ponedjeljak, 29.06.2009.
Posljednje u koloni - iz ciklusa bolnički dani
Postoje u bolnici tri kategorije zaposlenika u neposrednom kontaktu s bolesnicima. Doktori, sestre i čistačice. On je volio promatrati ove posljednje.
Na posljednjoj hijerarhijskoj stepenici su one s metlom, koje je u humorističkim emisijama iz „mračnih“ vremena (da mu je dohvatiti onog koji je upalio fenjer) tako uspješno na humorno-ironičan način prikazala Nela Eržišnik u ulozi Marice Hrdalo (tko zna gdje sada, nakon što je prošla fazu poklonstva HDZ-u možda već glumi anđelima). Dolaze u rano jutro, odlaze u sobicu – spremište, presvlače se iz civilne u radnu odjeću svjetlo-zelene boje, po kojoj se razlikuju od bijele odjeće doktora i plave medicinskih sestara, i izvlače svoje „strojeve“. U vrijeme kada je kao sedmogodišnjak zbog šarlaha ležao u istoj bolnici, samo u drugoj zgradi (stara zgrada bolnice u kojoj je danas smješten psihijatarski odjel; luđaci su uvijek u najstarijim zgradama bolničkih kompleksa, oni i onako ne znaju gdje su pa im smještaj i nije toliko važan) ti su „strojevi“ bili najobičnija metla, kanta iz pocinčanog lima, čista voda i krpa za pranje podova. Danas su oni ipak složeniji: kolica na gumenim kotačima, više tipova metli i/ili kefa, držači za navlake kojima se brišu podovi, plastične, laganije kante s cjedilima za krpe, razne vrste sredstava za pranje, papirnati ručnici i zaštitne rukavice. Ipak sva ta pomagala trebaju dvije ruke da bi ispunila svoju osnovnu namjenu – održavanje čistoće. A one, ruke, jednake su onima od prije pedeset godina: isprane, s izjedenim noktima, crvene od kemikalija unatoč rukavicama. Leđa i dalje bole, noge otiču unatoč zaštitnim cipelama, čuvenim „borosanama“ (još jedan „izum“ mračnih vremena) Treba se požuriti prije nego počne vizita. Možda su se „gospon doktor danas digli hude vole pa buju prigovarali ak nebu se ajn ajnc“. A nije lako prati oštećene podove kojima su mjesta gdje nedostaju linoleum ploče poravnata cementnim mortom, obrisati vrata i prozore s koje se ljušti boja, oribati kadu kojoj je oštećen emajl i koju je načela hrđa.
Na malo višoj stepenici su one što zajedno s sestrama-pripravnicama presvlače posteljinu i slažu krevete, odnose posude s mokraćom skupljenom preko noći, bilježeći količinu u bolesničku listu. Treće skupljaju odbačenu posteljinu, ubacuju ju u vreće na kolicima i odvoze na pranje. Poneke od njih nose maske preko lica. Da li da ih ne zaraze bolesnici ili pak da one ne zaraze njih.
Kratak predah, povlače se u sobicu-spremište. Kroz poluotvorena vrata vidi ih kako nalakćene na stol puše, na stolu šalice iz kojih leluja para vruće kave. Vidi kako im se miču usne, ali ne čuje o čemu pričaju. Može ipak zamisliti: djeca, stari, vjerojatno bolesni roditelji, muž koji ne može naći posao pa možda svoje frustracije liječi u nekoj birtiji i tko zna kakav će biti kad dođe kući, mala plaća, umor, posao koji ih čeka kod kuće.
Iz centralne kuhinje dovoze doručak u velikim limenim ormarima na kotačima. Unutra tacne, čija bi veličina bila dovoljna za tri puta veću količinu hrane nego što je na njoj. Ali svaka ima etiketu s imenom i prezimenom bolesnika kojem je namijenjena. Nikada ne dobivaju svi jednaku hranu, ali nikako mu ne uspijeva uhvatiti logiku po kojoj se određuje što koji od bolesnika treba dobiti. Što jedan dobije danas, drugi će dobiti sutra! One opet pomažu sestrama podijeliti hranu, kasnije vraćaju suđe u ormare na kotačima. U podne će ponoviti iste radnje za ručak, oko šest navečer za večeru. Da im olakša, kako je pokretan, on svoje suđe odnosi sam. Kasnije ga u tome slijede još poneki bolesnici. Izgleda da to nije uobičajeno, jer mu je jedna zahvalila nakon što je to uradio prvi puta U međuvremenu treba još jednom oprati podove, pomoći slabo pokretnim bolesnicima, presvući one kojima je „pobjeglo“, odnijeti „guske“, oprati i izmasirati nepokretnim bolesnicima leđa.
A onda odlaze ponovo u sobu-spremište, presvlače se u „civilku“, uzimaju svoje torbe, vrećice i odlaze. Gleda ih kroz prozor hodnika s prvog kata kako izlaze iz podruma u sumrak, prilaze biciklima koji su ih strpljivo čekali kao nekada dalmatinski tovari ili konji upregnuti u seljačka kola svoje gazde, stavljaju stvari na prtljažnik iza sjedala ili ih vješaju o volan, po neke sretnije dolaze muževi u autima od kojih je većina blizu punoljetnosti. Kod kuće ih čeka isti posao, čišćenje, pranje, kuhanje, djeca.
Navečer, kad legnu u krevet uz svoje muževe, trebaju poslužiti i njih ispunjavajući svoje bračne dužnosti. A kada se govori o problemima zdravstva njih se rijetko ili gotovo nikada ne spominje. One su na kraju kolone i tko će se njih sjetiti.
P.S. Ne znam zašto me serijal blogera "smisao života" ponukao da iz arhive izvučem ovaj tekst. Ako ne sâm njegov tekst, možebitno da je to bio baš naziva bloga?
29.06.2009. u 21:31 •
5 Komentara •
Print •
#
Srpanj 2020 (1)
Travanj 2020 (10)
Ožujak 2020 (12)
Veljača 2020 (6)
Siječanj 2020 (8)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (3)
Listopad 2019 (1)
Kolovoz 2019 (3)
Srpanj 2019 (5)
Lipanj 2019 (3)
Svibanj 2019 (5)
Travanj 2019 (8)
Ožujak 2019 (3)
Veljača 2019 (3)
Siječanj 2019 (2)
Prosinac 2018 (2)
Studeni 2018 (4)
Listopad 2018 (2)
Rujan 2018 (3)
Kolovoz 2018 (8)
Srpanj 2018 (14)
Lipanj 2018 (6)
Svibanj 2018 (10)
Travanj 2018 (5)
Ožujak 2018 (9)
Veljača 2018 (7)
Siječanj 2018 (8)
Prosinac 2017 (14)
Studeni 2017 (12)
Listopad 2017 (5)
Rujan 2017 (15)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (7)
Svibanj 2017 (13)
Travanj 2017 (12)
Ožujak 2017 (9)
Veljača 2017 (7)
Siječanj 2017 (6)
Prosinac 2016 (12)
Studeni 2016 (6)
Listopad 2016 (6)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (11)
Lipanj 2016 (9)
Svibanj 2016 (9)
Travanj 2016 (8)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
opće teme protiv ljudske gluposti i još ponešto
prvi post objavljen 11.12.2007.
e-mail: semper_contra@net.hr
Ceterum censeo EU esse delendam!
"MUDROSLOVI" SEMPER CONTRE
(nađu li se slični to samo znači da nisam jedini "semper contra" na svijetu)
* * *
Svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali ga nitko silom nema pravo nametati drugom!
Sve je dobro kad se pomiriš da ništa nije dobro.
Glupo je biti živ a ne moći živjeti.
S osobama kojima je Religija iznad Razuma ne raspravljam o religiji. Jednako tako s osobama kojima je Nacija iznad Čovjeka ne raspravljam o Naciji.
Čovjek je nekad živio među ljudima, danas živi među strojevima, sutra će među robotima.
Narod koji sustavno briše prošlost pišući novu povijest, nikada neće imati budućnost.
Hrvatska je lijepa zemlja, ali ružna država.
Socijalizam/komunizam me naučio da ne vjerujem u ništa kao apsolutnu Istinu.
Najvrednije što je čovjek kao živo biće stvorio su: Umjetnost i Matematika. Bez njega njih ne bi bilo.
Smisao postojanja je stvaranje života. Svrha je naučiti potomke da prežive i naprave isto. I to je sve!
Hrvatska je mala zemlja velikog kriminala.
Zdravog ljudi posjećuju rijetko, bolesnog često, a na pogrebu se skupe svi znani i neznani.
Bolje je biti mrtav nego živ a ne moći živjeti.
Bethoven je svoju glazbu slušao, ali je nije mogao čuti.
Spomenici čovjeku lako se ruše, ali njegova djela ostaju.
Kapitalizam je savršen poredak za nesavršen ljudski rod.
Ateist/agnostik treba biti bolji čovjek od vjernika. Njemu nema tko oprostiti grijehove, dok će vjerniku oprostiti Bog.
Misliti je za mnoge ljude najteža aktivnost.
Kakav je ispao, možda je Bog čovjeka stvorio samo na svoju sliku.
Lako je djecu praviti ali ih je teško odgajati.
Među glupanima i pametan postane glup. Obrat ne vrijedi.
Vlast daje manje prava dajući veće obaveze. Puk traži veća prava tražeći manje obaveza.
Apsurd čovjekovog života: ako mu nije lijep ne želi živjeti, ako mu je lijep ne želi umrijeti.
Svi naši političari mora da su izučili molerski zanat. Farbaju nas već četvrt stoljeća.
Ratovi su dokaz da svijetom vladaju budale.
I u mraku totalitarizma kao i u bljesku demokracije narod ne vidi što radi vlast.
Svaki rat protiv budala je unaprijed izgubljen!
Pravi domoljub živi u inozemstvu, Hrvatsku nosi u srcu a euro ili dolare u džepu.
Ljudski rod evolucijski je vrhunac s kojeg će se survati u ponor kojeg je sam stvorio.
Pravi borci za ideale spremni su dati svoje živote. Je su li današnji borci za očuvanje okoliša spremni učiniti isto?
Da li je dilema tanjur - tanjir važnija od dileme je li on pun ili prazan?
Princip djelovanja političkih garnitura: „Prije njih nije bilo ničega, poslije njih neće ostati ništa."
Da ne proizvodimo komunjare i ustaše proizvodili bi automobile.
Na ono što je važno mali čovjek ne može utjecati, na ono što može nije važno.
Štuje Boga, al ga psuje, jer ga ne poštuje!
Revolucije pokreću idealisti, plodove beru karijeristi.
Nikako ne mogu shvatiti mentalni sklop mnogih religioznih ljudi: klanjaju se bogovima, poklanjaju mrtvima cvijeće i ubijaju žive. Sve u ime istih bogova.
U očekivanju da mu prođe ružan trenutak u životu prošao mu je neprimjetno cijeli život.
Vjera, religija i Crkva nisu jednoznačnice. Mnogi to ne znaju ili ne shvaćaju.
Vjenčanja sve glamuroznija, trajanje brakova sve kraće.
Nije sve u novcu, ali u svemu je novac.
U prošlosti ljudi su znali jesu li robovi ili slobodni. Danas ljudi misle da su slobodni iako su robovi.
Naporno je biti s ljudima, ružno je biti sam, ali najteže je među ljudima biti sam.
Čovjek treba biti ili Einstein ili čobanin na Vlašiću.
Hrvati gledaju u prošlost jer ne vide budućnost.
Lažući, lašci na kraju prevare samo sebe.
Teist u Kristu traži Čovjeka, ateist/agnostik u Čovjeku traži Krista.
Strah da će nuklearna bomba uništiti svijet je neopravdan. Svijet će uništiti – smeće.
I politika i religija obećavaju raj a donose pakao.
Mlade treba liječiti. Starima omogućiti da umru dostojanstveno.
Poznanstvo, prijateljstvo, ljubav, brak, dosada.
Čovjek je čovjeku – čovjek. Ono drugo je uvreda za vuka.
Nedostaju mi Ljudi. A tako ih je malo.
Čovjek ne dolazi svojom voljom na svijet niti mu je dozvoljeno da ga svojom voljom napusti.
Nikad nisam sâm. Uz mene je uvijek moje drugo ja. Ponekad mi je teško s njime.
Dok hrvatska se srca slože i pluto potonut može.
Nedostaje mi ljubavi jer je ne znam ni davati ni primati.
Lojalnost i poltronstvo dijeli tek tanka linija.
Glup čovjek nije opasan, ali postaje ako toga nije svjestan.
Umjetnost je dar Boga, politika Sotone.
Da bi čovjek gledao trebaju mu oči, a da bi vidio treba mu vizija.
Čovjek snuje, Bog određuje...a žena naređuje!
Nije li neobično da se oni koji vjeruju u vječni život boje smrti?
Da je zemlja od zlata ljudi bi se tukli za šaku blata.
Domoljubi Domovinu brane i izgrađuju a ne prodaju i potkradaju.
Domoljublje se čuva u srcu, a ne na srce položenom rukom.
Istina je da jabuka ne pada daleko od stabla ali se ipak može daleko otkotrljati.
Mnogi će lakše pokrenuti planinu nego usne i reći: oprosti!
Tražeći djetelinu s četiri lista izgubio je sreću.
Pravilo spokojnog življenja.
Prigušeno govoriti, prigušeno raditi, prigušeno slušati radio, prigušeno misliti, prigušeno živjeti!
Komunisti su zakonom oduzeli imovinu pojedincu, demokrati narodu.
Vrag nije crn kako se riše, crnji je.
Čovjek odlazi, samo njegova djela ostaju. Dobra ili loša.
Vojnici su školovani ljudi s diplomom za ubijanje.
Nuklearna bomba može uništiti čovjeka, komunikacijska bomba njegovu privatnost. Obje njegovu slobodu.
Pojedini roditelji svoju djecu doživljavaju kao kućne ljubimce. Kad im dosade prepuste ih ulici.
Država ne daje ništa. Samo uz proviziju prebacuje iz džepova jednih u džepove drugih.
Borac protiv tiranije istovremeno je i heroj i terorist.
Golemo materijalno bogatstvo može se steći samo pljačkom banke ili pljačkom naroda.
Samo ljubav može probuditi Čovjeka u čovjeku, ali ona je tako rijetka kao biser u školjci, dijamant u tamnim njedrima zemlje ili zrnce zlata u rijeci.
Ništa se ne mora osim umrijeti i sve se može osim izbjeći smrt!
Kao što jedno zrno tvori hrpu, tako i jedan čovjek tvori čovječanstvo!
Umjetnost je jedino što čovjeka razlikuje od životinje!
Ubiješ li čovjeka ubio si jedan od milijardi svjetova.
