Stigli su hladniji dani i uvečer se čovjek mora dobro obući; ulicom se više, ma kako pusta bila - ne može hodati onako, da su ljudi zagrljeni kao da imaju dvadeset, jer smetaju jakne, kaputi, kapuljače, torbe; on je viši od nje a ona ga uvijek uspravlja i opominje kada se nagne, kao da bi imao i trebao ikuda drugdje ići i naginjati se nego prema njoj, pa ga udara nježno rukom po leđima sve dok ne povuče ramena i izravna leđa.
Nemaju više niti automobila; u stvari – imaju, ali, je li, nemaju; zapravo im niti ne treba; sjajno je to što ga daju onima kojima treba; njih dvoje ono što imaju obavljati - obavljaju pješice ili javnim prijevozom; sasvim im je zapravo svejedno kako (jer su okrijepljeni tom sjajnom spoznajom da blagodati automobila uživaju oni do kojih im je stalo, da ne kisnu, ili ne trpe na prvim hladnoćama, ili da ne onemoćaju, i da im bude od pomoći). Odlaze predvečer do supermarketa, sa njenim - neumoljivim činjenicama s prospekata - potkrijepljenim planom: ovdje će danas kupiti ovo, a sutra ili u subotu će drugdje nešto drugo; nose potom kući na leđima pune ruksake, a ako pronađu još nešto što im treba – nešto što nije isplanirala, za to u pretincu svoga – on ima uvijek spremnu laganu platnenu vreću.
Ne može se tako – preko ruksaka - priljubiti uz nju kada je obujmi rukom sa strane, nego moraju držati ruku u ruci, ili ruku pod rukom. Tu nastaje problem, jer njegove su ruke mnogo dulje i lakše mu je s visine staviti svoju ruku pod njenu nego stiskati njenu ruku svojim laktom. I tako onda on drži nju pod ruku na cesti.
- - Što će ljudi reći, šapće mu zabrinuto kada to učini, a lice joj postaje ozbiljno.
Brzo i vješto izvlači njegovu ruku odgurujući je lagano prema njegovim rebrima, dok svojom šakom prihvaća njegov lakat. Drugom rukom na glavu on navlači kapuljaču majice sa zatvaračem što ju je obukao ispod raskopčane jakne; ona ga ne može vidjeti; šuti.
Briga ga za ljude i njihove misli ili riječi; kao da bi uostalom itko gledao dvoje ljudi u mraku i hladnoći, na putu u starost - što se drže pod ruku?
Odmiče se i gleda je u tmini; uzima tešku torbu iz njene druge ruke, zaobilazeći je - i vješa je sebi na rame, preko ruksaka.
Jedva čeka još tih nekoliko stotina koraka; ući će u kuću i on će odnijeti sve u garažu, dok ona nešto obavi na jednome mjestu (a i njega već pomalo stišće, što su bliži verandi – to je valjda taj osjećaj doma koji je sve jači s godinama); onda će se opet pronaći pod žmirkavim svjetlom pored polupraznih polica, uz odložene zimske gume što će uskoro biti postavljene na njihov automobil kojeg nemaju; i više nitko i ništa neće moći prigovarati.
Ona ne voli kada on šuti dok je gleda (još jedna stvar o kojoj on znade malo ili nimalo); lakše joj je kada priča, makar bilo kakve gluposti – a u pričanju gluposti nenadmašan je i nezaustavljiv – no sve to skupa na njenom licu ne izaziva ništa drugo do li iskrena osmijeha; kada joj pak priđe bez riječi, nikada se ne desi da ne prekine ono što radi dok je tako gleda; pušta ga potom da - polako ih pružajući, stavlja svoje ruke na nju – bez gledanja mjesta gdje će ih staviti, bez zaustavljanja, bez odmicanja: da ih barem nekoliko trenutaka drži baš tamo gdje je polako dospio svojim dlanovima.
To mu je siguran znak da je njen – čitav, njen; baš nikome drugome ne bi dopustila da joj to čini – govori mu očima; zato i ona tada šuti.
Ne zna što bi uopće mogao tako reći; tih nekoliko trenutaka, a nekada i cijela takva minuta – ne mogu se riječima izreći.
Poslije lagano prihvati njegovu ruku s nekog od tih mjesta na sebi i spusti je uz tijelo, pa ga, dok on još uvijek tako nepomično stoji– a ona se već odmakla nekoliko centimetara iz tog toplog klupka - pita kakav će večeras piti čaj.
Post je objavljen 10.11.2022. u 18:54 sati.