Kada je teško, a vele da je sada teško, valja se smijati. Uvijek se imaš čemu smijati; a ako ništa drugo – moći ćeš se nasmijati samome sebi.
Otac je bio, kažu drugi, bečka škola. Tako ga i ja pamtim. Nikada u grad bez kravate, cipela i torbe, čak ni na tržnicu subotom. Šibenčanin iz srca Težačke, odrastao među budućim pjevačima i znanstvenicima u neimaštini i stalnom strahu od nevolja, kojeg se grozio više od ičega; prepun vječne vjere u ljudski rod, znanje, napredak i smisao ljudskog djelovanja, pa makar iz djetinjstva pamtio i stravične stvari kao što je preskakanje leševa na Poljani za nerijetkih bombardiranja, o kojima će pričati tek u smiraj života, kada osjeti blizinu kraja i apsurd ovog ludog kola. Dalmatinac na privremenom radu u metropoli, utekao od poslovično neobuzdana obiteljskog ženskog jata, rano je ostao bez oca koji je preminuo nakon nesreće na poslu. Željan svijeta, znanja, vedrine; nikada iz njegovih usta nisam čuo niti najmanju natruhu mržnje, isključivosti, zavisti prema ikome i ikada s osnova porijekla ili pripadnosti. Rječit i veseo već nakon prve bevande, nikada ipak u sebi nije uspio zatomiti onaj nepogrešiv osjećaj sumnjičavosti prema svakom autoritetu i vlasti, ma s koje strane. Na primjeru vlastita života (za što je krivio izostanak oca u formativnoj dobi) često je sa stravom u očima znao kod mene, makar i opreza radi, zatomljavati svaki zanos u pogledu društvenog angažmana, kojeg bi samo naslutio u očima, tražeći bespogovorno ispunjavanje obaveza prema radu, školi, poslu na prvome mjestu. Muči i uči, bila je njegova prva i zadnja. K tome, otići neobrijan na posao ili nemati u džepu maramicu, za njega su bili grijesi ravni izdaji doma i roda svoga. Ne mogu rezolutno reći da je u političkom smislu bio kontra svega i svih; oprez mu je ipak nalagao da se ne zanosi ničime, jer očito je previše pasjaluka i laži u životu vidio, a da bi u takvo što mogao vjerovati onda kada je val devedesetih donio promjene.
Taj i takav, skroman i samozatajan u poslu, bez ikakvih sposobnosti ili poriva za zaradom ili stjecanjem bilo čega više od onoga što ti treba, morao se već nakon dvije-tri godine moga života razići sa majkom, koja – kao žena na pragu četrdesetih, kako to već ide u svako, pa i u ono vrijeme, nije mogla gledati prilike koje su se redale i propadale i u kojima se imovina u obitelji nije povećavala. Ako išta pamtim od malih nogu, to je onda taj – gorkim i teškim svađama roditelja u tom razdoblju proizveden - poriv za preispitivanjem svega i svačega: ne samo zato što nije zlato sve što sja, nego i zato što – sada mi je jasno – ne može čovjeku zadovoljstvo donijeti ništa što bi bilo stvarno, a da nije garnirano puninom, spokojem i odricanjem. Zatvorite me u pećinu, i bit ću sretan, govorio je Stari često, jer ću imati sve što mi treba, ako mi date malo kruha, malo vode, pero i malo papira. A teški i opori varoški humor nalagao mu je i sarkazam na vlastiti račun, pa je na kraju nadometao: ovo zadnje neću potrošiti baš do kraja na vlastitu guzicu!
Naravno, bila su to – hajmo tako reći – druga vremena. Sa užasom u očima gledao je moju oduševljenost glazbom i literaturom, jer je i sam takvo što prošao na vlastitoj koži. Nije se tada puno pitalo; vrlo vješto, praktički bez ikakve sile, pored u biti ustrašenog malca kakav sam bio, lako je uveo novu i nesigurnu dušu u svijet poslova i zanimanja nalazeći interes tamo gdje je osjećao da postoji kakva-takva sigurnost i perspektiva; a najbolje i najsigurnoje bilo je to u struci kojoj je i sam pripadao i koju je odabrao u ono vrijeme, vrijeme vjere u napredak i rad. Pa kada je postigao to što je želio, i kada sam diplomirao i zaposlio se, šuteći je iz prikrajka gledao kako se Najdraža i ja mučimo svladavajući prve zapreke u zajedništvu i neimaštini, spreman uvijek pomoći kakvim savjetom, obavljenim poslom, sitnim poklonom. Osjećajući da stvar neće dobro završiti ako u gotovo cjelodnevnom poslu budem forsirao štednju propuštanjem obroka i hranjenjem suhom hranom, odmah je naslutio da bih bez jela mogao slabiti, izlagati se bolestima i tko zna kakvim još nevoljama. Stoga je jedne večeri uslijedio njegov odlučan poziv:
- Kada si sutra popodne slobodan?
- Pa, oko dva? Zašto?
- U redu. Naći ćemo se na u Draškovićevoj, da ti pokažem gdje se može fino pojesti.
To fino jelo, naravno, nije bio nikakav gurmanluk, bila su to vremena prvog vala privatizacije u kojima su dotadašnji poslovođe hametice preuzimali stare restorane društvene prehrane, krsteći ih domoljubnim imenima kako bi dodatno privukli gladan puk (tek poslije i te prve vlasnike pojest će još veće ajkule što su grabile, gutale i pretvarale što se god moglo u trgovinu, birtiju, kladionicu ili frizeraj). Nije puno prošlo niti da sam se vratio iz rata, pa mi stvarno prohtjevi nisu bili veliki; neka je toplo, zeleno i na žlicu, pa još neka ima kruha, bit će dovoljno. Tom logičkom vođen, živio je u to doba lanac restorana negdje tamo od Šubićeve pa preko Džamije sve do ruba Petrinjske, gdje je na rubu nekadašnjeg grada prestajao stari štih i počinjao svijet novotarija i fast foodova kao prvi glas nova stoljeća. No, taj svemir nosio je sa sobom puno masnoće, puno ugljikohidrata, smrt za zube i želudac, što čovjek kojem se žuri u poslu na kraju dvadesetih već počne osjećati kao nekakav nedostatak. Stoga sam spremno pristao na očev prijedlog. Ipak je on iskusniji i pametniji, valja u takvim stvarima vjerovati starijima. Potrošiti nešto novaca dva ili tri puta tjedno i nije tako strašna stvar ako se na taj način čuva zdravlje i snaga. Naravno, međutim, nije to tako jednostavno: treba mene u to i uvjeriti, a to se ne može bolje nego li da se priča, uvjerava i drži predavanja cijelo jedno popodne, kako to već Stari znade. Ili da se, još bolje, pokazuje primjerom.
Ulazimo na koncu, eto, tako i nas dvojica u jedan takav restoran gotovo na dnu Petrinjske, tamo gdje je danas nekakav dućan na uglu, što li; a već s ulaza bazde češnjak, zelje i faširanci; želudac se nakon nekoliko sati praznine polakomio. Ozbiljni i smrknuti, obojica u sakoima, sa kravatama i torbama, prolazimo lagano polumrakom prazne sale kao ahejski junaci pomireni sa sudbinom: što se mora – mora se, pa makar koštalo i više od frtalj kruha sa parizerom. Negdje pri kraju, već tamo uz prozor - kroz čije će mutno staklo u taj davni spleen dopirati malo slabašnog kasnojesenskog zagrebačkog sunca, što se bori sa visokim kutevima raspadnutih krovišta - sjedi za stolom jedan čovjek, pognut stoički nad svojim tanjurom - i jede. Bez ikakva zastajkivanja, šutke, svaki sa torbom u jednoj ruci, dok je druga u džepu, dolazimo nas dvojica do njega, ne dalje od dva metra. Stajemo, a čovjek usred zalogaja podiže pogled i punih usta gleda ispitivački sad u jednoga, sad u drugoga. Na to će otac, sasvim smireno, vadeći onu drugu ruku iz džepa i pokazujući na ovoga koji jede:
- Eto vidiš: čovjek jede!
I odosmo odmah nas dvojica svojim poslom dalje, turajući opet onu drugu ruku nazad u džep, isto tako, polako i šutke, kako smo i došli. Iza ramena uspio sam tek nazrijeti unezvjereni pogled onog nesretnog gosta koji je, makar mu usta bila i puna, ista širom otvorio ne vjerujući što mu se upravo desilo.
Otada, kada god gledam nekog Bunuela, ili nekog sličnog, pomisim: uzalud vam trud svirači. To što vi radite slabašna je limunada prema onome kako je režirao Stari.
Oblaci bez glasa šeću kroz daljine;
uzduhom se teška, prazna vuče tama.
Sjedimo u sjeni pozaspalih krošnji;
negdje u visini mjesec šuti s nama.
Kroz noć tihu, meku, umornu od bdijenja
zazivamo neka neznana imena -
na oknima neba zvijezde mudro šute;
zirkaju iz prošlog, dalekog vremena…
… u vrijeme naše
kroz bitke i viku
prolupano što je…
Razbijene čaše.
Nad ljudima mrtvim
osvete se roje.
Vidim, ovaj blog polako pa sigurno postaje neka mala crna kronika.
Jedno sasvim memljivo i tiho jutro presjekla je već pri početku tragična vijest: mladić iz Kutine kalašnjikovom je ranio policajca na ulazu u zgradu Vlade, a potom otrčao na nedaleki Jabukovac (u blizinu Veleposlanstva Republike Srbije?) i tamo si oduzeo život, prethodno na svome Facebook profilu ostavivši poruku: „Dosta je bilo prevara i bezonzirnog gaženja ljuckih vrijednosti bez odgovornosti.“
Već nakon nekoliko sati krenulo je more komentara i odobravanja ovog čina, jer potlačeni i obespravljeni narod podržava svoga revolucionara, kao i Filipa Zavadlava, koji je istim tim oružjem u Splitu zimus smaknuo tri dilera. Pri tome, letargična masa ne računa na to da se sila vrlo lako okreće na sve strane ne birajući žrtve, jer kako je još Andrić pisao u Travničkoj hronici – nema stvari koja nastaje u većoj moralnoj čistoći, ali niti stvari iz koje nastaju veća čudovišta – od revolucije!
Ono što je pak meni ovdje zapelo za oko nisu ni desničari ni ljevičari (jer primjerice niti za ne tako davne podsusedske bombe pod vlakovima još uvijek nitko nije pravomoćno osuđen, pa niti već optuženi sličan fejsbuk ratnik lijeve provenijencije kod kojega su bile nađene čestice eksploziva; sjećate li se toga uopće u ovoj čudesnoj povijesti zaborava?). Nisu mi za oko zapeli niti branitelji (a vele da je mladić iz – kako ta fraza nevjerojatno zvuči – „braniteljske obitelji“) ni policajci (iako, ranjenome policajcu želim brzo ozdravljenje), već činjenica da takvo što može počiniti praktički jedva punoljetno dijete pred kojim je čitav život.
Naravno da će vijesti u sljedećim danima stizati jedna drugu i vjerojatno biti sve šokantnije, a zgražanje ljudi ili čuđenje nad mirnim i dobrim susjedom smjenjivati ogorčenost stanjem u društvu. Ionako su za sve uvijek i svima krivi – drugi.
Stoput sam se pitao, gledajući na čelu države moju generaciju ljudi koji su liječničkim potvrdama izbjegavali mobilizaciju – u čemu je njihova krivica? Pa to što sam ja svoj poziv čekao i dočekao nije nikakva vrlina (a i sam sam zapravo bio isto tako mlad, ne znajući što me čeka, zastranjen nekim pričama o boljoj budućnosti); pa to je naprosto bila stvar moga odabira; tko me je spriječio da pokupim prnje, uzmem neki postdiplomski koji mi se nudio nakon rektorove nagrade i odem van?
Pri tome, pucati u drugoga čovjeka koji radi svoj posao da bi prehranio obitelj ili ostvario snove na dopušten način - može se lako okvalificirati kao duševna poremećenost, ali i do te poremećenosti mora se nekako doći, odnekuda krenuti. Upravo u tome i jest problem psihologije i psihijatrije – da bez određenog sustava vrijednosti one ne mogu dati valjanu dijagnozu, pa tako u društvu u kojemu se hoda sa gaćama na glavi neće nekoga zbog toga podvrći ispitivanju, a od nošenja gaća na glavi do nadmoći nad drugima nije dalek put, zar ne?
Ili, kako to jedan napirlitani djevojčurak, vjerojatno vršnjakinja ovog samoubojice nedavno na fejsu u jednom kratkom klipu kaže:
- Zakej u socijalizmu nije bilo dobro? Pa oni nisu imali niti ajfon!
Barem deset puta gledao sam taj video, a dobar prijatelj, dugogodišnji nastavnik u školi, uvjeravao me satima u to da se ne radi ni o kakvoj glumi; da današnji srednjoškolci ako nisu gimnazijalci najvjerojatnije zaista ne znaju da mobitela prije tridesetak godina nije bilo, a da je to što moje dijete to zna, ili što bi o tome počelo razmišljati kada bi se o tome povelo govora – moj problem.
Mržnja, neznanje, isključivost, ignorancija - uče se kod kuće. Valjalo bi se upitati jesmo li i koliko krivi za to što su pod našim krovovima rasli i mladi ljudi prepuni tih i takvih stvari, koji će tako polupismeni i potpuno nezainteresirani za svako smislenije znanje i trud, lako pasti pod utjecaj simbola, mase, zajednice, grupe bilo koje vrste i fele. Svaka roditeljska rečenica izrečena sasvim usput, za večerom ili nekim gledanjem televizije može pri tome biti fatalna, jer će ih učiti tome da je sasvim lako i jednostavno za svoje probleme potpuno nekritički okriviti drugoga; pripadnika nekog drugog naroda, ili vlasti, ili neke društvene grupe koja je drugačija, svejedno je. Svaka usput izrečena riječ kojom smo ljude u pustoši svoje tamne i izgubljene duše nazivali tukama, pederčinama, anemičnim govnima, lignjama, fićfirićima, vratit će se kao bumerang. Otuda, pa preko postova u kojima će se slaviti skidanje Srba snajperom, do pucanja u druge ljude, očito je – jako je kratak put. Ne za nas – za one koji dolaze. Ili bi trebali doći, a nikada više neće.
Kako, kako to?
< | listopad, 2020 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |