Dan dva nakon što je došao u bolnicu, navečer povremeno bi začuo zvuk kao da plače malo dijete. Nije bio baš potpuno isti zvuk, ali vrlo sličan. Danju ga nije čuo, ili nije zamjećivao zbog drugih zvukova. Dolaskom noći zvuk se vraćao.
„Koje to dijete plače svaku večer?“ pitao je na glas, više onako za sebe, zamišljajući lice djeteta koje tuguje za majkom.
„To je sova“, reče pacijent koji je ležao u srednjem krevetu desno i koji se inače nije često javljao.
Tko bi rekao da je glasanje sove tako slično tužnom dječjem plaču, pomisli, ponovo stavi čepiće u uši i okrenu se prema zidu.
U sobi do njegove smještene su bolesnice. Njegova soba je na kraju hodnika i često je tijekom dana prolazio pokraj njihove sobe. Vrata prema hodniku najčešće su bila poluotvorena. Vjerojatno nisu otvarale prozor (neki kreveti su sasvim uz prozore) pa su na taj način provjetravale prostoriju. Gotovo nesvjesno, prolazeći pokraj sobe, često je skretao pogled prema sobi, tek onako, bez želje da nešto zaista i vidi. Raspored kreveta je bio takav, a vrata otvorena tek toliko, da je onako u prolazu zamjećivao tek prvi krevet lijevo od ulaza. Na njemu je ležala pacijentica kojoj nikada nije vidio lice jer joj je uzglavlje bilo izvan vidokruga što ih je činio otvor vratiju. Kao da je uvijek ležala na leđima pokrivena do glave, jer joj nije viđao ni ruke. Samo je jednom, prolazeći tko zna po koji put pokraj vratiju i osvrnuvši se prema poluotvorenim vratima, vidio dvije sestre kako vlažnom krpom brišu bolesnicu. Ona je ležala na boku, leđima okrenutim vratima i jedino što je vidio bila je gola donja polovica leđa, stražnjica i gole noge prekrivene od koljena na niže plahtom. Brzo je okrenuo glavu i nastavio dalje prema svojoj sobi. Bilo bi mu više neugodno zbog osobe koja je mogla vidjeti to što se dogodilo, nego što mu je bilo samom zbog događaja. Nekako kao da to, što je vidio dio nagog tijela, nije doživljavao kao dio tijela neke osobe, već kao nešto odvojeno od tijela. Vjerojatno tako i kirurzi doživljavaju dio tijela koje je prilikom operacije otkriveno i na kojem operiraju, dok su ostali dijelovi prekriveni plahtom, kao nešto odvojeno od tijela i s psihološkog stajališta onda lakše režu.
Bio je jedini u sobi koji je čitao knjige. Ostali su eventualno prelistali novine, pričali ili pak spavali.Kako su u popodnevnim satima u sobu dolazili posjetioci, najčešće je čitao u predvorju hodnika gdje je uvijek, nije znao iz kojeg razloga, bila barem jedna stolica. Nije bila za posjetioce, da je bilo bi ih više. Ali njemu je baš tako odgovaralo. I taj je dan sjedio u predvorju i čitao. Kao i inače prolazili su liječnici, sestre, pacijenti iz soba ili oni u prolazu, posjetioci. Iako je manje-više registrirao svaki prolazak, uglavnom ih nije vidio. U jednom trenutku ipak je njegovu pozornost privukla pojava dviju osoba u crnini. Učinilo mu se da jedna, ženska osoba, ima suzne oči. Spol druge osobe nije ni registrirao. A onda je nastavio čitati, zaboravivši na to što je vidio.
Kasnije, kad se vraćao u sobu, prošavši vrata između predvorja i hodnika začuo je iza sebe kako se ona ponovo otvaraju. Okrenuo se i vidio sestru kako gura krevet na kotačima. Pridržao je vrata i odmaknuo se uz zid kako bi mogla proći. Ne treba, rekla je, idem odmah, tu u ovu sobu. Bila je to ženska spavaonica. Što, ide netko na snimanje, pitao je, pomalo se čudeći obzirom da je već bila večer. Ne, imamo smrtni slučaj, odgovorila je. Odmah su mu pred oči iskrsle one dvije osobe u crnini koje je to popodne vidio u predvorju. Pošao je dalje i pogledao kroz, ovaj puta širom otvorena vrata sobe. Ovog puta vidio je lijevo od vratiju čitav krevet. Osobu na njoj nije, bila je sva, i preko glave, prekrivena bijelom plahtom. Produžio je prema svojoj spavaonici i ušao. Cimeri su razgovarali o uobičajenim temama.
„U susjednoj sobi je umrla jedna pacijentica!“ rekao je pomalo promuklim glasom.
„A to je vjerojatno ona koja je već nekoliko noći kukala,“ reče jedan od cimera, malo zastane, pa onda nastavi temu o kojoj su razgovarali. On po noći to nije čuo, uvijek spava s čepićima protiv buke kad je u zajedničkoj sobi s više spavača.
U prvi mah ostao je zatečen takvom reakcijom. Iako u svom društvu slovi kao osoba ambivalentnog stava prema ljudskom životu, takva reakcija ga je iznenadila. Mnogo kasnije, već je napustio bolnicu, shvatio je: svi ti ljudi bili su u godinama kada se svakom od njih smrt može dogoditi svakog trenutka i sigurno su što prije željeli odagnati pomisao na nju iz svoje svijesti. S druge pak strane iz njihovih životnih priča je već tada zaključio da su se vrlo pragmatično, s nekom dozom pomirljivosti, cijeli život nosili s poteškoćama i tragedijama, i da je to za njih bila sasvim normalna stvar.
Te noći i kasnije sve do izlaska iz bolnice više nije čuo sovu iz parka. Otišla je zajedno s dušom umrle žene, pomislio je. Kad je drugu večer prije spavanja to rekao na glas cimer, koji mu je rekao da se radi o sovi, samo je dodao:
„Sutra će se promijeniti vrijeme“, i promijenilo se.
Post je objavljen 29.05.2009. u 23:39 sati.