Pobjeda je samo fikcija,kao što je i borba do nje samo skrivanje od Života. Kad bi svatko sjeo u sebe, i pitao se, tko sam,što sam, bilo bi mu (odmah ili vrlo brzo) jasno (i to na način da si više nikada ne može lagati, niti činiti protiv te spoznaje) da se nema što pobijediti, niti protiv koga.
17.11.2022. (09:28)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
"Bog drži ruku na tjemenu pobijeđenih a pobjednik je sâm i njegova radost plamti i gasne." Moš mislit!!! Anrić se tu malo zeznuo. Nije znao puo o narcisima koji obično jesu taj profil pobjednika. Oni koji imaju dovoljno poriva da pobijede, ti nemaju uopće osjećaje osim dva osjećaja: nadmoći kad su na vrhu i bijesa ako nisu nadmoćni. Tako da je jalova utjeha vjerovati da mi poraženi imamo Božju pomoć i nagradu koja na nas čeka na nebesima a da ovi drugi kkoji su nas pregazili kad tad pate. Jer ne pate. A za nagradu, ne znam
17.11.2022. (11:13)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Da vidite sada samo kako mi se brk smiješi od ove diskusije :). Lilianke, ja sam tu negdje gdje i ti - teško da bismo se i u čemu razišli u tom razmišljanju; svi naši porazi i pobjede imaju ishodište a najčešće i konac - u nama samima.
Lagana je, međutim, postavila sjajno, jednostavno i sasvim umjesno pitanje o izvjesnosti, smislu i trajanju poraza; ne samo u nekom političkopravnom smislu (jer tu nesumnjivo vidimo prolaznost država, naroda, ideja, pa nam se često i nije teško pomiriti sa tvrdnjom o relativnosti pobjeđivanja u nečemu što zovemo ratovi), nego prije svega i u smislu trajanja jednog života, života pojedinca koji trpi i pati (i onda faktički jest poraženi) - i količine patnje koja se u njemu akumulira. Utoliko, napisat ću ovdje zasad tek dvije stvari:
1. posebnu pažnju treba svakako posvetiti ljudima koji trpe, bivaju uništeni i eliminirani - a ono što im se desilo ubraja se u pojam pobjede onih koji su ih nadvladali; ne mora to uopće - kako Lagana svakako implicira - biti moralno, nego je dovoljno da je faktički tako. Nekada ljudi trpe jer su pripadnici druge grupe, pa Hutui pobijede Tutsije a Srbi hrvate, no vjerujem da je Lagana sjano uključila u svoju misao i jednu sasvim individualnu razinu, lišenu tog balasta grupe: trpljenje pojedinca pod pojedincem. Takvo trpljenje najčešće je lišeno svake ideologije, i uvjetovano prvenstveno - fizičkom snagom; kako nisko i teško za ljudski rod (primjerice, trpe djeca od oca, susjed od susjeda, putnik u tramvaju od drugog putnika - sasvim slučajnog suputnika i sl.).
Nadalje, činjenica da mi ljudi svakako držimo kako smo sposobni bez ikakve greške prosuditi tko je što zaslužio u svome životu - još je jedna od floskula koje često iznosimo, pa i branimo; a kakva je u tome uloga Boga - mogli bismo se često priupitati i paralelom između vremena trajanja npr. nacije i ljudskog života.
Nacije su tako - daleko trajnije od pojedinaca, a tu ipak dopuštamo jedan apsurd: da žrtvovanje pojedinca za naciju smatramo heroizmom, odnosno - da život pojedinca utoliko smatramo vrednijim od nacije - a traje daleko kraće.
Kako onda pak to; moramo li možda ipak onda dopustiti i mogućnost da sam gospod Bog u tom smislu ima u činjenice neki puniji uvid? :)))
2. moram još jednom temeljitije pročitati vaše komentare; ne zato što bi bili nejasni, nego upravo zašto što su toliko značajni i vrijedni da impliciraju puno više stvari nego što ih čovjek umije razumjeti u jednom ili dva čitanja. Utoliko, znate već kako to sa mnom ide; možete očekivati neki novi post :))).
3. (evo ipak i treće točke, makar sam sasvim brzlopeto na početku komentara najavio dvije); Andrić ovo piše neposredno nakon Prvog svjetskog rata i objavljuje u Zagrebu; mislim da to nipošto nije nevažno za razumijevanje njegove namjere. Morali bismo se možda u tom smislu prisjetiti koga on to u tom času doživljava kao pobjednika, a koga kao poraženoga - pa tek onda dalje zaključivati.
Iako, velim, ta neka perspektiva u kojoj se ne radi o društvenim grupama, državama, nacijama - nego o pojedincima, to mi je jedna sasvim nova dimenzija u iščitavanju ovog teksta, i hvala još jednom od srca Laganoj na tome :).
17.11.2022. (11:40)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Lagana, malo sam još šećući popodne šumom progruntao o ovoj dimenziji koju si ti navela, a tiče se odnosa među pojedincima (ili kako ti veliš, tiče se onih koji imaju poriva da pobijede), pa bih dodao sljedeće. Dakle, nisam još zatekao situaciju u kojoj bi se u društvu (ma koliko ono bilo licemjerno) slavilo kao pobjedu kada primjerice suprug pretuče suprugu ili susjed otme susjedu zemlju. Dobro znam o čemu pričaš, pogotovo kada kažeš „mi poraženi“, tako da mislim kako Andrić nipošto nije – suprotno od onoga o čemu smo pisali ranije – ovu situaciju imao na umu. Pogledaj pobjede koje on opisuje, njima prethode ratovi a slijede zastave koje se rastaču; to nisu drame pojedinaca kojima je toliko potrebna utjeha za kojom vapiš, i nalaziš da je tako malo ima u Bogu. No, ukoliko te brine osjećaj pobjede kojeg takvi silnici imaju u svojim dušama, svakako da se i na njih može primijeniti ovo opjevano prokletstvo pobjeđivanja: vjetrovi putuju i kiše idu, dobre i plodne, uvijek jednake; zastave se polako rastaču i cijepaju; boje blijede i sve se zaboravlja, a čovjek ostaje uvijek isti, pognut pod bolom i ustrajan u radu; venu vijenci i trunu zastave a ostaje čovjek koji sije i radi i kiša koja mu pomaže. Jedino što ti po tom pitanju mogu reći, jest da mi jednostavno nemamo ni približno ukupnu sliku situacije; zašto pate dobri, nevini i slabi mogao bi odgovoriti samo onaj tko vidi sve. Mislim da je Andrić ponajviše govoreći o ovim pobjedama (i porazima) ipak imao na umu ratove i zastave o kojima ovdje piše i utoliko je ovo o pobjedama pitanje na koje bi nam na žalost – primjerice - najbolji odgovor mogle dati tisuće sudionika rata (na pobjedničkoj strani) koji su nakon pobjede sami sebi oduzeli život. Sumnjam da bi nam otkrili nešto bitno drugačijeg od onoga što je napisao Andrić.
17.11.2022. (17:52)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Lastavice i luky, moja je sramota, ali još uvijek nisam recimo pročitao niti Gospođicu, a niti Omera. Mrs Galaxy, svakako da bi se s tobom čovjek mogao složiti, kada bi pobjede i poraze promatrao kroz prizmu konkretnih događaja u životu koji su mu se zbili. Recimo, kada su mene pozvali - granate koje su padale tamo blizu neke blatne rijeke nizvodno od Karlovca, bile su jednake za sve „naše“, i toj hrpi vrela čelika bilo je sasvim svejedno mrziš li one tamo ili ne, za sve one koji su ih strastveno ispaljivali ja sam bio "njihov". Eh sad, i dalje bih se slagao s tobom da - kako kažeš "ovisi", ako bismo pristali na to da gledamo samo doba koje se zove rat. Ali ne; pobjeda u ratu nije izvojevana kao sama sebi svrhom: ona je izvojevana baš zato da bude bolje; da se sile tmine i crnila koje su prijetile poraze, i da svima bude bolje - a ne samo nama i našima, je li tako? Eh, tu onda, da prostite, dolazi ona nesmiljena i slabo omiljena sorta pisaca, mislilaca i filozofa, piskarala svake vrst e i fele; prate oko nas sve i ništa im ne može promaći. Pa jave: slovenska ministrica pravosuđa, Dominika Švarc Pipan, odbila je na koncu govora u kojemu je zazvana pobjeda Ukrajine u ratu - zapljeskati predsjednici Europske komisije Ursuli van der Leyen, pa je kasnije obrazložila svoj postupak, tvrdeći kako „iskreno vjeruje da u modernim ratovima ne može biti pobjednika i gubitnika - ratovi ne donose pobjede ni trijumf, samo uništenje; zato ne treba pljeskati retorici dobivanja ratova, već samo okončavanju istih. Kada svjedočimo mehaniziranoj brutalnosti, masovnom pokolju i prijetećoj globalnoj humanitarnoj, ekološkoj, ekonomskoj i socijalnoj katastrofi, idiom pobjede je beskoristan.“ Naravno, reći ćete – to je još samo jedan oblik suvremenog razmišljanja bedastoga svijeta političke korektnosti i njegove ograničenosti; u svim ratovima jedini ishod koji može biti zadovoljavajući jest taj da netko debelo dobije po glavi i nauči se pameti; ratovi upravo zato i postoje jer ljudi ne umiju rješavati stvari nenasilnim metodama. Pokušavam to projicirati na ovaj, „naš“ rat – ako ratovi mogu biti moji – a ne mogu; jedino – jer su jači – mogu ja biti njihov, kao i svatko drugi – jer rat te usisa u se, kao vrtlog tornada. Često sam se naime svih ovih godina pitao tko je zapravo pobijedio u ratu, i nakon dugog sudjelovanja u početku tog "našeg" rata, nisam bio dio njegova svršetka. Sjetim se tako onog Bebića, bombardera s Kvarnera, kada je tjedan dana nakon Oluje rekao da se srami za one koji se tada nisu sramili, a gledajući s jednog otoka ravno u tada već bivšu Krajinu, sve što sam vidio bilo je more dima, paljevine i sićušni automobili s prikolicama natovareni ratnim plijenom. I stvarno, osjetio sam to isto; sram. Sudjelovao sam u ratu onda kada smo bili slabi, kada su stvari prijetile da se nagnu i poklope nas po glavama; to je bilo sasvim dovoljno. Pobjedu su odnijeli drugi – a njom i potvrde o penzijama, ranjavanjima, stanovima, činovima, tu i tamo možda i poneki hladnjak ili prikolicu – sve ono što mi nije trebalo. Otprilike isto mi je pričao i jedan Željko, Srbin s druge strane linije, negdje od Lapca, s kojim sam pio pivu na nekom planinarenju deset godina poslije, pa smo nakon treće ili pete grunfovski ustanovili da je bolje ovako, nego onako - jer bismo, da smo se deset godina ranije našli, gledali jedan drugoga preko nišana – vjerojatno i pucali bez ustručavanja. Uglavnom, čovjek se sjetio svog poručnika, zastavnika, kapetana, što li - u noći kada je Hrvatska priznata i kada se s naše strane supijano slavilo i pucalo - pa im je rekao, djeco, manite vi ovu našu državu, oni su dobili svoju, ništa od toga - uhvatite se rada, posla, a ne ovoga. I tako je taj Željko i napravio: utekao pred Olujom, ubrzo skupio ženu i djecu, vratio se; uhvatio se prvo nekih pilića, pa birtije na Ličkoj magistrali, pa sad turizma; radi i odgaja buljuk djece, i još predstavlja svjetionik mnogim susjedima i sumještanima, ustrajući na poslu i radu kao spasu; i danas katkad stanem u toj birtiji kad idem na more da ga pozdravim od srca i zaželim mu dobro – ili ga ne nađem pa ga dadem pozdraviti; i pitam se ovo - ključno pitanje s početka; tko je, zapravo, pobijedio u ratu? ....
18.11.2022. (19:43)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Nas Hrvate je Oluja, kada još dan danas pogledam iskreno – u velikom broju zapravo opila kao one pavijane u savani alkohol – u onim filmovima što smo ih kao klinci išli gledati sa školom u kino, jer nije bilo History Channela doma na tv-u; pet ili deset godina vremena nakon nje izgubili smo uludo u supijanom slavlju, razmetanju i međusobnim svađama oko privilegija, vlasti i časti; izgubili smo u žalosno velikom broju zdravih i mladih ljudi, korumpiranih penzijama i invalidninama - radne navike i postali autistični blesani uvjereni u nekakvu vlastitu veličinu, što urlaju po kladionicama i birtijama, a u novije vrijeme i po internetu. Gledam te moje Hrvate; i ja sam trebao biti jedan od njih da me nešto lijepo, snažno i veliko - već desetljećima ne vuče u šumu, pustoš i samoću; nemali ih broj ima preko stotinu kila od jeftine i loše hrane; nezadovoljni su i sumnjičavi; ne samo da su im se na glavu popeli Srbi, Jugoslaveni, Muslimani – nego i mi, slabi i nikakvi Hrvati koji za sve loše ne krivimo neke imaginarne „druge“, što besciljno lutamo ovim svetim tlom kao neki jurodivi i naivci; ti ljudi oko mene, o strahote - bezmalo nikome više u životu ne vjeruju - od premijera, preko vlastita brata, trenera i predsjednika omiljenog kluba, šefa ili žene pa sve do sutkinje, doktorice, profesorice i svih onih babetina na položajima, ili predstavnika stanara - utapajući se tako u razočaranju, nemoći i tjeskobi; mržnja je zapravo još jedini osjećaj koji ih čini živima i radosnima; bave se ničime ili slabo čime osim tipkanja po mobitelu – i kada im samo spomeneš rat, hvataju se srca odrešito, smjelo i ozbiljno kao da će ih upravo udariti infarkt. Pobjeda u ratu zapravo za njih znači to da se u nekom, vjerojatno najblistavijem času njihovih života - smjelo i moglo mahnuti Srbima, toj nesagledivoj kugi koja je ovu svetu zemlju tlačila stoljeće ili stoljeće i pol, pa uopće nije važno kako se živi dalje – kao da je život stao onoga dana kada smo ugledali posljednju prikolicu posljednjeg traktora na cesti prema Bosanskom Grahovu, i još i dan danas mašemo toj koloni od veselja, nemajući blagoga pojma što bi sami sa sobom u godinama koje slijede. I pitamo jedni druge: što bi tek bilo da su oni pobijedili; nas ne bi niti bilo; vidite kako smo mi dobri – mi smo njih pustili da uteknu i ponesu svoje prljave gaće. To je to, o tome ovisi mora li biti ili ne mora biti tako kako gore piše? Hrvatska, zemlja pobjednika; trebalo je samo odabrati stranu: hoće li pobijediti perkovićevska Hrvatska ili traživukovska Juga? U toj dvojbi tako ostaje samo pitanje – čiji bi skakavci jače potamanili ova zlatna polja? Ili još uvijek postoji neka treća, nepobjediva Hrvatska, koju ne zanima tko je čiji i odakle, nego koliko vrijedi kao čovjek? Hrvatska koja je jednostavno zainteresirana da se u njoj živi bolje – ma o kome se radilo, ne dijeleći one koji bi bolje živjeli ni po čemu? Tu onda definitivno prestajem biti mi, i postajem goli i osamljeni ja – odbijam biti čak i onaj prostodušni Tinky Winky iz crtića (Raos:“ Hrvati se dijele na ustaše i teletubbiese“): iza mene su samo duge noćne sjene – za sve njih ja sasvim sigurno nisam naš. I dobro je rekla gospođa ministrica Dominika; pobjedniku ne treba pljesak, ne trebu mu niti pobjeda: njegova ljubav – šapće na koncu neki čudni vjetar - nije u snazi, nego mu je snaga u ljubavi.
18.11.2022. (19:43)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ne da mi se danas to promišljati, kad većina to kao promišlja ili samo slavi, uglavnom i selimović i andrić su među takvim piscima, kao npr. i camus i boell u europskim razmjerima, šire gledali na stvari od ovih tako prirodnih pojednostavljivanja jučerašnjih i današnjih slavljenika.
18.11.2022. (21:47)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Lilianke
Pobjeda je samo fikcija,kao što je i borba do nje samo skrivanje od Života. Kad bi svatko sjeo u sebe, i pitao se, tko sam,što sam, bilo bi mu (odmah ili vrlo brzo) jasno (i to na način da si više nikada ne može lagati, niti činiti protiv te spoznaje) da se nema što pobijediti, niti protiv koga.
17.11.2022. (09:28) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Lagana - Vermieterin
"Bog drži ruku na tjemenu pobijeđenih a pobjednik je sâm i njegova radost plamti i gasne." Moš mislit!!! Anrić se tu malo zeznuo. Nije znao puo o narcisima koji obično jesu taj profil pobjednika. Oni koji imaju dovoljno poriva da pobijede, ti nemaju uopće osjećaje osim dva osjećaja: nadmoći kad su na vrhu i bijesa ako nisu nadmoćni. Tako da je jalova utjeha vjerovati da mi poraženi imamo Božju pomoć i nagradu koja na nas čeka na nebesima a da ovi drugi kkoji su nas pregazili kad tad pate. Jer ne pate. A za nagradu, ne znam
17.11.2022. (11:13) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
j.
Da vidite sada samo kako mi se brk smiješi od ove diskusije :).
Lilianke, ja sam tu negdje gdje i ti - teško da bismo se i u čemu razišli u tom razmišljanju; svi naši porazi i pobjede imaju ishodište a najčešće i konac - u nama samima.
Lagana je, međutim, postavila sjajno, jednostavno i sasvim umjesno pitanje o izvjesnosti, smislu i trajanju poraza; ne samo u nekom političkopravnom smislu (jer tu nesumnjivo vidimo prolaznost država, naroda, ideja, pa nam se često i nije teško pomiriti sa tvrdnjom o relativnosti pobjeđivanja u nečemu što zovemo ratovi), nego prije svega i u smislu trajanja jednog života, života pojedinca koji trpi i pati (i onda faktički jest poraženi) - i količine patnje koja se u njemu akumulira. Utoliko, napisat ću ovdje zasad tek dvije stvari:
1. posebnu pažnju treba svakako posvetiti ljudima koji trpe, bivaju uništeni i eliminirani - a ono što im se desilo ubraja se u pojam pobjede onih koji su ih nadvladali; ne mora to uopće - kako Lagana svakako implicira - biti moralno, nego je dovoljno da je faktički tako. Nekada ljudi trpe jer su pripadnici druge grupe, pa Hutui pobijede Tutsije a Srbi hrvate, no vjerujem da je Lagana sjano uključila u svoju misao i jednu sasvim individualnu razinu, lišenu tog balasta grupe: trpljenje pojedinca pod pojedincem. Takvo trpljenje najčešće je lišeno svake ideologije, i uvjetovano prvenstveno - fizičkom snagom; kako nisko i teško za ljudski rod (primjerice, trpe djeca od oca, susjed od susjeda, putnik u tramvaju od drugog putnika - sasvim slučajnog suputnika i sl.).
Nadalje, činjenica da mi ljudi svakako držimo kako smo sposobni bez ikakve greške prosuditi tko je što zaslužio u svome životu - još je jedna od floskula koje često iznosimo, pa i branimo; a kakva je u tome uloga Boga - mogli bismo se često priupitati i paralelom između vremena trajanja npr. nacije i ljudskog života.
Nacije su tako - daleko trajnije od pojedinaca, a tu ipak dopuštamo jedan apsurd: da žrtvovanje pojedinca za naciju smatramo heroizmom, odnosno - da život pojedinca utoliko smatramo vrednijim od nacije - a traje daleko kraće.
Kako onda pak to; moramo li možda ipak onda dopustiti i mogućnost da sam gospod Bog u tom smislu ima u činjenice neki puniji uvid? :)))
2. moram još jednom temeljitije pročitati vaše komentare; ne zato što bi bili nejasni, nego upravo zašto što su toliko značajni i vrijedni da impliciraju puno više stvari nego što ih čovjek umije razumjeti u jednom ili dva čitanja. Utoliko, znate već kako to sa mnom ide; možete očekivati neki novi post :))).
3. (evo ipak i treće točke, makar sam sasvim brzlopeto na početku komentara najavio dvije); Andrić ovo piše neposredno nakon Prvog svjetskog rata i objavljuje u Zagrebu; mislim da to nipošto nije nevažno za razumijevanje njegove namjere. Morali bismo se možda u tom smislu prisjetiti koga on to u tom času doživljava kao pobjednika, a koga kao poraženoga - pa tek onda dalje zaključivati.
Iako, velim, ta neka perspektiva u kojoj se ne radi o društvenim grupama, državama, nacijama - nego o pojedincima, to mi je jedna sasvim nova dimenzija u iščitavanju ovog teksta, i hvala još jednom od srca Laganoj na tome :).
17.11.2022. (11:40) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Lastavica
Andrić je za sve imao pravu riječ...
17.11.2022. (11:41) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
j.
Lagana, malo sam još šećući popodne šumom progruntao o ovoj dimenziji koju si ti navela, a tiče se odnosa među pojedincima (ili kako ti veliš, tiče se onih koji imaju poriva da pobijede), pa bih dodao sljedeće.
Dakle, nisam još zatekao situaciju u kojoj bi se u društvu (ma koliko ono bilo licemjerno) slavilo kao pobjedu kada primjerice suprug pretuče suprugu ili susjed otme susjedu zemlju. Dobro znam o čemu pričaš, pogotovo kada kažeš „mi poraženi“, tako da mislim kako Andrić nipošto nije – suprotno od onoga o čemu smo pisali ranije – ovu situaciju imao na umu. Pogledaj pobjede koje on opisuje, njima prethode ratovi a slijede zastave koje se rastaču; to nisu drame pojedinaca kojima je toliko potrebna utjeha za kojom vapiš, i nalaziš da je tako malo ima u Bogu.
No, ukoliko te brine osjećaj pobjede kojeg takvi silnici imaju u svojim dušama, svakako da se i na njih može primijeniti ovo opjevano prokletstvo pobjeđivanja: vjetrovi putuju i kiše idu, dobre i plodne, uvijek jednake; zastave se polako rastaču i cijepaju; boje blijede i sve se zaboravlja, a čovjek ostaje uvijek isti, pognut pod bolom i ustrajan u radu; venu vijenci i trunu zastave a ostaje čovjek koji sije i radi i kiša koja mu pomaže.
Jedino što ti po tom pitanju mogu reći, jest da mi jednostavno nemamo ni približno ukupnu sliku situacije; zašto pate dobri, nevini i slabi mogao bi odgovoriti samo onaj tko vidi sve.
Mislim da je Andrić ponajviše govoreći o ovim pobjedama (i porazima) ipak imao na umu ratove i zastave o kojima ovdje piše i utoliko je ovo o pobjedama pitanje na koje bi nam na žalost – primjerice - najbolji odgovor mogle dati tisuće sudionika rata (na pobjedničkoj strani) koji su nakon pobjede sami sebi oduzeli život.
Sumnjam da bi nam otkrili nešto bitno drugačijeg od onoga što je napisao Andrić.
17.11.2022. (17:52) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Galaksija
Ovisi o situaciji. Tako da, ne mora bit.
17.11.2022. (19:14) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
luki2
Koliko je Andrić u pravu! Koliko li je u pravu!!!!!!! Hvala na ovom tekstu. Ljub!
17.11.2022. (22:39) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
j.
Lastavice i luky, moja je sramota, ali još uvijek nisam recimo pročitao niti Gospođicu, a niti Omera.
Mrs Galaxy, svakako da bi se s tobom čovjek mogao složiti, kada bi pobjede i poraze promatrao kroz prizmu konkretnih događaja u životu koji su mu se zbili. Recimo, kada su mene pozvali - granate koje su padale tamo blizu neke blatne rijeke nizvodno od Karlovca, bile su jednake za sve „naše“, i toj hrpi vrela čelika bilo je sasvim svejedno mrziš li one tamo ili ne, za sve one koji su ih strastveno ispaljivali ja sam bio "njihov". Eh sad, i dalje bih se slagao s tobom da - kako kažeš "ovisi", ako bismo pristali na to da gledamo samo doba koje se zove rat. Ali ne; pobjeda u ratu nije izvojevana kao sama sebi svrhom: ona je izvojevana baš zato da bude bolje; da se sile tmine i crnila koje su prijetile poraze, i da svima bude bolje - a ne samo nama i našima, je li tako?
Eh, tu onda, da prostite, dolazi ona nesmiljena i slabo omiljena sorta pisaca, mislilaca i filozofa, piskarala svake vrst e i fele; prate oko nas sve i ništa im ne može promaći. Pa jave: slovenska ministrica pravosuđa, Dominika Švarc Pipan, odbila je na koncu govora u kojemu je zazvana pobjeda Ukrajine u ratu - zapljeskati predsjednici Europske komisije Ursuli van der Leyen, pa je kasnije obrazložila svoj postupak, tvrdeći kako „iskreno vjeruje da u modernim ratovima ne može biti pobjednika i gubitnika - ratovi ne donose pobjede ni trijumf, samo uništenje; zato ne treba pljeskati retorici dobivanja ratova, već samo okončavanju istih. Kada svjedočimo mehaniziranoj brutalnosti, masovnom pokolju i prijetećoj globalnoj humanitarnoj, ekološkoj, ekonomskoj i socijalnoj katastrofi, idiom pobjede je beskoristan.“
Naravno, reći ćete – to je još samo jedan oblik suvremenog razmišljanja bedastoga svijeta političke korektnosti i njegove ograničenosti; u svim ratovima jedini ishod koji može biti zadovoljavajući jest taj da netko debelo dobije po glavi i nauči se pameti; ratovi upravo zato i postoje jer ljudi ne umiju rješavati stvari nenasilnim metodama. Pokušavam to projicirati na ovaj, „naš“ rat – ako ratovi mogu biti moji – a ne mogu; jedino – jer su jači – mogu ja biti njihov, kao i svatko drugi – jer rat te usisa u se, kao vrtlog tornada. Često sam se naime svih ovih godina pitao tko je zapravo pobijedio u ratu, i nakon dugog sudjelovanja u početku tog "našeg" rata, nisam bio dio njegova svršetka. Sjetim se tako onog Bebića, bombardera s Kvarnera, kada je tjedan dana nakon Oluje rekao da se srami za one koji se tada nisu sramili, a gledajući s jednog otoka ravno u tada već bivšu Krajinu, sve što sam vidio bilo je more dima, paljevine i sićušni automobili s prikolicama natovareni ratnim plijenom. I stvarno, osjetio sam to isto; sram. Sudjelovao sam u ratu onda kada smo bili slabi, kada su stvari prijetile da se nagnu i poklope nas po glavama; to je bilo sasvim dovoljno. Pobjedu su odnijeli drugi – a njom i potvrde o penzijama, ranjavanjima, stanovima, činovima, tu i tamo možda i poneki hladnjak ili prikolicu – sve ono što mi nije trebalo.
Otprilike isto mi je pričao i jedan Željko, Srbin s druge strane linije, negdje od Lapca, s kojim sam pio pivu na nekom planinarenju deset godina poslije, pa smo nakon treće ili pete grunfovski ustanovili da je bolje ovako, nego onako - jer bismo, da smo se deset godina ranije našli, gledali jedan drugoga preko nišana – vjerojatno i pucali bez ustručavanja. Uglavnom, čovjek se sjetio svog poručnika, zastavnika, kapetana, što li - u noći kada je Hrvatska priznata i kada se s naše strane supijano slavilo i pucalo - pa im je rekao, djeco, manite vi ovu našu državu, oni su dobili svoju, ništa od toga - uhvatite se rada, posla, a ne ovoga. I tako je taj Željko i napravio: utekao pred Olujom, ubrzo skupio ženu i djecu, vratio se; uhvatio se prvo nekih pilića, pa birtije na Ličkoj magistrali, pa sad turizma; radi i odgaja buljuk djece, i još predstavlja svjetionik mnogim susjedima i sumještanima, ustrajući na poslu i radu kao spasu; i danas katkad stanem u toj birtiji kad idem na more da ga pozdravim od srca i zaželim mu dobro – ili ga ne nađem pa ga dadem pozdraviti; i pitam se ovo - ključno pitanje s početka; tko je, zapravo, pobijedio u ratu?
....
18.11.2022. (19:43) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
j.
Nas Hrvate je Oluja, kada još dan danas pogledam iskreno – u velikom broju zapravo opila kao one pavijane u savani alkohol – u onim filmovima što smo ih kao klinci išli gledati sa školom u kino, jer nije bilo History Channela doma na tv-u; pet ili deset godina vremena nakon nje izgubili smo uludo u supijanom slavlju, razmetanju i međusobnim svađama oko privilegija, vlasti i časti; izgubili smo u žalosno velikom broju zdravih i mladih ljudi, korumpiranih penzijama i invalidninama - radne navike i postali autistični blesani uvjereni u nekakvu vlastitu veličinu, što urlaju po kladionicama i birtijama, a u novije vrijeme i po internetu.
Gledam te moje Hrvate; i ja sam trebao biti jedan od njih da me nešto lijepo, snažno i veliko - već desetljećima ne vuče u šumu, pustoš i samoću; nemali ih broj ima preko stotinu kila od jeftine i loše hrane; nezadovoljni su i sumnjičavi; ne samo da su im se na glavu popeli Srbi, Jugoslaveni, Muslimani – nego i mi, slabi i nikakvi Hrvati koji za sve loše ne krivimo neke imaginarne „druge“, što besciljno lutamo ovim svetim tlom kao neki jurodivi i naivci; ti ljudi oko mene, o strahote - bezmalo nikome više u životu ne vjeruju - od premijera, preko vlastita brata, trenera i predsjednika omiljenog kluba, šefa ili žene pa sve do sutkinje, doktorice, profesorice i svih onih babetina na položajima, ili predstavnika stanara - utapajući se tako u razočaranju, nemoći i tjeskobi; mržnja je zapravo još jedini osjećaj koji ih čini živima i radosnima; bave se ničime ili slabo čime osim tipkanja po mobitelu – i kada im samo spomeneš rat, hvataju se srca odrešito, smjelo i ozbiljno kao da će ih upravo udariti infarkt. Pobjeda u ratu zapravo za njih znači to da se u nekom, vjerojatno najblistavijem času njihovih života - smjelo i moglo mahnuti Srbima, toj nesagledivoj kugi koja je ovu svetu zemlju tlačila stoljeće ili stoljeće i pol, pa uopće nije važno kako se živi dalje – kao da je život stao onoga dana kada smo ugledali posljednju prikolicu posljednjeg traktora na cesti prema Bosanskom Grahovu, i još i dan danas mašemo toj koloni od veselja, nemajući blagoga pojma što bi sami sa sobom u godinama koje slijede. I pitamo jedni druge: što bi tek bilo da su oni pobijedili; nas ne bi niti bilo; vidite kako smo mi dobri – mi smo njih pustili da uteknu i ponesu svoje prljave gaće.
To je to, o tome ovisi mora li biti ili ne mora biti tako kako gore piše?
Hrvatska, zemlja pobjednika; trebalo je samo odabrati stranu: hoće li pobijediti perkovićevska Hrvatska ili traživukovska Juga? U toj dvojbi tako ostaje samo pitanje – čiji bi skakavci jače potamanili ova zlatna polja? Ili još uvijek postoji neka treća, nepobjediva Hrvatska, koju ne zanima tko je čiji i odakle, nego koliko vrijedi kao čovjek? Hrvatska koja je jednostavno zainteresirana da se u njoj živi bolje – ma o kome se radilo, ne dijeleći one koji bi bolje živjeli ni po čemu?
Tu onda definitivno prestajem biti mi, i postajem goli i osamljeni ja – odbijam biti čak i onaj prostodušni Tinky Winky iz crtića (Raos:“ Hrvati se dijele na ustaše i teletubbiese“): iza mene su samo duge noćne sjene – za sve njih ja sasvim sigurno nisam naš.
I dobro je rekla gospođa ministrica Dominika; pobjedniku ne treba pljesak, ne trebu mu niti pobjeda: njegova ljubav – šapće na koncu neki čudni vjetar - nije u snazi, nego mu je snaga u ljubavi.
18.11.2022. (19:43) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NF
ne da mi se danas to promišljati, kad većina to kao promišlja ili samo slavi, uglavnom i selimović i andrić su među takvim piscima, kao npr. i camus i boell u europskim razmjerima, šire gledali na stvari od ovih tako prirodnih pojednostavljivanja jučerašnjih i današnjih slavljenika.
18.11.2022. (21:47) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...