vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

ponedjeljak, 28.11.2022.

Sidro i svjetlo, pokušaj drugi

Volio bih da sam tebi što si meni ti;
voljela bi da si meni što sam tebi ja.
Nemam snage biti tračak snažne svjetlosti;
nit' umiješ bit' mi sidro do dalekog dna.

Zato tebe privezujem sred' valova ja
dok nad tminom mojom svijetliš tiha, stamena.
Trajat ćemo u tišini dok ne prođe čas;
dvije sjene - kao jedna, ponad kamena.

28.11.2022. u 14:48 • 12 Komentara • Print • # • ^

petak, 25.11.2022.

Taktika

Počela je opet opća zanesenost nogometom. Pri tome, kakve li nevolje, dobar dio utakmica neće biti u vrijeme baš dostupno ljudima koji rade – ali tko za to pita kada je u pitanju nogometna reprezentacija.
Čitav taj koncept da je sport za sirotinju, sirovine i plitke ljude – meni je nekako jako sumnjiv. Ne samo zbog Maroevića, ili Šoljana, Woodya Alena, ili tko zna još koga tko bi volio sport, a nije baš drugo nego čovjek od duha - nego i zato što takvi ljudi širih horizonata upravo i gledaju na sport kao na igru, a ne na promociju razlika među ljudima. Jedino sam legendarnog Predina od takvih vidio da radi gluposti, ali to iz njega nije govorila mržnja, nego maligani.
Mnogi tvrde da je reprezentativni nogomet daleko bolji od klupskoga upravo zato što u ovome potonjem nema te zanesenosti koja se javlja kada igraju naši; nekima sve to već pomalo ide na živce. Bedasto bi bilo ne navijati za naše – to su gluposti, tako svijet ne funkcionira; čovjek se ipak s nekime, čak i u slučaju nogometa, treba identificirati. Međutim, napadna je povezanost u vezi sporta - među ljudima koje sport zapravo ne zanima - i ona često puta izaziva sasvim negativne stvari, potpuno nespojive sa sportom: obračune, zavist, mržnju, strast.
Sjetiš se tada kako si vidio šestogodišnje dijete što pati nakon poraza od Turske na jedanaesterce; kakva je to čudovišna stvar koja djetetu, pa još odraslom uz tebe - navlači suze na oči – može li to biti dobro, pitao si se? Zato je puno lakše nekadašnjoj djeci bilo pratiti prvenstva kada - po republičkom ključu u pravilu loše sklepana reprezentacija Jugoslavije na njima - baš nikada nije mogla dobaciti dalje od skupine. Nakon tih nekoliko već očekivanih poraza popraćenih poslovičnim stoicizmom na kojeg je narod bio naučen ako ni od čega drugoga, a ono od toga što ga je desetljećima tome učio maksimirski div, kralj svih gubitnika, pardon - moralnih pobjednika istočno od željezne zavjese i zapadno od posljednjeg minareta - moglo se tada u miru posvetiti nogometu i uživati sljedećih tjedana u tamo nekim Nizozemcima, Belgijancima, Kameruncima samo i jedino iz razloga što bi ti se dopalo njihovo loptanje – i ništa drugo.
I tako nas ništa drugo osim loptanja čitavog našeg djetinjstva i mladosti nije niti zanimalo: niti logori i mučionice generala Videle, niti Cruyffova dragana, niti bijeli prah malog zelenog, niti wiener-teutonsko kalkuliranje nad alžirskom naivnošću. Konačno, niti to jesu li prvi strijelac i najbolji igrač lige morali biti među putnicima za Valenciju i Zaragozu, ili jesu li talentirani svjetski omladinski prvaci morali biti zastupljeniji pred vodonošama u jedanaestorici koja je izišla na megdan samome Maradoni.

Nas ništa od toga onda nije zanimalo; apolitičnost se u to doba smatrala vrlinom. Sjećam se kada smo jednom išli na izlet ponoćnim vlakom u Kuću cveća (u stvari na kalemegdansko markiranje sa zgodnim beogradskim kolegicama iz usmjerenja srodnog smjera, koje bi nas sačekivale: u walkmanu su vrtile Film ili Bou, a mi Lunu ili Lišće prekriva Lisabon), pa su mene isturili na Tomislavcu da prije vlaka provokatoru i špiclu koji je stigao u međuvremenu - ne bi li nam opipao puls (jedva čekajući da netko naglas kaže kako o tim glupanima pojma nema) - deklamiram tko je predsjednik Saveznog izvršnog vijeća, a tko sekretar za odbranu, jer me jedinog zanimao Dnevnik pa sam to znao: nitko drugi nije imao pojma tko je aktualni premijer države u kojoj smo živjeli.
Sve dok se nisu počeli razlikovati njihovi od naših; kako je i kada ta podjela ušla u ljude, nije ti baš bilo jasno – jer nisi bio naučen držati figu u džepu kao drugi, no tada se sve to prelilo i na glazbu, i nogomet - koji te tada više nije zanimao, barem ne više od košarke.
Pa hajde, neka nas onda danas ne zanimaju niti leševi indijskog roblja izgleda doslovce ukopani pod travnjake na kojima trče milijuni; niti sav novac kojim je kupljena šutnja o svim nepravilnostima koje su počinjene da bi se ovo prvenstvo igralo, niti činjenica da se, već od prvoga zvižduka pitaš: pa za koga oni ovo zapravo igraju? Neka igraju; igralo se oduvijek i bez prekidanja ratova i neprijateljstava; nekada se igralo radi slave, a danas očito samo i jedino radi zarade: ne možeš vjerovati tome da su još tjedan dana prije početka prvenstva odigravana posljednja kola po nacionalnim prvenstvima; do kuda je otišao taj mlin profesionalizma i imperativ gladijatorstva?
I na proteklom Euru mnogi su ljudi prošle godine navijali – protiv Engleza, bivajući beskrajno sretnima kada su ovi u finalu izgubili od Talijana. Kakav je to tek koncept mržnje: bi li trebalo navijati protiv Dinama kada igra sa Norvežanima, ili protiv Hajduka kada igra sa Španjolcima? Ili pak samo navijati za dobar nogomet – pa kada krene neka dobra akcija, podržavati krilo da se sjuri prema crti kaznenog prostora i ubaci dobar centaršut. Ili za nekog beka, tek izišlog iz juniora – da ga stigne i izbaci mu loptu u korner. A da to krilo i taj bek budu – u protivničkim momčadima koje istodobno igraju jedna protiv druge, bez obzira na to koje su.
Sve je tako manje naših i njihovih, a sve više tvojih: usred utakmice simpatije pokupi nekakav visoki srednjak što bekenbauerovski iznosi lopte u dubinu; ako previdiš boju njegova dresa – dobro, ako nije kockasti – možeš uživati u igri. I uspoređivati ga sa mnogima kroz povijest u svojoj ludoj glavi.
To je od sve sile poraza kojoj si kroz život svjedočio; što ljudi znadu kako je to kada Cibalia u posljednje dvije minute tamo s flanke, gdje se biciklistička staza naginje u zavoj Ulice pjesnika, ubaci dva komada, pa pobjedu koja se kroz kišu i sumrak već sasvim jasno nazirala - pretvori u poraz, ili kada Šparta u Belom Manastiru odnese u kvalifikacijama za drugu ligu pobjedu tamo gdje je već odavna bila upisana, ili kada Senturk u rašlje uvali loptu koju se već deset puta moralo ispucati u kukuruz.
Pardon, u nečije dvorište; na Prateru ne rastu kukuruzi.
Ili onda kada na putu do Nje zastraniš, pa ne ideš ravno, a Ona će to saznati tek godinama poslije i to iz tvojih ludih usta, nego svratiš na zadnjih pola sata drame sa Sutjeskom ili Iskrom iz Bugojna dok se ovi tamo bore za povratak u Prvu ligu poslije devet godina, onog predivnog proljeća koje je prethodilo ratu. Nabijaš nos u željezne rešetke ograde na istoku (kraj je, pa puštaju bez karte), mržnja već kipti sa svih strana i čuješ kako na tribini viču o vrbama ili kolcima, a ti gledaš samo u loptu kao dijete na igralištu i praviš se da ne čuješ ništa drugo oko nje; čuješ samo kako kožne Jurine kopačke udaraju u mijeh, koji poslije fijuče po mreži kada pada prema tlu iz rašlji – dok se iz stotina grla prolama romor.
Igrati se, shvaćate – to je ono pravo; sport je prvo igra, a tek onda dokaz da su jedni bolji od drugih. Zato već odavna najviše dragosti znadu donijeti još samo afrički kupovi: sjedneš poslijepodne u memlu neke birtije, gdje svira lagana muzika i gdje se u kutu vrti neki Eurosportov ekran; vani je zima i magla, sivilo koje guta svijet; čitaš neku lagano uvezanu knjižurinu, srčeš odavna već hladnu kavu i čekaš; pa onda pogledaš kako Sierra Leone opsjeda Burkinu Faso, a burkinska obrana nikako da se odlijepi iz krila vlastita golmana; tamo uživaš u posljednjem naivnom nogometu koji još na ovoj planeti postoji; nogometu kojeg više ne igraju niti današnja djeca; ton je utišan, pa sve nagađaš - nemaš pojma zapravo ni tko igra protiv koga ni kako se zovu igrači ni čiji su, sve je to zapravo u tvojoj glavi – može biti da ti trebaju već nove naočale za daleko, pa ono nisu Sierra Leone i Burkina Faso, nego Togo i Zimbabve; uživaš u nogometu u kojemu se taktika bazira na konstataciji: on ima loptu, svi na njega!
Gledaš to, i valjda se nekako nezaustavljivo počneš cerekati sam sebi i svemu tome; oči ti se kupaju u tom festivalu šarenila i cirkusu kao što su se kupale kada su još kao djetinje gledale u more, ili šumu, ili nebo. Osvrneš se blago po kavani; dobro je – nitko ne gleda u tebe i tvoj bedasti izraz lica – zabrinulo bi ga to; a i zašto bi, kome si uopće više zanimljiv… blagoslov muškaraca u najboljim godinama.
Sjedit ćeš tako u toj birtiji - izgubljen, pa nađen - kao dijete, sve dok Ona ne dođe po tebe - sa nekog svoga puta, pa će biti vesela i neće se uplašiti još sa vrata, bez da progovorite ijednu riječ – jer neće u tvojim očima vidjeti ništavilo i prazninu - kao kada čekajući Nju dovršavaš nekakav Serotonin ili Moju borbu ili Wittgensteinova nećaka - ili tko zna što sivo i teško.

Sada će vidjeti radost bez sjene.

25.11.2022. u 20:41 • 8 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 24.11.2022.

Moja nominacija

Lastavica

Zašto Lastavica?
Ozbiljno to pitate?
Od prvog čitanja adminova posta, znao sam da - ako ću ikoga nominirati, onda ću nju, i nadam se da me nitko nije pretekao.
Zato što traje, ne odustaje, pokazuje koliko je važno razgovarati, učiti, biti i prihvaćati drugo i drugačije. Lijen sam i površan čitatelj njena bloga, kao i velike većine ostalih, s dva ili tri smislena i gomilom loših razloga, ali kadgod svratim, imaš što dalje za izguglati, jer samo misliš da znaš nešto o onome gdje je ona već bila, ili predstavila, ili ustvrdila. A poslije gugla, svi već znamo, valjalo bi čitati, produbljivati, tražiti; tko bi to stigao kako treba.
Zapravo - vjerojatno se Lasta toga niti ne sjeća, upravo me ona nagovarala i nagovorila prije jedanaest godina, kao čestog anonimnog komentatora - otvoriti blog, spominjući to u odgovorima na svoje komentare, jer ja sam se oko toga dvoumio pritisnut činjenicom da se počelo blokirati anonimce. Ona je eto najodgovornija što imate mene za kolegu, i neka se nitko od do sada nenominiranih ne uvrijedi (jer ja ću se iskidati živ radi recimo nekoliko njih koji isto ovdje traju li ga traju, ali samo je jedan onaj koji te uvjeravao da i ti to možeš); konačno - ima ovdje bar trideset blogova vrijednih konstantnog čitanja i komentiranja, a time i nominiranja - ali nju jednostavno ne mogu zaobići; preveliku mi je kašu u životu zakuhala da bih je sada tek tako zaboravio.
Kad posumnjam u svrhu pisanja, a to je obično treća ili četvrta stvar nakon što otvorim oči - koji put odem kod Laste, jer to da će ona staviti par slika i rečenica sigurno je koliko i to da će sunce svanuti, iako su mnogi njeni postovi očito upisani u ono doba jutra u kojemu još ta stvar sa suncem ne izgleda tako sigurno, pa vidim da sva moja teško prohodna braća karamazovi neće raspetljati ništa što je zapetljano, baš suprotno. I tako, ona nekim preglednim koridorom, kao prava lasta, ili drumom, a ja šumom - i nađemo se bar svakog tjedna u nekom komentaru.
Evo malo vjerojatnosti: vjerojatno se oko puno stvari, kako je i red, nas dvoje ne bismo našli ni blizu; ona će neku starogradsku, ja ću Pistolse, ona će na književnu večer među ljude, ja u muzej gdje nikoga nema, ona će na neku tvrđavu s punim autobusom ljudi, a ja na neku blatnu čuku bez pogleda; vjerojatno ima i puno ljudi koji se s ovom mojom nominacijom neće složiti (uopće, čemu nominacije ako svi mislimo isto), a vjerojatno je stvar i u tome da ja ovo činim iz zahvalnosti - jer umjesto Lastine poslovične jednostavnosti i kratkoće u zoru, kompliciran kakav jesam, znadem češće uvečer uploviti u zakučaste, bezizlazne i teške rasprave ni o čemu kod mnogih drugih ili ponajviše sebe sama - ali ako među ljudima nema zahvalnosti, nema ničega; nije ovo javna nabava pa da bloger mora imati točne specifikacije - i tuđe narudžbe ne prođu. Lasta je jedna od rijetkih koja traje i tim trajanjem jamči da će ovog mjesta biti i onda kada nama, nestalnima i čeznutljivima, srce otpluta drugdje. Da se imamo kuda vratiti.
Jer, kakva će budućnost biti, svatko od nas – to ne treba niti pitati - sa sigurnošću zna. Počeli smo praskom, a završit ćemo kao planeta, gaseći se tiho i neutješno u vatri smrtonosnih meteora s fejsa, tvitera i tiktoka. Možda je ta smrt bila sadržana u prvoj rečenici prvog posta prvog blogera pod kapom nebeskom.
A možda je stvar samo u upornosti; ako je tako, ovi nabrojani - nemaju nikakve šanse.

24.11.2022. u 18:44 • 7 Komentara • Print • # • ^

utorak, 22.11.2022.

Zvuk doma

Mnogo je zvukova doma.
Zvuk tišine isprekidan rijetkim hukom vjetra što s krošnje iščešljava posljednje lišće: poput kapi vode s tek oprane kose.
Zvuk žamora i odlaganja posuđa, što dopire u udaljenu sobu: nekoliko ljudi razgovara u posljednjim minutama pred obrok.
Zvuk objedovanja u šutnji: toplina očiju što se pogledavaju nad blagoslovom hrane.
Zvuk lajanja i usisača: tajne tuđih života što prigušene dopiru od susjeda.
Zvuk kišnog sumraka u samoći: snažno udaranje kapi u krovove i zidove.
Zvuk napuštanja i odlaska, dogovora, pozdrava i okretanja ključa u bravi: zvuk života koji je tek započeo sa zamahom.
Zvuk uključivanja termostata i vode što struji cijevima: toplina je dobra.
Zvuk radosti u mraku - ili uz tek slabu svjetlost: jedva čujno udaranje potplata na papučama o voljena stopala.
Zvuk sigurnosti i spokoja: šušanj ili dva; dug izdisaj, povlačenje pokrivača, vrelina, šapat: moje? tvoje!

22.11.2022. u 15:47 • 10 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 21.11.2022.

Počivao u miru



Mladen Vasary

Dovoljno bi valjda bilo pamtiti ga po Družbi Pere Kvržice, ali nikako nije umjesno zaboraviti svu silu nevjerojatnih uloga u kazališnim komadima u gradu tijekom valjda pola stoljeća.
Odrastali smo s njim i uz njega, a to se - kako je život okrutan - najjasnije primijeti tek kada nekoga više nema.

21.11.2022. u 19:49 • 9 Komentara • Print • # • ^

subota, 19.11.2022.

Sidro i svjetlost

Šapćeš da sam tvoje sidro, što veže za dno -
jer da sidra snažno vuku - puna algi, mulja, trave;
no kad trebaš utočište na oluji što se valja -
da te čuvam, da sam spona; luka iza punte, glave.

A ti meni? Ti si svjetlo ponad mojih dugih tmina;
luča koje sve doziva, makar te i sažeć' znade:
kako travka da preživi kad je mrakom okupana?
Tek kad svjetlost oplahne je i život joj novi dade.

19.11.2022. u 17:21 • 15 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 17.11.2022.

Iznad pobjeda

"Iz godine u godinu slušam urlik o pobjedi, a sve je manje hljeba na svijetu i snage u ljudima, dok zemljom prolazi laž o pobjedi.
Pobjeda ima nisko čelo i crvene oči. U pobjednika je nemiran pogled. Prokleto je ognjeno pobjedničko vino. O, ne okrepljuje ono i ne veseli!
Bog drži ruku na tjemenu pobijeđenih a pobjednik je sâm i njegova radost plamti i gasne. Sve što je nade, utjehe i
ljepote na svijetu otkriva se očima pobijeđenih; pobjednici su slijepi, drhte i gore, i nemaju ništa do svoje divlje plamene radosti iza koje ostaje pepeo.
Jer šta su drugo današnje pobjede nego sutrašnji porazi? U očima čovjeka samca nema dobivenih ni izgubljenih bitaka, nego u svim ratovima jednako: dobivenim kao i izgubljenim, jedno poraženo čovječanstvo.
Vjetrovi putuju i kiše idu, dobre i plodne, uvijek jednake; zastave se polako rastaču i cijepaju; boje blijede i sve
se zaboravlja, a čovjek ostaje uvijek isti, pognut pod bolom i ustrajan u radu; venu vijenci i trunu zastave a ostaje
čovjek koji sije i radi i kiša koja mu pomaže.
Nema poraza ni pobjeda nego uvijek i svuda, kod
poraženih jednako kao i kod pobjednika - napaćen i ponižen čovjek."

Ivo Andrić, Nemiri, 1920., Kugli, Zagreb

17.11.2022. u 08:27 • 10 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 10.11.2022.

U nekom različitom licu

Stigli su hladniji dani i uvečer se čovjek mora dobro obući; ulicom se više, ma kako pusta bila - ne može hodati onako, da su ljudi zagrljeni kao da imaju dvadeset, jer smetaju jakne, kaputi, kapuljače, torbe; on je viši od nje a ona ga uvijek uspravlja i opominje kada se nagne, kao da bi imao i trebao ikuda drugdje ići i naginjati se nego prema njoj, pa ga udara nježno rukom po leđima sve dok ne povuče ramena i izravna leđa.
Nemaju više niti automobila; u stvari – imaju, ali, je li, nemaju; zapravo im niti ne treba; sjajno je to što ga daju onima kojima treba; njih dvoje ono što imaju obavljati - obavljaju pješice ili javnim prijevozom; sasvim im je zapravo svejedno kako (jer su okrijepljeni tom sjajnom spoznajom da blagodati automobila uživaju oni do kojih im je stalo, da ne kisnu, ili ne trpe na prvim hladnoćama, ili da ne onemoćaju, i da im bude od pomoći). Odlaze predvečer do supermarketa, sa njenim - neumoljivim činjenicama s prospekata - potkrijepljenim planom: ovdje će danas kupiti ovo, a sutra ili u subotu će drugdje nešto drugo; nose potom kući na leđima pune ruksake, a ako pronađu još nešto što im treba – nešto što nije isplanirala, za to u pretincu svoga – on ima uvijek spremnu laganu platnenu vreću.
Ne može se tako – preko ruksaka - priljubiti uz nju kada je obujmi rukom sa strane, nego moraju držati ruku u ruci, ili ruku pod rukom. Tu nastaje problem, jer njegove su ruke mnogo dulje i lakše mu je s visine staviti svoju ruku pod njenu nego stiskati njenu ruku svojim laktom. I tako onda on drži nju pod ruku na cesti.
- - Što će ljudi reći, šapće mu zabrinuto kada to učini, a lice joj postaje ozbiljno.
Brzo i vješto izvlači njegovu ruku odgurujući je lagano prema njegovim rebrima, dok svojom šakom prihvaća njegov lakat. Drugom rukom na glavu on navlači kapuljaču majice sa zatvaračem što ju je obukao ispod raskopčane jakne; ona ga ne može vidjeti; šuti.
Briga ga za ljude i njihove misli ili riječi; kao da bi uostalom itko gledao dvoje ljudi u mraku i hladnoći, na putu u starost - što se drže pod ruku?
Odmiče se i gleda je u tmini; uzima tešku torbu iz njene druge ruke, zaobilazeći je - i vješa je sebi na rame, preko ruksaka.
Jedva čeka još tih nekoliko stotina koraka; ući će u kuću i on će odnijeti sve u garažu, dok ona nešto obavi na jednome mjestu (a i njega već pomalo stišće, što su bliži verandi – to je valjda taj osjećaj doma koji je sve jači s godinama); onda će se opet pronaći pod žmirkavim svjetlom pored polupraznih polica, uz odložene zimske gume što će uskoro biti postavljene na njihov automobil kojeg nemaju; i više nitko i ništa neće moći prigovarati.
Ona ne voli kada on šuti dok je gleda (još jedna stvar o kojoj on znade malo ili nimalo); lakše joj je kada priča, makar bilo kakve gluposti – a u pričanju gluposti nenadmašan je i nezaustavljiv – no sve to skupa na njenom licu ne izaziva ništa drugo do li iskrena osmijeha; kada joj pak priđe bez riječi, nikada se ne desi da ne prekine ono što radi dok je tako gleda; pušta ga potom da - polako ih pružajući, stavlja svoje ruke na nju – bez gledanja mjesta gdje će ih staviti, bez zaustavljanja, bez odmicanja: da ih barem nekoliko trenutaka drži baš tamo gdje je polako dospio svojim dlanovima.
To mu je siguran znak da je njen – čitav, njen; baš nikome drugome ne bi dopustila da joj to čini – govori mu očima; zato i ona tada šuti.
Ne zna što bi uopće mogao tako reći; tih nekoliko trenutaka, a nekada i cijela takva minuta – ne mogu se riječima izreći.
Poslije lagano prihvati njegovu ruku s nekog od tih mjesta na sebi i spusti je uz tijelo, pa ga, dok on još uvijek tako nepomično stoji– a ona se već odmakla nekoliko centimetara iz tog toplog klupka - pita kakav će večeras piti čaj.

10.11.2022. u 18:54 • 14 Komentara • Print • # • ^

utorak, 08.11.2022.

Ljuštura 2

Stariji ljudi imaju malo šansi na natječajima za posao. Tko će zaposliti nekoga u drugoj polovici šestog desetljeća života - a taj nije niti za penziju, niti za posao - to bih još volio vidjeti; makar o onome što je posao koji se traži - ovaj koji se javlja znade u suštini više od svih koji testiraju ili ispituju zajedno, osim nekakvih suvremenih engleskih fraza, računalnih prezentacija i sličnih stvari koje nikome ne trebaju ali služe kao prazna ljuštura za filtriranje kandidata; no – ako se taj nesretnik ili nesretnica ne javlja na natječaje, izgubit će i zdravstveno sa burze. Ni manje ni više – u nekoj neizravnoj ili manje izravnoj vezi sa time, prilazim onog posljednjeg lijepog sunčanog dana kasno poslije podne nekadašnjoj Kockici na Prisavlju; tadašnjoj katedrali iz koje su sijevali gromovi i munje moći i ljutih bogova u prošlosti i pred kojom sam tada prvi puta u životu; sada je to ubav dom nekoliko ministarstava i pripadajućih državnih institucija. Pravo mjesto za razmišljanje o formi i sadržaju, o besmislu i smislu.

Okupan kasnopopodnevnim toplim suncem kao morem što me neki dan na otoku plahnulo i mazilo - gledam u tu danas polupraznu ljušturu u kojoj su u prizemlju vide oni stravični open-space radni prostori; u njima je možda ispunjeno svako treće ili peto mjesto – nekim nesretnikom ili nesretnicom što bulji u računalo pa u papire pored sebe - i u tom polumraku i sjeni nastoji nešto učiniti. Izvana sjaje čelik, beton i staklo; iznutra stari zaštitari i portirke loše obojane kose i šminkom prikrivenih bora, umora i godina. Vječita borba izgleda i suštine: vjerojatno glavno bojno polje ove civilizacije, na kojemu se smisao pretvara u pustoš, slabost, besmisao, ništavilo i konac.

Doba je ručka; negdje sa dna zgrade, iz restorana dolazi miris jela; ja sam upravo pojeo sendvič pa sam utažio glad, ali ipak ne toliko da o hrani ne bih razmišljao.

- - - -

Sjednem pred velikom zgradom na široku i veliku klupu u hlad. Tko zna odakle i zašto, dolazi mi u sjećanje prizor iz nekog restorana brze prehrane u Draškovićevoj; valjda me isto tako na to asociraju ovaj beton, staklo, čelik, arhitektura onog vremena; baka i djed doveli su me unutra da ne kisnemo na iznenadnom ljetnom pljusku i pričekamo majku koja je radila u obližnjem poduzeću za poštu, telegraf i telefon na informacijama (PTT; tako se to tada zvalo); sjedimo i čekamo (tada u polupraznim restoranima konobari nisu pravili probleme starijim ljudima dok je vani kišilo – a ravno je najvećemu grijehu da se ovdje nešto naruči, jer vani se po kanonu moje bake ne jede, ako se ne mora – bila bi to najteža kletva njenoj kuhinji i domaćinstvu, i djed to prihvaća kao posljednji i najvažniji zakon ovog dijela svemira). Djed će možda umjeti koji puta uteći sa svojim pajdašima na neke kobasice ili kakav dobar grah u neku birtiju na Črnomercu ili Trešnjevci, na putu do Zagrebova stadiona, ali meni od tog zavjeta dugo, dguo neće biti spasa.

Potom ja poskrivećki – u tom restoranu, sjedeći sa djedom i bakom - kradem sa stola ostatke kruha od onoga koji je tu prije sjedio i jeo, i umačem ga u ukusan crvenosmeđi umak na širokom, plitkome tanjuru sa debelim plavim obrubom; imam možda četiri ili pet godina; zasićen sam domaće hrane, variva i zelenja koje se stalno kuha kod kuće – u vrtić ću poći tek sljedeće jeseni; tako se kod kuće kuha jer majka i baka moraju zbog svojih kroničnih bolesti - jesti dijetnu hranu, a taj nedostatak djed sebi kompenzira sjajnom slaninom, lukom i gemištima u radioni u dvorištu; zato sam jednostavno lud za okusima restorana, instant jelima iz vrećica i snažnim začinima; oni mi jamče nova iskustva, okuse i saznanja do kojih ne mogu doći kod kuće – pa sanjam kako jedem vani, po tko zna kakvim prčvarnicama, bilo kakva jela – samo da je vani; uživam u okusu jela i gotovo sam sve već pojeo kada baka shvati što radim, pa me naglas izgrdi. Danas se tome smijem od srca, i shvaćam: i tamo sam bio privučen izgledom, mirisom, ambalažom; prisjelo mi je previše blaga, zdrava i raskuhana sadržaja. No, danas više ne moram očajavati bez legendarne bakine zlijevke; Najdraža se u tom poslu toliko izvještila da se bake sada sjetim s radošću nazdravljajući njoj i njenoj light kuhinji od prije pola stoljeća.

Moj skriveni nagon često u djetinjstvu ipak nadopunjava otac; otkad znam za sebe, Stari nije s nama; kada sam s njime, prije nego me vodi u lunapark, ili na utakmicu, ili jednostavno šećemo gradom dok mi priča predivne priče o starim zgradama, povijesti, dalekim i izgubljenim vojskama, ljudima, brodovima, krajevima – usput pođemo u neku zalogajnicu kakvih je tada još pun grad, pa tamo s nogu, jer stojimo za nekim pultovima gledajući kroz prozore van - pojedem kakvu dobru kobasicu, komad jako začinjena mesa ili plućica na kiselo; kada o tome pričam kod kuće – baka lomeći prste kaže da će Stari sve što ima pojesti i rastepsti, a majka šuti.

Majka na to šuti, i šuti, i šuti još – dok ne postane napadno; i ja šutim s njom – možda sam tek neznatno stariji, sada mi je vjerojatno sedam; znam da je ta šutnja njena mjera samostalnosti – majka voli biti ničija i svoja - više od svega, samo se to pred bakom ne smije previše pokazati. Da bi bila svoja i samostalna, majka kupuje krojeve za šivanje; baka je prva generacija školovanih krojačica iz nekadašnjeg Tivara (oni koji poznaju povijest šivanja u nas, znat će što to znači) – kao svoj miraz, ima singericu i spavaću sobu koju je djed zajedno sa njenim ocem istesao od drva iz djedove šumu u Delnicama; majka takve stvari više ne poštuje koliko bi trebalo; sada je već otada prošlo pola stoljeća i došao je neki novi svijet; krojevi su nemogući i strašni; majka je o tome sve što treba - naučila u nekom zavodu za domaćinstvo gdje je radila kada je upoznala oca – pa sada šije i kroji na svoj način, na bakin užas.

Već tada siguran sam kako i baka znade sve o toj majčinoj potrebi za samosvojnošću koja je meni tako draga i lijepa – možda i osjeća da na njoj iz tko zna kojih, meni sasvim nepoznatih razloga - ima neke krivice za to što otac više nije s nama; u našoj obitelji nema previše stanova, pa mlađi uvijek moraju počinjati živjeti sa starijima – a to je često katkad turobno i teško, kada nemaš ničega čega bi se uhvatio, nego se moraš povlačiti u jednu sobu gdje živite i spavate svo troje – da u njoj grizeš i pormišljaš sve nevolje, poniženja i strahove koje si preživio.

Razmišljam sada o tome i tim glupim optužbama koje ljudi jedni drugima zadaju kao ubode sitnim iglama, često i bez riječi – pa se smiješim i još uvijek vjerujem da nema drugog načina da ljudi razvežu te čvorove i rastjeraju taj strašni pakao – do li običnog, iskrenog razgovora, i znadem da – ako sam po ičemu različit od svojih starih, onda sam po tome: po volji, želji, htijenju da ostavim sve što činim ili ne činim – i sjednem razgovarati sa Njom - samo kako nad našom mržnjom, ne daj Bože, ne bi zašlo sunce.

Otuda i naš, Njen i moj zavjet: radit ćemo sve tako i toliko, da naša djeca ne moraju počinjati tako kako smo i mi počeli – u očaju, tmini i šutnji vlastite sobe u nečijemu tuđem stanu; tamo gdje si bio, jesi i postaješ strancem – na koncu i samome sebi, jer dolaze vremena u kojima djeca i neće moći ništa drugo, do li zakopati i udati se za kredite i banke i kamate, i tako robovati i kulučiti u tome strašnom, sjajnom i odvratnom vremenu pola života ili dulje, samo da ne bi bila stranci u tuđim sobama tuđih stanova.

No, ja sam sada još samo restorana željni sedmogodišnjak; kada budem malo stariji, Stari će naučiti kuhati onako za pravo; u trgovinama će već i kupovati komplete za špagete milanez kao najnoviji izum domaće prehrambene industrije koja cvjeta, sa umjetnim dodacima u maloj vrećici, paketom tijesta i ispisanim receptom na omotu (tada još nitko ne pazi na umjetne soli, dodatke i pojačivače okusa, to će doći tek kasnije, puno kasnije; sada još svi vjerujemo trgovcima i proizvođačima kao starijoj i mudrijoj braći i sestrama). Kada sve to ranom zorom na tržnici kupi i donese u stan, pa mi ištruka netom kupljenu naranču, da je popijem natašte, Stari će još dodati – neka se nađe – i dobar kilogram mljevena mesa (meso se tada još uvijek kupuje samo kod mesara koji ga pred tvojim očima melje, i to traje beskonačno dugo, a ja sam još ipak malen pa ne mogu gledati iznad one staklene vitrine, nego sve promatram kroz staklo, kroz beskonačne nizove i komade crvena, krvava i hladna mesa i kroz rukom ispisane cijene, šifre i iznose beskonačnih znamenki i nula).

Konačno tako i ja u kuhinji svoga Staroga vikendima bivam sit i zadovoljan, jer kada gledam svoje fotografije iz ranih sedamdesetih – doista sam mršav preko svake mjere; u školu sam pošao sa tek malo više od šest godina, jer su tako - onoga dana kada Zagreb nije uspio zabiti gol hrasničkom Famosu na prepunom Maksimiru što sam gledao na svoje oči držeći za ruku svoga djeda - odlučili mudri i važni ljudi, pedagozi, psiholozi, odgajatelji, profesori - koji brinu o kvotama djece u razredima – i samo svojoj visini i činjenici da sam već samouk u pisanju i čitanju (jer djed još od zime nema živaca stalno mi iščitavati čitave članke iz Sportskih Novosti) moram zahvaliti to da me stariji nisu previše maltretirali i gnjavili, kako to već među okrutnom i nemilosrdnom djecom svih krajeva, vremena i dobi bude. Samo tome, i očima jedne Sonje – koje ću gledati dok nas po odlasku prve razrednice u mirovinu ne razdvoje u različite razrede; očima pred kojima su se sva dječačka mržnja, poruga i zloća topile sigurno i snažno, da nikada ne budu ispripovijedane, učinjene i zapečaćene nad nečijim životom i djetinjstvom.

Onda mi, dok tako sjedim pred ovom velikom zgradom mirišući neki prekuhani glablec - odjednom na pamet pada jedan davni razgovor mojih roditelja već gotovo neposredno pred majčinu smrt; mislim da smo bili samo nas troje doma na nekome kasnom ručku, zapravo siguran sam, jer inače se to sasvim izvjesno ne bi tako odvilo – ja sam uletio negdje iz vojske, ili s posla, Stari je donio nešto iz grada, mama je kuhala i Stari je pohvalio njenu hranu, a ona je sasvim neočekivano kazala kako bi bilo bolje da je kuhala više; on na to sa zadivljujućim spokojem, džentlmenski i ne bez iskrene radosti - kaže da je i ovo predivno.

Baš tako je tada rekao Stari: i ovo je predivno.

Nekako, iz tog strašnog i tmurnog vremena rata, neizvjesnosti, neimaštine – pamtim da sam kao sasvim siguran recept uočio usredotočenje na lijepo i dobro – na ono što će se desiti ili bi se moglo desiti, a ne ono što je bilo, pogotovo ako je bilo tmurno i teško; majka se tome u svojoj bolesti, slabosti, nemoći nikako nije mogla do kraja okrenuti, ali Starome je to uspijevalo, još kako. Ta njegova okrenutost svjetlu, barem kada razgovara o važnim stvarima – bila mi je veliki putokaz; tog se svjetla u prve dvije godine života nagledala i moja mala kćer – kada je djed sa njom znao sjesti na pod boravka i rasprostrti po njemu valjda dvjesta nekih malih figurica, igračaka, slikovnica, knjižica, i onda bi njih dvoje, valjda tri ili četiri sata, u neko magleno hladno popodne i večer, truseći mandarine, čokoladice i topli čaj, sjedeći na podu, slagali sve to u kutije pričajući, baš onako kako je i meni kada sam bio nešto stariji, na našim šetnjama gradom - pričao o onim dalekim gradovima, brodovima, ljudima, na putu u zalogajnice našeg grada.

Kada je majka umrla, imao sam jedva dvadesetipet godina; taj razgovor za onim ručkom se zbiva valjda koji mjesec ranije – već je toplo, proljeće je, počinje rat Hrvata i Muslimana u Mostaru i majka sa meni tada jedva shvatljivom strašću očajava nad tim vijestima i mogućnosti da budem poslan u taj pakao (njena očito davna simpatija iz mladosti - nestao u onome ratu na njegovu koncu - je Musliman, dvadeset godina prije nego će upoznati Staroga, to ću nekako naslutiti iz nekih njenih riječi). Tek nekoliko dana prije njene smrti pogiba i Dražen Petrović; sva ta silina stravičnih i loših vijesti pritišće je kao nesavladiv teret, i u svome mraku nema ničega za što bi se prihvatila – ničega osim straha, strepnje, bolesti.

Zamišljam sebe na početku rata; Draga i ja tek smo diplomirali; ja već radim; razmišljamo o tome da bismo jednostavno sjeli na nekakav vlak i otišli van; sestrična mi je već prije nekoliko godina rekla da me u gradskoj knjižnici u jednom gradu gdje ona radi – može čekati posao, samo trebam u nekoliko mjeseci naučiti jezik. I tako, ja nas već vidim vani, ali zamišljam moju majku, samu, bolesnu i staru, kako umire dok se ja trudim u toj nekoj sretnoj zemlji, bez rata i mržnje – započeti život, i shvaćam da je to bio jedini razlog zašto nisam otišao. Već kroz nekoliko dana stigao je rat, i uzbune, i pucnjava, i ja sam u taj rat odveden kao u neku birtiju – s puno buke i malo razloga, kako već ljudi u birtije idu, da bi tamo tratili život i vrijeme, kada već prilike ne dopuštaju nešto bolje – jer su prilike uvijek jače od nas, osobito ako su neprilike.

Vraćam se opet u mislima na ovaj razgovor mojih roditelja o kuhanju; shvaćam već tada, punih usta, dok tome prisustvujem - da svode račune, imaju već preko šezesetipet, razumiju da je ono glavno najvjerojatnije iza njih.

Nitko to još ne zna, ali konac je majčina života, tada su roditelji, vidim to - konačno shvatili da ja više nisam njihov i da su me pustili u život – imam svoju plaću, ženu, život, uniformu u koju su me ugurali zajedno sa puškom; odbijam tračeve i podstrek nekih susjeda i poznanika da okupim ljude iz svoje postrojbe pa da na silu uđemo u neki stan u susjedstvu – jer ovaj gdje živimo sa mamom je u privatnom vlasništvu sa stanarskim pravom; tako žena i ja nemamo kuda pa još uvijek nas dvoje živimo sa majkom – a znate kako turobno znade biti kada tek zaposlena snaha i svekrva šute zajedno od nevolje, neimaštine, bolesti, straha, usred ratnog pakla – pa negdje između redaka i riječi moraš osluškivati i odgonetavati što je bilo ili je moglo biti; još si dijete i ništa o životu ne znaš, pa ne prihvaćaš i ne miriš se sa stvarima što u životu dolaze i prolaze, kao sa širokom i snažnom rijekom. Majka je poluslijepa, ima retinopatiju, no još se ne predaje; znade iz ormara izvući neki lisičji okovratnik, šešir i lijep kaput za kojeg kaže da joj je Stari rekao kako joj dobro stoji, pa dolazli u grad prepun vojske, prognanika, svakovrsne ljudske nevolje i bijede. Ja ne samo da nemam vremena, nego nemam niti snage ispitivati je kamo ide – ili to ja zapravo sada zamišljam, a onda nisam niti zamjećivao niti mi je bilo važno?

Bože, koliko sam bio dijete; moja Najdraža i moj Stari imali su tako sjajan odnos da je on njoj, a ne meni – jednom za nekom šalicom iz lonca turske kave što bi ga oni skuhali subotom popodne u danima kada mi nismo mogli planinariti, pa bi on dolazio na ručak – ispričao kako je imao curu iz Beograda, i kako je malo nedostajalo da je oženi, i kako ga je zapravo u suzama proklela kada ju je ostavio; to je bilo možda deset godina prije nego je upoznao mamu; na koncu života (a i on je preminuo u toj kobnoj šezdesetišestoj) – plašio se te kletve, možda čak više za nas nego za sebe; ljudi kada ih pritisnu godine i sklope kapke počinju vjerovati u prošlost i duhove iz nje, a Stari – ako misli na zlo u tim danima kada mame više nema - misli na to kako je njemu njegova žena, ma koliko daleka i razdvojena od njega skoro za čitava njihova vijeka bila – iscurila kroz šake kao malo vode sa dlana – jer sam je ja odveo doktorima u bolnicu, umjesto da sam je prepustio njemu; i kako je taj odlazak možda povezan sa tom dalekom i strašnom kletvom čije se riječi nikada i nikome nije niti usudio ponoviti.

Saznat ću to sa njegovim očajem - iz jednog telefonskog razgovora sa ocem, nakon što majka umre kroz koji mjesec praktički s nogu; srce joj je već toliko oslabjelo da jedva pumpa; Stari mi nakon nekoliko mjeseci, dok ga zovem telefonom iz nekog poštanskog ureda sa mora kamo smo otišli, u strahu i suzama veli da zašto njega nisam zvao kada joj je pozlilo nego sam majku vodio izravno u bolnicu; veli da bi je on sačuvao, da ne bi pustio da ode – točno pamtim njegove riječi - a doktori nisu; onda u času shvaća što mi je kazao (mislim, shvaća da me osuđuje za nešto što je samo njegova misao, i ništa više), pa veli da zaboravim; već za koju sekundu kada ga pitam kako je, kaže da je dobro i da ide u knjižnicu; kada me pita što sam taj dan jeo – znam da je dobro i da se primirio.

Sasvim je moguće – to sada više nisu sjećanja – mogu to razaznati; to ja sada nagađam na ovome toplome jesenskome suncu dok čekam Nju - da su tih dana i mjeseci pred majčinu smrt - moji roditelji provodili više vremena kod Staroga u stanu, čak puno više nego što su mi bili spremni priznati – često sam znao zamijetiti da mame nema doma kada bih zvao sa položaja ili s posla; nije me se ticalo, i bilo bi strašno i nepristojno da sam pitao, ali sada se, kada ih više odavno nema – razumijete me, možda, je li, važno bi mi to bilo –čak mogu nadati i tome da su možda pokoji puta vodili ljubav nakon tolikih godina.

Sada shvaćam da žene i muškarci koji osjećaju nešto jedno prema drugome mogu voditi ljubav bez obzira na svoju dob; nismo niti mi sada više mladi i lijepi – ali uživamo jedno u drugome sasvim sigurno i više nego li je to bilo prije; često se uopće ne dodirujemo, nego samo udišemo jedno drugome kosu, kožu, ili ljubimo prste dok ono drugo tone u san ili čvrsto spava u nekoj mrkloj noći; možda smo tako jedno drugome još ljepši nego li smo ikada bili. Tako žmirkam i zamišljam samo lica mojih roditelja, koji su do ovih godina za mene bili razdvojeni, dva svijeta i dvije sudbine u toj tmini - i pokušavam razaznati jesam li u svome sjećanju to tek zamislio, ili se stvarno vidjelo kako se gledaju, pomalo skrivajući se – da ih ne primijetim – i kako su jedno drugome tada i u tom vremenu, toliko bliskome njihovu kraju - ako ne radost, a ono barem utjeha. Jer, znamo to već svi – barem oni koji su zakoračili u drugu polovicu svoga puta – ova stvar sa životom završit će prije ili kasnije i završit će loše, jako loše – barem za ono što je tu i sada i ovdje, i kakav lijep i nježan dodir, pogled ili čak poljubac pun utjehe predstavlja čitavu jednu škrinju s blagom koju ćemo poslije, kada se tmine skupe i nevolje priđu bliže, potiho i štedljivo otvarati među njima, da nas grije i krijepi.

Nakon godina neslaganja, razilaženja, brige o meni i zajedničkih trenutaka preda mnom – možda su moji starci imali nešto samo svoje, vlastito, što nije pripadalo nikome drugome, čak niti meni – jer tko sam uopće ja da stanem među njih dvoje svaki put i svagdje? Premlad sam tada još da bih to do kraja razumio, ali i da bih se u to uopće miješao; što bih na njihove riječi u tome razgovoru o hrani uopće pametnog imao za reći osim kakve gluposti – osjećam se kao stranac u toj priči, ali ne stranac kojemu je neugodno, nego stranac kojemu je drago da je konačno postao strancem. Pa se tako prisjećam tog njihovog razgovora o majčinom kuhanju, i iz njega mi krene sva ova rijeka misli i sjećanja u kojoj je teško razlučiti što je ono što se zbilo, a što bih ja tek želio da se zbilo – ili se nije uopće zbilo.

- - -

Sunce izvire iza velike betonske grdosije i udara mi ravno u oči; okrećem se prema ulazu; vraćam se u današnje vrijeme i čekam Nju, gaseći žeđ gutljajem vode iz ruksaka.

Usred takvih misli, sa testiranja izlazi nekoliko dotjeranih mlađih žena, a među njima ona naljepša, najdraža i najvažnija; dok mlađe drhtureći od nelagode, pazeći na izgled čuvaju ravnotežu, hodajući uspravno i ponosito na visokim petama, moja sa tek pripaljenom cigaretom u jednoj i prebačenim kaputićem u drugoj ruci brzim i snažnim korakom hita u zagrljaj na posljednjem toplom suncu ove jeseni. Zaslijepljen tim blještavilom, što Njenim, što onime sa neba - slušam bat njenih starih, dobro poznatih, ubavih niskih cipelica na betonu; moj dlan i moj trbuh poznaju svaki šušanj i toplinu tog samo meni znanoga blaženstva; već kujem savršen plan: poslije ću joj kod kuće našaptati vruće molbe pa će mi dopustiti da kleknem pred nju i svučem joj prozirne dokoljenke u sobi, a onda i dahom ugrijem i izljubim od prve večernje hladnoće crvena koljena; sjetim se radostan u sebi.

Još uvijek, nakon tolikih godina, osjeća nekakav sram preda mnom (kada o tome razgovaramo, sasvim je svjesna toga, i veli da ne može objasniti ga, a ja je onda dahom punim češnjaka upitam za to, u mojim čarapama sa rupama na palcima što su izišle negdje u gradu – i dugo se, dugo svemu tome smijemo valjajući se i škakljajući po krevetu kao mala djeca). Lako je taj sram na koncu razbiti i nadvladati, ponekad tek jednim pogledom ili dodirom – već sam naučio mnogo o tome, zato što mi je to važno – učio sam godinama i desetljećima; važnije mi je od… zapravo bilo čega drugoga na svijetu. Sada ću, nakon dugog zagrljaja kojim mi – dok krećemo na tu našu šetnju, sladoled, kavu, što li - priča o svemu strahu, neugodi i tremi što ih je upravo preživjela - malo njirgati oko dima cigarete kojeg vjetar uvijek nosi prema meni; Ona će to prečuti i dalje govoriti kako je bilo, a ja ću je slušati, gledajući u predivne zelene oči i držati je za ruku ili oko struka.

Nosim na nogama crne tenisice koje na prvi pogled izgledaju poput cipela pa mogu zavarati nevješta i nadobudna šefa ili promatrača; moje hlače imaju veliku izbljedjelu fleku od pranja ali su svjetlije, pa se na njima to slabije vidi – zašto da ih onda ne nosim još koju godinu – predobre su još za šumu; u ruksaku na leđima mi je materijal što sam ga uzeo sa posla (godinama već tamo dolazim sa ruksakom – nitko drugi to ne čini – nije baš prikladno i ne donosi nekakav ugled ili poštovanje, je li, ali baš me briga – ako ne umiješ među ljudima do kojih ti je stalo stvoriti poštovanje znanjem ili dobrotom, onda sigurno nećeš niti izgledom; uostalom ne želim opterećivati ruke teretom ako to mogu činiti na leđima).

Sjedim prethodno na stepenicama iako bi to već moglo biti sasvim opasno za moja već prilično staračka leđa ili čak prostatu; gore iznad nasipa smije nam se veliko i žuto sunce koje će nas sada još malo grijati: pred nama je još jedno slobodno predvečerje u kojemu se možemo počastiti jednom kavom, jednim sladoledom, ili s možda one dvije mandarine što sam ih ujutro stavio u svoj ruksak - i dugom šetnjom tamo gdje smo isti ovakvi – bez para, s malo planova i puno radosti – šetali i prije trideset godina, okupani pjevom dalekih ptica i romorom toplinom uspavanog velegrada. U autobusu nije radio automat za karte, pa je prijevoz tako praktički ispao besplatan; poslije, kada padne mrak iz grada će nas pokupiti kćer: držimo se za ruke i uživamo u tome što nas ništa ne boli i što smo zajedno, radosni.

Kada nam je teško, ja je uvijek – upravljajući našim osjećajima sasvim manipulatorski i otvoreno, kao tipkama na nekom fliperu - podsjetim što nam je u životu bilo najteže kada smo hodali: rastati se na uglu Ilice i Frankopanske; sve što smo postigli iznad i iza toga – dobro je nasuprot toj strahoti, je li tako, Draga? Odvraća na taj moj dramolet s dragošću već godinama kako sam ja jedan obični Štef Loborec, kralj svih neambicioznih kmetova kojima je krov nad glavom što im ga je u amanet ostavio njihov japa, a japi njegov japa – vrhunski izum, jer im ne pada kiša na glavu dok pućkaju svoje brezove lule, i da bi po nama svijet odavna već propao da nema ljudi koji ga tjeraju naprijed. Slušam je i gledam, i znam što će reći – i svaki puta to kaže sve ljepše i maznije; pa se pitam je li uopće moguće reći to ljepše od onoga kako je to učinila upravo sada.

Prepričava mi potom sa smješkom kako je tješila i ohrabrivala uplašene mlade kolege, prestravljene tamo unutra, u dvorani - od treme i straha. Ponašamo se sada već onako kako su se i ova djeca ponašala još do prije pet ili osam godina, kada im nije bilo važno što drugi o njima misle: čovjek se u životu vraća na mjesto sa kojega je krenuo – i pri tome je jedino važno radi li to što radi sa nekim smislom, ili tek tako, jer se mora.

Ne razmišljam već dugo o nesreći koja bi nas mogla zadesiti – i hoće, sigurno, jer život je takav, predivni i pokvareni stari gad, uvijek završava loše - odmah tu negdje, iza ugla; o bolestima, nevoljama, neimaštini i samoći, što im izmičemo ili im se sklanjamo, ili brodimo ravno kroz njih i njihove strahote i tmine, s više ili manje vještine, ali zajedno - evo već skoro četiri desetljeća.

Kad god mogu, razmišljam samo o lijepim stvarima; o stvarima koje mi donose mir i san pred oči.

Ne čekam više ništa do li sljedeće jutro; da još i prije njegova početka zahvalim Bogu što mi je uopće dano. Jednom, kad počne boljeti, a nesreća će sigurno boljeti, ma koliko trajala – prvo čega ću se sjetiti, obećavam sam sebi – jest to da Ga se sjetim; zapravo – da se sjetim svih ovih savršenstava koja sam imao prilike kušati, kao što znatiželjan dječak kuša pjenu sa piva ili namaz sa čokoladne torte.

Punim svoju ljušturu tim jedva vidljivim prahom, i zazivam usput dobro na svijet, ljude i zemlju.

08.11.2022. u 19:16 • 14 Komentara • Print • # • ^

petak, 04.11.2022.

Ljuštura br. 1

Prilazim jučer kasno popodne nekim povodom kojeg ću možda uskoro opisati – Kockici na Prisavlju; nekadašnjoj katedrali iz koje su sijevali gromovi i munje moći i ljutih bogova u prošlosti i pred kojom sam jučer bio prvi puta u životu; sada je to ubav dom nekoliko ministarstava i pripadajućih državnih institucija. Pravo mjesto za razmišljanje o formi i sadržaju, o besmislu i smislu: kako prijestolju koje to prestane biti – ne samo da je ispražnjeno, nego ga više nitko niti ne vidi prijestoljem – dati nekakav sadržaj i smisao. Vječita borba izgleda i suštine: vjerojatno glavno bojno polje ove civilizacije, na kojemu se smisao pretvara u pustoš, slabost, besmisao, ništavilo i kraj.

Obitelji i države jako sliče jedne na druge. Znate već one obitelji koje odaju dojam uzornih, čak dobrostojećih - u kojima izvana sve izgleda sjajno – ljudi su besprijekorno obučeni, vozi se po nekoliko automobila, valjda onih koji su bolji (obično automobile razlikujem po boji a ne po marki; moj klinac je već sa tri ili četiri godine, fasciniran time - znao sve marke svih vozila nasuprot svome starome koji razlikuje samo crvene od plavih); kada s tim ljudima razgovaraš, nastup im je odrešit i odlučan; gledaju iz nekog drugog svijeta i neke druge duljine – a u stvari u sebi kriju tešku i tmurnu tajnu. Kada negdje putuju, ne umiju biti zajedno u četiri kvadrata dulje od pola sata a da ne iskoče iz kože; zato putuju odvojeno; kada žive u istom prostoru, jedva jednom tjedno nešto pojedu zajedno, a i tih je petnaest minuta ispunjeno elektricitetom dovoljnim za pet ili šest dobrih svađa; potom nečujno otplove u svoje sobe, da se susretnu što je moguće kasnije, manje, ili nikako.

Uvijek sam, iako u ono doba nije bilo lako vršnjacima oko mene tumačiti zašto petkom popodne sa torbom odlaziš tramvajem u drugi dio grada – bio zahvalan svojim starcima što nisu imali tu potrebu izigravati pred drugima sreću; hajde – nikada se nisu formalno razveli – ali to bi valjda njima osobno predstavljalo priznanje kapitulacije u odnosu na mene i preda mnom, pa su se zato zadovoljili time da žive na deset kilometara udaljenosti; no ono što je najvažnije – ja sam uvijek, baš uvijek imao dojam da se oko mene, doduše na svoj čudan i nigdje viđen način - trude najviše što umiju; zapravo sam siguran kako je Stari čak i imao još nekih prilika naći drugu ženu, ali sam sasvim uvjeren da to nije učinio samo zato što je sam, ni od koga natjeran -smatrao da bi time zapostavio mene; vjerojatno je s vremenom zavolio i Staru na taj jedan drugačiji način, kao ortaka – čak su na koncu zajedno, kada sam već bio student ili se zaposlio – odlazili u kazalište, nekoliko dana ljetovali zajedno, uzimajući od svega ono što vrijedi (a rijetko kada su stvari takve da nešto baš nimalo ne vrijedi).

Ta je priča povremeno čak dovodila do situacija u kojima bismo na neka putovanja ili pojedine vikende kada sam još bio tinejdžer - odlazili zajedno; bila je to jedna prava zajednica interesa koja se nije niti trudila bivati nečim višim i romantičnim. Iz perspektive današnjeg doba mi se ta velikodušnost i žrtva čine zapravo nepotrebnima, ponekad i stravičnima, strašnima; no, ljudi su dobro poznavali život u tim nekim svojim već pedesetima, tamo gdje sam ja sada – i ako nisu željeli lagati jedno drugo ili – valjda im najvažnije - mene, shvaćam da nisu željeli niti sebe. To je i moje iskustvo sa djecom: možeš ti pričati štogod želiš, da ti na usta izlazi strogoća, ili med, ili oboje – ali ako svojim primjerom pokazuješ nešto drugo - da nemaš samodiscipline, da lažeš, varaš, kradeš, da potireš to o čemu pričaš – uzalud ti sav trud. Djeca se odgajaju primjerom i upijaju u sebe ono što nije izrečeno a tako je vidljivo – kao spužve. Zapravo, tako jednostavno: važan je sadržaj, a forma malo ili nimalo.

Točnije: nikada nisam imao dojam da je mojim starcima, ma kako različiti bili - potrebna prazna ljuštura da bi mi davali nekakav sadržaj – i u tome su bili jedinstveni; ono što su cijenili i što im je bilo vrijedno – bio je upravo taj sadržaj i smisao onoga što sa mnom postižu; kada su već zakoračili u taj posao roditeljstva, nisu željeli pretpostaviti tome ništa za što su sumnjali da bi moglo ponoviti neuspjeh iz područja njihova međusobnog odnosa. Nije sada važno tko je kriv za njihov razlaz – na njega su s vremenom pristali kao na gotovu stvari, i bilo ih je briga što o tome misle svi oko njih, računajući i njihove obitelji. Baš radi tog odnosa sa starcima, iz te muke da izgledaš različit, stršiš – a opet od života uzimaš ono što valja - i odbaciš sasvim jasno i odrešito što ne valja - pojavila mi se vrlo rano u životu misao da ću radije provesti ga sam, nego u nekoj praznoj ljušturi s još nekime tko bi mi služio samo kao privid. Ako su me tome uspjeli naučiti baš vlatiti starci, na svoj čudan, težak, bolan način – zahvalan sam im na tome dokle god dišem i mislim.

- - -

Države su na tom polju izgleda i smisla - jako slične obiteljima; obje države u kojima sam živio ili živim sliče na obitelji koje sam opisao – a kakva nije bila moja. Ona prva država, kako je vrijeme odmicalo (a ja se nisam niti mogao sjećati nekog ranijeg doba u kome su pucale kosti) sve je više – i u sistemu prisile, ali i u svakodnevnom značaju i smislu - gubila na važnosti i sadržaju kao ispuhana nogometna lopta, pa se od mjesta moguće hvale i ugleda (nesvrstanost, samoupravljači, socijalna sigurnost, treća ili peta armija kontinenta i slično) pretvarala u mali, slabo kome izvana poznati pakao koji se skrivao pred gostima i pometao pod tepih.

Ono što je od te države na koncu ostalo, bio je idealan, svima poznat i velevažan ustav i njeni zakoni koji su odražavali projekciju idile – potpuno različitu od stvarnosti. Odrastao si u nečemu za što si i sam, po licima odraslih oko sebe, ili riječima što su te okruživale, ili strahu i napetosti koji su ispunjavali zrak oko tebe – shvaćao da je sve već odavna mimikrija, trulež i laž (na koncu, o tome su govorile i sve pjesme svih tvojih idola novog vala koji je i nastao na buntu prema takvoj laži i mimikriji). Bila je to na koncu obična, pusta i ispražnjena ljuštura iz koje je davno već nestao svaki smisao; ostao je jedino taj mali, skriveni plamen nevolje, razlika, svađa - koji se svakoga dana i svakoga daha sve više povećavao, da bi konačno postao pravi, veliki, vatreni pakao pun boli i razdora, rata i uništenja, mržnje koja je nastala iz navodne ljubavi; lišen svakoga smisla daljeg nastavljanja – kao neki strašan, nekada blještav brak kojeg su žena i djeca morali napuštati paničnim skokovima sa kata kuće u mraku noći - pune vike, udaranja i tuče.

Druga država, nastala na ruševinama te prve, ispražnjene, krenula je u suprotnome smjeru: sam njen nastanak bio je ispunjen smislom i važnošću bez ikakva prvotnog oblika; ako ništa drugo – bila je većini ipak značajna zato da brani, štiti, hrani i pazi; u jednom trenutku imala je valjda pola milijuna izbjeglica i prognanika u sebi – ma koliko je oni drugi i drugačiji, često i s pravom – radi zlodjela koja su činjena, odobravana, prešućivana – doživljavali tuđom, nametnutom, neželjenom. Kao da smo namjerno previđali koji je smisao zajednice; najvažnija je i u nastanku ove države ipak uvijek – pa sve do danas – bila forma: prvo se tuklo i ginulo da bi se uopće očuvala, pa da bi zadobila svoje granice, valutu, priznanje; kada je to postignuto, valjalo je kroz desetljeća koja su slijedila izgraditi nekakav sustav kojeg bi se zvalo državom i uklopiti ga u svjetske tokove; zato su od drugih, starijih, pametnijih, većih – u njenom osnivanju marljivo prepisivani zakoni i prenošeni u naše sirotinjsko okružje; što je često izgledalo nakaradno i teško.

Tome su sljedile borbe za primitak u razne svjetske i kontinentalne konferencije, udruženja, saveze; sve to završava koncem ove godine nestankom vanjske granice prema sjeveru i zapadu (pa ćemo tako doista barem neko vrijeme moći stizati do hladnih sjevernih ili zapadnih mora kao obični putnici namjernici bez zaustavljanja) – i uvođenjem istog novca koji već postoji u većini ostatka tog bijelog, blještavilom i osmijehom ispunjenoga svijeta. Kao i obično, malo smo pažnje posvećivali tome što se ispod tog osmijeha, svjetla, bjeline krije; važno nam je bilo pohitati tamo, tješeći se da je to najbolje društvo u kvartu u koje bismo mogli ući, pa se šepiriti pred susjedima: vidite kako smo mi važni, veliki, lijepi.

Upravo to ovih dana govore i vladajući: postigli smo sve strateške ciljeve o kojima smo sanjali. Sagradili smo predivnu, velebnu, sjajno ožbukanu zgradu, punu blještavila, sjaja nove armature, stakla, čelika, betona – ali sve što nam je još preostalo, to je: ispuniti je smislom, značajem, važnošću; sve što nam još predstoji, jest samo to da ljudi svoju državu doista počnu doživljavati kao svoju, onako kako bi trebali i razmišljati o državi; da je počnu doživljavati kao zajednicu koja će se o njima brinuti, podupirati onda kada bude teško, garantirati to da čovjek u nevolji, nepravdi, bolesti – neće ostajati sam na cesti, bez pomoći; zajednicu u kojoj funkcioniraju školstvo u kojemu nije važnija brojka ocjene od stvarnog znanja; zdravstvo u kojemu nije važan broj pretraga i zahvata nego njihov rezultat; pravosuđu u kojemu nije važan broj riješenih predmeta, nego njihov ishod; socijali u kojoj nije važna forma nego sadržaj; u kojoj po neumoljivim brojkama nećemo imati najveći broj umrlih na broj oboljelih, jer imamo sustav u koji jednostavno ne možeš ući – toliko je važan sam sebi da ga nije briga za ljude koje bi treba liječiti. Imamo svoj vlastiti, čudnovati svijet predivan kao ledena pustoš Arktika u kojoj caruju polarni medvjedi; ako imaš sreće, moći ćeš u njoj uživati, ako nemaš, jedan će te proždrijeti živa.

Moramo još samo stvoriti zajednicu u kojoj će se živjeti bolje. Ne bolje u odnosu na ono ranije; ranije nije mjerilo ničega – nego bolje u odnosu na ovo sada. Jer, ako smo se najboljoj klapi u kvartu pridružili samo zato da bismo nosili njihovu obleku i izgledali kao oni, onda čitav taj trud nije imao smisla. Trebali bismo i živjeti kao oni a ne od njih: ne samo po nekakvim bedepeovima i prosječnim primanjima, nego i po suštini. Da, na dvjesta kilometara od mjesta na kojemu ovo pišem, postoje ljudi koji žive od pisanja, ili tko zna još koje djelatnosti koju naš vrijednosni sustav prezire kao beskorisnu i slabo profitnu; zapravo – ljudi koji žive od plaće i svoga rada; ljudi koji uz puni iznos mirovine nakon četrdeset godina rada ne prekapaju smeće; koji nakon diplomiranja u roku ne traže posao godinama – nego ih on čeka.

Ne mogu se othrvati strašnoj pomisli na to da prije svega moramo promijeniti vlastiti pogled na život i sustav vrijednosti; ne cijeniti ljušture, imetak, blještavilo, nasuprot onoga što vrijedi i traje. Ta pomisao dovodi do zaključka da, kao i obično, za sve naše nevolje – ili najveći dio njih – nisu krivi drugi, koji bi nešto oteli, utajili, učinili ispod stola – nego mi sami. Jer i ti koji otimaju, varaju, kradu, taje, izabiru po babi i stričevima naše nasuprot njihovih - a ne po vrijednosti – jedni su od nas; odgojile su ih naše majke i očevi, nisu pali s neba. Nitko nam drugi nije kriv za to što smo loši; to samo znači da smo rijetko kada imali istinske volje postati boljima – jer to je tražilo rad, odricanje, trud, samodisciplinu – stvari koje su tako teške, zahtjevne, daleke i ne nude rješenja koja bi nas odmah mogla zadovoljiti. Nasuprot tome, mi oduvijek težimo za čarobnim štapićima, instant rješenjima, revolucijama umjesto evolucijama - koje će u pet minuta ispraviti staro i stvoriti novo, bolje, ljepše. Uvijek padamo na foru novog početka, koja zvuči puno lakše, bolje, smislenije nego dugotrajan, strpljiv, rudarski posao koji će trajati generacijama i iznjedriti kvalitetu.

Trebali bismo sada ovu svoju prilično praznu ljušturu ispuniti smislom.

04.11.2022. u 18:41 • 13 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.