Prilazim jučer kasno popodne nekim povodom kojeg ću možda uskoro opisati – Kockici na Prisavlju; nekadašnjoj katedrali iz koje su sijevali gromovi i munje moći i ljutih bogova u prošlosti i pred kojom sam jučer bio prvi puta u životu; sada je to ubav dom nekoliko ministarstava i pripadajućih državnih institucija. Pravo mjesto za razmišljanje o formi i sadržaju, o besmislu i smislu: kako prijestolju koje to prestane biti – ne samo da je ispražnjeno, nego ga više nitko niti ne vidi prijestoljem – dati nekakav sadržaj i smisao. Vječita borba izgleda i suštine: vjerojatno glavno bojno polje ove civilizacije, na kojemu se smisao pretvara u pustoš, slabost, besmisao, ništavilo i kraj.
Obitelji i države jako sliče jedne na druge. Znate već one obitelji koje odaju dojam uzornih, čak dobrostojećih - u kojima izvana sve izgleda sjajno – ljudi su besprijekorno obučeni, vozi se po nekoliko automobila, valjda onih koji su bolji (obično automobile razlikujem po boji a ne po marki; moj klinac je već sa tri ili četiri godine, fasciniran time - znao sve marke svih vozila nasuprot svome starome koji razlikuje samo crvene od plavih); kada s tim ljudima razgovaraš, nastup im je odrešit i odlučan; gledaju iz nekog drugog svijeta i neke druge duljine – a u stvari u sebi kriju tešku i tmurnu tajnu. Kada negdje putuju, ne umiju biti zajedno u četiri kvadrata dulje od pola sata a da ne iskoče iz kože; zato putuju odvojeno; kada žive u istom prostoru, jedva jednom tjedno nešto pojedu zajedno, a i tih je petnaest minuta ispunjeno elektricitetom dovoljnim za pet ili šest dobrih svađa; potom nečujno otplove u svoje sobe, da se susretnu što je moguće kasnije, manje, ili nikako.
Uvijek sam, iako u ono doba nije bilo lako vršnjacima oko mene tumačiti zašto petkom popodne sa torbom odlaziš tramvajem u drugi dio grada – bio zahvalan svojim starcima što nisu imali tu potrebu izigravati pred drugima sreću; hajde – nikada se nisu formalno razveli – ali to bi valjda njima osobno predstavljalo priznanje kapitulacije u odnosu na mene i preda mnom, pa su se zato zadovoljili time da žive na deset kilometara udaljenosti; no ono što je najvažnije – ja sam uvijek, baš uvijek imao dojam da se oko mene, doduše na svoj čudan i nigdje viđen način - trude najviše što umiju; zapravo sam siguran kako je Stari čak i imao još nekih prilika naći drugu ženu, ali sam sasvim uvjeren da to nije učinio samo zato što je sam, ni od koga natjeran -smatrao da bi time zapostavio mene; vjerojatno je s vremenom zavolio i Staru na taj jedan drugačiji način, kao ortaka – čak su na koncu zajedno, kada sam već bio student ili se zaposlio – odlazili u kazalište, nekoliko dana ljetovali zajedno, uzimajući od svega ono što vrijedi (a rijetko kada su stvari takve da nešto baš nimalo ne vrijedi).
Ta je priča povremeno čak dovodila do situacija u kojima bismo na neka putovanja ili pojedine vikende kada sam još bio tinejdžer - odlazili zajedno; bila je to jedna prava zajednica interesa koja se nije niti trudila bivati nečim višim i romantičnim. Iz perspektive današnjeg doba mi se ta velikodušnost i žrtva čine zapravo nepotrebnima, ponekad i stravičnima, strašnima; no, ljudi su dobro poznavali život u tim nekim svojim već pedesetima, tamo gdje sam ja sada – i ako nisu željeli lagati jedno drugo ili – valjda im najvažnije - mene, shvaćam da nisu željeli niti sebe. To je i moje iskustvo sa djecom: možeš ti pričati štogod želiš, da ti na usta izlazi strogoća, ili med, ili oboje – ali ako svojim primjerom pokazuješ nešto drugo - da nemaš samodiscipline, da lažeš, varaš, kradeš, da potireš to o čemu pričaš – uzalud ti sav trud. Djeca se odgajaju primjerom i upijaju u sebe ono što nije izrečeno a tako je vidljivo – kao spužve. Zapravo, tako jednostavno: važan je sadržaj, a forma malo ili nimalo.
Točnije: nikada nisam imao dojam da je mojim starcima, ma kako različiti bili - potrebna prazna ljuštura da bi mi davali nekakav sadržaj – i u tome su bili jedinstveni; ono što su cijenili i što im je bilo vrijedno – bio je upravo taj sadržaj i smisao onoga što sa mnom postižu; kada su već zakoračili u taj posao roditeljstva, nisu željeli pretpostaviti tome ništa za što su sumnjali da bi moglo ponoviti neuspjeh iz područja njihova međusobnog odnosa. Nije sada važno tko je kriv za njihov razlaz – na njega su s vremenom pristali kao na gotovu stvari, i bilo ih je briga što o tome misle svi oko njih, računajući i njihove obitelji. Baš radi tog odnosa sa starcima, iz te muke da izgledaš različit, stršiš – a opet od života uzimaš ono što valja - i odbaciš sasvim jasno i odrešito što ne valja - pojavila mi se vrlo rano u životu misao da ću radije provesti ga sam, nego u nekoj praznoj ljušturi s još nekime tko bi mi služio samo kao privid. Ako su me tome uspjeli naučiti baš vlatiti starci, na svoj čudan, težak, bolan način – zahvalan sam im na tome dokle god dišem i mislim.
- - -
Države su na tom polju izgleda i smisla - jako slične obiteljima; obje države u kojima sam živio ili živim sliče na obitelji koje sam opisao – a kakva nije bila moja. Ona prva država, kako je vrijeme odmicalo (a ja se nisam niti mogao sjećati nekog ranijeg doba u kome su pucale kosti) sve je više – i u sistemu prisile, ali i u svakodnevnom značaju i smislu - gubila na važnosti i sadržaju kao ispuhana nogometna lopta, pa se od mjesta moguće hvale i ugleda (nesvrstanost, samoupravljači, socijalna sigurnost, treća ili peta armija kontinenta i slično) pretvarala u mali, slabo kome izvana poznati pakao koji se skrivao pred gostima i pometao pod tepih.
Ono što je od te države na koncu ostalo, bio je idealan, svima poznat i velevažan ustav i njeni zakoni koji su odražavali projekciju idile – potpuno različitu od stvarnosti. Odrastao si u nečemu za što si i sam, po licima odraslih oko sebe, ili riječima što su te okruživale, ili strahu i napetosti koji su ispunjavali zrak oko tebe – shvaćao da je sve već odavna mimikrija, trulež i laž (na koncu, o tome su govorile i sve pjesme svih tvojih idola novog vala koji je i nastao na buntu prema takvoj laži i mimikriji). Bila je to na koncu obična, pusta i ispražnjena ljuštura iz koje je davno već nestao svaki smisao; ostao je jedino taj mali, skriveni plamen nevolje, razlika, svađa - koji se svakoga dana i svakoga daha sve više povećavao, da bi konačno postao pravi, veliki, vatreni pakao pun boli i razdora, rata i uništenja, mržnje koja je nastala iz navodne ljubavi; lišen svakoga smisla daljeg nastavljanja – kao neki strašan, nekada blještav brak kojeg su žena i djeca morali napuštati paničnim skokovima sa kata kuće u mraku noći - pune vike, udaranja i tuče.
Druga država, nastala na ruševinama te prve, ispražnjene, krenula je u suprotnome smjeru: sam njen nastanak bio je ispunjen smislom i važnošću bez ikakva prvotnog oblika; ako ništa drugo – bila je većini ipak značajna zato da brani, štiti, hrani i pazi; u jednom trenutku imala je valjda pola milijuna izbjeglica i prognanika u sebi – ma koliko je oni drugi i drugačiji, često i s pravom – radi zlodjela koja su činjena, odobravana, prešućivana – doživljavali tuđom, nametnutom, neželjenom. Kao da smo namjerno previđali koji je smisao zajednice; najvažnija je i u nastanku ove države ipak uvijek – pa sve do danas – bila forma: prvo se tuklo i ginulo da bi se uopće očuvala, pa da bi zadobila svoje granice, valutu, priznanje; kada je to postignuto, valjalo je kroz desetljeća koja su slijedila izgraditi nekakav sustav kojeg bi se zvalo državom i uklopiti ga u svjetske tokove; zato su od drugih, starijih, pametnijih, većih – u njenom osnivanju marljivo prepisivani zakoni i prenošeni u naše sirotinjsko okružje; što je često izgledalo nakaradno i teško.
Tome su sljedile borbe za primitak u razne svjetske i kontinentalne konferencije, udruženja, saveze; sve to završava koncem ove godine nestankom vanjske granice prema sjeveru i zapadu (pa ćemo tako doista barem neko vrijeme moći stizati do hladnih sjevernih ili zapadnih mora kao obični putnici namjernici bez zaustavljanja) – i uvođenjem istog novca koji već postoji u većini ostatka tog bijelog, blještavilom i osmijehom ispunjenoga svijeta. Kao i obično, malo smo pažnje posvećivali tome što se ispod tog osmijeha, svjetla, bjeline krije; važno nam je bilo pohitati tamo, tješeći se da je to najbolje društvo u kvartu u koje bismo mogli ući, pa se šepiriti pred susjedima: vidite kako smo mi važni, veliki, lijepi.
Upravo to ovih dana govore i vladajući: postigli smo sve strateške ciljeve o kojima smo sanjali. Sagradili smo predivnu, velebnu, sjajno ožbukanu zgradu, punu blještavila, sjaja nove armature, stakla, čelika, betona – ali sve što nam je još preostalo, to je: ispuniti je smislom, značajem, važnošću; sve što nam još predstoji, jest samo to da ljudi svoju državu doista počnu doživljavati kao svoju, onako kako bi trebali i razmišljati o državi; da je počnu doživljavati kao zajednicu koja će se o njima brinuti, podupirati onda kada bude teško, garantirati to da čovjek u nevolji, nepravdi, bolesti – neće ostajati sam na cesti, bez pomoći; zajednicu u kojoj funkcioniraju školstvo u kojemu nije važnija brojka ocjene od stvarnog znanja; zdravstvo u kojemu nije važan broj pretraga i zahvata nego njihov rezultat; pravosuđu u kojemu nije važan broj riješenih predmeta, nego njihov ishod; socijali u kojoj nije važna forma nego sadržaj; u kojoj po neumoljivim brojkama nećemo imati najveći broj umrlih na broj oboljelih, jer imamo sustav u koji jednostavno ne možeš ući – toliko je važan sam sebi da ga nije briga za ljude koje bi treba liječiti. Imamo svoj vlastiti, čudnovati svijet predivan kao ledena pustoš Arktika u kojoj caruju polarni medvjedi; ako imaš sreće, moći ćeš u njoj uživati, ako nemaš, jedan će te proždrijeti živa.
Moramo još samo stvoriti zajednicu u kojoj će se živjeti bolje. Ne bolje u odnosu na ono ranije; ranije nije mjerilo ničega – nego bolje u odnosu na ovo sada. Jer, ako smo se najboljoj klapi u kvartu pridružili samo zato da bismo nosili njihovu obleku i izgledali kao oni, onda čitav taj trud nije imao smisla. Trebali bismo i živjeti kao oni a ne od njih: ne samo po nekakvim bedepeovima i prosječnim primanjima, nego i po suštini. Da, na dvjesta kilometara od mjesta na kojemu ovo pišem, postoje ljudi koji žive od pisanja, ili tko zna još koje djelatnosti koju naš vrijednosni sustav prezire kao beskorisnu i slabo profitnu; zapravo – ljudi koji žive od plaće i svoga rada; ljudi koji uz puni iznos mirovine nakon četrdeset godina rada ne prekapaju smeće; koji nakon diplomiranja u roku ne traže posao godinama – nego ih on čeka.
Ne mogu se othrvati strašnoj pomisli na to da prije svega moramo promijeniti vlastiti pogled na život i sustav vrijednosti; ne cijeniti ljušture, imetak, blještavilo, nasuprot onoga što vrijedi i traje. Ta pomisao dovodi do zaključka da, kao i obično, za sve naše nevolje – ili najveći dio njih – nisu krivi drugi, koji bi nešto oteli, utajili, učinili ispod stola – nego mi sami. Jer i ti koji otimaju, varaju, kradu, taje, izabiru po babi i stričevima naše nasuprot njihovih - a ne po vrijednosti – jedni su od nas; odgojile su ih naše majke i očevi, nisu pali s neba. Nitko nam drugi nije kriv za to što smo loši; to samo znači da smo rijetko kada imali istinske volje postati boljima – jer to je tražilo rad, odricanje, trud, samodisciplinu – stvari koje su tako teške, zahtjevne, daleke i ne nude rješenja koja bi nas odmah mogla zadovoljiti. Nasuprot tome, mi oduvijek težimo za čarobnim štapićima, instant rješenjima, revolucijama umjesto evolucijama - koje će u pet minuta ispraviti staro i stvoriti novo, bolje, ljepše. Uvijek padamo na foru novog početka, koja zvuči puno lakše, bolje, smislenije nego dugotrajan, strpljiv, rudarski posao koji će trajati generacijama i iznjedriti kvalitetu.
Trebali bismo sada ovu svoju prilično praznu ljušturu ispuniti smislom.
Post je objavljen 04.11.2022. u 18:41 sati.