Evo, još se jedan igrokaz (tko zna koji po redu) zvan „štrajk/prosvjed“ na hrvatski način privodi kraju.
U svim tim igrokazima jedan akter je Vlada. Točnije „katica za sve“ – potpredsjednica Jadranka Kosor, bez obzira što bi po pravdi Boga neki mjerodavni ministar trebao biti u njezinoj ulozi. Glavni Bos dodjeljuje joj glavnu ulogu računajući da će učesnici igrokaza biti obzirniji prema njoj kao ženi? Drugi akter se mijenja od prilike do prilike: zaposlenici u državnoj upravi, prosvjetni radnici, odgojitelji u vrtićima, studenti, liječnici, seljaci (radnici/djelatnici u privatnim tvrtkama u takvim igrokazima nikada ne igraju!). Kako ovi drugi igraju slične role u ovom osvrtu ću ih zvati „druga strana“.
Ipak prije nego nastavim jedna napomena kako se ne bi mislilo da sam protiv zahtjeva koje „druga strana“ u igrokazu postavlja pred prvu – Vladu. Svi do sada postavljeni zahtjevi su opravdani.
Međutim ne prihvaćam način kako „druga strana“ igra svoju rolu. Ne sviđa mi se SCENARIJ!
Osobno smatram da „štrajk/prosvjed“ treba biti odigran/proveden tako da štetu trpi onaj protiv kojeg se provodi. Dakle Vlada Republike Hrvatske! Točnije: članovi vlade. Da pojasnim. Da bi na primjer „štrajk/prosvjed“ u nekoj, na primjer privatnoj tvrtki, imao smisla, on mora vlasniku tvrtke prouzročiti ekonomsku štetu. A tko trpi direktnu štetu kod igrokaza na hrvatski način. Prvenstveno oni koji u tom igrokazu uopće ne sudjeluju kao akteri već samo kao pasivni promatrači. Građani, porezni obveznici, koje ću dalje zvati „gledatelji“. Njih se ništa ne pita, dozvoljeno im je samo plaćati skupe „ulaznice“/poreze“da bi gledali igrokaz.
Tko trpi štetu ako „štrajkaju/prosvjeduju“ zaposlenici u državnoj upravi? „Gledatelji“! Dok dva aktivna sudionika igraju igru, „gledatelji“ ne mogu, na primjer, doći do dokumenata koje jedan od aktera zbog igrokaza ne želi izdavati. Ne mogu se voziti vlakovima, tramvajima, maltretirani su na carini detaljnim pregledima. I to traje jedno vrijeme, onda nastupi „katica za sve“ obeća ispunjenje manjeg ili većeg dijela zahtjeva i igrokaz se završava. Vlada (članovi vlade) kod toga ne trpi nikakvu štetu. Povećat će poreze, povisiti trošarine, zadužiti se kod domaćih ili stranih banaka i sve će to na kraju platiti „gledatelji“.
Tko trpi štetu ako su „druga strana“ prosvjetni radnici? Učenici i roditelji! I eventualno sama „druga strana“ ako loše odigra igrokaz, pa joj Vlada odbije platiti njezin rad. Ako pak prihvati zahtjev (a on je uvijek vezan za primanja – plaće) najveću štetu će opet pretrpjeti „gledatelji“! Vlada ne trpi nikakvu štetu.
Tko trpi štetu ako su „druga strana“ studenti? Jedino studenti (i njihovi roditelji) jer gube vrijeme na sudjelovanju u igrokazu umjesto da pohađaju nastavu i polažu ispite. Vlada ne trpi nikakvu štetu, pa čak i ako prihvati zahtjeve „druge strane“, jer će najveću štetu opet trpjeti „gledatelji“.
Jednako se događa u igrokazu u kojem su „druga strana“ liječnici, seljaci. Uvijek će štetu prvenstveno trpjeti gledatelji, doduše ponekad kao kolateralna žrtva i sama „druga strana“, ali nikada Vlada (čitaj članovi vlade). Jer oni, članovi vlade nikada ne plaćaju iz svog džepa, već iz džepova „gledatelja“.
I sada je pitanje zašto onda Vlada manje - više popušta „drugoj strani“ kad u slučaju ne prihvaćanja njezinog zahtjeva ne trpi nikakvu štetu?
Kvaka je u tome da ona nema štete samo dok je na vlasti. Kad bi izgubila vlast izgubila bi i sve sinekure koje si je tijekom vladanja dodijelila. I zato popušta „drugoj strani“, zadužuje državu/narod (iako se obično kaže: Vlada se zadužila, to nije točno) samo da ne izgubi vlast. Jer ona će štetu pretrpjeti samo ako izgubi izbore i siđe s vlasti.
I sada bi se moglo reći: što ovaj ovdje mudruje, eto ipak na kraju štetu trpi Vlada (članovi vlade). Da, točno! Samo šteta koju su pretrpjeli „gledatelji“ i njihovi potomci (a u konačnosti i „druga strana“) zaduživanjem države je nemjerljiva u odnosu na štetu koju će pretrpjeti članovi Vlade ako i kada (ikada) izgube vlast.
Zaključak: igrokaz treba igrati po drugačijem SCENARIJU. Štetu mora trpjeti samo ona strana protiv koje je „štrajk/prosvjed“ usmjeren. A kako to postići?
E, pa imamo cijelu gomilu sindikata i sindikalnih vođa pa neka gospoda napišu drugi scenarij! Tako će barem opravdati plaće koje redovito dobivaju za razliku od onih koje bi kao trebali braniti.
Post je objavljen 11.06.2009. u 19:06 sati.