vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

petak, 25.11.2022.

Taktika

Počela je opet opća zanesenost nogometom. Pri tome, kakve li nevolje, dobar dio utakmica neće biti u vrijeme baš dostupno ljudima koji rade – ali tko za to pita kada je u pitanju nogometna reprezentacija.
Čitav taj koncept da je sport za sirotinju, sirovine i plitke ljude – meni je nekako jako sumnjiv. Ne samo zbog Maroevića, ili Šoljana, Woodya Alena, ili tko zna još koga tko bi volio sport, a nije baš drugo nego čovjek od duha - nego i zato što takvi ljudi širih horizonata upravo i gledaju na sport kao na igru, a ne na promociju razlika među ljudima. Jedino sam legendarnog Predina od takvih vidio da radi gluposti, ali to iz njega nije govorila mržnja, nego maligani.
Mnogi tvrde da je reprezentativni nogomet daleko bolji od klupskoga upravo zato što u ovome potonjem nema te zanesenosti koja se javlja kada igraju naši; nekima sve to već pomalo ide na živce. Bedasto bi bilo ne navijati za naše – to su gluposti, tako svijet ne funkcionira; čovjek se ipak s nekime, čak i u slučaju nogometa, treba identificirati. Međutim, napadna je povezanost u vezi sporta - među ljudima koje sport zapravo ne zanima - i ona često puta izaziva sasvim negativne stvari, potpuno nespojive sa sportom: obračune, zavist, mržnju, strast.
Sjetiš se tada kako si vidio šestogodišnje dijete što pati nakon poraza od Turske na jedanaesterce; kakva je to čudovišna stvar koja djetetu, pa još odraslom uz tebe - navlači suze na oči – može li to biti dobro, pitao si se? Zato je puno lakše nekadašnjoj djeci bilo pratiti prvenstva kada - po republičkom ključu u pravilu loše sklepana reprezentacija Jugoslavije na njima - baš nikada nije mogla dobaciti dalje od skupine. Nakon tih nekoliko već očekivanih poraza popraćenih poslovičnim stoicizmom na kojeg je narod bio naučen ako ni od čega drugoga, a ono od toga što ga je desetljećima tome učio maksimirski div, kralj svih gubitnika, pardon - moralnih pobjednika istočno od željezne zavjese i zapadno od posljednjeg minareta - moglo se tada u miru posvetiti nogometu i uživati sljedećih tjedana u tamo nekim Nizozemcima, Belgijancima, Kameruncima samo i jedino iz razloga što bi ti se dopalo njihovo loptanje – i ništa drugo.
I tako nas ništa drugo osim loptanja čitavog našeg djetinjstva i mladosti nije niti zanimalo: niti logori i mučionice generala Videle, niti Cruyffova dragana, niti bijeli prah malog zelenog, niti wiener-teutonsko kalkuliranje nad alžirskom naivnošću. Konačno, niti to jesu li prvi strijelac i najbolji igrač lige morali biti među putnicima za Valenciju i Zaragozu, ili jesu li talentirani svjetski omladinski prvaci morali biti zastupljeniji pred vodonošama u jedanaestorici koja je izišla na megdan samome Maradoni.

Nas ništa od toga onda nije zanimalo; apolitičnost se u to doba smatrala vrlinom. Sjećam se kada smo jednom išli na izlet ponoćnim vlakom u Kuću cveća (u stvari na kalemegdansko markiranje sa zgodnim beogradskim kolegicama iz usmjerenja srodnog smjera, koje bi nas sačekivale: u walkmanu su vrtile Film ili Bou, a mi Lunu ili Lišće prekriva Lisabon), pa su mene isturili na Tomislavcu da prije vlaka provokatoru i špiclu koji je stigao u međuvremenu - ne bi li nam opipao puls (jedva čekajući da netko naglas kaže kako o tim glupanima pojma nema) - deklamiram tko je predsjednik Saveznog izvršnog vijeća, a tko sekretar za odbranu, jer me jedinog zanimao Dnevnik pa sam to znao: nitko drugi nije imao pojma tko je aktualni premijer države u kojoj smo živjeli.
Sve dok se nisu počeli razlikovati njihovi od naših; kako je i kada ta podjela ušla u ljude, nije ti baš bilo jasno – jer nisi bio naučen držati figu u džepu kao drugi, no tada se sve to prelilo i na glazbu, i nogomet - koji te tada više nije zanimao, barem ne više od košarke.
Pa hajde, neka nas onda danas ne zanimaju niti leševi indijskog roblja izgleda doslovce ukopani pod travnjake na kojima trče milijuni; niti sav novac kojim je kupljena šutnja o svim nepravilnostima koje su počinjene da bi se ovo prvenstvo igralo, niti činjenica da se, već od prvoga zvižduka pitaš: pa za koga oni ovo zapravo igraju? Neka igraju; igralo se oduvijek i bez prekidanja ratova i neprijateljstava; nekada se igralo radi slave, a danas očito samo i jedino radi zarade: ne možeš vjerovati tome da su još tjedan dana prije početka prvenstva odigravana posljednja kola po nacionalnim prvenstvima; do kuda je otišao taj mlin profesionalizma i imperativ gladijatorstva?
I na proteklom Euru mnogi su ljudi prošle godine navijali – protiv Engleza, bivajući beskrajno sretnima kada su ovi u finalu izgubili od Talijana. Kakav je to tek koncept mržnje: bi li trebalo navijati protiv Dinama kada igra sa Norvežanima, ili protiv Hajduka kada igra sa Španjolcima? Ili pak samo navijati za dobar nogomet – pa kada krene neka dobra akcija, podržavati krilo da se sjuri prema crti kaznenog prostora i ubaci dobar centaršut. Ili za nekog beka, tek izišlog iz juniora – da ga stigne i izbaci mu loptu u korner. A da to krilo i taj bek budu – u protivničkim momčadima koje istodobno igraju jedna protiv druge, bez obzira na to koje su.
Sve je tako manje naših i njihovih, a sve više tvojih: usred utakmice simpatije pokupi nekakav visoki srednjak što bekenbauerovski iznosi lopte u dubinu; ako previdiš boju njegova dresa – dobro, ako nije kockasti – možeš uživati u igri. I uspoređivati ga sa mnogima kroz povijest u svojoj ludoj glavi.
To je od sve sile poraza kojoj si kroz život svjedočio; što ljudi znadu kako je to kada Cibalia u posljednje dvije minute tamo s flanke, gdje se biciklistička staza naginje u zavoj Ulice pjesnika, ubaci dva komada, pa pobjedu koja se kroz kišu i sumrak već sasvim jasno nazirala - pretvori u poraz, ili kada Šparta u Belom Manastiru odnese u kvalifikacijama za drugu ligu pobjedu tamo gdje je već odavna bila upisana, ili kada Senturk u rašlje uvali loptu koju se već deset puta moralo ispucati u kukuruz.
Pardon, u nečije dvorište; na Prateru ne rastu kukuruzi.
Ili onda kada na putu do Nje zastraniš, pa ne ideš ravno, a Ona će to saznati tek godinama poslije i to iz tvojih ludih usta, nego svratiš na zadnjih pola sata drame sa Sutjeskom ili Iskrom iz Bugojna dok se ovi tamo bore za povratak u Prvu ligu poslije devet godina, onog predivnog proljeća koje je prethodilo ratu. Nabijaš nos u željezne rešetke ograde na istoku (kraj je, pa puštaju bez karte), mržnja već kipti sa svih strana i čuješ kako na tribini viču o vrbama ili kolcima, a ti gledaš samo u loptu kao dijete na igralištu i praviš se da ne čuješ ništa drugo oko nje; čuješ samo kako kožne Jurine kopačke udaraju u mijeh, koji poslije fijuče po mreži kada pada prema tlu iz rašlji – dok se iz stotina grla prolama romor.
Igrati se, shvaćate – to je ono pravo; sport je prvo igra, a tek onda dokaz da su jedni bolji od drugih. Zato već odavna najviše dragosti znadu donijeti još samo afrički kupovi: sjedneš poslijepodne u memlu neke birtije, gdje svira lagana muzika i gdje se u kutu vrti neki Eurosportov ekran; vani je zima i magla, sivilo koje guta svijet; čitaš neku lagano uvezanu knjižurinu, srčeš odavna već hladnu kavu i čekaš; pa onda pogledaš kako Sierra Leone opsjeda Burkinu Faso, a burkinska obrana nikako da se odlijepi iz krila vlastita golmana; tamo uživaš u posljednjem naivnom nogometu koji još na ovoj planeti postoji; nogometu kojeg više ne igraju niti današnja djeca; ton je utišan, pa sve nagađaš - nemaš pojma zapravo ni tko igra protiv koga ni kako se zovu igrači ni čiji su, sve je to zapravo u tvojoj glavi – može biti da ti trebaju već nove naočale za daleko, pa ono nisu Sierra Leone i Burkina Faso, nego Togo i Zimbabve; uživaš u nogometu u kojemu se taktika bazira na konstataciji: on ima loptu, svi na njega!
Gledaš to, i valjda se nekako nezaustavljivo počneš cerekati sam sebi i svemu tome; oči ti se kupaju u tom festivalu šarenila i cirkusu kao što su se kupale kada su još kao djetinje gledale u more, ili šumu, ili nebo. Osvrneš se blago po kavani; dobro je – nitko ne gleda u tebe i tvoj bedasti izraz lica – zabrinulo bi ga to; a i zašto bi, kome si uopće više zanimljiv… blagoslov muškaraca u najboljim godinama.
Sjedit ćeš tako u toj birtiji - izgubljen, pa nađen - kao dijete, sve dok Ona ne dođe po tebe - sa nekog svoga puta, pa će biti vesela i neće se uplašiti još sa vrata, bez da progovorite ijednu riječ – jer neće u tvojim očima vidjeti ništavilo i prazninu - kao kada čekajući Nju dovršavaš nekakav Serotonin ili Moju borbu ili Wittgensteinova nećaka - ili tko zna što sivo i teško.

Sada će vidjeti radost bez sjene.

25.11.2022. u 20:41 • 8 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.