semper contra
srijeda, 06.05.2009.
Potencijalnim duhanskim „apstinentima“
Potencijalnim duhanskim „apstinentima“
(prilog diskusiji o danu „D“)
Pušio sam dvadesetak godina.
Sve je počelo davnih pedesetih godina prošlog stoljeća. Za vrijeme školskih praznika škola je organizirala ljetovanje u jednom malom mjestu u blizini Rijeke. Pod šatorima, koji za razliku od današnjih nisu imali plastificirano dno, u kojima se spavalo na dekama položenih preko balâ slame. Cijelo šatorsko naselje sastojalo se od desetak šatora smještenih na prostoru kojeg su obrubljivale nekakve prizemne zgrade tvoreći oblik slova U. Kada smo došli bilo je lijepo vrijeme, mi mladi i nestrpljivi jedva smo čekali da postavimo šatore i da se sjurimo u vodu.
Drugog dana vrijeme se promijenilo, naišla oluja i žestoki pljusak. Pokazalo se da su nam „iskusni“ logoraši odabrali loš položaj podizanja logora. Ne samo da nas je zalijevalo nebo, nego se i sva voda s krovova okolnih zgrada slijevala na teren. Uskoro je voda prodrla u šatore, namočila slamu i deke a mi smo noć proveli u jednoj od tih zgrada koje su, koliko se sjećam, služile kao nekakva skladišta. Drugog jutra su nas čekale aktivnosti: izvlačenje slame i deka, nošenje na sunce da se osuše. Opkopali smo šatore dubokim jarcima i napravili cijeli kanalizacijski sustav po terenu. Na nekoj ovećoj gomili našli smo dalmatinske crjepove, tzv kupe kanalice i njih poslagali po dnu šatora tako da su činile sustav kanala na podu. Osušenu slamu i deke postavili smo onda na te kanalice i bili uvjereni da nas slijedeća kiša više neće potopiti. I bili smo u pravu. Doduše nekoliko naleta kiše nije bilo tako jako kao onaj prvi, i mi smo ležeći na trbusima gledali kako voda odlazi po našem kanalizacijskom sustavu, pa čak i ispod naših slama kroz kupe kanalice.
E u takvoj atmosferi zapalio sam svoju prvi cigaretu. „Zeta“ TDZ - tvornice duhana Zagreb. Nisam bi jedini. Ipak bio sam jedan od rijetkih kojima je to bila prva cigareta a da nisam zakašljao, zagrcnuo se ili povraćao. Malo mi se vrtjelo u glavi, no to mi je taman odgovaralo da lakše u tim uvjetima (bilo nas je četvero u malom šatoru – kao sardine) zaspim. Tako je to počelo.
Prolazilo je vrijeme. U početku sam kriomice uzimao cigarete majci: „Opatija“, „Zagreb“. A onda sam počeo od džeparca i sam kupovati. Tada se moglo kupovati na komad, nije se branilo mladima da kupuju cigarete. Još se nije znalo za njihovu štetnost. Mačo kauboj na konju s lasom u rukama i cigaretom u ustima s reklame za „Marlboro“ cigarete bio je planetarni junak. Uživali smo u rafinirano režiranoj i snimljenoj reklami za „Camel“ cigarete. U trafikama su postojale kutije s mnoštvo malih pregrada u koje se mogao staviti sadržaj jedne kutije cigareta i onda prodavati po komadu. Kad nismo imali novaca kupovali smo najjeftinije „Ibar“, „Drava“ (iako je bilo uvriježeno mišljenje da su one kvalitetnije od skupljih samo što tako fino ne mirišu – utjeha siromašnih), kad smo imali malo više para kupovali smo „Drinu“, „Moravu“. A onda se pojavila prva filter cigareta „Beograd“ filter u bijelom pakovanju i ostale su cigarete brzo pale u zaborav. Bio sam već pri kraju srednje škole i kupovao cijelu kutiju. Kasnije sam prešao na Filter 57 Ljubljanske tvornice duhana, za koji se pričalo da ih najviše kupuju milicionari pa se svaki puta iznenade kada u kutije nađu smo 20 komada a ne 57 kako na kutiji piše.
Kasnije na fakultetu, kad bih položio neki teži ispit, častio bih se skupocjenim cigaretama tipa „Hercegovina“ koje su bile pakovane u lijepe kutije s poklopcem na preklop (kao lap-top), i zlatotiskom na kutiji, dodatnim šuškavim celofanom u kojem su u dva reda ležale cigarete malo deblje od standardnih, ovalnog a ne okruglog presjeka, s duhanom koji je imao boju zlata. Pričalo se da je to originalni hercegovački duhan. Ponekad sam u takvim slučajevima kupio kutiju cigarilosa ili pak čak neku skupu cigaru.
U vojsci sam uz cigarete počeo pušiti i lulu. Naime u vojsci je bilo zabranjeno na straži pušiti cigarete (da te neprijatelj ne otkrije po žaru cigarete i upuca točno u glavu), ali nije bilo zabranjeno u ustima držati praznu lulu koja je ipak vonjala na duhan. A i bila je isprika za traženje dozvole za odlazak u grad pod tjednom jer u kantinu duhana za lulu nije bilo.
Kad sam počeo raditi, cigareta mi je već postala nešto sasvim uobičajeno. Kao hrana i voda. Više nije bilo potrebe da se skrivam pred majkom, profesorima, starješinama. Sada sam mogao pušiti gdje sam htio i koliko sam htio. Pa i u spavaćoj sobi nakon dobrog seksa. Naročito mi je godilo poslije kupanja i plivanja u moru, nakon izlaska na plažu, onako svjež i još mokar samo ovlaš obrisati ruke i zapaliti cigaretu. Kad sam nakon mnogo godina konačno prestao pušiti to mi je najviše falilo. Na kavu bez cigareta sam se vrlo brzo naučio. Dapače, otkrio sam da kava ima bolji okus bez cigareta. Naime, prestankom pušenja, pomalo je s jezika nestao sloj skrama koji je bio toliko debeo da sam u to vrijeme mogao u ustima otopiti cijelu tabletu C vitamina, pa i dvije uzastopce, a da uopće nisam osjećao neku neugodu. No onaj užitak uvlačenja dima neposredno nakon kupanja nedostajao mi je još desetljećima nakon što sam prestao pušiti. I ne samo to. I samo kupanje mi je predstavljalo sve manji užitak. Danas, doduše i zbog godina, gotovo da više ni ne ulazim u more, osim što namočim noge, iako sam svake godine najmanje tri tjedna uz njega.
Uvijek je u meni bio dio koji se želio riješi tog poroka. Nešto zbog prigovaranja majke, kasnije zbog pušačkog kašlja, a nešto i zbog potrošenog novca. Ovo potonje ipak bio najrjeđi razlog.
Pokušavao sam razne metode. Znao sam izdržati i po nekoliko mjeseci bez cigareta, no onda sam se ponovo vraćao poroku s još većim zanosom. Koliko sam bio ovisan najbolje govori činjenica da sam ponekad odlazio i na oko dva kilometara udaljen željeznički kolodvor po cigarete ako bih slučajno ostao bez njih, jer ih je oko pola noći još jedino tamo bilo moguće kupiti.
Najčešća metoda prestanka pušenja je bila preostale cigarete prije spavanja isjeckati škarama ili nožićem na sitne komade i ostatke sasuti u pepeljaru. Drugog jutra sam odvajao duhan, zamatao ga u toalet papir i tako udovoljio jutarnju dozu nikotina. Naravno odlaskom u grad prva stvar je bila kupnja nove kutije.
Bilo je pokušaja prestanka pušenja kupnjom nekog predmeta kojeg sam duže vrijeme priželjkivao imati. Tako sam jednom kupio fotoaparat, i prekinuo pušenje govoreći sebi kako me taj aparat ne košta ništa. No nakon mjesec, dva (a cijena aparata je bila oko tri do četiri mjesečnog iznosa za cigarete) počeo sam prihvaćati ponude kolege pušača, a onda je bio red i da im vratim i moja odluka o nepušenju neslavno je propala.
Jedna od varijanti je bila kupnja tri šteke cigareta za jedan mjesec pa sam iz njih svako jutro uzimao jednu novu kutiju.Pri tome sam nastojao da barem jedna cigareta iz načete kutije ostane i nju sam spremao u posebnu kutiju da bi se stimulirao na manju potrošnju. Znalo se tijekom mjesec dana skupiti i do dvije kutije. No čim sam jednom popušio cijelu kutiju nastalo je motivacije i ubrzo sam bio tamo gdje sam počeo. Dvije do tri kutije na dan.
Bile su tu i varijante s povremenim pušenjem lule da bi se smanjile cigarete. No pušenjem lule nikotin ulazi u krv samo preko sline, a to je premalo za pravog pušača, tako da ni to nije baš imalo nekog efekta. Svako je poskupljenje, pogotovo u vrijeme najave, bilo popraćeno „čvrstom“ odlukom da od sutra više ne pušim. Naravno drugi dan je odluka naglo „omekšala“.
A onda, 17.03.1973. u 17.30 zapalio sam cigaretu načevši četvrtu kutiju tog dana.
Pokraj mene sjedio je moj trogodišnji sin koji je bio osjetljivih bronhija. Dim koji sam ispustio strujanje zraka odnijelo mu je u lice i on se zakašljao. Ugasio sam cigaretu i rekao: "Danas više ne pušim!". Cigarete zajedno s skupocjenim upaljačem stavio sam u ormar. Drugog dana u jutro ponovo rekoh sebi: "Danas neću zapaliti cigaretu!" I održao sam obećanje, veseleći se kako ću zapaliti sutra. Sutradan sam samo ponovio - danas neću zapaliti cigaretu. Dani su prolazili, a ja DANAS nisam pušio, već sam taj užitak ostavljao za SUTRA.
Možebitne čitatelje ovog posta koji imaju porok kojeg sam se ja eto riješio bez ikakvih nadomjestaka samo s idejom da ne prestajem pušiti za SVAGDA nego samo DANAS, pa eventualno zbog novo nastale situacije dođu na ideju da prestanu, neću plašiti detaljnim opisivanjem „apstinencijskih muka“. Kojih se usput budi rečeno još uvijek vrlo dobro sjećam. Spomenut ću, uz već opisanog gubitka volje za kupanjem u moru i pojavu čestih snova kako sam ponovo propušio, osjećaja grižnje savjesti zbog toga i sreće što to nije istina kad sam se probudio, iako sam ne rijetko pri tome imao sklopljene prste desne ruke kao da držim upaljenu cigaretu.
I otada je prošlo 36 godina. Uvijek sam u ormaru imao cigarete. Da ne moram u dućan ako SUTRA budem htio zapaliti. Dolazili su susjedi pušači, pušili moje cigarete ako slučajno nisu imali svoje, a ja sam onda kupio novu kutiju i stavio u ormar. S vremenom je to postala poznata stvar, pa su dolazili u sitne sate (da i oni ne moraju na kolodvor) i molili me da im prodam ili posudim cigarete koje imam do drugog dana. Davao sam im ali nisam prihvaćao ponuđeni novac, već sam tražio da mi drugi dan donesu novu kutiju. Trajalo je to godinama. U međuvremenu sam se preselio iz tog grada, došao u novu sredinu, sagradio vikendicu.
Danas u vikendici imam kutiju cigareta pa mogu zapaliti ako sam tamo, a u stanu i na poslu u specijalnoj alu tubi originalnu havana cigaru. Da se nađe ako ću zaželjeti SUTRA zapaliti.
A što se tiče zabrana i zakona, osobno nisam za zabranu pušenja. Dapače ni za zabranu alkohola pa čak ni droge. Ove potonju dijelio bi čak besplatno. Barem bi nestalo dilera droge. Pa tko voli neka izvoli. Jedino što bi svi takvi konzumenti troškove liječenja bolesti koje su proizašle zbog konzumiranja duhana, alkohola i droge morali snositi sami, ako mogu. Ako ne mogu Svevišnji će ih sigurno izliječiti od poroka.
Sempe contra
