vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

četvrtak, 24.11.2022.

Moja nominacija

Lastavica

Zašto Lastavica?
Ozbiljno to pitate?
Od prvog čitanja adminova posta, znao sam da - ako ću ikoga nominirati, onda ću nju, i nadam se da me nitko nije pretekao.
Zato što traje, ne odustaje, pokazuje koliko je važno razgovarati, učiti, biti i prihvaćati drugo i drugačije. Lijen sam i površan čitatelj njena bloga, kao i velike većine ostalih, s dva ili tri smislena i gomilom loših razloga, ali kadgod svratim, imaš što dalje za izguglati, jer samo misliš da znaš nešto o onome gdje je ona već bila, ili predstavila, ili ustvrdila. A poslije gugla, svi već znamo, valjalo bi čitati, produbljivati, tražiti; tko bi to stigao kako treba.
Zapravo - vjerojatno se Lasta toga niti ne sjeća, upravo me ona nagovarala i nagovorila prije jedanaest godina, kao čestog anonimnog komentatora - otvoriti blog, spominjući to u odgovorima na svoje komentare, jer ja sam se oko toga dvoumio pritisnut činjenicom da se počelo blokirati anonimce. Ona je eto najodgovornija što imate mene za kolegu, i neka se nitko od do sada nenominiranih ne uvrijedi (jer ja ću se iskidati živ radi recimo nekoliko njih koji isto ovdje traju li ga traju, ali samo je jedan onaj koji te uvjeravao da i ti to možeš); konačno - ima ovdje bar trideset blogova vrijednih konstantnog čitanja i komentiranja, a time i nominiranja - ali nju jednostavno ne mogu zaobići; preveliku mi je kašu u životu zakuhala da bih je sada tek tako zaboravio.
Kad posumnjam u svrhu pisanja, a to je obično treća ili četvrta stvar nakon što otvorim oči - koji put odem kod Laste, jer to da će ona staviti par slika i rečenica sigurno je koliko i to da će sunce svanuti, iako su mnogi njeni postovi očito upisani u ono doba jutra u kojemu još ta stvar sa suncem ne izgleda tako sigurno, pa vidim da sva moja teško prohodna braća karamazovi neće raspetljati ništa što je zapetljano, baš suprotno. I tako, ona nekim preglednim koridorom, kao prava lasta, ili drumom, a ja šumom - i nađemo se bar svakog tjedna u nekom komentaru.
Evo malo vjerojatnosti: vjerojatno se oko puno stvari, kako je i red, nas dvoje ne bismo našli ni blizu; ona će neku starogradsku, ja ću Pistolse, ona će na književnu večer među ljude, ja u muzej gdje nikoga nema, ona će na neku tvrđavu s punim autobusom ljudi, a ja na neku blatnu čuku bez pogleda; vjerojatno ima i puno ljudi koji se s ovom mojom nominacijom neće složiti (uopće, čemu nominacije ako svi mislimo isto), a vjerojatno je stvar i u tome da ja ovo činim iz zahvalnosti - jer umjesto Lastine poslovične jednostavnosti i kratkoće u zoru, kompliciran kakav jesam, znadem češće uvečer uploviti u zakučaste, bezizlazne i teške rasprave ni o čemu kod mnogih drugih ili ponajviše sebe sama - ali ako među ljudima nema zahvalnosti, nema ničega; nije ovo javna nabava pa da bloger mora imati točne specifikacije - i tuđe narudžbe ne prođu. Lasta je jedna od rijetkih koja traje i tim trajanjem jamči da će ovog mjesta biti i onda kada nama, nestalnima i čeznutljivima, srce otpluta drugdje. Da se imamo kuda vratiti.
Jer, kakva će budućnost biti, svatko od nas – to ne treba niti pitati - sa sigurnošću zna. Počeli smo praskom, a završit ćemo kao planeta, gaseći se tiho i neutješno u vatri smrtonosnih meteora s fejsa, tvitera i tiktoka. Možda je ta smrt bila sadržana u prvoj rečenici prvog posta prvog blogera pod kapom nebeskom.
A možda je stvar samo u upornosti; ako je tako, ovi nabrojani - nemaju nikakve šanse.

24.11.2022. u 18:44 • 7 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.