penetenziagite

ponedjeljak, 30.03.2020.

Plovidba

Putovanje traje, a druga se obala sve više nazire, dok je stara - ona koja nam je iza leđa, sve dalja i bljeđa... Čamac je malen i nestabilan, pretrpan putnicima i prtljagom; svaki nalet vala ili udar matice prijeti ulaskom vode ili potapanjem... No, znamo negdje u dubini svog uma da ćemo se iskrcati i da je ovo samo prijelaz, putovanje, pa se nad njime nadvija sjena tuge i neizvjesnosti. Ne samo da namamo pojma što nas čeka preko; o tome ćemo poslije, drugi put, kada se čamac približi, ili kada uopće stupimo nogom na kakav tvrdi sprud ili barem klizav kamen... polako se pitamo - što smo u rancima koji pretežu naša leđa ponijeli u brzini i nenaviknutosti na nju; zapravo – glavni je problem iz te perspektive – što je ostalo tamo, daleko, iza nas i možemo li se vraćati i vratiti...

Jedna od prvih stvari koje se pitam ovih dana ujutro, kada mi san odlazi sa očiju a blijeda svjetlost ledena jutra ulazi u sobu, jest to – čega se bojati? Što je to što gubimo i nepovratno ostavljamo za sobom; ono čega više neće biti i što će nam biti nedostupno? Da li život sam, ili još nešto u njemu, ili van njega?

Otkad znam za sebe pričalo se o lošim vremenima, krizama i padovima. Stari ljudi uvijek su pričali da je prije bilo bolje, a da danas sve po žveplu i grijehu diši (Šenoa?), kao što i mi danas znamo pričati, jer svijet kojeg gledamo sve nam je teže razumljiv, naporan, hektičan i brz. Prije su ljudi – ide priča - bili skromniji, i posvećeniji drugima, i solidarnosti je više bilo, gledalo se druge i pazilo i pomagalo, a danas toga, je li, vele, nema. E pa ima. Moja baka je još tamo osamdesetih znala ogorčeno vikati na svoje kćeri kako bi ih samo novi rat mogao sjetiti vremena kada su bile gladne i čekale jedna drugu da dođu iz škole, da bi obukle kaput u zimskim danima, a onda troše i bacaju novce na gluposti kao da ih svi vrazi gone. Ali evo, potrebna je samo jedna nevolja, potres, poplava, bolest, pa da se vidi ne tko jest, nego – tko uopće želi biti dobar i prav i pomagati i skrbiti i brinuti, a tko ne. Ima dapače, vijesti kažu, i starih ljudi koji ostavljaju respiratore za one mlađe, iako znaju da im je smrt prilično time zagarantirana. Ili, što me posebno ganulo, unatoč tome što čitam da su Izraelci u Gazi raketama pogodili i njihov centar za Covid, a nisu sigurno ni ovi drugi ostali dužni, je li, gledam fotografiju dvojice sanitetlija u okolici Jeruzalema: Židova i Paleestinca, članova istog tima, što se u vrijeme čekanja novog posla, prijevoza, intervencije mole, okrenuti svako na svoju stranu, svome bogu, ali tako snažni, istiniti, mudri, znajući da samo zajedno, kada riješe te svoje posebnosti, mogu imati i dati neki smisao, utjehu, čin. Ako je išta sigurno, nećemo preko ostati bez dobrote, jer nije pitanje hoćemo li, nego kakvi ćemo tamo osvanuti.

Pričaju ljudi i o ugroženosti sloboda, policijskoj državi, posvemašnjoj kontroli. Ali plavo nebo i zrak nam nitko neće moći uzeti, ma kako nas želio osiromašiti i uzeti nam što imamo. Naravno da su uvijek postojali ljudi, sustavi, grupe kojima je isključivi cilj bio taj da žive na tuđoj grbači i uspostave takav poredak koji će to osmisliti, održavati i opravdati. Dapače, nekakav povijesni razvoj društva upravo i pokazuje mijenu prirode sile koja se u tom pravcu upotrebljavala. Sila se, naime, može koristiti na dva načina, pa tako poznajemo onu običnu, fizičku, apsolutnu - i onu posrednu, dalju, zvanu kompulzivnom silom; ona ti neće zavrnuti ruku ili staviti te u okove da bi nešto učinio ili propustio učiniti, ali će ti biti stavljeno u izgled neko nemaleno zlo koje će snaći tebe ili one do kojih ti je stalo, kako bi to učinio ili propustio. Dapače, od tih se izvora moći, tehnika vlasti već odavna otputila na pučinu umijeća vladanja takozvanom internalizacijom pravila, pa onda zapravo ne vlada gola sila, već strah kojeg ljudi osjećaju. Strah je taj koji paralizira čovjeka i goni ga raditi ono što nikada ne bi, jer se boji, čitavim svojim tijekom i svom dušom svojom, od rođenja pa do smrti, puzeći blatom i prašinom pod silnicima i vlasnicima i moćnicima; strahom se upravlja kao nekim čarobnim duhom iz boce koja se otvara po potrebi kada glave počinju nicati na horizontima.

Strah, to je tkivo ovog svijeta koji je ostao na drugoj, staroj obali. Nova obala morala bi biti i nova šansa okrenuti strahu leđa.

Svatko od nas dobro znade što je strah. Strah za zdravlje, strah od bolesti, strah od operacije srca koja ti slijedi neminovno, kroz par godina, jer jednu si već prošao gledajući pod lokalnom anestezijom svoje srce na ekranu kao Mars (a došao si u bolnicu u ponedjeljak i već si u utorak bio vani), dok su vješti putnici anodama i katodama pržili tvoje nezdravo tkivo što nije očitavalo impulse na pravi način. Strah za najbliže, za tvoju krv i meso, jer dijete ti je kronično bolesno i potreban joj je svakoga dana inzulin da bi živjela, ili je drugome djetetu potreban nekakav prah što ga proljećima udiše da bi lakše podnosio alergije i spriječio astmu; ili te strah za Najdražu kojoj je neki ugrušak iz noge već umalo došao glave, pa je tjeraš svako malo na kretanje i aktivnost. Rekli bi, svi gotovo da spadamo u rizične grupe što se ovog virusa tiče.

Pa, onda, ako smo višak, nekvaliteta, slabost, čovječanstvo uslijed naših gubitaka neće osjetiti ništa, a smrt ionako dolazi; sve što moraš shvatiti jest to da si jednobitan sa svemirom i da nešto drugo, što će od tebe i iza tebe rasti - ne može živjeti dok ti ne umreš, kao što niti ti nisi mogao oživjeti dok nešto prije nije umiralo i umrlo. Tvoje dijete tako prestaje biti tvoje dijete (a dugo već tupim ovdje da niti u roditeljstvu nema ničeg herojskog, sebična je to borba za sebe i svoje, tako dugo i nepravedno prikazivana kao nešto veliko, nesebično i darežljivo), a dijete nikada i nije bilo tvoje vlasništvo, već ti je tek jedna duša povjerena da je uvedeš u ovu pećinu punu straha, nepovjerenja i pohlepe iz koje ga čim prije naglavce naučiti izići valja; konačno ono postaje stvorenje samobitno i svoje, a tvoj posao odgoja prestaje i nestaje. Šutiš i osluškuješ udaranje valova o visoke hridi: samoća postaje mnoštvo, a tmina svjetlost.

Ili, zdravlje na planeti na općem nivou (ne pišem ovo zato da bih obezvređivao trenutni angažman vlasti, nego da bih pokušao ukazati na to kakav je bio svijet na obali koju napuštamo): osam milijuna ljudi u svijetu umire izravno zbog pušenja, od čega su milijun nepušači – odnosno pasivni pušači; milijun i pol ljudi godišnje umire u prometu; šest milijuna djece u svijetu godišnje umire od gladi, bolesti, siromaštva. Pa kakav je to svijet u kojemu živimo i u kojemu razmišljamo o herpesu koji je izišao na usni, dok neko dijete umire od gladi, ili na cesti, ili kao uzgredna žrtva kriminala, ili od cigarete koju sam zapalio uz kavu, kao što je već godinama palim, jedan ili dva puta tjedno, od čista gušta? Zar mi treba biti žao takvog svijeta punog smrti, nesreće, nepravde? Zar moram osjećati strah što mi takav svijet nestaje pod nogama? Bespomoćnost koju će ovih dana osjetiti netko od nas dok bude umirao sam i napušten u grčevima, kašlju, vrućici, na žalost je dobro poznata onima koji još život nisu niti okusili, ali nisu imali privilegiju biti dijelom društva u kojemu ljudi brinu jesu li u zraku dopuštene doze nekih čestica koje bi mogle naštetiti našim plućima, jer umiru od gladi.

Da, zlo. O njemu ćemo drugi put, ali to je najozbiljniji prigovor vjeri. Teško je noću sklopiti oči kada znaš da netko pati, a tebe se ta patnja u stvari ne tiče. Misliš da znaš što su zasluge i vrijednosti, da si spoznao dobro i zlo, da nesumnjivo vidiš što treba, a što ne. U što u stvari vjeruješ? Vjeruješ da imaš punu sliku.

Vraćamo se u čun. Valovi prijete preliti se preko stranice plovila; šume i izazivaju uzdahe suputnika. Sjećaš se dalje. Strah za posao. Dugo si i naporno učinio, polagao ispite, usavršavao se, radio od jutra do mraka za slabe novce i za privatnike i za državu; plivao si u stvari u toj mutnoj vodi u koju nisi ni želio ući, jer si želio studirati i baviti se nečim sasvim drugim, ali su roditelji bili stari i nisu lako spajali kraj s krajem, vičući i kumeći i moleći kroz suze da ne posustaneš i naturajući ti i više straha no što si ga sam imao, vjerujući u to da baš oni znadu što je sigurnost i pouzdanost i spokoj, a ne ti, čiji su osjećaji bura i nered i slabost, tako da si od prvog ispita do diplome došao za tri i pol godine, pa si se mirio sa godinama koje su pojeli skakavci i ratovi i nesposobnosti, jer su se i oni uspjeli uplesti u sve, zadovoljavajući se tek običnim i najmanje skupim stvarima u životu, a napuštajući i ostavljajući sve nedostižne, skuplje, složenije; da bi konačno došao do nekog stadija u kojemu možeš imati kakav-takav oslonac u svome radu.

Ti si slučajan radnik, kotačić sustava, vječiti mašinist; slučajan si tamo gdje jesi, i tvoj angažman je slučajan i malo vrijedan. Nije to stvar samo društva u kome si živio; ovaj svijet ustanovljen je tako da snažni jedu slabije, ma koliko se ljudski rok upirao tvrditi suprotno. Dakle, nije taj posao ništa stalno i sigurno, jer vremena se mijenjaju, pa je jednima sada potrebno jedno, a drugima će biti sutra potrebno nešto sasvim drugo, i sve to ne zato što bi to drugo i novo bilo bolje i kvalitetnije i snažnije, nego zato da bi se znalo da ne treba raditi kako se radilo prije; jer raditi kao prije - to je znak slabosti i poniznosti, a poniznost nije poželjna, kvragu - doći će drugi što već kucaju na vrata i survati nas i baciti u blato čim nanjuše da su jači; tako da i unatoč stalnim učenjima, prilagođavanjima, promjenama i usklađenjima, koja nisu od nekog znanja ili vještine, nego od jednostavne potrebe da znadeš što je novog propisano i zašto i kako, teško od drveća da si ikada mogao vidjeti šumu. Tu ipak, kod toga straha, uvijek si znao da posao nije ništa drugo do li vrijeme koje provodiš zato da bi u nekom drugom vremenu disao, živio, stvarao; nije da si taj posao mrzio, daleko bilo, ali da si ga obožavao – nisi; imao si neku običnu ljudsku satisfakciju kada si vidio da od plodova tvoga rada nerijetko postižeš to da se ljudi u stanovitoj domeni njihovih života i moguće patologije ne pobiju.

Dakle, strah radi smrti od gladi, radi loše društvene evaluacije tvoga rada, radi manjeg ugleda u očima ljudi koji ti istinski nisu važni. Je li to strah koji je opravdan? Trebaš li se bojati što o tebi misli netko do čijeg ti mišljenja nije stalo? Imaš li strah od svijeta u kojemu ti bližnji u pravilu ne želi dobro i misli o tebi da si manje vrijedan? Da, to je svijet u kojemu smo živjeli, kroz kojeg smo se provlačili i u njemu se tješili sićušnim krijesnicama radosti. to je svijet kojeg se bojiš napustiti, samo iz razloga jer do prije par trenutaka pojma imao nisi da li je jedini ili nije.

Ovo postaje mračno? Nepodnošljivo? Bolno? E pa, nisam ja to sve smislio. Posljednjih godina, na svoju sramotu, pročitao sam ipak manje knjiga nego li što sam pogledao filmova ili serija, a u tim filmovima i serijama našao sam često ono što sam ranije češće znao nalaziti u knjigama, a to je potreba autora da se stvar sagleda iz ptičje perspektive, cjelovito, a opet jednostavno. Premalo sam knjiga pročitao, pa tako nigdje nisam naišao na onu već mitsku igru puta milosti i puta prirode što je plete Terrence Mallick u uvodu svoga Drva života. A za potrebe ovog napisa, sjetit ćeš se nečeg drugoga, što opet rijetko da si našao u kakvoj knjizi: gledaš u ovo doba tišine i tuge, valjda već po treći put - prvi nastavak kultne prve sezone True Detectiva u kojemu legendarni Rusty Cohle (Matthew Mc Conaghy) zbori: „Priroda je stvorila ljudsku svijest kao vlastiti aspekt odvojen od sebe. Mi smo stvorenja koja ne bi trebala postojati prema prirodnim zakonima. Mi smo stvari koje vjeruju da imamo "ja", stvarajući mnoštvo osjetilnih iskustava i osjećaja. Programirani smo u uvjerenju da je svatko od nas netko, a zapravo, svi su nitko. Mislim da bi časna stvar za našu vrstu bila da odbacimo naš program, prestanemo se razmnožavati i da zajedno izumremo.“

Kada ga partner, zaprepašten onime što je upravo čuo, upita zašto se onda diže iz kreveta svako jutro, Rusty odgovara kako si utvara da je svjedok, no pravi je odgovor da je očito programiran i nedostaje mu hrabrost za samoubojstvo.

Dapače, kasnije na upit o vjeri, Rusty svisoka odgovara: „If the only thing keeping a person decent is the expectation of divine reward, then brother, that person is a piece of shit.“

E pa eto, mister Rusty, taj sam, potonji. Nestat ću da bi se novo rodilo, i dobit ću tu nagradu, i bit ću taj i takav, nizak, bezvrijedan i ponizan u tvojim i svačijim očima osim jednih; baš taj i takav kakvog si me pronašao i usudio osuditi me, jer nema u meni nikakve veličine ni značaja ni snage, do li čekanja.

Ako me pitate čega se sada, kada očistim sve te naslage nepotrebnoga i suvišnoga iz života, istinski bojim, rekao bih vam - malo se bojim toga da neću umirati u trenutku, nego polako i bolno. Ali, nije ni to tako strašno. Bojim se, zapravo, istinski, potpuno i nepopravljivo, samo jedne jedine stvari: da bih ikada mogao gledati svijet bez svoje djece (a upravo je to svijet kojeg Rusty u seriji mora gledati ostatak života, i nekako sam slobodan zaključiti da zato tako crno i zbori). Nemam nikakvog razumskog objašnjenja niti utjehe za taj potencijalni užas, i ne mogu ga se riješiti, nikako. Radije biram umrijeti i umirati istog časa, sata, dana, mjeseca, nego li doživjeti takvo što. Eto, u obje varijante ishod je isti. Nestajanje, da bi novo postalo.

Tu se na koncu mogu složiti i sa gosponom Rustyem. On, naime, sumanuto istražujući i uspoređujući policijske fotografije umrlih, probodenih, ustrijeljenih, obješenih pronalazi na njihovom izrazu lica jednu jedinu zajedničku crtu. ne odmah na samom početku, ali – otprilike kaže - upravo u posljednjem trenutku njihovih umiranja, nalazeći taj neporecivi izraz olakšanja, sagledavanje toga kako je lako bilo konačno pustiti se, vidjeti što su bili, uvidjevši vas, sebe, cijelu ovu veliku dramu, koja nije bila ništa do opsjene, sazdane od pretpostavki i volje, a tako se je lako otići napokon sada, kada se više ne moraju držati tako čvrsto znajući da čitav njihov život, sva njihova ljubav, sva njihova mržnja, svo njihovo sjećanje, sav njihov bol... u potpunosti jest jedna te ista stvar. Isti san, kojeg su sanjali unutar zaključane sobe: san o vlastitoj osobnosti.

Da, shvatili ste dobro. Osim toga što sam napisao, nema me čega drugoga biti strah, iako bi se čovjek sav grčio od straha; tješim se, ako uopće mogu tješiti se takvim užasom. Neću se više osvrtati za drugom obalom, jer na njoj ništa vrijedna niti dobra nije baš ostalo. Oni koji vjeruju u povratak u normalu imaju se za čime osvrtati, jer imaju što napustiti. Ili barem tako misle. Snaga, ljepota i vrijednost ljudi u ovom času nije u tome koliko čuvaju ono što je ostalo u starom svijetu, nego koliko toga mogu u njemu ostaviti, usredotočeni na to da na drugoj obali izgrade neki bolji i vredniji; svijet u kojem će biti manje nas, a više jednobitnosti, jedinstva, jednostavnosti, lakoće. Ako nas u međuvremenu matica ove goleme rijeke ne ponese svojim putem.

Sjedim na verandi u tišini prevrtljive proljetne noći, među vjetrovima i rijetkim svjetlima i glasovima u daljini. U našu stvarnost dolazi daleka i potrošena svjetlost nedostižnih zvijezda, u stvarnosti – davna i nikada viđena prošlost. Poznati svijet pretvara se polako u nju.

30.03.2020. u 08:48 • 15 Komentara • Print • # • ^

utorak, 24.03.2020.

Kako reći "ne" katastrofi

Davno još, nismo niti bili toliko nekako, kako da to kažem, je li, vezani, pričala mi Najdraža o tome kako kod neke njene kolegice na poslu frcaju iskre; veli joj ona, pa hajde, idite negdje na izlet, družite se malo, a ova veli – šta je tebi, kad smo petnaest minuta skupa u autu, posvađamo se na pasja kola.

Mi srećom doma nismo tako posvađani. Zašto je to tako ne bih sada, valjda u tome ima nešto i moga doprinosa; iako sam svjestan da je na drugoj strani glavnina tog ljepila, razuma, tkiva koje nas povezuje i drži. Ta mala zajednica, čopor, grupa, uobičajeno ne služi čovjeku u tako puno stvari, osobito onih manje važnih, kada je svatko u svome filmu; čak i kada smo u istoj kući, povezat će nas prilično rijetko neko igranje kakve društvene igre, ili film ili utakmica, ali ono što je oduvijek bio zakon i što nikada nitko nije prekršio (a bio bi glup da jest) to je osjećaj da ta grupa služi prvenstveno tome da se čovjek olakša kada mu je teško. Prevažan je taj neki osjećaj da imamo svaki svoje stvari koje nas zanimaju i da nitko previše ne smeta onog drugoga u njegovoj nakani, jer to ne osjeća povredom svoga teritorija, sve dok se ispune stvari koje trebaš ispuniti. Srećom, nas dvoje, kao neka osovina te priče, imamo i neki nepoznat blagoslov da je tih stvari prekoviše puno; to je stvarno lijepo i ispunjujuće, pa ćemo po pravilu već trideset godina zaplakati nakon istog filma u istom trenutku, ili pričati o istim knjigama, ili puštati istu pjesmu naglas u autu kad se spuštaš na more prvi put u lipnju. Dapače, još kad su ovi bili mali, znali su nam djedovi i bake predbacivati da smo previše važni jedno drugome. Ali, nije to presudno. Presudno je to da svatko od nas četvero (pa i ovi koji rastu, ili su već bogami dobro i izrasli) znadu da će ta grupa, čim se nanjuši i najmanji ćuh nevolje, bez obzira na to o kojem se području radilo (zdravlje, novci, škola...) prekinuti sa svim aktivnostima, okupiti se navečer za stolom i zajedno programirati što i kako, odnosno – tko može nešto učiniti da bi stvari krenule nabolje i tako svojim malim potezom pridonijeti zaustavljanju pada onog drugoga. Ne pitajte sada o potonućima, svačeg je tu bilo, a ne malo zdravstvenih problema, kroničnih bolesti, pa i ostajanja bez posla i slično. Ponekad međutim (pogotovo nakon što je kćer prekinula trogodišnju vezu) imam jaku grižnju savjesti po tom pitanju, pa poluozbiljno znadem predbacivati ženi da smo ih premalo učili samoživosti a previše povjerenju; gdje god da se nađu bježat će glavom bez obzira kada nanjuše i najmanji trag suprotnoga.

Klinci u obitelji uče primjerom, a ne riječima, pa se – govorim iz osobnog iskustva – možeš postaviti na trepavice od pričanja, ali ako on vidi da nešto skrivaš, da radiš nešto iza leđa, da trošiš pare na sebe, skrivaš karte koje imaš, ili varaš na neki drugi način, ili ne obaviš posao koji si trebao obaviti, bilo doma ili vani, gotovo je. Sve gluposti i loše poteze, krive procjene, lijenosti, sve bedastoće što smo ih počinili, a nije ih bilo malo – počinili smo zajedno, i u svemu smo tome bili skupa. Tako klinci postaju dosljedni, pa makar i u glupostima (jer, kako veli Mujo, valja cijeniti trajne vrijednosti), a dosljednost je valjda najvažnija stvar kojoj ih se može naučiti odgajajući ih: da nema odustajanja i predaje, jer dužan si sebi i drugima ispuniti ono što si obećao. Previše su se mojih teško jestivih uradaka klinci najeli i previše neispeglanih ali opranih majica nanosili kročeći tim putem, dok je Najdraža radila do kasno navečer, a da ne bi sada cijenili trenutak kada ona ispeče najfiniji domaći kruh kojeg su ikada u životu okusili. I nitko tu previše nije pitao za aktivu ili pasivu, jer kada si vidio da onaj drugi podmeće leđa, bilo te jednostavno sram pobjeći i ne podmetnuti malo i svoja. Oh, kako sam samo glup bio kada sam primjerice sa trideset vukao obitelj na raznorazne izlete, planinarenja, bježanja (ne kažem da im je bilo mrsko; teško je žabe u vodu natjerati :); držalo me u životu neko ludo i naopako saznanje da negdje drugdje teče život, a ne doma; da su ljepote koje ćemo vidjeti važnije i veće od onih koje bi nam mogli donijeti neki, ne znam, obični trenuci zajedništva, i trebala je čitava jedna bolest, koje nije udarila osobno mene po riti, nego tamo gdje je najbolnije, pa da me dovede pameti i da počnem cijeniti i ona obična, tiha popodneva koja se provedu kod kuće, jer tako zahtijeva neki redovan i normalan život u kojemu se polako ide naprijed.

Ili, kako sam znao malome reći kada je razočaran propašću vrtićkog koncepta života, kretao u školu: žalosno veliki dio života čovjek će provesti radeći nešto što ne želi, okružen ljudima sa kojima ne želi provesti dvije minute više nego mora. Ali zato, nauči cijeniti one trenutke kada radiš ono što želiš, jer ako budeš znao prepoznavati koji su to trenuci u životu, bit će milijun puta vredniji i davat će ti daleko više snage za sve ono što moraš podnijeti.

Nisam još do kraja siguran, ali negdje sada, duboko u šestom desetljeću, vjerujem kako nisam pogriješio kada sam im na onim prvim mobitelima, gdje se to dalo namjestiti, postavljao pozdravne poruke tipa – dobro se dobrim, a zlo zlim vraća.

Zato nekako vjerujem da će ovi dugotrajni boravci obitelji u četiri zida rezultirati nečim pozitivnim čak i kod onih koji do sada nisu mogli provesti petnaest minuta zajedno; da će ljudi naučiti da je zajedništvo, pogotovo u nevolji - dobra stvar i da povlačenje vode na svoj mlin ne može uroditi nečim dobrim. Nisam ja to izmislio, nipošto; još kao sedamnaestogodišnjaka me se snažno dotakla Camusova „Kuga“, u doba kada mi je baš svaki atak na moj sustav vrijednosti bio bogohulan i nedopustiv. Ljudima koji su sami sigurno je sada teže, ne samo fizički, pogotovo ako je ta samoća stvar njihova osobnog izbora i nije rezultat bježanja od zla i spašavanja u nuždi, već - ajmo to tako reći - običnog nepristajanja na kompromise. Teško je uočljiva, katkad i nevidljiva i neraspoznatljiva ta granica u životu i ljudi su skloni olako ocjenjivati nasiljem ono što je autoritet, snaga, postojanost, samo zato što se nešto ne uklapa u njihovu spoznaju bitnoga. A upravo u tom trenutku i na tom mjestu leži raskršće koje nam određuje što i kako dalje: ako se spirala sukoba pojača, iz toga ništa dobro neće proizaći. Nipošto pri tome ne zagovaram život u obitelji kao recept za sreću; da me se krivo ne shvati; svatko znade najbolje što je za njega pravo; ali imam dojam da je iza ljudi u vremenu u kojem sam od djeteta postajao starac ostalo previše naglo zalupljenih vrata i riječi koje je netko vrištao, a nije ih imao tko čuti u tom nekom, prošlom životu, za kojeg svi sada poprilično sigurno znamo da odlazi, prestaje i da se otiskuje sa ove obale kao čamac bez putnika, da bi zauvijek otišao nošen neumitnim i snažnim tijekom te velike rijeke. Zakoračili smo na drugu obalu; ne znamo što nas tu čeka, a u rancima što smo ih na brzinu spakirali nema puno toga. Dosta suza i gorčine, nekoliko osmijeha i vrijednih uspomena i još malo što drugo; tko misli da ćemo se kroz tri tjedna vratiti ponovno na drugu obalu bojim se da se vara – to ne govorim i ne gatam ja osobno, već puno pametniji od mene, eto primjerice gospon Rudan, oko kojeg smo se ovdje u priličnoj mjeri usuglasili da zna što piše.

Neću više ni zrna o katastrofi. Nije, naime, kao što sam vjerojatno i uspio u stanovitoj mjeri argumentirati gore, katastrofa to što nam slijedi. Ili nije samo katastrofa, ako tako hoćete, i ako možete s mirom pustiti taj čamac da otplovi. Drugi put ću o boli, strahu, neizvjesnosti. Sada toliko, o onome što živimo. Naime, za kraj, siguran sam da se ne varam kada kategorički tvrdim kako bi u životu svakoga od nas ključno ipak moralo biti jedno, jedino pitanje. Ono u sebi sadrži tešku i na prvi pogled nerazumljivu kontradikciju, jer govori o vremenu koje mi nećemo doživjeti, a koje bi nam moralo biti najvažnije. U suprotnome, život postaje samo razdoblje obrane od boli i vješte kolekcije ugoda. A čak je i veliki Epikur tvrdio kako je put do sreće tek duhovno uživanje, odnosno prijateljstvo i znanje kao vrlina.

To pitanje glasi: po čemu će nas pamtiti oni koji nas pamte?

24.03.2020. u 19:06 • 18 Komentara • Print • # • ^

subota, 21.03.2020.

Loše vijesti

Danas je očito taj dan, dan eksplozije. Pa iako, koliko se može, valja biti priseban i priznati da je nagli porast broja zaraženih tek uvod i rezultat nečega što se radilo, ili još bolje rečeno, nije radilo prije dva tjedna, danas će se i vjerojatno oni najbuntovniji, najnezavisniji i najnerazumniji zatvoriti doma, ako ne zato što bi to učinili sami, a ono zašto što će ih na to natjerati ovaj vjetar, ili uplašena Draga, ili sablasno prazne ulice.

Ako doma uopće imaju i ako su ga u nekom prošlom, sada već dalekom vremenu smatrali potrebnim sagraditi.

Ne mogu ne primijetiti da je ovaj virus uspio ono što nikome i ničemu drugome nije uspjelo. S jedne strane admiral Lošo ili Bujanec, s druge primjerice Miljenko Jergović i Teofil Pančić, slažu se kako dolazi diktatura. Ja nisam toliko pametan i slobodouman, nemam pojma je li sve ovo režirano i uigrano; nemam namjeru raspravljati na tom nivou jednostavno zato što premalo znam. Ako sam išta naučio i uočio u gunguli ovih mjesec dana, a to je onda činjenica da i u najgorim vremenima ne sasvim bez glasa i utjecaja ostaju i ljudi koji znaju, sposobni i odgovorni; oni koji su godinama učili i radili, da bi danas mogli pomoći. Pa ako sam godinama ovdje trubio da je najveći problem ovog svijeta taj što oni koji hoće ne znaju, oni koji znaju ne mogu, a oni koji mogu – neće, onda danas vičem: moj lijek za diktaturu je pogled u nebo, jer onaj tko ne shvaća kako je glavu valjalo odmicati i u doba blagostanja i imanja, taj neće niti danas shvatiti da će nas iz svega izvući samo prisebni, snažni, smireni pojedinci koji će umjeti nadvladati ovaj kaos.

Ovaj pomalo olujni vjetar što divlje raznosi oblake nebom, navješćujući hladnoću, snijeg i tugu, opominje prije svega da se prisjetimo kako je do ovoga došlo.

Pročitao sam neki dan opominjući i značajan članak na temu geneze koronavirusa, a to se moglo već danima čitati i negdje u bespućima Fejsa, primjerice kod gospodina Rudana, čije upise i nastupe izuzetno cijenim (a koji je, usput rečeno, ultimativno objavio: ostanite doma; sad, svi).

Dakle, virus je, tvrde znanstvenici, nastao na tzv. mokrim tržnicama Kine, mjestima koja su nastala onda kada smo se mi tek rađali i kada je Kinom vladala glad uslijed Maovih strahota; poslije se sve pretvorilo u biznis, kako i priliči. Zmije, šišmiši, divlje životinje, sve je to postalo skupo i ušlo u modu, pa se tako i svaki pokušaj zabrane tržnica, ili njihove stroge regulacije razbio o hridi pohlepe, korupcije i profita. Reći će netko, pa što mi ostali imamo s time; nije li to dokaz nevaljanosti Onog sustava, a valjanosti našeg? E pa nije; jer sve što je loše tamo, loše je i ovdje, i to ne zato što bi isključivi uzrok nečeg lošeg bio neki sustav, nego zato što je takva ljudska priroda; lakomislena, pohlepna, slaba. Eto, nije se niti taj virus pošteno primio tla stare Europe, a već su u njoj procvali pohlepa, zarada, prikrivanje, pa umjesto da su se slušale preporuke za zatvaranje alpskih skijališta, još tjednima se (i odavde, kako da ne) odlazilo u žarište epidemije. Nisu ti, kako ih moralisti vole zvati, prljavi i zaostali Kinezi zato ništa gori od nas; radi se samo o tome da mi s više novca možemo više toga i priuštiti. A suština snažna i iskrena življenja, ispunjenog zadovoljstvom i blagošću, upravo i počinje u onom trenutku kada se čovjek upita: pa zar mi nešto istinski treba?

Neki sam dan na blogu kolegice U prolazu napisao zahvalu, jer me njena rasprava sjetila velike čini mi se Thoreauove izreke koja glasi: čovjek je bogat onoliko, koliko stvari može napustiti. Naravno da bespotrebnost nije vrlina sama po sebi, ma koliko se to kinici trudili propagirati, ali od dvaju ekstrema uvijek ću izabrati taj, umjesto onog drugog, koji je i doveo do ovog bespuća i dna. Zato mi se iz ove žablje perspektive naša karantena čini zakašnjelom, mlakom, tromom. Daj bože da sam u krivu. No, ne valja se više osvrtati nazad. To sigurno neće donijeti dobra. Valja slušati.

Ovdje se konačno radi o tome da zrela zajednica mora pronaći uski prolaz između dvaju lavina što prijete, a to je s jedne strane broj života koji će se ugasiti, a s druge nepodnošljivost karantene po ekonomiju i psihu. Ako pretegne prvo, imat ćemo brdo leševa od korone, a ako pretegne drugo, to brdo leševa bit će uzrokovano od pljačke, anarhije, gladi koje se valjaju iza ove priče. Ni u kojoj varijanti nećemo proći neokrznuti, to je u ovaj sumorni akšam već svakome jasno. Pitanje je samo koliku ćemo mjeru ljudskosti očuvati za ono što dolazi.

21.03.2020. u 18:16 • 13 Komentara • Print • # • ^

subota, 14.03.2020.

Zašto nisam Zeko?

Već barem deset godina nemam sportski paket. Nemam zapravo nikakav paket. Televizija mi služi za gledanje filmova sa sticka i eventualno nekih koji se dadu gledati na državnoj televiziji, otprilike pet puta mjesečno. Ionako iz sve možeš sa zakašnjenjem pogledati na hrti-ju. I još dvije ili tri utakmice mjesečno, koje valjaju. Među njima i neka košarkaška drama, recimo Zabok i Škrljevo, jednom u pet godina u borbi za peto mjesto u ligi. I još par dokumentaraca, pokoji Peti dan, Puls, filmski dodaci (kako se već zove ona emisija na Trećem). I to vam je to, moje gledanje televizije. Naravno da smo prije petnaest godina imali tv paket sa svim Barcelonama i Legranesima, i Tv Historyima i Nickelodeonima i ostalim čudima, i da smo ga u međuvremenu otkazali zajedno sa fiksnim telefonom koji se pretvorio u mišju rupu za telefonske prodavatelje. Shvatio sam, naime, kako mi je klinac rastao, da će subotnja popodneva početi provoditi uz Redse i Blackburn, pa sam odsjekao tu granu i njemu, a bome i sebi. Sada radije jednom godišnje kada je kakvo pravo polufinale Lige prvaka odem sa frendom na cedevitu ili čaj u birtiju. U mojoj hiži stoga lebdi duh nad vodama; jedino što imamo je flat internet za stotinjak kuna mjesečno.

Nekad to nije bilo tako. Zalud je bilo svim Cihlar Nehajevima i Bergmanima i Tarkovskom i Ristovskom, jer kad su Pjesnici u kvalifikacijama lovili Drugu ligu Zapad, ja sam bio na istoku među dvadeset tisuća duša stisnutih u elipsi Kranjčevićeve protiv Orijenta, ili kada je GOŠK Jug gostovao u borbi za povratak u društvo najboljih, pomakao sam spoj sa Najdražom za sat vremena, Bog mi je svjedok; a tek debi sa Subotičanima u travnju 1980. ... pa to je bio jedan od najsretnijih trenutaka u životu. Što me nosilo, ja danas stvarno ne znam reći, još otkad me djed odveo na prvu utakmicu protiv nezgodnog Famosa iz Hrasnice. Bilo je tu i uspona i padova, i cura i gomile knjiga i filmova, sve bi me to trenutno znalo zabljesnuti i odvesti nekud dalje, više, dublje; noći provedene po Kinotekama i Tuškancima, ali se i sa nastave, ako treba, bježalo gledati gostovanje Csepela u Srednjeevropskom kupu 81. Ajde, zalomila se tu i koja Cibona protiv Bugara u borbi za ligu Kupa prvaka, ili neki odlazak u daleki Maksimir, ali nogomet u Ulici pjesnika bio je zakon.

Patetično i sasvim frazerski mogao bih sada lamentirati o nekakvoj romantici; na koncu, u tih petnaestak godina ja sam možda pogledao ne više od trideset utakmica, ali bilo je to jako, istinski jako življenje u nekom krugu virtuale, puno jačem od onoga koji danas klince vuče prema ekranima. Ono čega se zapravo najjasnije sjećam sa te prve utakmice u kojoj su Hrasničani sačuvali bunker a djed i ja razočarani otišli na gemišt, odnosno sok kod Justina, jest to da je negdje nedaleko, par stepenica ispod nas, na štokrlu sjedio neki deda, oslonjen o svoj štap, a da je ispred njega gomila bila razmaknuta kako bi deda vidio čitav travnjak. I čak je i taj deda, kao što bih i ja sada, kada bi bilo prilike i kada bi Pjesnici igrali u Ulici, a ne negdje daleko, uz savski nasip, govorio da je sve otišlo kvragu i da danas najobičniji bek ne zna dodati na tri metra jer je čitavu mladost proveo trčeći krugove oko igrališta.

Nogomet je u moj život donio još nešto, a to su Sportske Novosti. Nikada neću prežaliti što nisam gosponu Redeu, kada sam ga znao viđati uživo, smogao hrabrosti reći u lice da su me zapravo on, Ivanišević i Nikolić opismenili još tamo sa šest godina, kada sam djedu naglas čitao izvještaje sa Trofeja Marjan, a da bi bez njih sav trud profesorica iz hrvatskog ostajao bez ikakva učinka. Tko bi se još sjećao što su ti neimari pisane riječi stvarali nakon Mundiala, ili nakon Juanitove Coca Cole, ili nakon Panenke? Pa nije bilo te pripovijetke ili tog romana koji bi nosio takvu snagu i dubinu analize, paralele i povezanost sa stvarnim životom, politikom, kulturom, takvu istinitost i takvu uvjerljivost. Ili, treba li naglašavati kako su Valai i Ibrišević čovjeka učili uočavati detalje i gledati puno šire slike od onih običnih?

Jedini nogomet, nakon svih taktičkih bitaka, strateških razrađivanja, neljudskih grubosti i posljedične dosade koja je tom igrom zavladala kako sam postojao stariji, jest onaj kojeg sam negdje devedesetih znao viđati na afričkim nogometnim prvenstvima. Bila je to igra, a ne posao; svečanost a ne obaveza; nepredvidivost i zanesenost. Kada sam početkom ovog stoljeća shvatio da nikada više neću, osim sasvim slučajno, vidjeti nogomet koji bi odgovarao tim kriterijima, ukinuo sam i one pakete s početka ove priče. I prepustio se konačno knjigama, filmovima, blogovima.

Stalniji posjetitelji utakmica po zagrebačkim stadionima osamdesetih i pogotovo devedesetih odmah će znati o čemu u nastavku ove priče govorim kada ih podsjetim na dva lika: prvi, to je onaj jači, bradati gospodin, negdje sa sredine tribine; uvijek je oko njega bila praznina, a evo i zašto – jer negdje u drugoj minuti svake, ali baš svake utakmice, taj je lik uvijek poštovao svoj ritual i iz petnih žila bi tada povikao „igraj, igraj!“... Na utakmice na koje sam znao kasniti, recimo, srijedom popodne, da vam dočaram snagu tog uzvika, čulo bi ga se sasvim jasno negdje već iza Tehničkog muzeja kada si zadihan žurio Savskom pa skretao desno, bez obzira na snažnu vrevu tramvaja i automobila u bučnom gradskom prometu poslijepodne radnog dana. I danas, kada me sa Cibonina tornja na tom mjestu zabljesne kakav trak jutarnjeg sunca, sjetim se tih dolazaka, pa mi se učini da negdje daleko, tamo već kod podvožnjaka koji odvaja Končarevu (pardon, Ozaljsku) vidim frenda u bijeloj majici kako žuri na istok. Neupućeni gosti u našem gradu, ili oni koji bi tek doselili, nenaviknuti na ovaj ritual, znali bi se zabuniti, pa veseli sjesti na mjesto kraj tog lika na tribini, radujući se kako su uhvatili dobru poziciju.

Tako je i moj prijatelj, Hajdukovac, tek doselio u Zagreb iz Rijeke negdje početkom ovog stoljeća, pa je naravno otišao pogledati Bile kao gospodin, poslije posla, u ajncugu, na zapad, i upao u crnu rupu; kada je ovaj zavikao i preplašio mog priku, nikada neću zaboraviti kako je to ovaj poslije godinama sa stravom u očima pričao uz kavu: žile mu na vratu poiskakale, a ja od straha odskočio dvije stolice dalje... Naravno da me njegova epizoda tjerala na smijeh, ali u njegovom je pričanju uvijek bilo dovoljno poštovanja, poniznosti, obzira da bi čovjek shvatio kako je u stvari bio razočaran time što ne zna za taj ritual i da je u tome poanta njegova doživljaja. Radi se, da se razumijemo, o intelektualcu, načitanome, obrazovanome liku sa dvoje djece; čovjek u pedesetima svira klavijature u jazz-bendu; no i on je u toj epizodi bio običan klinac osupnut veličanstvenošću arene i njenim svetim protokolima.

Drugi, lik, glavni junak ove naše priče, to je Zeko. Kako vama koji ne znate ništa o tome malom ali bogatom svemiru, objasniti tko je Zeko? Udarite na Youtubeu - Zeko komentator ili nešto slično, pa ćete vidjeti legendu koju su zadnjih godina snimali namjernici. Čovjek je zapravo običan kibic, ali ono što ga čini besmrtnim i odvaja od nas ostalih jest to što su već svi delegati svih utakmica bez obzira na rang znali da se zapisnik piše/printa u jednoj kopiji više i odmah kada se napiše, pruža gore na zapad, Zeki, koji će ga marljivo kroz čitavu utakmicu držati u rukama i pomoću njega naglas komentirati čitavu utakmicu, I tako godinama, desetljećima, sa istim žarom i radošću. Dapače, Zeko je uvijek znao držati letvicu visoko, pa bi, kada intenzitet događaja na travnjaku padne, znao upotrebljavati i fraze za koje bi uvod glasio otprilike „što bi znale reći kolege sa hatevea...“ ili nešto slično. Urbana legenda, svoj je zenit dostizao već daleko iza doba kada sam ja kao školarac ili student hodočastio na te betonske stepenice, a obično je moj posjet značio i odlazak na suprotnu tribinu, onu na kojoj će ti pogled najjače zaslijepiti jarko popodnevno sunce baš kada snaga borbe na travnjaku bude na najvišem nivou. No, nisu to bile utakmice na kojima bi se navijalo u tisućama; takve su utakmice igrali moćni i bogati; moje su utakmice bile one na kojima si tišinu mogao rezati nožem kada bi Putanec, Kurbaša ili Jurčević davali for po boku; čulo se tupo udaranje lopte vanjskom, dahtanje nedoraslog beka, a u pozadini i besmrtni Zekin nazalni uzdah. Njegova pognuta figura nad listom papira, šilterica nad debelim naočalama i uvijek neskriven osmijeh, nadvladali bi svu dramatiku trenutka i najbolniji poraz znali pretvarati u čarobnu utjehu. Pričalo se o Zeki svašta, da je nepriznati brat pravoga Zeke i tko zna što još, ali meni je kod njega potpuno jasno bilo jedno: da je on ona hrabra verzija mene. Naime, kada sam imao osam ili devet ili deset, omiljena igra bila mi je u sobi igrati nogomet ping-pong lopticom. Bile su to čitave utakmice; turniri, prvenstva; uz noge pisaćeg stola bile su ispletene mreže za krumpir; sve su utakmice, naravno, bile praćene mojim nadahnutim komentarima i zapažanjima. Zeko se od mene kada sam imao osam godina razlikuje samo u jednome: što je dovoljno hrabar živjeti svoju igru i sa pedeset, i to naglas, pred svima, na pravome mjestu; tamo gdje je sve igra i gdje nema stida i obzira i podsmijeha koji bi bio jači od strasti igre.

Zašto ja, pitate se, nisam postao Zeko? Zato što sam imao nešto drugo što ću u životu pretvoriti u igru dovoljno jaku i strasnu da bi zamijenila ovu? Zato što sam sa deset godina sam u kući, dok su starci bili kod susjeda, bez daha odgledao Kubrickovu Odiseju, ili sa petnaest pročitao Raskoljnjikovljeve avanture? Zato što sam odrastao, i postao predvidiv, obziran, zatvoren, ukalupljen? Zato što mi znanja koja sam u međuvremenu stekao i snobizam kojim sam se tako mogao zaraziti, a možda i nisam, ne dopuštaju razotkrivati se, nego šutjeti?

To pitanje, na kraju, često i ne sasvim bez zadnjih namjera, postavljam svojoj Najdražoj, kada umjesto da navečer dreždim uz kakav Rapid ili Belenenses, mrznem s njom na verandi, dok ona dimi još onu posljednju prije spavanja, pa gledajući u kristalno zvjezdano nebo, na njen neskriveni užas odmah sam sebi odgovorim: zbog tebe, anđele moj, zbog tebe.

14.03.2020. u 19:39 • 12 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 09.03.2020.

Bitka na Marici

Izbjeglice. Migranti. Pakao i raj. Zli i oni dobri. Ili, manje zli?

Koliko je ovaj svijet izokrenut najbolje mi je pokazala logika koju sam nedavno čuo. Vele "fala Bogu da nismo neka bogata zemlja, jer bi sad sve ove izbjeglice željele ostati kod nas". Stara pjesma veli, za jedan časak radosti hiljadu dana žalosti. Osobno bih se priklonio Grunfu i radije sto godina živio kao milijunaš, nego jedan dan kao sirotinja. A kao što ćete vidjeti, nije ni to neka posebna vrlina.

Sebičnost, borba interesa, to je ono što vodi ljude kroz život. Malo je mjesta pod neonskim suncem Zapada. S ove strane granice, strah: doći će i uzet će nam sve što smo s mukom stekli: posao, kuću, stan, partnera, djecu, psa, punicu i papigu. S druge strane, kada čujem mladog Afganistanca kako pored obale Marice izjavljuje da mora stići na zapad e da bi ostvario snove, ne mogu, pored sveg njegova prava na sreću, u tim snovima ne vidjeti istu žeđ pod neonom sebičnosti, pohlepe; lcdove, iphoneove i prade; sliku duhovne bijede kakvu gledamo u našem društvu desetljećima. Između, da se ne lažemo, spašavanja golog života kakvo on najvjerojatnije poduzima (pa makar dolazio iz Afganistana, Sirije ili Iraka) i te pohlepe, naravno da postoji čitav svemir, ali poznavajući ljudsku prirodu, neće ni njima dugo trebati do gramzivosti. Isti je to materijal kao i mi sami, kvarljiv, prolazan, potrošan, mekan, pa vidi što je od nas postalo. Naravno i da je lakše doći u neku Njemačku nego od Pakistana stvoriti dobru državu; oportunizam i entropija su osnovna počela svemira i to se ne smije zaboraviti. Nikoga se nema pravo tjerati ni na herojstvo, ni na mirenje sa sudbinom, ni na borbu. Predlažem u tom smislu amandman Konvenciji o ljudskim pravima. Čl. 2: Naslov: Konačni obračun sa šjor Marxom i pokajanje pred gosponom Feuerbachom: Svatko ima neotuđivo pravo oportunistički ne težiti mijenjanju svijeta oko sebe, već sanjati štogod želi, sve dok ne otima ili mu snovi ne postanu pretijesni.

Treba malo strpljenja; samo im dati malo vremena da ih društvo korumpira i pretvori u najamnike i potrošače, topovsko meso mallova i korporacija. Ili, kako je još prije tridesetak godina rekao moj tast, nema te ideologije koju u par godina neće raz.e.ati satelitska antena i kreditna kartica u ženinoj borši. Ili, St. Johnny Of Trnsko: standard je, rođače, pokvario ljude. Jedu g.vna i sanjare.

Eto ti ga na. Ne spominju svi, pa i onaj Afganistanac s početka priče, uzalud snove kao najbitniju stvar. A snovi uvijek dolaze nakon dobre večere. Na prazan želudac se ne sanja, nego umire.

Sve je to pitanje sile; onaj tko će biti jači taj će nadvladati. Iluzorno je ipak misliti da možeš spriječiti milijune da dođu i, kako bi rekao Marko Aurelije, umru s našim bogovima. Jer mi smo takav život u umiranju već odavna odabrali i pokazali da nismo postali bolji. A njima još vjerojatno nije jasno da, ako ne odaberu te, naše, mrtve bogove, bogove umiranja, očaja i praznine, dovest će sa svojim bogom i pakao od kojeg bježe - ravno u mjesto bijega, i to u jednoj generaciji, što se po francuskim slamovima već i zbiva. I onda su džabe krečili.

Tako to valjda mora biti, da se tek njihova djeca, unuci, praunuci sa glavom među rukama pitaju: pa jesu li baš morali onako bezglavo bježati u ovu nevolju?

A kako bi bilo bez moraliziranja? Dakle, nije još u povijesti bilo uspješne države čija vodilja nije bila pragmatičnost, a ne plemenitost i dobrota. Egipat, Rim, Franci, kolonijalne sile, SAD... što bi oni ovdje učinili na mjestu EU?
Dobroj staroj Europi, prefriganoj i još uvijek neodoljivoj, zanosnoj, ocvaloj ljepotici, ne dajem u tom cirkusu tako malo šanse, jer poriv koji bi je mogao natjerati, a već i tjera na prilično aktivno djelovanje jest najbolji od svih, a to je strah za vlastitu stražnjicu. Boljeg nema. Dakle, EU se, ako želi biti politička sila, treba pitati, ne - kako postupiti dobro i plemenito - to će se pitati književnici i filozofi, nego - kakve bi koristi od svega toga moglo biti?
Mogući, nipošto i pravi ili konačni odgovori briselskoj vrhuški: profit za proizvođače žice; pronalazak vss radne snage; eventualna rentabilna ulaganja u Turskoj; lakša reorganizacija EU u pravcu država prvog i drugog reda kao funkcionalnog modela; mrkva i batina za Erdogana, itd itd.
Tu bi najprije pristajao Sir Oliver, šteta za Brexit:.
Na kraju, mali ispravak. Nismo mi svi izbjeglice, kako vele. Svi smo mi astronauti u potrazi za srećom. Ajde, neki i - puninom. Samo što najveći dio nas umjesto pogleda u zvijezde preferira ljepši skafander.

09.03.2020. u 16:21 • 14 Komentara • Print • # • ^

utorak, 03.03.2020.

Da je lako -
nije;
danas,
a ni prije.
Svakog gorak pelin
čeka,
da ga pije
i nesnosna bura
kao stapku vije;
ma koliko dugo
htio da se krije.

Oko svako tu je
suzu tek da lije.
O počinku da li
srce sanjat' smije
kad' zaklona nema?
Brata svog da bije -
brat tu radi drugog
stigao i nije?

Prevažno je stoga
što je ovdje čije
i što netko ima,
a ne čime mije
lice što ga noću
i od sebe krije:
dal' to breme mogu
ponijet ruke dvije?

Pa dok zemljom kroči
- čudeć' se što smije -
sve on manje jest,
a sve više - nije.