
- Dobro, ti se poveži s njim, ja bum malo gledal. Tu je v blizini nekšna banka, reisen ili tak nekak. Veliju da nju još ni nišči sredil. Mortik nisu tak na oprezu. A nabavil bum i nekšni auto. Tablice bum zel od Jure, znaš on se s tim bavi. Ima nekšne veze v miliciji, pak zna nabaviti stare tablice.
- No onda na posel. Al najpredi još po jednu Žuju, Žuja je Zakon!

* * *

- Nikako mi ne ide u glavu kako su pustili one sa suđenja za pljačku Fine – reče krupniji od dvojice policajaca vozeći patrolni automobil koji se od običnog, serijskog, razlikovao samo po boji, natpisu i plavom rotirajućem svjetlu. „Škoda“ Octavia.
- Nije bilo materijalnih dokaza, a sud ne može suditi samo na osnovu indicija – odgovori mlađi. Upravo je završio akademiju i dobro je teoretski potkovan. Onaj stariji, već je gotovo trideset godina na tom poslu. Lice mu resi krupni crni brk, baš pravi policijski. Kad izađe iz automobila automobil se digne za nekoliko centimetara. Na početku službe bio je milicajac, a sada je eto policajac. Promijenio se naziv, simboli ali sve ostalo, oprema, zaštita, naoružanje ostalo je jednako kao na početku njegove karijere. Manje-više traljavo.
- Da, i sada ponovo mogu u akciju. Nešto tu ne štima – nastavi pomalo ljutito stariji.
- Zakona se treba držati – odgovori mlađi.
- Pa ne baš kao pijan plota. Uostalom zašto se samo mi i suci moramo držati strogo pravila, a svi ostali u ovoj državi kako kome odgovara. – sad već pomalo povišenim glasom reče krupniji.

Vozeći tako, sjeća se američkih krimi serija koje voli pogledati na TV. U njima sve ide kao po loju, isplanirano. Znaju dečki posao! Na poziv očevidaca ili alarma odmah kreću iz najbliže policijske postaje dvoja, troja kola s rotirajućim svjetlima, uključenim sirenama. Uz škripu guma dolaze pred zgradu i postavljaju se nasuprot ulaza, svjetlima okrenutim prema vratima zgrade. Već od tog nastupa pljačkašu se dopola napune gaće. Otvarajući širom blindirana vrata automobila, izlaze policajci, spuštaju stakla, čučnu iza vrata, vade pištoljčine, pumperice i prate razvoj događaja. Vođa grupe zove višeg inspektora, ovaj dolazi školovan za ovakve situacije i megafonom počinje razgovor s provalnikom. Istovremeno vođa grupe obavještava centar specijalnih jedinica koji ubrzo šalje ekipu obučenih, dobro naoružanih i zaštitnim sredstvima opremljenih specijalaca. Ovi dolaze bez buke, tiho i ubrzo imaju plan za prodor u objekt.

Razmišlja tako stariji, vozi polako i nikako mu ne ulazi u tu njegovu tvrdu glavu zašto se kod nas uporno pokušava s razbojnicima, pljačkašima i siledžijama na fini način. Samo da im ne moraju najprije poželjeti dobar dan ili pak ih uljudno pitati: - dečki a kaj to delate, to vam nije lijepo! Nije to tako bilo dok sam bio milicajac. Drhtali su pred nama kao šibe na vodi. Dovoljno je bilo da se pojavim, mrko ih pogledam i gaće su bile puno. Znali su oni što ih čeka ako ih dohvatim i odvedem u milicijsku stanicu. Sad nas se nitko ne boji. Znaju oni da ih ne smijem ni pogledati krivo i već će me tužiti zbog povrede ljudskih prava. Nekada su se velike pljačke događale jednom u pet godina, danas pet u jednom danu. I onda ih još puste jer nema dokaza! Baš kaj god!

Govori on sve to sebi u brk, onako mumljajući.
- O čemu pričaš – pita mlađi. Em Brko govori u bradu, em se ne čuje od buke automobila što jure pokraj njih, svi redom iznad dozvoljene brzine. Zna se tko vozi te skupe automobile, nabrijane, s dvostruko više konja nego što ih ima njihova „Škoda“ i da svi imaju sigurno zaleđe da im ništa ne mogu.
- Ma ništa, onako nešto za dušu – odgovara Brko i zašuti. Ne želi mladog policajca opterećivati svojim životnim iskustvom i svojim mukama.
Tako šuteći vozili su jedno vrijeme, a onda začuše glas iz radio uređaja:
- Na periferiji grada u tijeku pljačka banke. Najbližoj patroli: krenite na mjesto događaja.
Brko dohvati i uključi mikrofon, obavijesti postaju da su u blizini i da kreću. Isključi mikrofon, čvršće uhvati volan i doda gas.
- Bemti, samo nam je to trebalo –reče i zašuti.

* * *

Tu moje pisanje priče završava!
No priči nije kraj. Kako je priča završila čitali ste u dnevnom tisku i gledali na hrvatskoj dalekovidnici ovih dana.

Semper contra

09.05.2009. u 15:27 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< svibanj, 2009 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Srpanj 2020 (1)
Travanj 2020 (10)
Ožujak 2020 (12)
Veljača 2020 (6)
Siječanj 2020 (8)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (3)
Listopad 2019 (1)
Kolovoz 2019 (3)
Srpanj 2019 (5)
Lipanj 2019 (3)
Svibanj 2019 (5)
Travanj 2019 (8)
Ožujak 2019 (3)
Veljača 2019 (3)
Siječanj 2019 (2)
Prosinac 2018 (2)
Studeni 2018 (4)
Listopad 2018 (2)
Rujan 2018 (3)
Kolovoz 2018 (8)
Srpanj 2018 (14)
Lipanj 2018 (6)
Svibanj 2018 (10)
Travanj 2018 (5)
Ožujak 2018 (9)
Veljača 2018 (7)
Siječanj 2018 (8)
Prosinac 2017 (14)
Studeni 2017 (12)
Listopad 2017 (5)
Rujan 2017 (15)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (7)
Svibanj 2017 (13)
Travanj 2017 (12)
Ožujak 2017 (9)
Veljača 2017 (7)
Siječanj 2017 (6)
Prosinac 2016 (12)
Studeni 2016 (6)
Listopad 2016 (6)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (11)
Lipanj 2016 (9)
Svibanj 2016 (9)
Travanj 2016 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

opće teme protiv ljudske gluposti i još ponešto

prvi post objavljen 11.12.2007.

e-mail: semper_contra@net.hr

Ceterum censeo EU esse delendam!

LINKOVI

srebrozlato

demetra
zvijezda
NF
donabellina
vjetar
mecabg

smijehotvorine
umjetnost biti sam
tomajuda
tok misli
bellarte

japanka 3
grunf
pozitivka
geomir
dinaja
dinaja 2

huc
astro
ET
k.u.p.
sewen

skrpun
fra gavun
crna svjetlost
jedna žena
zvonka
k.moljac

vadičep
alexxl
in patria sua
gorkić
marvivall
Ross
inžinjer

Još uvijek se nadam da ću ih čitati na blogu

brod u boci
pametnizub
borgman
h_cenzuru
žena gaza
proglasi
iva
smisao života
modesti
salome
gosponprofesor
gosponprofesor 2
ET2

Nekad bili sad se spominju


lion
10. Ars
nema garancije
memoari
taradi
dona
zagreb
odmak
bromberg
neverin
effata
Pax et Discordia
kreativka
malo ti malo ja
alkion
ribafiš
cat
novapol
svijet u b
gordy
marchelina







"MUDROSLOVI" SEMPER CONTRE

(nađu li se slični to samo znači da nisam jedini "semper contra" na svijetu)
* * *
Svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali ga nitko silom nema pravo nametati drugom!

Sve je dobro kad se pomiriš da ništa nije dobro.

Glupo je biti živ a ne moći živjeti.

S osobama kojima je Religija iznad Razuma ne raspravljam o religiji. Jednako tako s osobama kojima je Nacija iznad Čovjeka ne raspravljam o Naciji.

Čovjek je nekad živio među ljudima, danas živi među strojevima, sutra će među robotima.

Narod koji sustavno briše prošlost pišući novu povijest, nikada neće imati budućnost.

Hrvatska je lijepa zemlja, ali ružna država.

Socijalizam/komunizam me naučio da ne vjerujem u ništa kao apsolutnu Istinu.

Najvrednije što je čovjek kao živo biće stvorio su: Umjetnost i Matematika. Bez njega njih ne bi bilo.

Smisao postojanja je stvaranje života. Svrha je naučiti potomke da prežive i naprave isto. I to je sve!

Hrvatska je mala zemlja velikog kriminala.

Zdravog ljudi posjećuju rijetko, bolesnog često, a na pogrebu se skupe svi znani i neznani.

Bolje je biti mrtav nego živ a ne moći živjeti.

Bethoven je svoju glazbu slušao, ali je nije mogao čuti.

Spomenici čovjeku lako se ruše, ali njegova djela ostaju.

Kapitalizam je savršen poredak za nesavršen ljudski rod.

Ateist/agnostik treba biti bolji čovjek od vjernika. Njemu nema tko oprostiti grijehove, dok će vjerniku oprostiti Bog.

Misliti je za mnoge ljude najteža aktivnost.

Kakav je ispao, možda je Bog čovjeka stvorio samo na svoju sliku.

Lako je djecu praviti ali ih je teško odgajati.

Među glupanima i pametan postane glup. Obrat ne vrijedi.

Vlast daje manje prava dajući veće obaveze. Puk traži veća prava tražeći manje obaveza.

Apsurd čovjekovog života: ako mu nije lijep ne želi živjeti, ako mu je lijep ne želi umrijeti.

Svi naši političari mora da su izučili molerski zanat. Farbaju nas već četvrt stoljeća.

Ratovi su dokaz da svijetom vladaju budale.

I u mraku totalitarizma kao i u bljesku demokracije narod ne vidi što radi vlast.

Svaki rat protiv budala je unaprijed izgubljen!

Pravi domoljub živi u inozemstvu, Hrvatsku nosi u srcu a euro ili dolare u džepu.

Ljudski rod evolucijski je vrhunac s kojeg će se survati u ponor kojeg je sam stvorio.

Pravi borci za ideale spremni su dati svoje živote. Je su li današnji borci za očuvanje okoliša spremni učiniti isto?

Da li je dilema tanjur - tanjir važnija od dileme je li on pun ili prazan?

Princip djelovanja političkih garnitura: „Prije njih nije bilo ničega, poslije njih neće ostati ništa."

Da ne proizvodimo komunjare i ustaše proizvodili bi automobile.

Na ono što je važno mali čovjek ne može utjecati, na ono što može nije važno.

Štuje Boga, al ga psuje, jer ga ne poštuje!

Revolucije pokreću idealisti, plodove beru karijeristi.

Nikako ne mogu shvatiti mentalni sklop mnogih religioznih ljudi: klanjaju se bogovima, poklanjaju mrtvima cvijeće i ubijaju žive. Sve u ime istih bogova.

U očekivanju da mu prođe ružan trenutak u životu prošao mu je neprimjetno cijeli život.

Vjera, religija i Crkva nisu jednoznačnice. Mnogi to ne znaju ili ne shvaćaju.

Vjenčanja sve glamuroznija, trajanje brakova sve kraće.

Nije sve u novcu, ali u svemu je novac.

U prošlosti ljudi su znali jesu li robovi ili slobodni. Danas ljudi misle da su slobodni iako su robovi.

Naporno je biti s ljudima, ružno je biti sam, ali najteže je među ljudima biti sam.

Čovjek treba biti ili Einstein ili čobanin na Vlašiću.

Hrvati gledaju u prošlost jer ne vide budućnost.

Lažući, lašci na kraju prevare samo sebe.

Teist u Kristu traži Čovjeka, ateist/agnostik u Čovjeku traži Krista.

Strah da će nuklearna bomba uništiti svijet je neopravdan. Svijet će uništiti – smeće.

I politika i religija obećavaju raj a donose pakao.

Mlade treba liječiti. Starima omogućiti da umru dostojanstveno.

Poznanstvo, prijateljstvo, ljubav, brak, dosada.

Čovjek je čovjeku – čovjek. Ono drugo je uvreda za vuka.

Nedostaju mi Ljudi. A tako ih je malo.

Čovjek ne dolazi svojom voljom na svijet niti mu je dozvoljeno da ga svojom voljom napusti.

Nikad nisam sâm. Uz mene je uvijek moje drugo ja. Ponekad mi je teško s njime.

Dok hrvatska se srca slože i pluto potonut može.

Nedostaje mi ljubavi jer je ne znam ni davati ni primati.

Lojalnost i poltronstvo dijeli tek tanka linija.

Glup čovjek nije opasan, ali postaje ako toga nije svjestan.

Umjetnost je dar Boga, politika Sotone.

Da bi čovjek gledao trebaju mu oči, a da bi vidio treba mu vizija.

Čovjek snuje, Bog određuje...a žena naređuje!

Nije li neobično da se oni koji vjeruju u vječni život boje smrti?

Da je zemlja od zlata ljudi bi se tukli za šaku blata.

Domoljubi Domovinu brane i izgrađuju a ne prodaju i potkradaju.

Domoljublje se čuva u srcu, a ne na srce položenom rukom.

Istina je da jabuka ne pada daleko od stabla ali se ipak može daleko otkotrljati.

Mnogi će lakše pokrenuti planinu nego usne i reći: oprosti!

Tražeći djetelinu s četiri lista izgubio je sreću.

Pravilo spokojnog življenja.
Prigušeno govoriti, prigušeno raditi, prigušeno slušati radio, prigušeno misliti, prigušeno živjeti!

Komunisti su zakonom oduzeli imovinu pojedincu, demokrati narodu.

Vrag nije crn kako se riše, crnji je.

Čovjek odlazi, samo njegova djela ostaju. Dobra ili loša.

Vojnici su školovani ljudi s diplomom za ubijanje.

Nuklearna bomba može uništiti čovjeka, komunikacijska bomba njegovu privatnost. Obje njegovu slobodu.

Pojedini roditelji svoju djecu doživljavaju kao kućne ljubimce. Kad im dosade prepuste ih ulici.

Država ne daje ništa. Samo uz proviziju prebacuje iz džepova jednih u džepove drugih.

Borac protiv tiranije istovremeno je i heroj i terorist.

Golemo materijalno bogatstvo može se steći samo pljačkom banke ili pljačkom naroda.

Samo ljubav može probuditi Čovjeka u čovjeku, ali ona je tako rijetka kao biser u školjci, dijamant u tamnim njedrima zemlje ili zrnce zlata u rijeci.

Ništa se ne mora osim umrijeti i sve se može osim izbjeći smrt!

Kao što jedno zrno tvori hrpu, tako i jedan čovjek tvori čovječanstvo!

Umjetnost je jedino što čovjeka razlikuje od životinje!

Ubiješ li čovjeka ubio si jedan od milijardi svjetova.