semper contra
ponedjeljak, 29.06.2009.
Posljednje u koloni - iz ciklusa bolnički dani
Postoje u bolnici tri kategorije zaposlenika u neposrednom kontaktu s bolesnicima. Doktori, sestre i čistačice. On je volio promatrati ove posljednje.
Na posljednjoj hijerarhijskoj stepenici su one s metlom, koje je u humorističkim emisijama iz „mračnih“ vremena (da mu je dohvatiti onog koji je upalio fenjer) tako uspješno na humorno-ironičan način prikazala Nela Eržišnik u ulozi Marice Hrdalo (tko zna gdje sada, nakon što je prošla fazu poklonstva HDZ-u možda već glumi anđelima). Dolaze u rano jutro, odlaze u sobicu – spremište, presvlače se iz civilne u radnu odjeću svjetlo-zelene boje, po kojoj se razlikuju od bijele odjeće doktora i plave medicinskih sestara, i izvlače svoje „strojeve“. U vrijeme kada je kao sedmogodišnjak zbog šarlaha ležao u istoj bolnici, samo u drugoj zgradi (stara zgrada bolnice u kojoj je danas smješten psihijatarski odjel; luđaci su uvijek u najstarijim zgradama bolničkih kompleksa, oni i onako ne znaju gdje su pa im smještaj i nije toliko važan) ti su „strojevi“ bili najobičnija metla, kanta iz pocinčanog lima, čista voda i krpa za pranje podova. Danas su oni ipak složeniji: kolica na gumenim kotačima, više tipova metli i/ili kefa, držači za navlake kojima se brišu podovi, plastične, laganije kante s cjedilima za krpe, razne vrste sredstava za pranje, papirnati ručnici i zaštitne rukavice. Ipak sva ta pomagala trebaju dvije ruke da bi ispunila svoju osnovnu namjenu – održavanje čistoće. A one, ruke, jednake su onima od prije pedeset godina: isprane, s izjedenim noktima, crvene od kemikalija unatoč rukavicama. Leđa i dalje bole, noge otiču unatoč zaštitnim cipelama, čuvenim „borosanama“ (još jedan „izum“ mračnih vremena) Treba se požuriti prije nego počne vizita. Možda su se „gospon doktor danas digli hude vole pa buju prigovarali ak nebu se ajn ajnc“. A nije lako prati oštećene podove kojima su mjesta gdje nedostaju linoleum ploče poravnata cementnim mortom, obrisati vrata i prozore s koje se ljušti boja, oribati kadu kojoj je oštećen emajl i koju je načela hrđa.
Na malo višoj stepenici su one što zajedno s sestrama-pripravnicama presvlače posteljinu i slažu krevete, odnose posude s mokraćom skupljenom preko noći, bilježeći količinu u bolesničku listu. Treće skupljaju odbačenu posteljinu, ubacuju ju u vreće na kolicima i odvoze na pranje. Poneke od njih nose maske preko lica. Da li da ih ne zaraze bolesnici ili pak da one ne zaraze njih.
Kratak predah, povlače se u sobicu-spremište. Kroz poluotvorena vrata vidi ih kako nalakćene na stol puše, na stolu šalice iz kojih leluja para vruće kave. Vidi kako im se miču usne, ali ne čuje o čemu pričaju. Može ipak zamisliti: djeca, stari, vjerojatno bolesni roditelji, muž koji ne može naći posao pa možda svoje frustracije liječi u nekoj birtiji i tko zna kakav će biti kad dođe kući, mala plaća, umor, posao koji ih čeka kod kuće.
Iz centralne kuhinje dovoze doručak u velikim limenim ormarima na kotačima. Unutra tacne, čija bi veličina bila dovoljna za tri puta veću količinu hrane nego što je na njoj. Ali svaka ima etiketu s imenom i prezimenom bolesnika kojem je namijenjena. Nikada ne dobivaju svi jednaku hranu, ali nikako mu ne uspijeva uhvatiti logiku po kojoj se određuje što koji od bolesnika treba dobiti. Što jedan dobije danas, drugi će dobiti sutra! One opet pomažu sestrama podijeliti hranu, kasnije vraćaju suđe u ormare na kotačima. U podne će ponoviti iste radnje za ručak, oko šest navečer za večeru. Da im olakša, kako je pokretan, on svoje suđe odnosi sam. Kasnije ga u tome slijede još poneki bolesnici. Izgleda da to nije uobičajeno, jer mu je jedna zahvalila nakon što je to uradio prvi puta U međuvremenu treba još jednom oprati podove, pomoći slabo pokretnim bolesnicima, presvući one kojima je „pobjeglo“, odnijeti „guske“, oprati i izmasirati nepokretnim bolesnicima leđa.
A onda odlaze ponovo u sobu-spremište, presvlače se u „civilku“, uzimaju svoje torbe, vrećice i odlaze. Gleda ih kroz prozor hodnika s prvog kata kako izlaze iz podruma u sumrak, prilaze biciklima koji su ih strpljivo čekali kao nekada dalmatinski tovari ili konji upregnuti u seljačka kola svoje gazde, stavljaju stvari na prtljažnik iza sjedala ili ih vješaju o volan, po neke sretnije dolaze muževi u autima od kojih je većina blizu punoljetnosti. Kod kuće ih čeka isti posao, čišćenje, pranje, kuhanje, djeca.
Navečer, kad legnu u krevet uz svoje muževe, trebaju poslužiti i njih ispunjavajući svoje bračne dužnosti. A kada se govori o problemima zdravstva njih se rijetko ili gotovo nikada ne spominje. One su na kraju kolone i tko će se njih sjetiti.
P.S. Ne znam zašto me serijal blogera "smisao života" ponukao da iz arhive izvučem ovaj tekst. Ako ne sâm njegov tekst, možebitno da je to bio baš naziva bloga?
nedjelja, 28.06.2009.
Tko nas pravi magarcima?
„Ako pravnici EU procijene da Hrvatska svojim pregovaračkim dokumentima prejudicira granice sa Slovenijom, Hrvatska je spremna povući dijelove tih dokumenata, tvrde dobro obaviješteni izvori u Vladi. I to nakon što je Vlada takvo rješenje, kada ga je prvi put prije nekoliko mjeseci predložila Slovenija, odbila s indignacijom.“ (J.L. 2009-06-28)
Na istoj strani istog lista podtekst „Razotkrivamo: Četiri lažne teze Vlade i premijera“.
Prva od njih je vladina teza: Hrvatska ne smije dati ni milimetar teritorija! No: „budući da granica nije utvrđena, ne možemo tvrditi da je nešto hrvatsko niti slovensko. (…) U Piranskom zaljevu nikada u povijesti nije postojala granica: u bivšoj državi NISU postojala razgraničenja na moru, a argumenti obiju strana potvrđuju da ni tada nije bilo jasno gdje je bila. Određujući granicu ni Zagreb ni Ljubljana ne uzima tuđi niti daruje svoj teritorij jer nije poznato što je čije.“
I?! Kaj bumo ve? Kaj se to ponavla ZERP i „čvrsti“ stav (posebno stranke HSS zvane „bandijera“) da od njega ne bumo odstupili? Ili još ranije u svezi generala Gotovine: „Nema prodaje - nema predaje!“ Topničkih dnevnika nema, pa ima, ali ne znamo gdje su – možda su uništeni, ali ne znamo tko ih je uništio itd. itd. Sve mi to sliči na onu vojničku floskulu kad dođe do gustog – mi se ne povlačimo, samo se pregrupiramo na bolje položaje! Već čujem obrazloženje našeg trenutačnog nam Premjera: „Ja nisam rekao da ne damo ni pedalj mora, već da ne damo ni pedalj teritorija!“ Ili pak i on morsku površinu smatra, poput prvog nam Predsjednika koji je temeljem te tvrdnje gotovo podvostručio površinu Hrvatske, kao „teritorij“?
A onaj drugi citat? Vidi ti!
Sad ispada da ni s pravnog stajališta nismo baš sasvim u pravu. Svojatamo nešto što nigdje ne stoji da je naše. Da bi moglo biti tek kada se razgraničimo s mrskim nam Slovencima. A do jučer je Vlada tvrdila da granica u Piranskom zaljevu postoji i da je samo treba potvrditi po principu ekvidistance! A sad najednom ispada da ta granica NIKADA nije bila definirana! Opa bato, kako bi rekli naši drugi mrski susjedi –Srbi! (Sve se bojim da će upaliti lijevi žmigavac i forfarati nas na putu u EU ako nastavimo s ovako „pametnom“ politikom kameleona!?)
Srećom za nas, naš trenutačni nam Premijer nikada ne laže samo ponekad ne govori istinu! Nije mu to prvi put.
Ako je to sve istina (jer danas čovjek ne može vjerovati nikome, grubo rečeno ni vlastitoj materi) tko će odgovarati za kašnjenje ulaska Hrvatske u EU i svu štetu što je od tog kašnjenja proizašla. Još tamo od 1995. Sad postaje jasnija želja trenutačnog nam Premijera da se kandidira za Predsjednika RH. A ako još HDZ izgubi na slijedećim parlamentarnim izborima, a izbore dobije opet neka zbrda zdola sklepana koalicija na čelu s bezličnim SDP-om, moći će slijedećih pet godina upirati prstom na njih da su krivi zbog fijaska ulaska Hrvatske u EU. Kao, da ste glasovali za HDZ, uz moj blagoslov kao Predsjednika RH mi bi sigurno bili za godinu dana u EU. Pri tome i On (da li?) zaboravlja da smo prema Njegovim riječima još 2007. trebali biti u EU.
A ako ga puk izabere za Predsjednika, umjesto da ga pošalje u ropotarnicu povijesti, e onda zaista nismo zavrijedili ništa više od toga da budemo konobari, konjušari „cara“(kao Đimi Stanić u svojoj antologijskoj pjesmi), neo-robovi u neo robovlasničkom društvu.
I tko koga tu pravi magarcem, za Dalmatince, tovarom?
S velikim nestrpljenjem očekujem nastavak trakavice zvane: „Naš put u EU.“
srijeda, 24.06.2009.
Haiku
Rastanak
Svjetlost u njima
tek gruba jedna riječ
prekrije tamom.
Kratak susret
Susret leptira
i šarenog cvijeta
trenutak traje.
utorak, 23.06.2009.
Quo vadis, homo! - iz ciklusa Bolnički dani
Napisano mnogo prije diskusije o Zakonu o umjetnoj oplodnji.
Sjedi na klupi u bolničkom parku. Kasno rujansko sunce ugodnom toplinom grije mu leđa. Prošlo je nekoliko dana kako je u bolnici na internom odjelu zbog smetnji na srcu. Povremeno pokraj njega prođe neki bolesnik u pratnji posjetitelja. Nerijetko su to trudnice. Sve je češća pojava da posljednje mjesece trudnoće provode u bolnicama, pomisli. Da li je to posljedica današnjeg načina života ljudi u kojem je sve više stresa, hrane sa svakojakim dodacima koji nose misteriozne oznake E pa tri broja, koje u ljudima koji nešto znaju o tome uvijek pobuđuju određene sumnje (kako trajnost jogurta može biti tri mjeseca, kad se prirodno ukiseljeno mlijeko pokvari za tri dana) i sjedećeg rada u zatvorenim klimatiziranim prostorima, a sve manje smirenog života, prirodne hrane bez aditiva, bez fizičkog rada na otvorenom koji očvršćuje mišiće cijelog tijela. Ili pak je u pitanju negativna selekcija; moderna medicina omogućuje rađanje potomstva i tamo gdje bez njene pomoći do toga ne bi došlo. A onda se takvi geni nastavljaju dalje. Da li će jednog dana sve rodilje morati provesti cijelu trudnoću pod paskom liječnika.
A možda će doći i do stvaranja potomstva na način kako je to opisano u mnogim SF romanima: nakon stvaranja zametka prenijet će ga u sofisticirane inkubatore u kojima će se on dalje razvijati po „svim-pravilima-moderne-tehnologije“.
Da li je evolucija čovjeka završila ili je ovaj „homo sapiens“ također samo jedan oblik u neprekidnoj mijeni vrsta. Da li će njegov mozak, a time i glava nastaviti rasti, tijelo kržljati (osim kod „prežderivača“), zakržljati ruke jer će sve fizičke poslove raditi roboti na koje će on biti priključen „konektorima“ čiji će jedni krajevi biti spojeni na njegove živčane stanice, a drugi na vodove visokosofisticiranih strojeva (poput današnjih „taster-ljudi“), nestati noge koje mu više neće trebati jer će se (poput današnjih „auto-ljudi“) kretati teleportacijom, ako će mu i to trebati; za intelektualno komuniciranje dovoljni su i trodimenzionalni hologrami, a za fizičko neće više biti ni potrebe (poput današnjih „internet-ljudi“). Probavni sustav će se prilagoditi koncentriranoj hrani (poput današnjih „fast-food“ ljudi) ili još dalje: glava će biti priključena na sustav kojim će iz rezervoara hranjiva tekućina, točno propisanih sastojaka za pojedinu moždanu aktivnost, hraniti nabujali mozak ugrađen u stakleni balon odvojen od vanjskog svijeta, kako bi se spriječila bilo kakva mogućnost infekcije.
Ili, možda će ipak živjeti vrsta „homo sapiensa“ koja će se razviti od današnjih „ekološki-osviještenih“, koji će se hraniti mesom ulovljenih životinja, ne će im trebati odjeća jer će im ponovo narasti krzno, brat će plodove zemlje, voditi ljubav da osjete ljudsku toplinu i pri tome stvarati potomstvo koje će na svijet doći ako tako „Bog“ hoće, razgovarati sjedeći jedan pokraj drugog, veseliti se s drugima kad su radosni, potražiti utjehu kad su tužni, stvarati umjetnost iz potrebe za njom, živjeti u suživotu s Prirodom u „čoporima“ a ne u konglomeratima zajednica od deset milijardi ljudi gdje se svaka jedinka osjeća sama.
Samo, pita se on, da li će to moći ostvariti na ovoj Planeti.
subota, 20.06.2009.
Tko je kriv? - 3.dio
Potvrđena je odluka Ustavnog suda. Zakon o neradnoj nedjelji je protuustavan! Vlada je poput Poncije Pilata prebacila vrući krumpir Ustavnom sudu i oprala ruke.
Sutra se otvaraju veliki trgovački centri, narod će kao lud navaliti moliti se pred policama s robom umjesto pred oltarom s raspetim Isusom, stajat će u procesijama pred blagajnama, blagajnice će ozarena lice, umjesto da kod kuće kuhaju nedjeljni ručak i budu u društvu s muževima (koji ne rade u trgovini pa su nedjeljom kod kuće?) i djecom koje i inače cijeli tjedan nisu vidjele, poželjeti svojim „dobročiniteljima-kupcima“ „dobar dan“ prije nego počnu snimati barkodove i reći „dođite nam opet“ kad im isporuče račun. Pri tome uopće neće biti svjesne da ste vi tu, niti što su vam rekle, vi ćete dati svoj novčani prilog za dobrobit vlasnika trgovačkog lanca i 22% od toga nezasitnoj aždaji – državi.
Još samo da su usput proglasili neustavnim i zakon o zabrani pušenje (obrazloženje za njegovo ukidanje je još jednostavnije: tko ima pravo meni zabranjivati da se ubijam cigaretama – to je direktno kršenje mojih Ustavom zagarantiranih sloboda) gdje bi sa svom tom silnom lovom koja bi se odjednom slila u državnu kesu. Za koji dan mogao bi nam se desiti manjak trgovaca i konobara na burzi rada!
Jer evo, neki „zlobni katastrofičari“ u medijima tvrde kako je od trenutka donošenja tog protuustavnog zakona na prijedlog veliko - umne Vlade i uz blagoslov naših pametnih zastupnika, navodno, bez posla ostalo sedam tisuća do tada zaposlenih, a da je trgovina popušila 20 milijuna eura.
U zanimanjima koje nemaju veze s politikom, pogreške se obično kažnjavaju otkazima, novčanim ili zatvorskim kaznama. Pacijent zbog greške liječnika strada (umre, ostane invalid) liječnik bude osuđen. Građevina se sruši čim malo jače zapuše vjetar, projektant odgovara materijalno i kazneno, vozač izazove prometnu nesreću bude osuđen i strpan u bajbok. Političari donesu idiotski zakon za kojeg mnogi, koji se u to razumiju, odmah ukazuju da je glup i štetan, Ustavni sud potvrdi da je bio neustavan (fini izraz za glup), ali kako kaže konkurent M.B-u. za gradonačelnika Zagreba profesor prava J.K.: „Trgovci ne mogu tužiti jer država za loš zakon odgovara samo politički (sic!).“ Narodski rečeno: pojeo vuka magare!
No nemojmo se zavaravati da je ovo posljednji post na tu temu. Možda do početka predizborne trke za izbor Predsjednika države. Naime, kandidatima će trebati glasovi, a tko vodi najbolju promidžbu za pojedinog kandidata. Zna se – Crkva! Naravno ako je kandidat spreman ispuniti njihove prohtjeve (političke)! A da ona ne odustaje od toga da se nedjeljom ne radi potvrđuju izjave crkvenih velikodostojnika povodom ukidanja spornog zakona.
„Crkva je starija od Ustavnog suda i ima bolju kondiciju!“ poručuje prema današnjem J.L. Gordan Črpić, pročelnik Centra za promicanje nauka Crkve. Zar ovo nije otvoreni poziv Crkve na rušenje ustavnog poretka ove države!?
No ni to nije dosta. Na tu huškačku izjavu nadovezuje se Zvonimir Ancić, glasnogovornik HBK svojom izjavom prema istom izvoru.
„Na žalost, valja nam se zapitati tko upravlja Hrvatskom: oni kojima su to povjerili građani ili inozemni trgovački lanci?“ Dotični je zaboravio spomenuti i „trećeg čovjeka“ – katoličku Crkvu! Trenutačno je izgubila bitku, ali se ipak nada dobiti rat.
Za sada su se o odluci Ustavnog suda kvazi sindikalni čelnici oglasili samo kratko na dalekovidnici. Naravno osuđujući odluku suda. Žešći napad se tek očekuje. Lako je tuđim k…m po trnju mlatiti! Oni ukinutim zakonom nisu ostali ni bez posla, ni bez plaća.
I na kraju ću citirati Andriju Hebranga, uvaženog političara koji nikad ne laže jedino ponekad ne govori istinu. Nadam se da je ovog puta ipak rekao ono što zaista i misli: „Nedjelja je dan za odmor i obiteljsko druženje. Neću kupovati nedjeljom!“
U tome je cijeli sukus rješenja trakavice oko radnog vremena trgovina. To sam u svojem blogu već naglasio u nekoliko postova. Gospodo kršćanski vjernici, katolici, ima vas preko 80% u Hrvatskoj i ako vi nećete nedjeljom „šopingirati“ vlasnici trgovačkih lanaca neće imati računicu nedjeljom raditi.
I to je cijela mudrost!
petak, 19.06.2009.
Tko je kriv? - 2. dio
JL 2009-06-19
"Ustavni sud ukida zabranu rada nedjeljom
Neslužbeno saznajemo da će ovakvom odlukom Ustavni sud ustvari skinuti teret s Vlade koja se ni na koji način ne želi zamjeriti Kaptolu, pa nisu mogli donijeti odluku o ukidanju zabrane."
Postavljam pitanje:
Da li je Ustavni sud donio (ako je vijest istinita?) samostalno takav pravorijek ili pak na mig Doktora? U svakom slučaju ova vijest, tako kako je sročena, samo potvrđuje moju procijenu u jučerašnjem postu "Tko je kriv?" o glavnom krivcu što su prodavaonice nedjeljom zatvorene!
četvrtak, 18.06.2009.
Tko je kriv?
JL 2009-06-17, kolumna Jelene Lovrić: „Zakonom protiv države“
Citat:
„Sjede li u Vladi potpuni ignoranti ili sa suicidalnim porivima – sudeći po reagiranju Banskih dvora na katastrofalne posljedice zakona o neradnim nedjeljama, nema treće mogućnosti. (…) Umjesto izmjene štetnog zakona, iz Vlade prijete oštrim sankcijama svima koji ga se ne budu držali. (…) Plaća reklamiranje svoje privlačnosti, ne reagira na kritike onih koji su poljubili zatvorena vrata trgovina. Ne zna joj desnica što radi ljevica. (…) Umjesto da Sanader povuče problematični zakon (…), njegovi ministri šalju prijeteće poruke svima koji na različite načine pokušavaju umanjiti štetu. (…) Potpredsjednica Vlade J.K („Katica“ za sve) najavljuje da će se sajmenim danima (koje su uveli pojedini gradonačelnici na moru da bi „doskočili“ zakonu – nap.moja) pozabaviti državni inspektori, a oni već od idućeg tjedna prijete rigoroznom primjenom zakona i drastičnim kaznama (…). Super!“
Mislim da je ovo sukus čitavog teksta u navedenoj kolumni. Iako se u načelu slažem s autoricom, ipak smatram da je tome prišla jednostrano: krivicu svaljuje isključivo na Vladu. Prije nego nastavim na tu temu želim upozoriti na tipičan način rješavanja problema u Hrvatskoj, kojima su uzroci redovito manje-više loši zakoni koje predlaže naša Vlada, a potvrđuje većina u Saboru zvana „zna se“.
Hrvati se radije ne drže zakona i nalaze načina da ga zaobiđu, nego da ga mijenjaju ako nije dobar. I onda nije čudo da nam je najveća prepreka ulaska u EU upravo problem pravosuđa ili kako se to kod nas lijepo kaže „pravna država ne radi svoj posao“ (nekada smo imali stabilizaciju, unutarnje rezerve, vanjskog i unutarnjeg neprijatelja, privrednu reformu i ine floskule). Sukob sa Slovenijom prvenstveno služi vlastima za zamagljivanje fijaska ulaska u EU (prema Doktoru trebali smo ući još 2007.). Osobno smatram da se zakon treba provoditi dok je na snazi, a boriti se svim sredstvima (ne samo demokratskim, jer protivnik često ne zna što je to demokracija!) da se on ukine ako ne valja ili donosi štetu.
Vratimo se na temu.
Točno, Vlada je glavni krivac za nastali problem. Međutim po mom mišljenju ona nije jedini krivac. Naime postavlja se pitanje zašto je Vlada predložila, a zastupnici izglasala takav zakon? Zbog katoličke Crkve i hrvatskog puka (ne želim biti nepristojan i vrijeđati pa neću upotrijebiti odgovarajuće pridjeve da opišem takvu Crkvu i takav puk).
Tko je uopće pokrenuo pitanje rada nedjeljom?
Crkva (uz sekundiranje kvazi sindikalnih čelnika koji su svojom podrškom skupljali poene ekonomski needuciranog puka), jer više nije mogla podnositi da joj pastva odlazi na „nedjeljne mise“ u trgovačke centre umjesto u crkve. Mislila je da će vjernici, ako im se onemogući nedjeljni shoping, pohrliti u crkve i slušati njihove propovjedi. Da se ne vlasi ne dosjete agitacija/promidžba vodila se pod krinkom borbe za „radnička prava“. Ukazivalo se na izrabljivanje zaposlenih u trgovini kojih se za nedjeljni rad nije plaćalo prema zakonu. Na zahtjeve pojedinih ekonomista i ljudi od znanja da se to treba riješiti rigoroznim kontrolama poslovanja, evidencije radnih sati i isplate uvećanih plaća za rad nedjeljom, Vlada je odgovarala kako je to teško provesti jer nema dovoljno inspektora (sada ih odjednom ima za rigorozno kažnjavanje onih koji žele raditi!).
A onda je opet došlo jedno predizborno vrijeme (ti će nam izborni ciklusi koji se događaju svako malo kad-tad doći glave) i vladajućoj garnituri trebali su glasovi – puka. A „zna se“, puk sluša što mu kaže Crkva. Što automatski znači da vladajući trebaju ispuniti želju Crkve i zabraniti rad nedjeljom. Dakle, da bi ostali na vlasti trebaju glasove puka, njih će dobiti ako Crkva stane na njihovu stranu, a ona će to učiniti ako vlast ukine rad nedjeljom.
I sve bi bilo dobro da nas nije zaskočila – kriza, na koju se nije računalo kad se o zakonu raspravljalo i kad ga se donosilo. Zato je i naš vrli ministar Šuker dugo odbijao priznati da kriza dolazi a kamoli da je došla, sve nadajući se kako će nas zaobići. E malo morgen! Upravo zbog tog zakona (kao i zbog zakonu o zabrani pušenja u zatvorenim prostorima i sličnih ali ne toliko razvikanih) u nadošloj krizi Vlada se našla u nebranom grožđu.
Ako nastavi tvrdoglavo inzistirati na provedbi zakona problem s punjenjem proračuna biti će sigurno veći nego da zakona nema, a s druge strane ako ga ukine priznat će da je donesen upravo radi ulagivanja Crkvi prije izbora. Vrijeme ide, gosti odnose novac koji su željeli/trebali potrošiti u Hrvatskoj u svojim džepovima kući ili ga ostavljaju u crnogorskim turističkim centrima, a Vlada nema „muda“ priznati da je učinila krivo! Ali ima volje da rigorozno kažnjava ljude koji ne žele ništa drugo osim – raditi!
Zamisli čuda! Hrvati žele ra-di-ti! Vlada je u šoku?! Četrdeset godina smo slušali: ne možeš ti mene toliko malo platiti koliko ja mogu malo raditi! A vidi ti sad te Hrvate!? Sva sreća što u nas turistička sezona traje najviše tri mjeseca, pa tamo poslije 15. rujna više neće trebati nedjeljom otvorenih dućana od jutra do mraka.
Ali odakle nam onda lova za hranjenje nezasitne državne birokracije, socijalne programe, mirovine…? Pa prodat ćemo, na primjer (J.L. 2009-06-15), „lov, turizam, ugostiteljstvo i promet“ koji su sada u sastavu „Hrvatskih šuma“ i kao takvi stvaraju joj gubitke (a kupcu kao neće?). Šume se za sada neće prodavati? Naći će se tu još nešto „narodnog srebra“, a i lešinari na svjetskom tržištu novca rado kupuju obveznice, naročito od države koja ima nešto tako važno za budućnost – vodu usred Europe.
A (…) puk? On će i dalje slušati što mu savjetuju svećenici u crkvama, bojati se povratka „komunjara“ koji bi im mogli ukinuti vjeronauk u školama, moliti Svevišnjeg da nas spasi (Bog i Hrvati) i glasovati za „zna se“ i „idemo dalje“!
Nije kriva samo Vlada!
Najtragičnije/najkomičnije je ipak to što pametan dio puka - nema za koga glasovati pa ćemo svi na kraju lijepo „fasovati“!
utorak, 16.06.2009.
Prolaznost (haiku)
Kaplja izvora
moru rijekom hita.
Tamo se smiri.
Svjetlo plamička
na grobu. Od čovjeka
samo to osta.
petak, 12.06.2009.
Igrokaz "štrajk/prosvjed na hrvatski način - drugi čin
Jedan vid protesta u EU na temu mlijeka!
Jučer napisah post o igrokazu „štrajk/prosvjed“ na hrvatski način. Danas čitam veliki članak pisan temeljem razgovora novinara s jednim od učesnika prosvjeda. Pročitavši ga učinilo mi se zanimljivim upoznati štovane čitatelje mog bloga s nekim naglascima iz članka (ako ga već i sami nisu uočili). Oni po mom mišljenju bacaju jednu malo drugačiju sliku na uzroke i povode ovog igrokaza. Ne želim ništa sugerirati, pa sam samo u kratkim opaskama iznio svoje mišljenje, više da naglasim smisao onog što sam citirao iz J.L nego da si uzimam za pravo da je moje mišljenje točno.
Stoji između ostalog u spomenutom članku (J.L. 2009-06-12):
Vlada je nakon blokade Vukovarske ulice traktorima pristala na povećanje cijene otkupa mlijeka s 1,90 na 2,20 kn po litri, zbog čega će Sopijanac (jedan od prosvjednika koji se bavi proizvodnjom mlijeka – op. semper contra) početi zarađivati 19.900 kn mjesečno, umjesto dosadašnjih 13.400.
Od tog novca u prosjeku živi troje do petero ljudi.
- Nije lako. Dižemo se u 5, a liježemo u 11. Nerijetko radimo i noću, pogotovo kada se krava teli. Nema slobodnog vremena i rada do 16 sati. – kaže Davor (tako barem piše JL – op. s.c.).
Slično govori i Zlatko Uglješić, njegov prijatelj. Međutim obojica su nam na kraju svoje priče otkrila da će im ako pregovori i ne uspiju, na selu uvijek biti bolje nego u gradu.
- Nikad ne bismo živjeli u gradu i radili za nekog privatnika, imali šefa. Nisam navikao da mi netko naređuje, ja sam taj koji naređuje. Osim toga, istina je da mi na selu, unatoč svemu, nikad nećemo ostati gladni, jer ipak imamo zemlju i stoku. U gradu ako izgubiš posao ili ti smanje plaću, jednostavno ne možeš preživjeti. Ostaješ na socijali – na kraju su priznali dok su ispijali pivo u obližnjem kafiću. (Inače Sopijanac je od oca naslijedio 15 jutara zemlje te uz pomoć ostalih članova obitelji kupio je još stotinjak jutara – ukupno dakle ima cca 66 ha - i 1994. počeo uzgoj svinja koji mu se pokazao nerentabilnim pa je prešao na uzgoj krava i proizvodnju mlijeka. A sada tvrdi da će mu i to postati nerentabilno. Ukupno ima 110 krava. Njegov prijatelj Željko ima ih 26?! Nisam stručnjak za tu vrstu gospodarstva ali mislim da je ta površina zemlje i toliki broj krava premali za ekonomično poslovanje. Taj problem malih posjeda je po mom mišljenju jedan od glavnih uzroka neefikasnosti i neekonomičnosti proizvodnje hrane u Hrvatskoj uz naravno kikseve vlasti koji se redaju kao na pokretnoj traci - op. s.c.)
Dio seljaka bio je zadovoljan (postignutim dogovorom – op. s. c.), ali su Nezavisni hrvatski seljaci (još jedna od mnogih udruga seljaka koje niču kao gljive poslije kiše po uzoru na sindikate radnika – op. s.c.) te još neke udruge mljekara za JL otkrili kako se i dalje osjećaju prevarenim i da još razmišljaju o blokadi granice s Mađarskom te autoceste od Novske do Ivanić Grada. (Istovremeno je policija odmah intervenirala kad su došli studenti dati podršku seljacima, a jedan je priveden zbog, kako je izjavio policajac, blokiranja prometa – sic! – op. s.c.).
Glavni hrvatski problem je, tvrde seljaci, što su mljekare privatizirane tako da je vlasnik jedna ili nekoliko osoba (a kako bi trebalo biti u kapitalizmu za koji su prvenstveno oni i glasali – op. s.c.?). U EU vlasnici mljekara su proizvođači i tako je politiku mlijeka mnogo lakše i pravednije rješavati (pa zašto proizvođači mlijeka nisu otkupili mljekare, zašto ne osnuju svoju mljekaru, zašto onda i u Francuskoj seljaci prolijevaju mlijeko dok djeca u Africi umiru od gladi?).
Iz ovih malih citata je evidentno da se problem proizvodnje hrane, cijene hrane i nezadovoljstva seljaka sigurno ne može rješavati TRAKTORSKIM DESANTOM na Zagreb! No pitanje je da li u ovoj državi uopće postoji osoba, ekipa stručnjaka za ekonomska pitanja agrara i političari s političkom voljom koji bi bili u stanju uhvatiti se u koštac s problemom koji je, vidimo na dalekovidnici i čitamo u novinama, kost u grlu i u EU!
četvrtak, 11.06.2009.
Igrokaz „štrajk/prosvjed“ na hrvatski način
Evo, još se jedan igrokaz (tko zna koji po redu) zvan „štrajk/prosvjed“ na hrvatski način privodi kraju.
U svim tim igrokazima jedan akter je Vlada. Točnije „katica za sve“ – potpredsjednica Jadranka Kosor, bez obzira što bi po pravdi Boga neki mjerodavni ministar trebao biti u njezinoj ulozi. Glavni Bos dodjeljuje joj glavnu ulogu računajući da će učesnici igrokaza biti obzirniji prema njoj kao ženi? Drugi akter se mijenja od prilike do prilike: zaposlenici u državnoj upravi, prosvjetni radnici, odgojitelji u vrtićima, studenti, liječnici, seljaci (radnici/djelatnici u privatnim tvrtkama u takvim igrokazima nikada ne igraju!). Kako ovi drugi igraju slične role u ovom osvrtu ću ih zvati „druga strana“.
Ipak prije nego nastavim jedna napomena kako se ne bi mislilo da sam protiv zahtjeva koje „druga strana“ u igrokazu postavlja pred prvu – Vladu. Svi do sada postavljeni zahtjevi su opravdani.
Međutim ne prihvaćam način kako „druga strana“ igra svoju rolu. Ne sviđa mi se SCENARIJ!
Osobno smatram da „štrajk/prosvjed“ treba biti odigran/proveden tako da štetu trpi onaj protiv kojeg se provodi. Dakle Vlada Republike Hrvatske! Točnije: članovi vlade. Da pojasnim. Da bi na primjer „štrajk/prosvjed“ u nekoj, na primjer privatnoj tvrtki, imao smisla, on mora vlasniku tvrtke prouzročiti ekonomsku štetu. A tko trpi direktnu štetu kod igrokaza na hrvatski način. Prvenstveno oni koji u tom igrokazu uopće ne sudjeluju kao akteri već samo kao pasivni promatrači. Građani, porezni obveznici, koje ću dalje zvati „gledatelji“. Njih se ništa ne pita, dozvoljeno im je samo plaćati skupe „ulaznice“/poreze“da bi gledali igrokaz.
Tko trpi štetu ako „štrajkaju/prosvjeduju“ zaposlenici u državnoj upravi? „Gledatelji“! Dok dva aktivna sudionika igraju igru, „gledatelji“ ne mogu, na primjer, doći do dokumenata koje jedan od aktera zbog igrokaza ne želi izdavati. Ne mogu se voziti vlakovima, tramvajima, maltretirani su na carini detaljnim pregledima. I to traje jedno vrijeme, onda nastupi „katica za sve“ obeća ispunjenje manjeg ili većeg dijela zahtjeva i igrokaz se završava. Vlada (članovi vlade) kod toga ne trpi nikakvu štetu. Povećat će poreze, povisiti trošarine, zadužiti se kod domaćih ili stranih banaka i sve će to na kraju platiti „gledatelji“.
Tko trpi štetu ako su „druga strana“ prosvjetni radnici? Učenici i roditelji! I eventualno sama „druga strana“ ako loše odigra igrokaz, pa joj Vlada odbije platiti njezin rad. Ako pak prihvati zahtjev (a on je uvijek vezan za primanja – plaće) najveću štetu će opet pretrpjeti „gledatelji“! Vlada ne trpi nikakvu štetu.
Tko trpi štetu ako su „druga strana“ studenti? Jedino studenti (i njihovi roditelji) jer gube vrijeme na sudjelovanju u igrokazu umjesto da pohađaju nastavu i polažu ispite. Vlada ne trpi nikakvu štetu, pa čak i ako prihvati zahtjeve „druge strane“, jer će najveću štetu opet trpjeti „gledatelji“.
Jednako se događa u igrokazu u kojem su „druga strana“ liječnici, seljaci. Uvijek će štetu prvenstveno trpjeti gledatelji, doduše ponekad kao kolateralna žrtva i sama „druga strana“, ali nikada Vlada (čitaj članovi vlade). Jer oni, članovi vlade nikada ne plaćaju iz svog džepa, već iz džepova „gledatelja“.
I sada je pitanje zašto onda Vlada manje - više popušta „drugoj strani“ kad u slučaju ne prihvaćanja njezinog zahtjeva ne trpi nikakvu štetu?
Kvaka je u tome da ona nema štete samo dok je na vlasti. Kad bi izgubila vlast izgubila bi i sve sinekure koje si je tijekom vladanja dodijelila. I zato popušta „drugoj strani“, zadužuje državu/narod (iako se obično kaže: Vlada se zadužila, to nije točno) samo da ne izgubi vlast. Jer ona će štetu pretrpjeti samo ako izgubi izbore i siđe s vlasti.
I sada bi se moglo reći: što ovaj ovdje mudruje, eto ipak na kraju štetu trpi Vlada (članovi vlade). Da, točno! Samo šteta koju su pretrpjeli „gledatelji“ i njihovi potomci (a u konačnosti i „druga strana“) zaduživanjem države je nemjerljiva u odnosu na štetu koju će pretrpjeti članovi Vlade ako i kada (ikada) izgube vlast.
Zaključak: igrokaz treba igrati po drugačijem SCENARIJU. Štetu mora trpjeti samo ona strana protiv koje je „štrajk/prosvjed“ usmjeren. A kako to postići?
E, pa imamo cijelu gomilu sindikata i sindikalnih vođa pa neka gospoda napišu drugi scenarij! Tako će barem opravdati plaće koje redovito dobivaju za razliku od onih koje bi kao trebali braniti.
utorak, 09.06.2009.
Umiru lampe
Inspiracija se javila nakon posljednjeg posta gosponprofesora: "Višak energije"
Pijani mladić.
Ugasilo se oko
lampe u parku.
ponedjeljak, 08.06.2009.
Smrt na cesti
Slušam jučer na dalekovidnici: sedmero mrtvih tijekom vikenda.
Kotači žure.
Kraj ceste ostala je
sâma svijeća.
nedjelja, 07.06.2009.
Hrvatska:Ukrajina 2:2!
Nema Eduarda, nema pobjede!
Da li ova slika predstavlja osvetu Engleza za njihov poraz u Londonu? Mala teorija urote?
subota, 06.06.2009.
Buđenje Crkve u Hrvata?
U članku 41. Ustava RH stoji:
Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države.
Vjerske zajednice slobodne su, u skladu sa zakonom, javno obavljati vjerske obrede, osnivati škole, učilišta, druge zavode, socijalne i dobrotvorne ustanove te upravljati njima, a u svojoj djelatnosti uživaju zaštitu i pomoć države.
U tom članku interesantne su mi dvije odredbe: vjerske zajednice odvojene su od države i vjerske zajednice slobodne su osnivati škole. Ako dobro razumijem slovo i duh tih odredbi, tada pod pojmom odvojenosti od države podrazumijevam da se vjerske zajednice ne mogu uplitati u rad države (jer su od nje odvojene). Isto tako, ponovo naglašavam ako dobro razumijem citirani članak, onda pod odredbom o slobodnom osnivanju škola podrazumijevam da vjerske zajednice mogu osnivati svoje škole i u njima držati nastavu sukladno svom svjetonazoru.
E sad, ako je točno to što u prethodnom odlomku tvrdim, postavljam četiri pitanja izmjene mišljenja radi. Naravno uljudbenu, ako je ikako moguće.
Zašto jedna od vjerskih zajednica koja se u nas zove Katolička Crkva i njezini svećenici traži da Država donese zakon o tome da li će se raditi nedjeljom ili ne, i time direktno utječu na gospodarstvo Države kada, koliko je meni poznato, predlaganje i donošenje zakona i upravljanje gospodarstvom države ne spada u djelatnost vjerskih zajednica ni prema crkvenom učenju, a koliko vidimo, iz članka 41, ni prema Ustavu?
Zašto jedna od vjerski zajednica koja se u nas zove Katolička Crkva i njezini svećenici traže da se u svjetovnim školama, dakle u školama koje polaze učenici i drugih konfesija kao i oni koji ne vjeruju, obavlja nastava vjeronauka (katoličkog), kad imaju mogućnost vjeronauk propovijedati ili tumačiti ili u crkvama ili u svojim školama kako to stoji u citiranom članku Ustava?
Zašto vjerska zajednica koja se u nas zove Katolička Crkva i njezini svećenici traže zabranu pobačaja kad je to pitanje ili medicinske struke (u slučaju opasnosti za majku ili plod) ili pak pitanje osobnog stava svakog pojedinca? Pogotovo kad sami svećenici, barem prema svom učenju, ne mogu doći u situaciju da se odlučuju za ili protiv u svom slučaju. Osim toga zašto bi se trebao donositi zakon o zabrani pobačaja u Hrvatskoj, kada, prema tvrdnjama same Crkve, u našoj zemlji ima gotovo 90% katolika? Za 10% onih koji ne vjeruju ili su druge vjere? Zar vjernicima čija Crkva zabranjuje ili traži zabranu pobačaja treba Država zabranjivati nešto što bi trebalo biti temelj njihovog vjerskog uvjerenja?
Zašto vjerska zajednica koja se u nas zove Katolička Crkva i njezini svećenici u vremenu predizbornih aktivnostima javno zagovaraju jednu a sotoniziranju drugu političku stranku, kad politika, koliko ja znam, ne spada u područje njihovog djelovanja ni prema njihovim kanonima ni prema navedem članku Ustava?
Naravno, mogao bih nabrojiti još mnoge „aktivnosti“ kojima se Crkva miješa u svjetovne poslove a za koje nema uporište ni u svojem učenju ni u Ustavu Republike Hrvatske. Kao na primjer utjecaj na vojsku preko vojnog ordinarija. No ostavimo to za neku drugu priliku.
E, sada se postavlja pitanje zašto ja to uopće pišem kad je to već sto puta prožvakana tema.
Razlog leži u posljednjem žestokom napadu crkvenih veliko dostojanstvenika iz „Iustitia et pax“ na vladu Ive Sanadera zbog kako oni kažu „prodaje obiteljskog srebra i neučinkovitih proturecesijskih mjera“ (sic?)!
Kakav kopernikovski obrat katoličke Crkve. Još jučer, u predizbornoj promidžbi, pucala je ta ista Crkava svim oružjem po „komunjarama“, „crvenima“, „zločinačkim egzekutorima nad hrvatskim domoljubima“, a podržavala na sve moguće načine stranku kojoj napadana Vlada i njezin Premijer pripadaju! Ne znam koliko je točno da je navodni uzrok obratu kašnjenje nekih, u vrijeme kampanje, obećanih „škuda“ od strane trenutačne nam vlasti što sam imao prilike čuti kako „narod priča“. Možda je pak istini bliža tvrdnja da uzrok leži u činjenici da je u lijepoj našoj gospodarska situacija zagustila u tolikoj mjeri, da je i Crkvi došlo iz guzice u glavu kako baš nije pametno sva jaja stavljati u jednu košaru. Pa se, shvativši da je u predizbornoj aktivnosti pretjerala u davanju podrške stran(k)i koja se baš nije iskazala u rješavanju krize, odlučila za sebe osigurati odstupnicu zlu ne trebalo. Uostalom imali smo svojevremeno slični primjer i s čuvenom kardinalovom sintagmom - „grijeh struktura“.
Ipak u cijeloj toj priči ima jedna pozitivna stvar. Vrijeme potrebno da Crkva shvati neke notorne istine ili činjenice bitno se skratilo. Od spaljivanja Giordana Bruna zbog „širenja neistine“ o sunčevom sustavu i svemiru, pa do priznavanja da je to točno, Crkvi je trebalo gotovo četiri stoljeća. Ovaj put joj je trebalo tek nepunih dvadeset godina da shvati kako stranka na koju je kroz sve te godine tipovala i nije baš bez grijeha niti pak sposobna kako se to činilo.
Da li će sva ta larma zamrijeti kao što je bilo s već i spomenutim „grijehom struktura“ pokazat će budućnost.
srijeda, 03.06.2009.
"Sanader-Ciceron"
Čitam u „Jutarnjem listu“ s današnjim nadnevkom, a jučer sam o tome čuo i na hrvatskoj dalekovidnici, da je naš premijer Dr Ivo Sanader proglašen najboljim govornikom u politici!
Tu laskavu titulu dodijelila mu je izvjesna istraživačka agencija Ciceron komunikacije i Hendel temeljem izjašnjavanja uzorka od 400 telefonskih pretplatnika.
Zaključak istraživanja je da Hrvati traže govornika koji je jasan i kratak tvrdi Mirela Španjol Marković, direktorica spomenute institucije.
Ako je istina ono u okretanju u grobu, Ciceron se u svom vrti ko vol na ražnju nakon ove dodjele nagrade nazvane po njegovom imenu. Doduše ako je glavni kriterij da govornik treba biti jasan i kratak, onda Premijer sigurno zadovoljava te kriterije. To je pokazao nedavno na aktualnom satu u Saboru kada je na razna pitanja oporbe odgovarao kratko i jasno:
„Mi smo pobijedili!“
Njegove sklonosti da imitira kameleona, a koja se nije vrednovalo kod ocjenjivanja kvalitete govorništva, Hrvati kratke pameti i onako se ne sjećaju.
