vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

subota, 21.03.2020.

Loše vijesti

Danas je očito taj dan, dan eksplozije. Pa iako, koliko se može, valja biti priseban i priznati da je nagli porast broja zaraženih tek uvod i rezultat nečega što se radilo, ili još bolje rečeno, nije radilo prije dva tjedna, danas će se i vjerojatno oni najbuntovniji, najnezavisniji i najnerazumniji zatvoriti doma, ako ne zato što bi to učinili sami, a ono zašto što će ih na to natjerati ovaj vjetar, ili uplašena Draga, ili sablasno prazne ulice.

Ako doma uopće imaju i ako su ga u nekom prošlom, sada već dalekom vremenu smatrali potrebnim sagraditi.

Ne mogu ne primijetiti da je ovaj virus uspio ono što nikome i ničemu drugome nije uspjelo. S jedne strane admiral Lošo ili Bujanec, s druge primjerice Miljenko Jergović i Teofil Pančić, slažu se kako dolazi diktatura. Ja nisam toliko pametan i slobodouman, nemam pojma je li sve ovo režirano i uigrano; nemam namjeru raspravljati na tom nivou jednostavno zato što premalo znam. Ako sam išta naučio i uočio u gunguli ovih mjesec dana, a to je onda činjenica da i u najgorim vremenima ne sasvim bez glasa i utjecaja ostaju i ljudi koji znaju, sposobni i odgovorni; oni koji su godinama učili i radili, da bi danas mogli pomoći. Pa ako sam godinama ovdje trubio da je najveći problem ovog svijeta taj što oni koji hoće ne znaju, oni koji znaju ne mogu, a oni koji mogu – neće, onda danas vičem: moj lijek za diktaturu je pogled u nebo, jer onaj tko ne shvaća kako je glavu valjalo odmicati i u doba blagostanja i imanja, taj neće niti danas shvatiti da će nas iz svega izvući samo prisebni, snažni, smireni pojedinci koji će umjeti nadvladati ovaj kaos.

Ovaj pomalo olujni vjetar što divlje raznosi oblake nebom, navješćujući hladnoću, snijeg i tugu, opominje prije svega da se prisjetimo kako je do ovoga došlo.

Pročitao sam neki dan opominjući i značajan članak na temu geneze koronavirusa, a to se moglo već danima čitati i negdje u bespućima Fejsa, primjerice kod gospodina Rudana, čije upise i nastupe izuzetno cijenim (a koji je, usput rečeno, ultimativno objavio: ostanite doma; sad, svi).

Dakle, virus je, tvrde znanstvenici, nastao na tzv. mokrim tržnicama Kine, mjestima koja su nastala onda kada smo se mi tek rađali i kada je Kinom vladala glad uslijed Maovih strahota; poslije se sve pretvorilo u biznis, kako i priliči. Zmije, šišmiši, divlje životinje, sve je to postalo skupo i ušlo u modu, pa se tako i svaki pokušaj zabrane tržnica, ili njihove stroge regulacije razbio o hridi pohlepe, korupcije i profita. Reći će netko, pa što mi ostali imamo s time; nije li to dokaz nevaljanosti Onog sustava, a valjanosti našeg? E pa nije; jer sve što je loše tamo, loše je i ovdje, i to ne zato što bi isključivi uzrok nečeg lošeg bio neki sustav, nego zato što je takva ljudska priroda; lakomislena, pohlepna, slaba. Eto, nije se niti taj virus pošteno primio tla stare Europe, a već su u njoj procvali pohlepa, zarada, prikrivanje, pa umjesto da su se slušale preporuke za zatvaranje alpskih skijališta, još tjednima se (i odavde, kako da ne) odlazilo u žarište epidemije. Nisu ti, kako ih moralisti vole zvati, prljavi i zaostali Kinezi zato ništa gori od nas; radi se samo o tome da mi s više novca možemo više toga i priuštiti. A suština snažna i iskrena življenja, ispunjenog zadovoljstvom i blagošću, upravo i počinje u onom trenutku kada se čovjek upita: pa zar mi nešto istinski treba?

Neki sam dan na blogu kolegice U prolazu napisao zahvalu, jer me njena rasprava sjetila velike čini mi se Thoreauove izreke koja glasi: čovjek je bogat onoliko, koliko stvari može napustiti. Naravno da bespotrebnost nije vrlina sama po sebi, ma koliko se to kinici trudili propagirati, ali od dvaju ekstrema uvijek ću izabrati taj, umjesto onog drugog, koji je i doveo do ovog bespuća i dna. Zato mi se iz ove žablje perspektive naša karantena čini zakašnjelom, mlakom, tromom. Daj bože da sam u krivu. No, ne valja se više osvrtati nazad. To sigurno neće donijeti dobra. Valja slušati.

Ovdje se konačno radi o tome da zrela zajednica mora pronaći uski prolaz između dvaju lavina što prijete, a to je s jedne strane broj života koji će se ugasiti, a s druge nepodnošljivost karantene po ekonomiju i psihu. Ako pretegne prvo, imat ćemo brdo leševa od korone, a ako pretegne drugo, to brdo leševa bit će uzrokovano od pljačke, anarhije, gladi koje se valjaju iza ove priče. Ni u kojoj varijanti nećemo proći neokrznuti, to je u ovaj sumorni akšam već svakome jasno. Pitanje je samo koliku ćemo mjeru ljudskosti očuvati za ono što dolazi.

21.03.2020. u 18:16 • 13 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.